Luka Hrgović (Zagreb, 1986.) redatelj je, scenarist i producent u domaćoj produkcijskoj kući Slice of Life Films koju je osnovao s kolegom i prijateljem, redateljem Dinom Juliusom. Do sada su snimili dva kratkometražna igrana filma, znanstvenofantastični Slice of Life (2019.) (o kojem su govorili ovdje) i satirični uradak Splashback (2023.). Oba su polučila uspjeh među publikom i kritikom, o čemu svjedoče i nagrade koje je Slice of Life osvojio na prestižnim međunarodnim filmskim festivalima. Dobrim dijelom samouki, ovaj poslovni dvojac poprilično nekonvencionalno i nadasve hrabro pristupa… pa, reklo bi se, svemu čega se dotakne. Tako su, osim što su snimili oba filma potpuno izvan sustava državne potpore, tijekom rada na prvom pokrenuli kanal Slice of Life na YouTubeu koji danas broji više od respektabilnih 70 tisuća pratitelja s kojima autori nesebično dijele svoje veliko znanje, ali i ljubav prema onome što rade. O kvaliteti i vidljivosti kanala najbolje svjedoči činjenica da ih je zapazila i prepoznala tvrtka LEGO® Technic, angažiravši ih u najnovijem projektu koji je sve donedavno držan u strogoj tajnosti u okviru međunarodnih ugovora. Projekt je upravo izašao na svjetlo dana i rezultat je naprosto briljantan (link), a Luka nam je u iznimno zanimljivom razgovoru, koji se odvio tijekom užurbane završne faze postprodukcije, otkrio više detalja o tome, ali i o brojnim drugim temama.
Hrgović je diplomirao 2011. godine na Odsjeku animiranog filma i novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Osim režijom, bavi se vizualnim efektima i postprodukcijom na reklamama, glazbenim spotovima i filmovima. Ovaj svestrani umjetnik, koji je prije fakulteta završio Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn, pravi je zaljubljenik u razne vrste umjetnosti, a upornošću i kreativnošću izdvaja se kao važno filmaško ime srednje generacije ne samo na domaćoj, već i inozemnoj sceni na kojoj je ostvario brojne suradnje i angažmane. Slice of Life svjetsku je premijeru imao na filmskom festivalu u Tokiju i publiku je u međuvremenu stekao po cijelom svijetu, od SAD-a do Japana i Novog Zelanda, dok je televizijska platforma HBO Europe otkupila autorska prava na Splashback. Radnju filmova nećemo previše otkrivati, već vas pozivamo da ih, ako još niste, obavezno pogledate!
► Započnimo s aktualnim projektom na kojem tvoja produkcijska kuća trenutačno radi. Što nam možeš otkriti o njemu?
Luka Hrgović: Projekt koji upravo privodimo kraju potpuno nas je zaokupio posljednjih pet mjeseci. Riječ je zapravo o kampanji za LEGO® Technic koji radi dva nova autića iz franšize Fast and the Furious, što je i za njih i za nas zaista velika stvar. Jedan od ta dva autića u prodaji je odnedavno, a drugi tek treba izaći i mi, naravno, s obzirom na prirodu ugovora koji smo potpisali, tijekom rada na kampanji nismo smjeli nikome ništa otkrivati ni pokazivati jer, da nam je iscurila neka informacija, suočili bismo se s ozbiljnom tužbom. U svakom slučaju, veliki je projekt. Prvih mjesec dana radili smo pretprodukciju. Zanimljivo je da su oni nama prepustili da to sve uopće sami osmislimo, što ćemo i kako ćemo, jedini je uvjet bio da mora biti nešto vezano uz Fast and the Furious filmove, dakle da bude nekakva rekreacija nekih od najpoznatijih kaskaderskih scena iz filmova. Pa smo uzeli iz nekoliko filmova par tih scena i spojili ih u jedan kratki filmić u kojem ti autići voze – prvo su u avionu, iskaču iz aviona, padaju na zgradu pa s nje skaču u Tokio i još na kraju voze kroz Tokio. Tako da smo napravili cijeli jedan filmić od tri minute, ali to je bio užasno spor proces jer smo sve radili s maketama, za svaki smo kadar autiće vukli flaksom i slično. Budući da je to mali akcijski film, montaža je morala biti jako brza pa svaki kadar traje sekundu, sekundu i pol, a da bi dobio sekundu i pol, u prosjeku moraš potrošiti tri sata na snimanje tog kadra. Svaki je kadar zapravo jedan veliki specijalni efekt, i ti snimiš pet kadrova dnevno, a moraš ih imati 150 da bi napunio tri minute. Pa je to trajalo i trajalo tjednima.
