Kako izgleda život izvan dohvata ljudskog pogleda? Na čijim je leđima izgrađena civilizacija? Što je uopće vrijednost? – samo su neka od pitanja koja postavljaju radovi mlade suvremene kiparice Manuele Pauk. Umjetnica rođena 1994. kiparstvo je završila na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Peruška Bogdanića, a iza sebe već ima niz zapaženih radova te samostalnih i grupnih izložbi. Svojim diplomskim radom Ludički juriš preispitivala je tradicionalni motiv konjaničkog spomenika, a sličan je pristup prisutan i u njezinu daljnjem stvaralaštvu. Životinje kao nositelji značenja, zamućivanje granica između visoke umjetnosti i svakodnevnih, komercijalnih objekata, ironija, višeslojnost radova temeljenih na tradiciji, literaturi, znanstvenim istraživanjima reakcija su na svijet u kojem živi i djeluje.
Skulpture i instalacije stvara u različitim materijalima: od keramike i poliestera, do pepela, sjemenja i fluorescentnih boja. Njezin jedinstven pristup temama publika je imala prilike vidjeti na grupnim izložbama poput Salona Mladih, Bijenala keramike u Aveiru, Od Y do Z: Gradilište nove generacije, ali i samostalnih Život pod velikim pritiskom u Galeriji Šira, Slatki svetci u Etnografskom muzeju, Ludički juriš u Galeriji Matice hrvatske u Zagrebu i Galeriji sv. Krševana u Šibeniku. Netom nakon aktualne samostalne izložbe Servis klime u Gradskoj galeriji Labin, Manuelu Pauk posjetili smo u njenom malom ateljeu u centru Zagreba, u blizini Akademije, te razgovarali o inspiraciji, dosadašnjem stvaralaštvu i planovima za budućnost.
► Odrasla si u Šibeniku, završila Školu za primijenjenu umjetnost u Zadru i kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu… Kako je izgledao tvoj umjetnički put i što te motiviralo da se počneš baviti umjetnošću?
Manuele Pauk: Već sam od predškolske dobi znala da se želim baviti umjetnošću; voljela sam crtati, a kasnije čitati, premda nisam znala koje sve mogućnosti postoje. Mislila sam da ću biti slikarica, pa spisateljica, modna dizajnerica… Na nagovor srednjoškolskog profesora Mijata Radasa pokušala sam s kiparstvom, a onda su sve ideje počele ići u smjeru da je to – to.
Akademija je bitna, mislim da je odlična za razmjenu iskustava s kolegama i za formiranje radne discipline, posebice prve dvije godine, kad su studenti na Akademiji ponekad od 9 ujutro do 8 navečer. Malo je teže kasnije ako se sam ne možeš motivirati, no ipak, možda je taj pristup dobar jer “stvarni svijet” nije poticajan za stvaranje umjetnosti… Ono čega je nedostajalo jest učenje vještina van produkcije radova, a koje su nužne da bi kao umjetnik mogao rasti i razvijati se. Na akademiji nisam naučila kako napraviti portfolio, kako se prijavljivati na rezidencije, kakve su mogućnosti financiranja. Danas je možda ipak malo drugačije, mislim da sada postoji kolegij za neke osnovne stvari što je korisno za daljnji samostalan rad.
► U tvom dosadašnjem opusu možemo primijetiti niz različitih motiva i tema, no ono što se kroz više njih provlači jest poigravanje tradicionalnim motivima. U adventsko doba je 2023. u Etnografskom muzeju u Zagrebu prigodno bila postavljena izložba Slatki svetci. U tom ciklusu tradicionalni motiv svetačkog lika prikazuješ u estetskom ključu čokoladnih figura i Speculaas keksa. Kako si došla na ideju taj karakteristični, konzumeristički blagdanski simbol podići na razinu umjetnosti?
