Gaia Radić i ja nismo se mogli sresti uživo, budući da Gaia, uz sve što profesionalno radi, aktivno studira i živi u Ljubljani, pa smo se dogovorili za kratki video poziv kako bismo popričali o njenim radovima. To što je trebao biti briefing ispao je baš topao, nježan i intelektualno stimulativan razgovor u trajanju od preko tri sata, u kojem smo se dotakli ne samo njenih radova, već umjetnosti općenito, filozofije, transmedijalnoste i o mnogočega drugog. Lakoćom i rječitošću kojom je Gaia govorila o svojim radovima, bogatim referencama kojima me na moj zahtjev obasipala, i koje sam s radošću i brzinom munje ispisivao u svoju tekicu za škrabanje kako ne bih štogod zaboravio, potaknula me da od svojih uobičajenih teorijskih štiva za čitanje odaberem ipak i nešto od njenih prijedloga. Inače sam tip osobe koji nešto zapiše, a rijetko kad ima vremena pročitati ili istraživati nešto izvan svojih interesa ili poslovnih prilika, no Gaia me je uspjela izbaciti iz komfor zone, a mislim da tako i treba biti. Iznimno me radovalo vidjeti njene odgovore koje mi je neki dan još u tančine raspisala i poslala, a zašto je tome tako možete vidjeti niže u našem razgovoru koji me na svako ponovno čitanje sve više obraduje radi Gainog načina razmišljanja.
Gaia Radić novomedijska je umjetnica rođena 2001. godine u Puli. Diplomirala je kiparstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci 2023. godine. U Ljubljani trenutno studira arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu te diplomski studij Videa, animacije i novih medija na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje. U umjetničkom radu pretežno koristi medij računalne grafike, odnosno tehniku 3D modeliranja, dok svoje koncepte realizira kao kombinaciju animacije i prostorne instalacije. Izlagala je na šest samostalnih i više od dvadeset grupnih izložbi u Hrvatskoj i Sloveniji. Godine 2022. nagrađena je drugom Erste nagradom 36. Salona mladih za rad Terra Incognita. Iste godine finalistica je Nagrade za mlade umjetnike Zlatna lubenica 6.0 za rad Babilonski viseći “vrtovi”. Članica je Hrvatske udruge likovnih umjetnika Istre. Uz izlagačke aktivnosti, održala je i nekoliko edukativnih radionica i predavanja na temu virtualnog prostora i 3D modeliranja.
► U prostornoj instalaciji Ousia Virtual, koju si realizirala s Deborah Mora i Romanom Paxyutkinom 2021. godine u Galeriji Društva arhitekata Istre u Puli, konceptualno si se bavila interpretacijom pogrebnih praksi te praksama žalovanja u budućnosti. Zbog čega vam je bilo bitno u radu uključiti i digitalnu (ekran s prikazom animacije sjećanja) i fizičku (jestivi podaci ekstrahirani iz esencije preminulih) komponentu i koliko vam je bilo ključno razmišljati o (ne)materijalnosti u radu?
Gaia Radić: Rad je nastao kao rezultat radionice spekulativnog dizajna Augmented Autenthicity koju su vodili umjetnici Jasna Dimitrovska i Peter Purg u okviru festivala Media Mediterranea koji u Puli svake godine održava Udruga Metamedij. Iako je radionica trajala svega pet dana, to iskustvo poslužilo mi je kao vrlo korisna mentalna i praktična vježba. Zadatak je bio konstruirati neki spekulativni budući scenarij i vodeći se njime osmisliti koncept.
Kako je prenapučenost rastući problem u centraliziranim urbanim sredinama, Deborah, Roman i ja zamislili smo sci-fi svijet u kojem gradovi nemaju dovoljno površine za gradska groblja pa je namjesto njih najekonomičnije pohraniti preminule u virtualni prostor. Međutim, i taj globalni Cloud ima ograničenu memoriju što rezultira time da se nakon određenog vremena virtualno pohranjene duše preminulih zauvijek brišu. Tada naš izmišljeni sci-fi Ustav nalaže da se umjesto klasičnog pogreba održi virtualno posredovan ritual oplakivanja pri kojemu bližnji preminulog imaju priliku posljednji put osjetiti njegovo prisustvo. Pri tom spekulativnom ritualu konzumiraju se tvorničko proizvedeni artefakti ekstrahirani iz “esencije” preminulih. Time smo naravno konotirali na komodifikaciju osobe kao jedinke, kako za njezinog života, tako i nakon smrti, odnosno korporativnu manipulaciju percipirane vrijednosti pojedinca od strane njegovog kolektiva i njega samog. Identitet pojedinca time se na koncu pretvara u nešto što se može pohraniti, konzumirati, pa onda i izbrisati. Ukratko, nihilistički pogled na činjenicu da je danas sve živo i neživo, zbog virtualnosti permanentno injektirane u materijalnost, kooptirano i pretvoreno u data.