► Kako je uopće došlo do tako velike i sjajne suradnje s LEGO® Technicom?
Luka Hrgović: Ta nas je tvrtka pronašla zahvaljujući našem kanalu na YouTubeu koji već godinama vodimo. Taj je kanal u principu nastao iz naše ljubavi prema stvaranju filmova. Do sada smo kao produkcijska kuća Slice of Life Films napravili dva kratkometražna filma i tijekom rada na njima odlučili smo snimati making of videe, odnosno na kanalu objavljujemo dijelove procesa rada na svakom filmu, pojašnjavamo filmske tehnike koje koristimo, detaljno prikazujemo i tumačimo postupke i slično. I dobro nam ide s tim kanalom. Nije da baš objavljujemo često jer nismo youtuberi koji svakih tjedan dana izbace video, nego prođe i po godinu dana da ne objavimo ništa, ali kad objavimo ljudima se to onda jako sviđa i rado gledaju videe, komentiraju ih i javljaju nam se. Tako smo imali sreće da nas i LEGO zapazi, a općenito su zgodne te tehnike s maketama i druge tehnike s kojima radimo, a koje danas malotko koristi, pa ljudima to bude zanimljivo i poučno.
► Moram priznati da je kanal i mene potpuno uvukao u vaš filmski svijet i mislim da je vaš pristup filmu, ali i publici, zaista jedinstven. Osjeti se koliko ljubavi i truda ulažete u film i koliko nesebično dijelite znanje sa svima, od toga kako snimiti film u Hrvatskoj bez državne potpore do toga kako ovladati pojedinom tehnikom ili efektom. Vratimo se malo na početak tvog filmskog stvaralaštva. Kako se rodila takva strast prema filmu zahvaljujući kojoj za tebe kao da ne postoji prepreka u snimanju filma koja se ne može nadići?
Luka Hrgović: Moj filmski put započeo je još puno prije prvih ozbiljnijih pokušaja snimanja filma. U srednjoj školi nažicao sam starce da mi kupe prvu kameru, tad još nije bilo ni digitalnih fotića, to je sve bilo na mini DV kazetama i tak’ dalje. I tako sam jednostavno počeo snimati filmove jer mi se to činilo super i htio sam se baviti filmom kao klinac, bio sam fasciniran filmovima. Tijekom godina smo snimili hrpu skečeva i sitnih filmića, frendovi bi glumili, to je bilo i prije YouTubea i svega toga, nemaš ih gdje ni pokazati nego po nekim festivalčićima tu po Zagrebu. Ti prvi filmići još nisu bili vezani baš uz makete, nego sam efekte radio u 3D-u ako je nešto trebalo. A u Slice of Life prvi sam put spojio maketarstvo s filmom jer sam uvijek volio makterastvo kao hobi. Slagao bih aviončiće, tenkove, one razne setove koje možeš kupiti po dućanima. Ali ovo je bilo prvi put kao: čekaj malo, sad idemo raditi SF, pa za SF trebaš sve te zgrade, grad, leteće aute napraviti, pa mogao bih to probati u maketi. Naravno, znao sam da su tako radili i Star Wars i sve te legendarne filmove, pa zašto ne bismo i mi probali. I to je bio prvi projekt koji smo tako radili. I bilo je naravno teško jer nemaš pojma što trebaš raditi. To je nešto o čemu nije bilo literature, odnosno bilo je jako malo, nije bilo dokumentaraca ni tutoriala. Uspio sam pronaći par starih knjiga i članaka o tome kako su snimali stare filmove, i onda čitaš to i pokušavaš nešto malo sam, i nekako smo shvatili proces, ali trebalo nam je dugo. Taj smo film radili oko pet godina. Svako ljeto pomalo, kad smo imali vremena, kad nije bilo posla. I prvi pokušaji s maketama bili su stvarno loši, ali onda shvatiš: aha, ovo smo napravili krivo, ovo bi izgledalo bolje ako napravimo ovako. Film je izašao 2019. i kad danas to gledamo ne možemo vjerovati kako smo mi to uopće uspjeli napraviti i koliko je tu truda, znoja i vremena uloženo. Pitam se bih li danas išao prolaziti takvu torturu. Ali prolazim je i danas, samo na drugim projektima.