Manuele Pauk: Sam ciklus je počeo od narudžbe za jednu jahtu, gdje je naručiteljica htjela skulpturu svetog Nikole. U to sam vrijeme uglavnom radila životinje, odnosno reinterpretirala klasične teme koje su mi padale na pamet, kao što su antičke muze umjetnosti i konjanički spomenik, pa nisam htjela napraviti neki generički rad, odvojen od mene, već sam počela razmišljati kako da sv. Nikolu reinterpretiram, da to doista bude moj rad, u mom duhu. I tada mi je palo na pamet oblik čokoladnog svetog Nikole, ali izveden u drugom materijalu.
Tako sam počela razmišljati kako prikazati nešto tradicionalno, kao što su prikazi svetaca u drugačijoj formi i sa značenjem koje se odmiče od tradicije. Proučavala sam hagiografije, kao i oblike i vrste slastica. Sjećala sam se vlastitog estetskog užitka dok sam odmatala, gledala i jela mnogobrojne sv. Nikole kao dijete.
No, u seriji na kraju nisam napravila ni jednog svetog Nikolu. Odabrala sam svece koji su mi osobno bili zanimljivi, svetice i mučenike kao što su sv. Lucija, sv. Janja i sv. Sebastijan. Dio serije je i prostorna instalacija nastala na CreArt rezidenciji u Aveiru, gdje sam u oblicima koji podsjećaju na Speculaas kekse napravila Guineforta, psa zaštitnika djece, koji nije priznat od katoličke Crkve, ali se u jednom mjestu u Francuskoj štovao oko 700 godina.
Slatkiše kao polazišnu točku oblika sam odabrala jer se blagdani danas više konzumiraju nego slave – i činilo mi se da kroz te oblike mogu otvoriti prostor za razmišljanje o vrijednostima koje su u srži priča o svecima. Ako je sv. Nikola, zaštitnik djece, postao prisutan kroz oblik čokoladice koju djeca odmataju i pojedu, možda mu je potrebno ogledalo: pas koji čuva, a nije priznat, koji postoji u sjenama tradicije – sv. Guinefort.
► Govoreći o poigravanju tradicionalnim simbolima, i tvoj diplomski rad Ludički juriš, primjerice, preispituje ideju konjaničkog spomenika. Zašto baš taj motiv, ideja javnog spomenika u kojem se pojavljuju pas, mačka, koza, svinja?
Manuele Pauk: Glavno pitanje je bilo pitanje transformacije: kako reinterpretirati klasičnu kiparsku temu, ali ne anakrono, već na način da to ima smisla u 2019. godini. Konjanički spomenik postoji jako dugo, tisućama godina, i vrlo je kompleksna tema. Kada promatramo elemente konjaničkog spomenika, sam konj danas nema onu ulogu u društvu koju je nekad imao, tu ulogu su preuzeli automobili. Zbog toga me zanimalo kako napraviti konjanički spomenik bez konja i bez čovjeka? Tako sam odlučila napraviti jahače u obliku drugih domesticiranih životinja. Parovi životinja ponekad jašu nekog, a ponekad su oni ti koji se jašu. Domesticirane životinje su uvijek u pozadini našeg društva i još nas trebaju, a i mi njih. Možda danas nemamo mačke i pse da bi nam bili radne životinje i lovci, no ponekad ih imamo kao članove obitelji i kao emotivnu potporu.
► Životinje su nositelji značenja i u Životu pod velikim pritiskom – instalaciji koja prikazuje morske puževe koji djeluju kao da lebde, tj. plivaju oko nas u morskim dubinama… Odakle interes za (baš te) životinje?