► Pojam Clouda uvodiš ne samo u radu Ousia Virtual, nego ga spominješ i u radu Babilonski viseći “vrtovi” iz 2022. godine izloženog u Galeriji kluba Kocka u Splitu. Koji je njegov značaj u tvojim radovima i koju mu ulogu pripisuješ u svojim radovima?
Gaia Radić: U pojmu Clouda mi je zanimljivo kako nekakva virtualna i naizgled apstraktna paradigma postaje sveprisutan hiperrealan medij internaliziranog nadzora. Cloud uspostavlja nove dogme koje penetriraju društveno tkivo na račun naših zapravo vrlo arhaičnih ambicija i karnalnih nagona. Ironično je kako takav nadasve tehnološki pojam u transhumanističkoj optici zvuči primamljivo, no želeći uroniti u njega zapravo paradoksalno osnažujemo sve ono u nama što upravo nije “tehnološki”. Isto se događa i u drevnoj biblijskoj priči o izgradnji Babilonske kule koju upotrebljavam kao glavni motiv u instalaciji Babilonski viseći “vrtovi”. Priča pripovijeda o pokušaju materijalnih ljudi za dostizanjem uzvišene nematerijalne razine uporabom svojih materijalnih tijela i alata. Svakodnevna prisutnost Clouda, tog virtualnog prostora s kojim smo u interakciji i koji nam se sustavno nameće kao agens za pohranu i prometovanje naših misli, konotira iste stvari o ljudskoj naravi koje je konotirala i biblijska priča tisućama godina unatrag. Za virtualnošću čovjek očito osjeća nekakvu urođenu čežnju, bila ona biološke ili duhovne naravi. Ona je poput mora u koje opetovano uranjamo samo da bismo iz njega uvijek iznova izranjali kako bismo udahnuli kisik, budući da naša fizička tijela nemaju i nikada neće imati škrge. Na konceptualnoj razini to predstavlja povijesno repetitivan ciklus ambicije, tenzije i neuspjeha. Sizifov posao. To je naš vječni Roman Empire – toliko vječan da se istim stvarima opsjedamo još od biblijskih vremena. U svojim radovima volim istraživati prirodu tih tendencija i pitam se postoji li neki drugi kut gledanja na njih.
► Za Babilonske viseće “vrtove” stvorila si ujedno virtualni prostor kroz koji nas vodiš video radom, ali i privremeni fizički prostor u galeriji kojim navigiraju posjetitelji. Koja su tvoja razmišljanja o tome bi li rad ponovno izložila i postoji li nešto što bi promijenila u postavu i prezentaciji fiktivnog prostora digitalno i fizički koji si izgradila?
Gaia Radić: Uvijek mi je veoma važan odnos radova kako do galerijskog prostora, tako i do njihovog unutrašnjeg hermetičkog prostora posredovanog digitalnim i analognim elementima. To ne znači da se rad mora direktno referirati na izložbeni prostor, iako to jest čest slučaj, već da mora imati neki stav o njemu. Mora ostvarivati nekakvu dinamiku s njime, bila ta dinamika prijateljska ili neprijateljska. Rad nikada nije tabula rasa koja neopterećeno stupa u galerijski prostor prožet svakojakim društvenim i prostorno-organizacijskim ideologijama, a da mu se pritom ne predstavi svojim vlastitim. U nekim radovima su ta dva prostora, onaj izvan i onaj unutar rada, u skladu i sinergiji, a u nekima se međusobno afirmiraju, ali su posvađani. Nekad jedan kastrira drugog, a nekad je jedan potomak drugog. Kakav god bio rad u likovnom smislu, digitalan ili analogan, opsežan ili minimalan, on na konceptualnoj razini uvijek proživljava neku dinamiku s onime što je izvan i unutar njega.
