Marko Hrastovec jedan je od naših najpoznatijih i najuspješnijih dizajnera fontova, slova, pisama, tipografija – kako vam god drago. Ta naizgled uska dizajnerska niša istovremeno je i vizualno najprisutnija, jer gotovo da ne postoji dizajnerski zadatak i(li) projekt u kojem vam značajan segment ne čini upravo taj tekstualni dio. Markova slova danas se nalaze ne nebrojeno puno projekata u različitim industrijama i primjenama, a njegov profesionalni uspjeh davno je nadišao granice Hrvatske. Od pariškog Louvrea, preko najpoznatijeg svjetskog sportskog brenda Nike ili beauty giganta L’Oreal pa do upravo aktualnog redizajna logoa Podravke, svi oni su koristili Markova slova, a navedeni su tek neznatan dio velike količine projekata koji upotrebljavaju njegovu tipografiju i dizajn slova.
Uz kolege Nikolu Đureka i Hrvoja Živčića, Hrastovec je pred par godina dizajnirao i jednu od naslovnica Vizkulturinog V magazina, uz niz njegovih fontova koje smo koristili u samoj publikaciji. Ovaj intervju nastaje uoči jedne friške suradnje, odnosno ponovnog intenzivnog korištenja njegovih fontova u produkciji novog projekta Vizkulture koji spremamo, a razgovor tempiramo točno deset godina nakon što smo objavili Markov prvi veliki intervju ikada (pronađite ga na linku na kraju ovog).
Dekada između dosta je dug period i pruža opsežan raspon tema za prokomentirati i predstaviti, a naglasak je na njegovom vlastitom projektu type foundryja Hot Type, koji nudi Markove autorske fontove. S Markom smo razgovarali u prostoru WTF u Novoj Vesi, u kojem radi, stvara i surađuje. Uz Markove fokusirane, elaborirane i iskrene odgovore, i sjajne vizuale i fotografije koje prate razgovor, vjerujem da ćete uživati u upoznavanju s hvalevrijednim autorskim opusom i iznimnim uspjehom koji, bez imalo pretjerivanja, sigurno jest sam vrh domaće scene grafičkog dizajna.
► Krenimo od Hot Typea, koji zapravo nikad na Vizkulturi nismo predstavili. Za sve naše čitatelje/ice koji nisu dizajneri, ukratko nam predstavi što sve je Hot Type, kako funkcionira, koliko fontova trenutnu nudi, koji mu je doseg? Imaš li neki feedback i statistiku koliko ljudi/projekata je koristilo Hot Type fontove od početka do danas?
Marko Hrastovec: Hot Type je trenutno jedini domaći type foundry, odnosno izdavač digitalnih pisama iliti fontova. Ideja i želja da se pokrene postojala je još od 2015., ali s obzirom na dugotrajnost izrade fontova, pogotovo kad se to odvija paralelno uz druge projekte, realiziran je i lansiran tek krajem 2021. Može se to gledati i na način da sam svo to vrijeme upijao iskustva radeći na projektima koji su mi, osim znanja, i financijski omogućili investiciju da Hot Type uopće može nastati. Danas je to moj glavni fokus i strast, trenutno nudi 6 familija fontova, s ukupno 59 stilova, koje kupci mogu licencirati za korištenje. Prošle godine uveli smo i opciju besplatnih test fontova, kako bi ih dizajneri mogli testirati prije nego što, recimo, objasne svojim klijentima da je baš taj font potreban. Sad već brojimo preko 1200 pojedinačnih preuzimanja. Iako tu ne pričamo o nekim ogromnim brojkama, u odnosu na 2022. broj kupljenih licenci je u 2023. porastao za 155%. Super je napokon osjetiti da sve to počinje imati i održivu komponentu nakon dugog perioda investiranja energije, vremena i novaca. Kako cijela stvar polako raste, to omogućuje i potiče entuzijazam za dizajniranje novih fontova koji tek dolaze.