► To je baš zanimljivo, inače autori nerijetko na svoje ranije uratke gledaju kao na nešto lošije ili manje vrijedno, a vi se svojem ne možete načuditi u pozitivnom smislu, sjajno! Znači zapravo ste jako samouki bili u tome svemu…
Luka Hrgović: A moraš biti. Da. Zato što općenito kad govorimo o tom cijelom svijetu vizualnih efekata u Hrvatskoj, mi nemamo tu kulturu. Kinematografija se kod nas bazira većinom na drami i dijalogu i tek se recentnijih godina počelo aktivnije koristiti vizualne efekte. Te stare tehnike su u svijetu danas toliko ignorirane, da je uopće teško doći do tih stvari. Moraš sam sve iskopati i nekako naučiti. Vjerojatno dio toga radimo i krivo, ali jednostavno radiš neku svoju metodu pa vidiš kamo će te odvesti. Danas imamo sreću što sve možemo ipak spojiti s kompjuterom. Mi to sve snimimo, ali ipak imaš tu mogućnost da u postprodukciji još malo nešto doradiš, spojiš, napraviš neku kombinaciju i slično.
► Možeš li još malo izdvojiti i pojasniti neke od tih glavnih starinskih filmskih tehnika koje su danas slabo, ako uopće, zastupljene, poput vama svojstvenog maketiranja?
Luka Hrgović: Dakle, glavna je stvar da, ako moramo rekreirati nekakve scene, radimo to u maketama. U filmu Slice of Life to je bio grad budućnosti, a u Splashbacku je bio cijeli kompleks NASA-e iz ’69. godine. Budući da smo to snimali u Zagrebu, nismo imali gdje snimiti eksterijere raketa i svega ostalog pa smo složili to u maketama. Makete još danas neki redatelji čak i koriste, recimo Nolan, Tarantino tu i tamo, Wes Anderson, oni to još malo njeguju. Ali postoji i druga tehnika koja je meni zapravo posebno draga, a zove se matte painting. To je slikarska tehnika kojom slikar doslovno naslika kadar koji je potreban za neku filmsku scenu. Znači, ako je nešto toliko veliko da bi se morala graditi ogromna scena za samo jedan kadar, pa to ne bi bilo praktično raditi ni u maketi, najlakše je da pravi slikar to naslika akrilom ili uljem i zatim se to snimi filmskom kamerom. Čak bi se ponekad ostavila neka rupa gdje bi projicirali i snimku glumca unutar toga, pa bi unutar slike bio pomični dio zbog kojeg bi sve izgledalo još realnije. Toga je bilo u svakom filmu tijekom 80-ih, 70-ih godina i ranije. Ali danas, naravno, nitko više ne unajmljuje slikare da to rade kad postoji Photoshop i sve se radi digitalno. Zato mi to tu i tamo volimo ubaciti, a kako je slikar Stipan Tadić moj prijatelj, a i sam sam studirao na Akademiji pa znam cijelu tu ekipu, onda bude: daj dofuraj boje kod mene, budeš mi napravio matte painting. Pa onda uvijek napravimo to, bar jednu sliku uguramo, što je jedna posveta toj filmskoj tradiciji koja danas više ne postoji.
► Genijalno. A postoje li i kod zvučnih efekata neke specifičnosti?
Luka Hrgović: Kod njih možda nema toliko atipičnih stvari u odnosu na neke standardne postupke, naprosto se u svakom filmu mora puno toga dodavati i rekreirati na različite načine kad je zvuk u pitanju. Ali što je film više žanrovski, to je više potrebno dizajnirati zvuk, što je užasno interesantan proces zapravo. Koliko god slika bila bitna, zvuk je stvarno 50 posto filma. Recimo, za Lego smo snimali te autiće i vukli ih flaksom, zvuk ne postoji, snimamo samo sliku. Kad smo montirali cijeli video, morali smo rekreairati sve te zvukove auta, motora… I kad se počnu stavljati svi ti zvučni slojevi, odjednom sve oživi. I dalje vidiš da su to lego autići, ali počneš vjerovati je to stvarno, da oni jure, čim dodaš te motore, kočnice, škripu… U SF-u i u svim tim žanrovima puno je stvari koje je potrebno rekreirati, koje ne postoje, a to je jako kreativan proces. Recimo, snimaš doma vešmašinu, a to iskoristiš kao zvuk polijetanja ili slično.