Bit instalacije Babilonski viseći “vrtovi” bio je njezin worldbuilding aspekt realiziran kroz kombinaciju fizičkih i digitalnih intervencija. Koncept funkcionira kao temporalno nelinearan amalgam preklapajućih narativa iz fikcije, filozofije i neposredne kapitalističke svakodnevice. Rad sam, za svoj i njegov pojam, izlagala puno puta, u manjim i većim iteracijama. Nemam ništa protiv toga da se ponovno negdje izloži, no trenutno ga nemam poriv nadograđivati i preuređivati. Mislim da je važno biti u intuitivnom kontaktu sa svojim radovima, znati kada se nešto želi roditi i to mu onda i omogućiti, ali isto tako i znati kada se nešto želi zaključiti.
► Simulacrum, video instalacija izložena za Glowing Globe: Artificial Art Alienated u Galeriji Kortil u Rijeci 2021. godine, nastala je objektno-orijentiranim programiranjem. Budući da je rad generiran kroz unos raznih algoritama, koliko promišljaš o tome da i sami prostori imaju svoju volju i da ih se može personificirati?
Gaia Radić: Personifikacija prostora igra esencijalnu ulogu u mom kreativnom procesu. Na samim počecima ona mi se nametnula kao nešto čemu sam se stalno vraćala zato što bih si kroz nju lakše ilustrirala apstraktne i neuhvatljive pojmove. S vremenom me odvela u dublje i neposrednije propitivanje autonomije prostora i objekta kroz objektno orijentiranu ontologiju i spekulativni materijalizam. Naravno, u vremenu kad sam radila Simulacrum te moje preokupacije još nisu bile artikulirane, ali retrospektivno vidim da je taj koncept nagovijestio ono čime se i danas bavim. Simulacrum je označavao prvu instancu pri kojoj sam se tijekom kreativnog procesa takoreći izmakla iz kontrolnog tornja i pokušala radu pružiti alate kojima može manifestirati samoga sebe.
► Uzimajući u obzir metodologije worldbuilding procesa u tvojim radovima općenito, koliko sebe vidiš kao deus ex machina u stvaranju prostora i naracije te koliko kontrole si voljna prepustiti prostoru i onima koji su (privremeni) prebivaoci tog prostora da ga oni definiraju?
Gaia Radić: Kao što sam natuknula u prethodnom pitanju, sve više kontrole prepuštam samom radu, odnosno dinamici koju on ima kako s izložbenim prostorom u kojem se nalazi, tako i sa svojim unutrašnjim konceptualnim prostorom. Nemam cilj uroniti promatrača u nekakvo iskustvo, već ga postavljam u ulogu aktivnog agensa u toj strukturi. U njoj je promatrač anomalija koja ne samo da svjedoči onome što se događa, već ga ono čemu svjedoči može upotrijebiti za vlastite svrhe.
Što se tiče uloge mene same tijekom kreativnog procesa, upotrebom novomedijskog jezika te worldbuilding i fictioning metodologija pokušavam omogućiti radu da se sam manifestira. Jednom kada je rad realiziran i izložen, onda postajem njegov konzument kao i svaki drugi promatrač, jedino što moja pozicija logično ostaje donekle privilegirana budući da poznajem sam proces koji mu je prethodio.
► Budući da smo pričali o koncepciji stvaranja svijeta i naraciji, koliko općenito utjelovljuješ ili strepiš od novomedijskih umjetničkih postulata, koliko pronalaziš svoj autentični umjetnički jezik u morfologijama i metodologijama novih medija u kreativnom procesu?
Gaia Radić: U zadnje se vrijeme pokušavam odmaknuti od doktrina konceptualne umjetnosti s kojima se kao mladi umjetnici upoznajemo unutar akademskog obrazovanja. Klasične formule koje uključuju “pročišćavanje” koncepta i upotrebu medijacije na način kako bi ona što efikasnije prenijela poruku publici rad zapravo svodi na dosjetku. Taj modus operandi je nekoć bio subverzivan, ali u današnjem vremenu progresivnih medijskih teorija i metodologija mislim da ograničava potencijale onoga što smatramo umjetnošću. Zbog toga cijenim slojevite radove koji se granaju u raznim smjerovima, potiču neki kuriozitet, nemaju nužno definirani zaključak već su open-ended. Prisutni su kao autonomni entiteti i sustavi elemenata u internoj dinamici, njihova je narav procesualna i enigmatična. Ne postoje sa ciljem da bi nekome nešto poručili, već postoje zato što žele postojati. Zapravo cijenim pokušaje izumiteljstva.