► Kako bi karakterno opisao fontove koji se nude na Hot Typeu? U kakvim se scenarijima najviše koriste. Razmišljaš li, kada ih radiš, o nekoj krajnjoj upotrebi?
Marko Hrastovec: Kako sam si ja to objasnio prilikom koncepcije projekta, Hot Type je dom za suvremena pisma. Bolje zvuči na engleskom, ali to je krovna ideja kojom se vodim kad kuriram koncepte koje ima smisla realizirati do kraja. S obzirom na to da velika većina današnjih pisama neizbježno nastaje pod utjecajem nečega što je netko drugi već napravio prije nas, važno mi je da uvijek postoji i suvremeni jezik ili nadogradnja. To se najčešće odnosi na autorski potpis ili neke karakteristike koje pisma smještaju u današnje vrijeme, za današnje dizajnere, a opet su bezvremenska. Ja sam primarno dizajner, kreativac, a tipografija je samo moja uža specijalizacija, tako da se uvijek trudim razmišljati i kao korisnik i kao dizajner pisama. Smatram da je puno interesantnije i vrijednije kad iza proizvoda stoji i neka priča, da je cijela stvar zanimljivo zapakirana i predstavljena, zato svako objavljeno pismo na Hot Type-u ima svoju priču o nastanku i vizualnu kampanju. To je sjajan prostor za ostvarivanje suradnje s dizajnerima, ilustratorima ili umjetnicima koje pratim i cijenim. Do sad sam radio s NJI3 kad su još bile 3, Filipom Pomykalom, Appear Offlineom, Josipom Tadić, Andrejom Todorovskim i Svenom Sorićem, a upravo Marin Remić i ja radimo na najnovijoj kolaboraciji.
► Dođu li do tebe svi projekti za koje potencijalni klijenti/dizajneri kupe tvoje fontove. Što su možda neke upotrebe koje su te najviše iznenadile? I što bi od nekih slavnih i poznatih projekata istaknuo kao najdalekosežnije, najneočekivanije i možda najluđe upotrebe tvojih fontova?
Marko Hrastovec: Jednom kad font krene u slobodnu prodaju teško je ganjati svakog da šalje materijale. Iako je to, u načelu, najbolja reklama, kad ljudi vide kako su ga drugi koristili. S nekim korisnicima ostaneš u kontaktu, neki samo kupe font i nikad se više ne jave, tu nema pravila. Što se tiče najdalekosežnijih, baš nedavno me iznenadila prodaja u grad Utqiagvik na krajnjem sjeveru Aljaske za lokalnu školu. MoMA-ina galerija PS1 u New Yorku koristila je Crumbs za dizajn postava izložbe, popularni Boogie Lab u Zagrebu za pakiranja njihovih panettonea… Ali super mi je vidjeti i da domaća publika voli podržati domaće, tako da su veliki broj lokalnih dizajn studija i agencija redoviti korisnici mojih fontova i ovim putem im na tome zahvaljujem! Baš je lijepo i ispunjavajuće kad vidiš da tvoje ideje otputuju u tuđe ruke i s tim nastaju nove kul stvari.
► Koliko (ti) je vremenski potrebno da nastane jedan font? Kako taj proces danas za tebe izgleda i što sve uključuje, skraćuje li se s godinama i iskustvom, ili ti, naprotiv, danas traje dulje jer postaješ pedantniji? Na kojim fontovima trenutno radiš, možemo li nešto najaviti kao ekskluzivu?