Manuele Pauk: Zanimalo me ono što je izvan ljudskog dosega, pogled koji izmiče. Možda su puževi nositelji poruka iz dubine koja još nije prevedena. Oni su evoluirali tako da su napustili svoje kućice, i adaptirali se na izazove svijeta na brojne druge načine. Neki morski puževi imaju sposobnost kleptoplastije, odnosno mogu u sebe integrirati alge koje onda za njih proizvode klorofil, drugi mogu jesti otrovne meduze i žarnjake i onda preuzeti taj otrov i sami postati otrovni… Fascinirao me pogled koji nam izmiče, svijet koji je većini ljudi nepoznat. Osim nekolicini znanstvenika koji su usko specijalizirani – tu uloga znanosti postaje poput posebnih sposobnosti svake različite vrste puža. Željela sam naglasiti da ljudski pogled nije sveobuhvatan. Morski puževi postoje na granici poznatog i neprevedivog, kao da se otvaraju prema svijetu koji tek trebamo prepoznati.
► Taj rad bio je izložen i na nedavnoj izložbi mlađe generacije Od Y do Z: Gradilište nove generacije (o kojoj smo na Vizkulturi pisali ovdje i ovdje) . Što za tebe znači sudjelovanje na takvoj izložbi koja nudi svojevrsni pregled mladih suvremenih umjetnika? I koliko je važna ta institucionalna podrška i praćenje rada generacija koje tek dolaze?
Manuele Pauk: To je jako značajna izložba jer prikazuje pregled određene generacije bez ikakvih kustoskih narativa, već je nešto što kod nas nedostaje – pregled umjetničkog stvaralaštva, izložba s fokusom na umjetnicima. Velika mi je čast što sam izlagala na njoj.
► U lipnju si u Gradskoj galeriji Labin postavila izložbu Servis klime. Site specific instalacija sadrži “novčiće” od gline, zemlje i sjemena s motivima kukaca. Rad osvještava neku drugačiju vrijednost, onu prirode oko nas, postaje svojevrsna realizirana metafora fraze “gledaj kako novac raste”… Motiv novčića smo već imali prilike vidjeti na nekim tvojim ranijim izložbama – po čemu se ova razlikuje i kakve su reakcije publike koja je i sudjelovala u stvaranju?
Manuele Pauk: Novčić sam prvi put napravila krajem 2023. godine, kao jedan od radova na izložbi Slatki svetci, kao reinterpretaciju čokoladnog novčića. Simbol Sv. Homobonusa je vreća s novcem, a njegovo ime bi se moglo prevesti kao dobar čovjek. On je zaštitnik tekstilnih radnika, ali ime mu sadrži bonus, što je dodatak na plaću. Zato je u Americi proglašen zaštitnik korporativnog svijeta, pa si oni poklanjaju lutkice s likom tog sveca za bolji bonus. To smatram ironičnim, jer baš zbog kapitalizma i korporacija tekstilni radnici danas rade u užasnim uvjetima, pa sam zbog toga napravila novčić koji je spomen na živote izgubljene u užasnoj tekstilnoj tragediji koja se dogodila u Rana Plazi, u Bangladešu, gdje su život izgubile 1134 radnice. Umjesto kakaa, koji se također uzgaja kroz eksploataciju, moj novčić je od zemlje, gline i sjemena rogača.
Na toj izložbi je taj rad bio u jednoj vitrini, iza stakla, no stalno sam se vraćala potencijalu koji taj rad ima. Motiv novčića je ostao, ali rad sam transformirala u prostornu instalaciju koja se modificira ovisno o mjestima izlaganja. Rad je bio u MSUI na Zlatnoj lubenici 2024. godine (link), a zatim na Zadarskom salonu i u Knjižnici Vladimir Nazor u Zagrebu na izložbi Rogač/Pepeo, na kojoj sam surađivala s prijateljicom i pjesnikinjom Marijom Dejanović. Novčići su u tom kontekstu predstavljali destruktivni i produktivni potencijal žudnje. Dodan element bio je Marijin monumentalno ispisan stih i novčići napravljeni od pepela. Tu sam istraživala što je uopće vrijednost koja se očituje i u samom izboru biljke, rogaču, prema kojem je i nastala mjera za karat.