► Rad Terra Incognita, izlagan na 36. Salonu mladih u Meštrovićevom paviljonu u Zagrebu pretprošle godine, sastoji se od zemljanog crteža uz kojeg se nalazi četiri ekrana s digitalnim prikazima virtualnog prostora paviljona kreiranog na temelju tvoje imaginacije prostora. Kojim si se mislima vodila prilikom oblikovanja i uporabe materijala u radu te kako si pristupala arhitekturi u kojoj si izlagala dio rada?
Gaia Radić: U Terri Incogniti htjela sam da rad bude kanal koji će služiti kao poveznica između stvarne arhitekture i njezine artificijelne ekstenzije u virtualnom okruženju. Cilj je bio ostvariti simultano preklapanje četiri virtualne interpretacije fizičkog prostora koje egzistiraju na istim koordinatama. Pri tome sam pokušala adresirati sve prostorne dimenzije zgrade Meštrovićevog paviljona na koju sam se referirala. Zapravo sam htjela omogućiti arhitekturi da prijeđe vlastite granice te istovremeno potaknuti promatrača na novo shvaćanje imanentnog fizičkog i virtualnog prostora u kojemu se nalazi.
► Kako si u radu pristupala izvedbi virtualnog prostora koji si smjestila unutar gabarita aplikacije Google Street View? Vidiš li taj prostor kao zamjenski fizičkom izvorniku ili kao neravnopravnu kopiju?
Gaia Radić: Referirala bih se na ono što sam ranije spomenula glede odnosa između prostora unutar mojih radova i izložbenih prostora u kojima se zateknu. Ovdje bih rekla da su apstrahirane verzije Meštrovićevog paviljona potomak svojeg izvornika tako da ne funkcioniraju kao njegov jednakovrijedan proxy. Više je riječ o postupku ekstrakcije onoga što je već prisutno kao nevidljivi potencijal u fizičkom prostoru, zatim translaciji i reprezentaciji te ekstrakcije likovnim elementima u virtualnost. Zbog toga je umetanje intervencija u Google Street View bio ključan aspekt ovog rada. Tom radnjom sam izvršila svojevrstan napad na ono što je stvarno, dekonstruirala fizički prostor injektirajući ga u virtualnu domenu. Njegovu sam nastalu virtualnu komponentu zatim vratila natrag izvornom fizičkom prostoru kroz sam postav rada. Čini mi se da je to automatski imponiralo konflikt onome što prethodi, što potom doživljava virtualnu metamorfozu u nešto novo.
► U sklopu 63. Porečkog Annala prošle godine predstavila si imerzivnu ambijentalnu instalaciju The Aqueduct Behind My Eyes Keeps Rebuilding. Jedan od materijala korištenih u radu je i akrilno staklo. Na koji si način koristila materijal i kako je on pomogao pospješiti viziju tvog rada?
Gaia Radić: Akrilno staklo, odnosno pleksiglas, bio je ključni element postava, djelomično zato što sam to sama na početku definirala, a kasnije zato što je on sam preuzeo ulogu vodeće konceptualne komponente. Projiciranjem animacije na transparentnu površinu postavljenu u centar galerije kao svojevrsna animirana barijera između prednjeg i stražnjeg dijela prostora, nastojala sam ostvariti vizualni efekt lebdenja slike. Glavna namjera mi je bila omogućiti pokretnoj slici animacije da se materijalnošću emancipira od površine na kojoj se nalazi. Posljedično bi i sam narativ koji je animacija utjelovljivala mogao postati ontološki aktivan i autonoman, izvan kontrole vlastitog medija. Mislim da je prozirnost pleksiglasa te ciljeve uspješno postigla, čak premašivši moja očekivanja. Povrh toga što se projekcija vidjela na pleksiglasu, odbijala se od okolnih zidova što je rezultiralo izraženom imerzivnošću. Ona mi na početku nije bila važna, ali se sama od sebe nametnula ponašanjem slike i materijala čime se stvorio efekt cijelog prostora uronjenog u sliku. Mislim da su takvi trenuci esencijalni za postizanje prethodno spomenute autonomije. To izbijanje slike iz očekivanih okvira rada činilo se kao da je proizašlo iz njega samoga, pritom ne bivajući rezultatom neke minuciozne autorske odluke.
► Koju je ulogu imalo razmatranje psihologija prostora u tvom radu i kako pristupaš publici koja tvoj rad promatra?