Marko Hrastovec: Trajanje stvarno ovisi o situaciji, autorska pisma obično nastaju dulje jer im prirodno treba više vremena da ideja poprimi jasne konture, najviše zbog toga jer sam sam sebi naručitelj. Najčešće se dogodi inicijalni impuls potaknut pronalaskom zanimljivog primjera slova iz povijesti, knjige ili časopisa na ulici pa to brzinski nacrtam ili skiciram da ne nestane. Obično ovisi o volji i vremenu pa uložim još malo truda da pokušam dokučiti kako bi se ta ideja mogla pretočiti u ostatak abecede ili stilova. Proces oblikovanja pisma u isto vrijeme i frustrira i opušta. Kao neka slagalica gdje često dodaš previše, pa oduzimaš, pa stvar funkcionira na jednom slovu, ali ne i na ostalima, na kraju se riješiš onog što ti je bilo fora na početku, s ciljem da bi dobio skladnu cjelinu. Sva slova moraju pričati istu priču, u suprotnom se desi da jedno ili dva ekscentrična slova preuzimaju previše pažnje na sebe dok ostatak nije posebno zanimljiv. Mislim da sami proces izrade ne ovisi toliko o iskustvu, jer tehnika crtanja i pripreme brzo prestane biti prepreka. Ključna je borba sa samim sobom oko pronalaska načina kako ideju izvesti na najzanimljiviji način, a tu iskustvo može poslužiti da brže shvatiš neke važne niti vodilje koje se može provući kroz projekt. Kroz zadnje dvije godine sam u taj proces počeo uključivati i interne, primarno kako bi se stvari malo ubrzale, ali i da njima dam priliku da rade na stvarnim projektima. Kroz te suradnje naučio sam puno o vlastitom procesu i kako usmjeravati projekte, pogotovo jer novi projekti imaju tendenciju biti sve kompleksniji. Plodovi tih suradnji su serifno pismo Nyck na kojem je radio Ian Farkaš, a koje ćemo objaviti u veljači ove godine, dok je Mihael Šandro radio na projektu sans serifnog pisma Exat, koje ćemo tempirati za drugi dio godine. Oba su opsegom veća od svega na čemu sam do sad radio pa se posebno veselim tim novim izdanjima.
► Definiraš li uopće razliku između dizajna koji potpisuješ s Marko Hrastovec i Hot Typea? Kako tvoja praksa dizajnera-autora i dizajnera-tipografa danas funkcionira?
Marko Hrastovec: Iako me najviše ljudi danas zna primarno kroz slova, zapravo nikad nisam ni prestao raditi dizajnerski posao, odnosno uz Hot Type najčešće surađujem s agencijama ili studijima kad me zovu za suradnje. Na primjer, sa šulkolegom Franom Mubrinom iz agencije 404 surađujem gotovo redovito na art direkciji brandinga (primjeri te su radnje su Laqo, Keks Pay, Slavonija…) ili tipografskog konzaltinga, s prijateljima iz Bruketa&Žinić&Gray također. Uz to imam i svoje klijente za manje branding i dizajn projekte pa taj dio, zajedno s bratom Dinom, koji je više biznis lik, polako konkretiziramo u dizajn studio Word Image u Amsterdamu. Te stalne promjene tempa, načina razmišljanja i moje uloge na pojedinim projektima mi gode. Na taj način izbjegavam upasti u dosadu, krećem se među različitim ljudima i ispunjavam svoj kreativni potencijal na više frontova. Ranije sam mislio da želim raditi samo jedno, ali vrijeme je pokazalo da nemam dovoljno koncentracije i strpljenja za toliku količinu posvećenosti isključivo jednoj disciplini.
► Spomenimo samo neke od tvojih custom-type projekata za domaće klijente, od domaćeg startupa Sofascorea, preko upravo aktualnog rebrendinga Podravke? Kakvo je iskustvo rada za tako velike i vidljive projekta? Kako ti je surađivati s agencijama, koliko završni produkt uspije ostati pod tvojom kontrolom odnosno da ostaje unutar tvog autorskog potpisa i da ga uvrštavaš u portfolio?