Kako sam i dalje osjećala da zemljani novčić ima potencijal, ove godine sam razvila novi rad, novčiće s motivom kukaca i sa sjemenom raznih biljaka. U Labinu je rad na izložbi bio kolektivan, tjedan dana prije same izložbe održala sam radionicu s lokalnim stanovništvom na kojoj smo izrađivali zemljane novčiće sa sjemenom za mediteranski vrt, te je tako publika bila uključena u nastanak izložbe. Također, planiramo održati zatvaranje izložbe u kolovozu na kojem ćemo biljke koje su izrasle poklanjati publici – ideja je da “rad” nastavi živjeti, ali u nekom drugom obliku.
S novčićem se u suštini bavim mogućnosti transformacije statičnog objekta, u objekt koji ima potencijal podržavanja života. Instalacija na svom početku, izgleda kao rimska iskopina, kao zemlja na kojoj su slučajno pobacani i pohranjeni novčići. No vrijednost tu nije značenje koje dodjeljujemo novcu, već nevidljivi rad drugih bića na održavanju svijeta pogodnom mjestom za život, s naglaskom na biljke i insekte. Za tu sam izložbu surađivala i sa Sarom Renar, koja je oblikovala zvuk instalacije: zujanje i kliktanje insekata se ritmično ponavlja, usporava i ubrzava, te insekti skoro počinju zvučati kao stroj.
Na otvorenju je jedan dječak pogledao rad i uzviknuo: “Vidi, to je nekakvo blago!” To mi je bilo baš slatko.
► Uzevši u obzir da se baviš temama poput ugroženih životinja, tekstilnim radnicama, permakulturom, bi li rekla da je tvoja umjetnost društveno angažirana?
Manuele Pauk: Društveni angažman mi nije primaran, najviše me zanima ta igra, kako stvari izgledaju vizualno. Ali nemoguće je stvarati izvan svijeta u kojem živimo i na određene stvari reagiram na svoj način. Imati očekivanja od svog rada da utječe na okolinu, to je možda stavljanje prevelikog pritiska na sebe i na rad. Kad su radovi gotovi, interpretacija ostaje na drugima. Jedna kustosica mi je svojevremeno rekla da se boji kako će umjetnici reagirati na njezinu interpretaciju njihova rada. Ali upravo u tome je njegova ljepota, to da nije jednoznačan. Umjetničko djelo je tu za dešifriranje i učitavanje različitih značenja.
► Priroda kao simbol, tradicija kao podloga za inverziju i ironiju, čovjekov utjecaj na okoliš… Koje te još teme inspiriraju i kako se nosiš s kreativnim krizama (ako ih imaš)?
Manuele Pauk: Inspiriraju me mali fragmenti koje primjećujem oko sebe, poput oblika iz mog okoliša, nešto što slučajno pročitam ili čujem, sjecišta urbaniziranih područja i divljine. Tu je također i beskrajan sadržaj interneta, znanstvene činjenice koje do mene dolaze algoritmima, granice između živog i neživog. Puno razmišljam o povijesti, osobito o onim dijelovima koji su iskrivljeni, zaboravljeni ili prešućeni. Gledam filmove, čitam. U ovo vrijeme prošle godine sam čitala Sotonske stihove Salmana Rushdieja, a sad čitam Cvijeće Marca Martelle i U potrazi za izgubljenim vremenom Marcela Prousta. Inspirira me i vlastita prošlost, ali ne autobiografski ili kao autofikcija, više kao arhiva osjećaja i slika. Često pokušavam pronaći opće u pojedinačnom, u naizgled nebitnim stvarima.
► Ta višeslojnost radova, antropomorfizacija životinja, izvrtanje vrijednosti… nemoguće je ne primijetiti određenu dozu humora u tvojim radovima. Koliko ti je on važan u životu i radu?
Manuele Pauk: Humor me štiti od patetike, omogućuje mi da tematiziram ozbiljne teme kroz igru.