Gaia Radić: Svaki rad dosad sam započinjala iz psiho-prostornog ishodišta koje sam onda proširivala, u čemu važnu ulogu ima i ranije spomenuta personifikacija kao alat za promišljanje. Intuitivno sve percipiram u tri dimenzije, pa tako i ono što nije prostorno. Vjerojatno me zbog toga vječno intrigira dinamika između fizičkog prostora u kojem obitavamo, fizičkog prostora koji obitava unutar naših tijela i nematerijalnog mentalnog prostora koji je teško locirati, ali koji živi u nama te simultano i mi u njemu. U to se onda uplete i virtualni prostor posredovan slikama, kako digitalnim, tako i analognim, koje su također simultano izvan i unutar nas. Digitalno posredovana virtualnost se međutim sve više ističe zbog rastućeg utjecaja njezine ideologije na našu percepciju svega ranije nabrojanog.
► U radu tumačiš četiri sloja Zemlje prema pseudoznanstvenoj hipotezi šuplje Zemlje. Na koje si izazove naišla u materijaliziranju ideje, kojim si se vizualnim rješenjima povodila u predočavanju svoje interpretacije spekulativnog krajolika?
Gaia Radić: Ideja za rad The Aqueduct Behind My Eyes Keeps Rebuilding nastala je dosta procesualno. Koncept je slojevit, ali nije kompleksan. Bavila sam se ljudskim umom u različitim dis(l)ociranim stanjima, od lucidnih snova do derealizacije. Srž je bila translacija nečega što je nematerijalno i bez lokacije, u virtualan prostor posredovan pokretnom slikom, čime ono dobiva svoju lokaciju, pa makar virtualnu. Izmodelirala sam virtualnu geomorfološku konfiguraciju koja utjelovljuje first person putovanje prostorom koji je istovremeno i unutar i izvan. Predstavlja se kao eksterijer, ali je isto tako i interijer.
Sam narativ realiziran je kao sinteza konceptualnih pseudoznanstvenih smjernica, jedna od kojih je teorija šuplje Zemlje iz 18. stoljeća, rezultat tisućljeća fikcijskih vjerovanja o praznoj unutrašnjosti zemlje. Na to se nadovezala i frenologija, izmišljena znanost koja je u 19. stoljeću proučavanjem mozga i lubanje fizički nastojala locirati nefizičke karakteristike uma. U narativ je uključen i ezoterični mit o Agarthi, fikcijskom kraljevstvu u unutrašnjosti zemlje na kojeg se teorija šuplje Zemlje nadovezuje. Kao komičan kuriozitet istaknula bih zanimljivost da se radi ove teorije u 19. stoljeću odvila istraživačka ekspedicija na sjeverni pol. Vjerovalo se da se upravo ondje nalazi ulaz u Zemljinu unutrašnjost. Slično kao i kod rada Babilonski viseći “vrtovi”, u Aqueductu je prisutan taj repetitivni ciklus potrage i neuspjeha, s misijom da se ostvari nešto neostvarivo, da se locira nešto što nema lokaciju. Reference koje sam koristila pri osmišljavanju Aqueducta usporedila bih s postavkama ideje o kolonizaciji Marsa ili pak priče o Kristalnoj lubanji, samo što je kod nje naravno riječ o objektu, a ne o nastanjivom krajoliku. Mislim da se takvo mentalno i virtualno fabriciranje nepostojeće destinacije nameće kao kognitivna disonanca vrlo relevantna za današnju virtualno posredovanu konzumerističku stvarnost.
► Što sljedeće izlažeš?
Gaia Radić: Krajem svibnja na poziv kustosica Ivane Završki i Lore Rajčić izlažem novi rad na grupnoj izložbi Situacija u sklopu Salona mladih. Veselim se što ću unutar Salona također izlagati i na izložbi Takeover koju koncipiraju kustosi iz kolektiva KUĆĆA. Otprilike u istom periodu izlažem i na grupnoj izložbi koju kurira Irena Borić u okviru festivala Media Mediterranea. Prije nekoliko sam mjeseci osim toga započela s osmišljavanjem nove instalacije s kustosicom Majom Burja u koprodukciji s Institutom za suvremenu umjetnost Aksioma. Taj ću rad na jesen izlagati u njihovom prostoru u Ljubljani unutar programske smjernice U30+ kojom Aksioma svake godine podržava izabrane mlade umjetnike.
Razgovarao: Leopold Rupnik / tekstove ovog autora potražite na linku
Rad ove umjetnice možete pratiti na web stranicama www.gaiaradic.com i www.instagram.com/svjetovi.
Gaijine izložbe predstavljali smo proteklih godina na Vizkulturi: izložba u Galeriji Karas, izložba u galeriji Kluba Kocka