Marko Hrastovec: Mene takve stvari posebno nabriju, jer znam da im je domet ogroman. Proizvode takvih brendova koristit će izuzetno velik broj ljudi i jako mi je važno da se odrade na najvišoj mogućoj razini. Kod nas nije često da agencije imaju hrabrosti predložiti custom tipografiju svojim klijentima, pa sam tim sretniji da sam u kratkom periodu imao prilike raditi na dva ovako velika projekta. Uglavnom takve projekte vode iskusne agencije koje znaju prepoznati vrijednost pisma u brandingu pa je suradnja meni kao dizajneru pisma olakšana, jer je unaprijed pretpostavljen cijeli kontekst unutar kojeg dizajniram. Često je to proces karakteriziran velikim brojem kompromisa koji na kraju rezultiraju zanimljivijim rješenjem od onog kako ga ja zamišljam na početku. I to je pozitivno, jer osim što obogate završni rezultat, takvi izazovi te nerijetko prizemlje i shvatim da je izrazito važno pronaći način kako zadovoljiti sve zahtjeve, a da i dalje mogu ponosno stajati iza rezultata.
► Još zanimljivije su suradnje za možda najveće svjetske brendove iz sportske/fashion te beauty industrije: L’Oreal i Nike? Kako je uopće došlo do toga? Smatraš li to nekim svojim najvećim uspjesima, koliko su ti one otvorile nekih novih projekata i poslova?
Marko Hrastovec: Pa ne smatram da su to nužno najveći uspjesi, ali najzvučnije suradnje definitivno jesu. Zanimljivo je da su i jedna i druga suradnja zapravo došle preko poznanstva, L’Oreal sam radio s dugogodišnjim kolegom iz Pariza Elliottom Amblardom koji me pozvao na taj projekt, dok je Nike došao preko Nemanje Jehličke, kolege iz Srbije s američkom adresom. S Nemanjom sam bio u kontaktu preko Instagrama i kad se otvorila prilika za suradnju udružili smo snage i odradili jedan jako lijepi projekt koji je odjeknuo svijetom. Vjerujem da takvi projekti dugoročno podižu kredibilitet portfolija i dokazuju sposobnosti, a samim time sigurno otvaraju i nove poslovne prilike.
► Ako pričamo o suradnjama s inozemnim brendovima i takvom tržištu, je li te ikad privlačio odlazak negdje vani? Treba li uopće u tvom poslu biti negdje bliže ili smatraš da iz ove sadašnje pozicije zapravo uopće nije bitno jesi li u NYC-u, Londonu, Amsterdamu ili Zagrebu za takav tip angažmana?
Marko Hrastovec: Iskreno, ja ti puno veći mir pronalazim u prirodi, planini i šumi nego u gužvama velegrada (hehe). Živio sam u Nizozemskoj, putujem često negdje, bilo zbog posla bilo privatno, i to mi skroz zadovolji apetite tog tipa. S obzirom da puno surađujemo s londonskim agencijama, sad planiramo uskoro tamo na tjedan dana, družit se s njima i pokazati projekte, dogovoriti daljnje suradnje. Ali kad potrošim socijalne baterije onda mi treba barem isto toliko mira i fokusa da se resetiram. Ja mislim da su radovi ti koji te predstavljaju i omogućuju ti nove angažmane, a ako je baš potrebno najmanji je problem sjesti na avion i provesti neko vrijeme na drugoj lokaciji. Living east feeling west je moto.
► Vjerujem da su suradnje za velike (svjetske) brendove, marketing i komercijalni kontekst veliki izazov, sjajna zarada i vidljivost no, kako smo pričali, drajvaju te još uvijek i neki manji projekti, suradnje s neprofitnim sektorom, drugim dizajnerima i kolegama/icama, arhitektima i malim projektima koji možda nemaju dalekosežnost i kapital, ali imaju izvrsnost dizajna i pristupa. Što bi, od nekih takvih projekta, istaknuo kao neke najdraže ti suradnje iz zadnjih par godina?