► Je li SF onda tvoja prva ljubav?
Luka Hrgović: Pa čak i ne bih rekao. Slice of Life postao je naš najpopularniji film zbog YouTube kanala. Svako malo netko u komentaru upita kad će biti nastavak – neće ga biti, ne bi mi se dalo sad opet 5 godina snimati to. Dino i ja poslovni smo partneri, sve projekte radimo zajedno i htjeli bismo što više žanrova proći, a ne zapiknuti se u samo jedan. Predivan je SF, dapače, imamo već sad par ideja i htjeli bismo se vratiti u dugometražnoj formi, ali u Hrvatskoj je to praktički nemoguće, pogotovo kad je riječ o žanrovskom filmu.
► Dosad si stekao zaista bogato radno iskustvo i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Kako bi usporedio sustave filmske produkcije kod nas i vani, prvenstveno u SAD-u?
Luka Hrgović: To su dva potpuno različita svijeta. S filmom Slice of Life dosta smo proputovali pa smo upoznali puno ljudi, pričali s producentima i onda smo shvatili neke stvari. Cijeli život gledaš holivudske filmove i stvoriš si taj dojam Amerike i Hollywooda u kojem vidiš sebe jednog dana. Ali onda nekako zadnjih deset godina u kojima smo razgovarali s ljudima izvana i raspitivali se o budućim mogućnostima, spoznali smo koliko je američki sistem užasno kompleksan sustav koji je financiran isključivo privatnim novcem. Kod njih nema državne potpore, nego se sve svodi na studio ili privatnog financijera koji će osigurati par milijuna dolara za film. U Americi je sve izrazito orijentirano na biznis, a manje je umjetnosti u svemu tome jer je glavni cilj da film vrati uloženo. Ako ti film prođe loše na Box Officeu, teško ćeš dobiti novce za sljedeći film i završit ćeš u takozvanom director’s jailu. To je, naravno, težak i nemilosrdan sustav.
Europska priča znatno je drukčija, s državom kao izvorom financiranja koji se ne mora isplatiti u tom nekom komercijalnom smislu, već je sama umjetnička vrijednost filma dovoljno opravdanje. Kod nas se često događa da oni ulože u film, film se snimi, vidi ga dvije tisuće ljudi u kinu i to je to, nikom ništa. Filmovi su nam većinom festivalski, a ne kino filmovi. Smatram da bi nam dobro došlo više svjesnosti o komercijalnom aspektu filma. I smatram da se radi premalo žanrovskog filma, jer pretpostavljam da bi publika to ipak možda radije gledala u kinu nego baš svaki put art ili dramu. Sve treba imati svoj prostor, ali ne postoji baš neki balans kod nas. Tako da zaista postoji ta jedna razlika između našeg sustava i američkog. S druge strane, kod nas mi je super to što, kad dobiješ novce za film, ti zaista jesi autor vlastitog djela i to se respektira, imaš slobodu napraviti film koji želiš kao umjetnik. A u Americi vlada brutalna hijerarhija u kojoj moraš ispuniti sve moguće studijske zahtjeve ako želiš odraditi posao i, na kraju krajeva, zaraditi novac.
► Zanimljivo je da ste vi zapravo snimali filmove potpuno samostalno, izvan sustava državne potpore. Kakva su vam iskustva s cijelom tom pričom?
Luka Hrgović: Mi za prva dva filma zapravo nismo ni tražili državnu potporu u Hrvatskoj jer je jedan od kriterija taj da film mora biti na hrvatskom jeziku, što u našim filmovima zbog radnje nije bilo moguće. No prijavili smo scenarij za budući film koji planiramo pola na engleskom, a pola na hrvatskom. Do sada smo se snalazili sami ili preko crowdfunding kampanja koje su isto dobra mogućnost i imali smo sreće da smo u jednoj fazi stvaralaštvadobili novce preko Kickstartera. Ali općenito uzevši, može se i s minimalno novca snimiti film. Ja sam niz godina uspijevao potpuno bez novca snimati – dođu ti frendovi, svi iskombiniraju neku obleku iz ormara, kupiš što treba na Hreliću i snimaš. Slice of Life vizualno je vrlo bogat film, a taj cijeli SF svijet rekreiran je praktički kod mene u garaži i izgleda ludo, a snimljen je stvarno bez novca. Naravno, takav pristup funkcionira do nekog trenutka, recimo kad si student pa kad s nula eura stvarno možeš napraviti bilo što, radiš malo pomalo s ekipom i to rastegneš na mjesece i godine. Ali drugi nas je film koštao puno više zato što smo njemu pristupili drukčije. Napravili smo plan snimanja od osam dana i tada je to morala biti jako dobro organizirana produkcija jer smo doveli inozemne glumce koje je, uz naše domaće, trebalo smjestiti, nahraniti, platiti i sve ostalo. Bilo je vrlo intenzivno, ali uspješno. U svakom slučaju, sve je moguće, čak i kad se čini nemogućim.