► Koji su izazovi s kojima se susreću umjetnici, osobito oni mladi? I specifičnije, postoje li izazovi s kojima se susreću prvenstveno kipari(ce)?
Manuele Pauk: Izazovno je, prvo u financijskom smislu, ali također je teško pronaći neko svoje mjesto na likovnoj sceni. Čak i unutar naše scene postoje mikrosvjetovi koji se ponekad baš ne dotiču. Osobno mi je najizazovniji dio to što mi se čini da ljudi nisu uvijek zainteresirani za rad (drugih) umjetnika, teško je ponekad nositi se s mišlju da to što radiš ne nailazi na odjek i nema neki značaj.
Kao kiparici izazovna mi je produkcija radova, balansiranje između velikih produkcijskih želja i skromnih mogućnosti, kao i budućnost radova nakon izložbi. Većina ljudi živi u malim stanovima koji imaju zidove za slike, crteže, fotografije i grafike, no nemaju fizički prostor za smještanje skulptura. Generalno mi se čini da danas imamo sve manje stambenog prostora, a sve više stvari, tako da je prostor za kipove zaista luksuz.
Projekti u javnom prostoru su jako rijetki, te su obično spomeničke plastike i, nažalost, često imaju toliko zadane parametre da u potpunosti koče kreativnost.
► Iza tebe je već nekoliko umjetničkih rezidencija, a ove godine odabrana si za jednu u listopadu u Rouenu – koliko ti znače takve rezidencije i međunarodna iskustva? Imaš li već neki rad u vidu?
Manuele Pauk: U Rouenu ću izvesti varijaciju rada koji sam napravila u Labinu. Sigurno će biti i suradnje s publikom, planirana je suradnja s srednjoškolcima, ali ne znam što točno očekivati.
Rezidencije su mi genijalne, zbog produkcijske podrške, ali najviše zbog kontakta s ljudima koji su aktivni na drugim likovnim scenama. Također, rezidencije mi daju potreban odmak da sagledam što je dobro, a što možda nedostaje na našoj sceni. Zbog toga su izuzetno korisne. Najzadovoljnija sam postala kada sam se počela prijavljivati na više natječaja kod nas, ali i u inozemstvu te putovati u druge zemlje na razne projekte i rezidencije… Upoznala sam mnoštvo divnih umjetnika i bavila se fascinantnim mjestima koja sama od sebe vjerojatno nikad ne bi posjetila.
Prošlu sam jesen bila u Rumunjskoj na delti Dunava u mjestu Sulina, prvoj zoni bez poreza u Europi. To je mjesto bilo magično: rijeka, Crno more, tamni pijesak prekriven meduzama; ima mnogo riba i ptica, vrvi životom, ali tamo žive i krave, konji i psi. Po noći se čuje komunikacija pasa, a u šetnji prema plaži ponekad iz mraka sjaje oči krava koje leže uz cestu. Čak i neke biljne i životinjske vrste koje su izumrle u gornjim tokovima rijeke tamo žive. Baš mi je to i bila tema rada koji sam tamo stvarala: sjemenka biljke koja je u gornjem toku Dunava nestala, u Americi je invazivna vrsta, a na delti opstaje. To je pokazatelja utjecaja našeg društva na prirodu.
► Nakon Labina, imaš li još neke izložbe u planu za skoriju budućnost?
Manuele Pauk: Krajem kolovoza s mladim slikarom Mihaelom Franjčićem izlažem u Prostoru u Splitu. Tamo ću izložiti novi rad na kojem radim ovo ljeto. Nakon toga predstavljam novčić na Bijenalu mladih u Beogradu. U KIC-u planiram u suradnji sa Sarom Renar napraviti verziju izložbe koju smo radile u Labinu, pa slijedi i rezidencija u Rouenu, Trijenale kiparstva…
Portreti i fotografije iz ateljea: Maja Bosnić
Tekst je dio Vizkulturine serije “U stvarnom prostoru” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo.