Marko Hrastovec: Apsolutno, prije svega smo ljudi, prijatelji i kolege i važno je njegovati međusobne odnose koji donose puno više od posla, zarade itd. Iz takvih se odnosa rađaju neke od najboljih suradnji zbog potpunog međusobnog povjerenja. Neki od takvih projekata su dizajn za internacionalni minimarket Pekinška Patka, pa bubble tea shop Kill Candy iste ekipe, dok je najrecentniji primjer identitet za Future Folklore – agenciju za fotografiju i kreativnu produkciju Nikole Zelmanovića i Luke Kedže. Svima je zajedničko to da se jako oslanjaju na tipografiju kao moje glavno izražajno sredstvo, a otvaraju priliku za slobodniji i manje konvencionalan pristup od onog koji susrećem u svakodnevnom poslu. Plus, kad je stvar gotova obično putem treba još nešto, pa ta spontanost otvara prostor za ležerne nadogradnje bez guidelinesa i playbooka, pa tu često i najviše uživam.
► Da ne pričamo o sebi i magičnoj suradnji posebnog letteringa koji si nam radio za jedan od covera Vizkulturinog V magazin, a i jednom novom projektu koji spremamo prepunom tvojih slova, ajmo o jednom sličnom scenariju za Holographik workshop. O kakvoj se suradnji tu radilo?
Marko Hrastovec: Taj projekt, odnosno suradnja koja traje i dalje, je baš hibrid između “frendovi smo” i “ajmo ozbiljno raditi”. Imam tu sreću da smo na faksu očito baš bili neka turbo generacija, dosta nas je pronašlo svoje područje i to uspješno guramo, pa tako i Hrvoje i njegova ekipa u HW. Radili smo monogram koji će oni aplicirati na svoje krojeve u raznim tehnikama, materijalima i veličinama. Rješenje je neobično jer smo na kraju razvili mali logo sistem koji je podesiv ovisno o tim specifičnim parametrima primjene. Logo smo napravili kao varijabilni font pa se sve može podešavati samo pomoću slidera.
animacija: Mia Radić
animacija: Studio Size
► Fontovi su davno prestali biti statični, digital i aplikacije su donijele bezbroj opcija, potencijala i promjena u kontekstu varijabilnosti fontova, izmjena veličina, responzivnosti i svih tih scenarija gdje slova luduju, mijenjaju se, rastu, šire, smanjuju… Koliko ti je taj segment izazovan i zanimljiv i što je on donio kao novosti, trendove i reakcije u industriji tipografije? Koje tvoje suradnje odnosno primjene tvojih fontova su ti u ovom kontekstu najzanimljivije?
Marko Hrastovec: Svaki takav tehnološki iskorak je uvijek izazov, ali i prilika. Ako se ne prilagodiš brzo ispadneš iz igre, jer propuštaš ono što će drugi sigurno napraviti. Recimo varijabilni fontovi su prije 10 godina bili svojevrsna revolucija, sad je to mainstream i podržava ih gotovo svaki grafički softver. Animiranje tipografije veliki je hit zadnjih nekoliko godina jer smo navikli da nam se sve stalno miče pred očima, više nismo zadovoljni samo sa statičnim sličicama. U tom kontekstu video postaje sastavni dio prezentacije fontova, njegove konstrukcije i detalja i s dobrim razlogom, jer je puno prirodnije objasniti određene promjene kroz pokret. Na tom polju dosta surađujem s Juricom i timom iz Size Studia, oni su baš maheri za motion. Ne zaboravimo spomenuti i genijalnog Andreja Todorovskog s kojim također stalno nešto kemijam po pitanju animacija.
► Aktualna tema kojom se danas svi šutaju je AI u dizajnu. Kako gledaš na upotrebu AI-a u tvom polju djelovanja, kakvi su potencijali njegova iskorištavanja, kakve opasnosti?