► Spomenuo si svoju garažu u kojoj rekreirate svijet SF-a, koristite li nju baš i za snimanje? Na kojim lokacijama općenito snimate filmove u Hrvatskoj?
Luka Hrgović: Garažu sam zapravo prije dosta godina preuredio u cijeli taj svoj radni prostor, gdje imam sve moguće alate za izradu i gradnju maketa i ostalih stvari, dakle to je prvenstveno dobro opremljena radiona, a po potrebi ondje možemo i snimati neke manje stvari. Što se tiče prostora za snimanje, nedostatak profesionalnih studija najveći je filmski problem Hrvatske. Mi kao zemlja imamo fantastične lokacije u starim gradovima i slično koje strane produkcije uvelike koriste, ali nedostaje studijskih infrastruktura koje nema još od Jadran filma, u koji su 70-ih dolazile redateljske legende poput Orsona Wellesa i Clinta Eastwooda. Danas se povremeno neki manji prostori prenamijene u filmske studije pa se snalazimo s time, ili pokušamo doći do nekog interijera koji bi nam poslužio kao kulisa. Kad smo radili Splaschback morali smo prikazati NASA-u iznutra pa smo to snimali u nekim starijim, socijalističkim zgradama koje odaju dojam američkog modernizma. To je prošlo dobro, ali veliki je problem što se nama domaćim filmašima najam lokacije naplaćuje jednako kao stranim produkcijama koje ovdje dođu s konkretnim budžetom. Nitko danas više neće sniziti cijenu „svojima“.
► Kakvu budućnost predviđaš filmašima?
Luka Hrgović: Prvenstveno se postavlja pitanje budućnosti filma i općenito kome je to danas više interesantno. Pitanje je što će zapravo biti s filmom i s mlađim generacijama. Dino i ja već se sad ulovimo da pričamo i razmišljamo o svojim filmovima i mislimo si: čekaj, za koga mi taj film zapravo radimo. Ispada da radimo za svoju generaciju i za starije od sebe. Već kužim potpuni jaz između sebe i mlađih generacija, neki dan pričao sam s 18-godišnjakom, nije znao tko je Fincher, jedva je čuo za Tarantina… Ja živim u svijetu u kojem je, bar u mojoj glavi, nemoguće ne znati takve likove. I još se javlja pitanje AI momenta u cijeloj priči i što se pritom događa s umjetnošću, ali pogotovo s filmom. Ne znam što će se dogoditi, ali se nadam da bi se čak moglo dogoditi nešto suprotno mračnim očekivanjima, da se možda počne više cijeniti taj handmade aspekt. Dakle, mi sad radimo te filmove s maketama koje su zamrle 90-ih, možda bi ljudi mogli početi cijeniti rad rukama u svijetu u kojem se danas sve lako generira. Volio bih da se takav način stvaralaštva počne vraćati. Ja kao umjetnik nemam potrebu koristiti AI jer time gubim svu zabavu i ljepotu umjetničkog procesa. Želim stvari napraviti sam.
► Za kraj, možeš li nam već otkriti ponešto o novom scenariju?
Luka Hrgović: Neću puno otkrivati, ali navest ću ključne riječi: iseljenik iz Hrvatske, Las Vegas, Tetris, Dalmatinska zagora i baba.
Razgovarala: Lea Biličić / tekstove ove autorice za Vizkulturu pronađite ovdje
Zahvaljujemo Luki Hrgoviću na ustupljenoj fotodokumentaciji.
Lukine filmove i projekte možete pogledati na sljedećim linkovima sliceoflifefilm.com, youtube.com/@sliceoflifefilm instagram.com/slice_of_life_film/
Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji sufinanciraju Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo te HAVC – Hrvatski audiovizualni centar