Marko Hrastovec: E iskreno, na ovo pitanje odnosno njegov prvi dio nemam odgovor, jer ja baš ne šutam AI u svom poslu. Ali da ima prednosti definitivno ima, od skiciranja kompleksnih scena, bržeg iteriranja verzija iste stvari, zapisivanja izgovorenog bez da netko to zapisuje, komponiranja tekstova koje ne znamo sročiti i vjerojatno još sto zlih stvari. Ne treba se bojati toga, ali treba biti oprezan i svjestan da je to alat, a ne rezultat.
► Jedna od tvojih friških suradnji kojoj se jako veselim je angažman za Regenerator Zabok gdje si, zajedno s Robertom Čankom, surađivao s arhitektima MVA Mikelić Vreš Arhitekti u kontekstu tipografije i signalizacije za taj novi uzbudljivi arhitektonski projekt i kulturni centar. Ispričaj nam malo o tom projektu, što je sve podrazumijevala ova suradnja, koje sve segmente dizajna i primjene tipografije i signalistike?
Marko Hrastovec: Jedno posve novo iskustvo za mene, ali čim sam dobio taj projekt na stol znao sam da moram uključiti iskusnijeg i pametnijeg suradnika od sebe, a u Hrvatskoj ne postoji bolji stručnjak za to od Roberta Čanka. Njegova ekspertiza i tehnička znanja bila su temelj projekta koji zahtjeva detaljnu analizu kretanja korisnika, ucrtavanje pozicija znakova na arhitektonskim podlogama, šifriranje i specifikaciju svih vrsta znakova koji će se postavljati u prostoru. Ja sam se nadogradio kreativnim aspektom, gdje smo definirali materijale, izgled znakova, pa čak uključili i susjednu Regaleriju u projekt na način da izvodimo dio signalistike u tapiserijama. Cijelo vrijeme smo pazili da signalistika ne bude samo dodatak na arhitekturu, već da se prirodno nadogradi na nju kroz sirove materijale i industrijsku estetiku kojom odiše cijeli kompleks. Radi se o centru urbane kulture, složenom sustavu koji je sastavljen od jednog postojećeg i dvaju novih prostorno – funkcionalnih sklopova. Suradnja s MVA je od samog početka bila sjajna i nastavljamo surađivati i na drugim projektima.
► Koliko ti je važan segment samopromocije, stvaranja vidljivog i uzbudljivog vizualnog jezika uokolo Hot Typea, koji generira visibility i promovira ono što radiš s ciljem popularizacije fontova i njihove što šire primjene?
Marko Hrastovec: Sastavni dio Hot Typea je od prvog dana bila dobara pošalica. Svi koji me znaju, znaju da sam i osobno takav, pa je prirodno da projekt u kojeg dajem sebe ne može graditi isključivo ozbiljan, poslovni imidž. Uostalom, danas reklama nije reklama. Community oko brenda i njegov karakter su ključni, narativ koji koristiš ili privlači ili odbija ljude. Zapravo glupo je tu pričati o nekakvom brendu iako to Hot Type zapravo u suštini je, ali važno je da uz više ili manje ozbiljne objave uvijek postoje i trenutno aktualne šale ili šale na vlastiti račun ili račun struke. Nema tu kuriranog feeda i ispeglanih fotografija, samo sirova svakodnevica, ali konzistentna i ipak s dosta uloženog truda. Da, gledaju to i suradnici i klijenti, ali Hot Type klijenti su ljudi koji se vjerojatno mogu poistovjetiti s takvim pristupom. Evo upravo radimo na pokretanju newslettera koji će ipak biti kvalitetniji sadržaj od društvenih mreža i dobar način za povezati se, te uspostaviti direktnu komunikaciju o meni važnim temama. Još jedna važna stavka meni srcu draga, firminom računu doduše nešto manje, je produkcija malih uporabnih predmeta. Do sad smo radili tesarske olovke, upaljače, bidone za vodu, čarape za sportske aktivnosti, stikere i plakate. U veljači bi trebao biti jedan mali event gdje će se sve to moći i kupiti, nadam se.
► Tko je osim tebe Hot Type, imaš li krug stalnih suradnika/ica s kojima radiš na fontovima i projektima?
Marko Hrastovec: Ja bi to objasnio na način da netko uvijek mora zapaliti vatru, ali na kraju je zabavnije kad je više ljudi oko vatre, a vatru treba i održavati. Moju ideju od najranijih početaka s font-tech aspekta i savjetima (od kojih ne slušam baš sve) podupire Nikola Đurek, webshop živim održava argentinac Guido, s klijentima žonglira Dino, fontove pomažu crtati ranije spomenuti Mihael i Ian, malo širi krug ljudi uključuje i suradnike za tekstove, spacing i kerning, a tendencija je da se taj krug ljudi širi.
► Kako gledaš na domaću dizajnersku scenu suvremene produkcije grafičkog dizajna, koliko je suvremena i aktualna s nekim europskim produkcijama? Ako o ovom razmišljamo kroz perspektivu nekih aktualnih tema autentičnosti, imamo li nešto u širokom polju dizajna što nas razlikuje?
Marko Hrastovec: Definitivno ima zanimljivih pojedinaca i manjih studija koje cijenim i smatram da rade odlično, mislim da oni na neki način unose svježinu i podižu ljestvicu relevantnosti u širem kontekstu van naših granica. Šteta je da veći, etablirani igrači koji dolaze do većih klijenata često ne ulažu dodatni napor u prezentiranje svojih projekata na kvalitetan način pa puno dobrih stvari ostane ispod radara. Iskreno, mislim da nismo baš posebni po nečemu da bi mogao uperiti prstom. Činjenica je da suvremeni grafički dizajn obuhvaća puno širi spektar djelovanja od prijeloma i plakata, a nekako mi se čini da dobar broj studija ne uspijeva ili ne želi prigrliti te mogućnosti. Smatram da mi sami moramo pokazati entuzijazam i educirati naručitelje o takvim mogućnostima, jer ovako imam dojam da prosječno zaostajemo po tom pitanju za strujanjima vani.
► Dugo si godina radio kao predavač na Studiju dizajna. Zašto je ta priča završila, što su bili neki najznačajniji aspekti koje su ti profesionalno i osobno godine predavanja na faksu donijele i nedostaje li ti taj profesionalni segment danas?
Marko Hrastovec: Da, još od završetka studija mi je to bilo napeto i vrlo brzo se ukazala prilika da tamo krenem raditi. Doduše, meni je profesionalna karijera uvijek bila na prvom mjestu, ali na neki način i preduvjet da taj posao mogu obavljati. Smatram da osim znanja i vještina kao mentor na fakultetu moraš biti u stanju prenijeti način razmišljanja te strast i entuzijazam za područje kojim se baviš. Retrospektivno gledano, mislim da je to možda i najvažnije, otvoriti studentima vidike, pokazati da se može probiti iz ove naše male sredine, da odu van, upoznaju ljude, promijene perspektivu… Smatram da sam u tome bio uspješan zato jer sam iskreno uživao u radu sa studentima, imali smo prilično opušten odnos i svima sam uvijek bio na raspolaganju za dodatna pitanja i projekte. A i naučio sam ih slušati, osjetiti koji tip zadataka im treba, kako im prilagoditi izazove, prihvatiti kritiku i mijenjati stvari u hodu. Kad sam osjetio da me cikličnost tog posla počela stezati, da možda više nemam dovoljno motivacije za ponovno raditi sve u krug svake godine, nakon 8 godina, odlučio sam da je dosta. Moram se malo pohvaliti, tad su mi svi studenti zajedno organizirali oproštajku, kviz, ma cijelu ceremoniju su napravili gdje smo se zajedno nasmijali, pustili suzicu i napili, to je bila jedna od najljepših stvari koje sam doživio. Kad vidiš da te svi ti ljudi cijene i vole do te razine, osjećaš se baš ispunjeno. Ne fali mi taj institucionalni dio, osjećam se puno slobodnije sad, a i često imam radionice i predavanja u Splitu, Rijeci i Zagrebu i to me uvijek veseli.
► Kad govorimo o strukovnoj prepoznatljivosti, koliko su ti važne nagrade, pojavnost na izložbama i takvo strukovno praćenje svega onog što se događa na sceni, s ciljem evaluacije najboljeg kao testament sadašnjosti i produkcije?
Marko Hrastovec: Moram priznati da me ranije to još donekle i veselilo, ali više ne pronalazim satisfakciju u prijavi na izložbu ili osvajanju nagrade. Tema “čiji dizajn je bolji?” mi je s vremenom postala besmislena, možda je do mene, možda je to generalno postalo passe, ali čini mi se da nisam jedini, barem ne u kontekstu svoje generacije i kolega. Dapače, ne vidim ništa loše u tome, jednostavno ne vidim neki poseban benefit koji bi me motivirao na sudjelovanje.
► Ispričaj nam malo i o suradnji s kolegom Appear Offline na kojim projektima skupa surađujete i imali potencijala da collabovi kao što je tepih koji dominira vašim prostorom dobiju i neki komercijalni kontekst?
Marko Hrastovec: Appear Offline i ja znamo se još iz fakultetskih klupa, a povezuju nas zajednički interesi, smisao za humor i tipografija. Obojica koristimo slova kao izražajno sredstvo, ali na potpuno različite načine. Smatram da je on jedan od najuspješnijih domaćih dizajnera/umjetnika izvan hrvatske, zato jer pomno i strpljivo gradi svoj autorski stil i s vremenom ga svjesno evoluira. Njegov je specifičan stil postao globalno relevantan i kopiran, ali sa svakim novim projektom on nalazi načine za inovaciju. I tako kad već sjedimo u istom prostoru svaki dan, zaključili smo da bi bilo super da zajedno dizajniramo tepih za naš WTF. Na tepihu je kroz njegovu autorsku pjenicu ispisana poruka u fontu Hot Sans “SWEET CHAOS 24/7”. Naša najrecentnija, ali ne i zadnja suradnja je font koji smo radili za naručitelja koji ga nikad nije koristio pa sad pokušavamo vratiti prava na korištenje.
► Spomenimo na kraju i prostor u kojem su nastale naše fotke za intervju. Što je WTF space, tko sve stoji iza njega, imate li neke planove s njim?
Marko Hrastovec: WTF je prostor koji smo nas trojica prijatelja ambiciozno zamislili kao mjesto okupljanja za razne prilike, što se i ostvarilo u svojem manje pametnom dijelu, a u onom drugom, od kojeg bi netko zapravo i imao koristi, baš i nije. Primarno nam služi kao mjesto obavljanja rada, ali i generalno mjesto za ugodan boravak u interijeru ili na klupici ispred kad vrijeme to dozvoljava. Zbog nekih drugih okolnosti, ali i nedostatka prostora mislim da ćemo WTF u ovom obliku zamijeniti nečim većim i konkretnijim, a koja je budućnost tog prostora ostaje vidjeti. Sigurno ima potencijal biti mala galerija, mini coffe shop ili sve zajedno, ali trenutno je najveći problem vrijeme odnosno nedostatak istog.
razgovarao: Ivan Dorotić (sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pronađite ovdje)
više o radovima Marka Hrastovca potražite i pratite na hottype.co, facebook.com/hottype instagram.com/hottypeco
zahvaljujemo Marku na ustupljenim vizualnim materijalima dokumentacije njegovih radova
Vizkulturin arhivski intervju s Markom Hrastovcem iz 2014. pročitajte na linku
fotografije portreta i ateljea: Maja Bosnić (Bosnić+Dorotić)
urednik projekta: Ivan Dorotić
Intervju dio je projekta DIJALOZI S UMJETNIČKOM SCENOM Udruge Vizkultura koji je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba
