Marina Mesar, poznata pod pseudonimom OKO, multidisciplinarna je umjetnica koja se izražava kroz različite medije, poput slikarstva, crteža, ilustracija, murala i intervencija u javnom prostoru i na ulici. Diplomirala je 2013. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a do sada je izlagala u brojnim institucijama i galerijama kao što su Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Bolzanu, e-flux galeriji u New Yorku, Mograg galeriji u Tokiju, Europskom parlamentu u Bruxellesu… U radovima često prikazuje nadrealne prizore i antropomorfne figure, spajajući ljudske, životinjske i fantastične elemente. Tako istražuje teme identiteta, sjećanja i mitologije.
Marinini radovi predstavljaju pronicljiv podsjetnik na kapacitet umjetnosti da nadiđe fizikalna ograničenja i time izravna horizont zajedničkih sjećanja ili kolektivne memorije. Iako će svatko ovisno o vlastitu iskustvu osjetiti različiti skup emocija, pretpostavka je da svi zapravo dijelimo vrijeme i zadatosti određenih perioda. Tako se i u njezinim najnovijim radovima izloženim u galeriji Trotoar u Zagrebu, na izložbi Dear Diary… Layers of Dreams (otvorenoj do 9. studenog), umjetnica postavlja kao društveni kroničar, a umjetnost kao dokaz vremena. Promatranje ovih radova odvija se na intuitivan način, iz dječje perspektive – oči se kreću po platnu, a promatrač sam gradi priču oko predloženih motiva i narativa.
Kao takav, Marinin se rad često nalazi negdje na razmeđi komercijalne i “visoke” umjetnosti, autentičnosti i mogućnosti replikacije i reprodukcije. No, jednostavnost njezina izraza naglašena je upravo pogodnošću emocionalnog utiska. Danas, kada su u kanon već upisani Dalí, Duchamp, Vostell, Hirst, Koons itd. preostaje se zapitati koliko je uopće vjerodostojna podjela na komercijalnu i “visoku”, neprikladnu i pravilnu umjetnost? Koliko danas vrijedi Cézanne, a koliko košta Warhol? Kakvog je okusa Jamnica, a kakvog Perrier x Murakami? Konzumiramo iskustva, a cijena su emocije. U nastavku slijedi razgovor s Marinom o aktualnoj izložbi koju možete pogledati do 9. studenoga, nekim prošlim iskustvima, razmišljanjima i planovima za dalje.
► Započeo bih od tvoje aktualne izložbe Dear Diary… Layers of Dreams. Digitalni kolaži otisnuti na satenu na podlozi od spužve podsjećaju me na Murakamijevu Superflat estetiku u smislu plosnate perspektive digitalnog svijeta. Za koje bi umjetnike rekla da su najviše utjecali na razvoj tvog estetskog jezika?
Marina Mesar OKO: Kad sam vidjela Murakamijeve grafike na netu, pa poslije i uživo u Pinault kolekciji u Veneciji, ostala sam totalno zapanjena tehničkom izvedbom, i s koliko preciznosti je sve koordinirano. Kasnije sam čitala njegove knjige i o načinu na koji se rade te grafike, s koliko slojeva boje, i definitivno mi je bilo impresivno do koje razine detalja se svemu posvećuje. Naravno da on ima iza sebe već takozvanu tvornicu i gomilu ljudi, koji rade odvojene pripreme i poslove, ali meni je bilo zanimljivo shvatiti šta svatko od njih radi i na koji način utječe na sljedeću etapu posla nakon tog.
Dok sam oslikavala jedan od radova u Španjolskoj bila sam u Goyinom muzeju i taman su imali izložene crteže od Jakea i Dina Chapmana, koji su na originalne Goyine grafike nadocrtali svoje motive… Iako je nastao čitav skandal oko toga na umjetničkoj sceni, zanimljivo je bilo vidjeti koliko su zapravo precizno i dobro ukomponirali nove crteže preko tih starih grafika. To je toliko djelovalo organski, kao jedno djelo kad ih vidiš uživo, da mi je to definitivno probudilo želju da istražim na koje se sve načine može igrati s kolažiranjima u svim tehnikama. Ima zapravo puno umjetnika koji su ostavili dojam na mene kroz godine, kako idejama tako i izvedbama. Kreću se od svih mogućih polja izvedbi, od visoke umjetnosti do uličnih grafita.
► Fotografije nasmiješene Marine iz osnovnoškolskog perioda na aktualnoj izložbi, prošarane motivima dječjih igračaka, predstave su sjećanja i evokacija dječje perspektive, ali i ne/namjeran komentar o infantilnoj dimenziji suvremene kulture u kojoj je potrošač trajno zarobljen u djetinjstvu. Je li u procesu konceptualizacije i izrade ovih djela bilo nekih katarzičnih trenutaka za tebe?
Marina Mesar OKO: Dugo sam već znala da želim raditi na nečem potpuno drugačijem. Zapravo već dulje vrijeme i radim na novim stvarima koje su tehnički potpuno drugačije od onog po čemu me ljudi znaju. Što se budućnosti tiče, samo ću još više ići u svim smjerovima i tehnikama. Puno je novih tehnologija nastalo kroz vrijeme i puno se raznih materija može testirati, zato me i veseli raditi sve ovo u budućnosti. Mislim da se svi umjetnici propituju oko sebe ili oko svijeta u kojem žive, tako da je samo upitno koji trenutak odluče pretočiti u fizički svijet i predstaviti publici.
Mene zapravo najviše od sveg zanima ljudska psihologija i način na koji ljudi stoljećima funkcioniraju. Načine vjerovanja i gdje tražimo utjehu u teškim trenucima. Naravno da sam crtala zaštitnike za ljude, jer su oni objedinjavali zapravo većinu toga što mene zanima, ali sad će biti sve više integrirano drugih tehničkih prikaza, zapravo sličnih misli koje su tu od početka.
► Ručno izrađene lutkice u radu Heart of the Earth reflektiraju oprečnost između serijski produciranih igračaka, koje se pojavljuju na kolažima, odnosno haljinica lutkica, i tradicijskih primitivnih rukotvorina. Koja je priča iza tih lutkica?
Marina Mesar OKO: Zanimljiv mi je prijenos znanja i tradicija s generacije na generaciju. Pogotovo kad se osvijesti da su naše bake i djedovi zapravo odrastali za vrijeme drugog svjetskog rata, i ne samo da im je već i primitivna krpena lutka od pronađenih ostataka materijala bila luksuz, već su se igrali pravim klipovima kukuruza kao lutkama, šišali ih i radili im pletenice. U tom slučaju su one krpene već bile stvar sreće i prestiža u zadanom trenutku.
Ranih 90-ih, kad me baka učila kako da ja izradim svoje lutke, je svuda oko nas bio rat. Koliko god su nas roditelji pokušavali od tog zaštititi, bilo je vidljivo da nešto itekako nije u redu. Jednako kako je moja baka sanjarila o nekim krpenim lutkama, tako sam i ja sanjarila o onim popularnim igračkama iz 90-ih… koje nam nisu bile dostupne. Tu se samo priča nastavlja. Koliko god situacija oko nas bila teška, čini mi se da dječja mašta može nadići sve to, a i ljudi su puno jači nego što misle.
► Koliko u produkcijskom procesu ovisiš o pokušaju-pogrešci i koliko ti u pravilu finalni radovi odstupaju od inicijalnih zamisli?
Marina Mesar OKO: Obično imam jasnu ideju kako želim da nešto izgleda, a tek nakon tog pokušam shvatiti na koji način ću to zapravo i izvesti. Ponekad se događaju nepredvidive pogreške, zato što ne poznajem materijal s kojim radim ili se radi nešto potpuno novo. Prije me to izluđivalo i jako sam htjela da moje misli iz glave budu savršeno prenesene na rad u fizičkom obliku. Kroz godine shvatiš da to baš i nije moguće. Zato valjda i gdje god da putujem po svijetu uvijek gledam kako je nešto tehnički izvedeno. Od klasičnih Koonsovih skulptura, koje čak niti u živo ne djeluju da su izvedene od metala, do razno-raznih slika. To i je najbolji dio kad puno putuješ i imaš mogućnost uživo vidjeti neka od najboljih umjetničkih djela na svijetu. Vidiš kako su izvedena te koliko ponekad fotografija ne znači ništa, koliko neko djelo uživo može zračiti onim nečim neopisivim. Zato i shvatiš da je najbolje ne osuđivati ništa i kad god imaš priliku vidjeti neki rad uživo, da je to uvijek bolja opcija.
► Predstavljaju li tvoje antropomorfne životinje – kao zaštitničke forme, poput Homerovih daemona ili J. K. Rowlingovog Patronusa – vizualne komponente ezopovskog jezika kojima na posredan način zapravo želiš saopćiti neke svoje istine o intimnim i međuljudskim iskustvima?
Marina Mesar OKO: Definitivno da. Zato i skrivam u tim crtežima toliko simbolike, i detalja oko nekih stvari. Prije nisam željela objašnjavati. Duhovno je jako osobno, i ljudi imaju različite stavove o istom. Ostavila sam da svatko zaključi ono što mu treba iz crteža i mislim da je to ispravno.
Kako ću raditi nove stvari koje su vizualno drugačije, malo više i pričam o njima. Možda se to zove odrastanje, tko zna. Najbitnije mi je da crteži i slike služe tome što trebaju predstavljati. Odrasli smo u katoličkoj kulturi i odmalena sam okružena time pa je uvijek bilo prirodno nositi slike svetaca ili one skroz malene tekstilne džepne “oltare” za zaštitu. Meni je to oduvijek bilo predivno, vjerojatno zato što sam bila dijete i kad si mali sve ti ima određenu dozu magije. Tako da sam kasniije nastavila razvijati svoje zaštitnike i ispada da ih ljudi jednako tako vole držati na zidovima jer se osjećaju sigurnije.
► Iza sebe imaš brojne komercijalne projekte i suradnje. Koji ti je najdraži koji si do sada odradila, a koji je bio najizazovniji?
Marina Mesar OKO: Volim radit komercijalne projekte, zato što me stalno tjeraju da učim nešto novo. Vječno je neka nova prepreka na putu, neki novi materijal, novi oblik, novi način prezentacije… Puno je tog uključeno i zapravo, ako gledam tako, čini mi se da mi školovanje nikad niti nije završilo. Na likovnoj akademiji naučiš puno tog, a ovakve stvari te samo tjeraju da naučiš i o drugim poljima kao što su dizajn i marketing, pa i pravo, i sama produkcija radova.
Mislim da mi je najdraži posao bilo raditi za Google. Naime ustupili su mi gomile informacija o raznim običajima i tradiciji u Hrvatskoj, a moj zadatak je bio da izvedem serije crteža koje će to sve objediniti. Kako obožavam učiti nove stvari raditi ovaj zadatak mi je bio totalna uživancija. Zato što sam saznala toliko različitih tradicija s naših otoka i nekih skroz malenih mjesta po Hrvatskoj o kojima prije nisam niti čula. Kako kažem, svaki novi projekt ti donese niz novih znanja u svim oblicima.
Izazovnih je bilo dosta, ali i to je OK… sam sa sobom prođeš sve one unutarnje monologe gdje si ne daš da odustaneš i kad trebaš ušutkati tu sumnju da ti to ne možeš. Tu je uvijek na kraju najbitnija radna disciplina. Kad bilo koji zadatak razlomiš na puno malih dnevnih stvari, na kraju uspiješ izvesti sve.
► Komercijalni su umjetnici još uvijek nerijetko stigmatizirani u rigidnoj hijerarhiji Zapadne “visoke” umjetnosti, iako mi se čini da je mlađa generacija u pravilu prihvatila isprepletenost umjetnosti i trgovine – merchandizaciju umjetnosti. Ne samo da je to jedna od glavnih silnica demokratizacije umjetnosti čineći ju pristupačnom i razumljivom širokoj publici “niže” kulture, već i neki elementi “niže” kulture pronalaze svoje mjesto u “visokoj” kulturi. Što te tvoje osobno profesionalno iskustvo naučilo o tim odnosima?
Marina Mesar OKO: Mislim da samim time da koristimo pojam više i niže poništavamo sam pojam neke demokratičnosti. Voljeli bi svi da je svijet neki idealan prostor, ali sami sebi zadajemo rigorozna pravila i onda se u njima gubimo. Otkad sam počela raditi oduvijek dolaze te vrste komentara, ali mi je najbitnije zapravo biti iskrena prema sebi. Ne radim s firmama koje i sama ne podržavam, ne pristajem na kompromise u obliku da mi mijenjaju crteže i rade rigorozne promjene. I zapravo baš to mi i je razvilo odnos s klijentima da se niti ne petljaju u moj posao, niti ja u njihov. Razgovaramo o određenim stvarima i smislu koji žele reći kroz svoj proizvod i tu me ostave na miru da ja pronađem rješenje. Mislim da je to ispravan način rada.
Visoka umjetnost je često ezoterična i neshvatljiva široj masi. To je isto OK, ne mora sve biti shvatljivo svima. Ono što mene smeta je stalno prepiranje i osuđivanje. Živi svoje i pusti druge da žive. Ono što volim raditi je približavati ljudima umjetnost koju misle da iz neznanja ili ne shvaćanja ne razumiju. Onda im objasniš samo par osnovnih stvari kroz povijest umjetnosti, neke detalje iz umjetnikova života, određenu situaciju kad i gdje je neko djelo nastalo i onda je svima bolje. Oni nauče nešto novo i nemaju osjećaj da je umjetnost izolirana za neki tamo mali krug ljudi.
Predivno mi je recimo vidjeti u londonskom Tate Modern, kad ljudi dolaze u velikom broju u muzej, svako iz svojih nekih razloga. Super je vidjeti muzej u obliku nekog kulturnog hub-a. Neki samo dođu na kavu ili toplu čokoladu, neki čitaju knjige, neki dovedu djecu da se igraju i bojaju bojanke s motivima iz muzeja. Lijepo je vidjeti da je muzej institucija koja ima tu toplinu i zbog koje ljudi i hrle u njih. Hladan pretenciozni muzej nikome ne koristi i na neki način djeluje samo kao mrtav objekt.
► Periodično voliš izbivati iz Hrvatske i često boraviš u Londonu. Što je najvrjednije što si naučila u Londonu, a da ti je nedostajalo u Zagrebu?
Marina Mesar OKO: Određena doza strpljivosti. Iako je grad ogroman i ljudi ima svuda, nema te neke nervoze i izderavanja. Uvijek je prisutna određena doza uljudnosti i tu primijetiš koliko si manje pod stresom zbog takve okoline. Spoznaju da nisi sam na svijetu i da si zapravo potpuno nebitan, na onaj najbolji oslobađajući način. Kad si okružen s toliko kultura i različitosti baš dobiješ taj dojam da pripadaš svijetu. Koliko god zvučalo čudno da shvatiš da si mali i zamjenjiv, jednako tako osjetiš nemjerljivu dozu olakšanja od očekivanja i samo počneš upijati sve oko sebe. Sve informacije, znanja, kulturološke razlike… sve. I onda je bitno naučiti u toj vrevi od ljudi stvoriti vlastiti mir da bi mogao procesuirati sve te podatke na dnevnoj razini i napokon raditi na nečem svome. Kao iskustvo to mi je strahovito koristilo u Hrvatskoj. Zato što možeš provesti pola dana u “buci” ljudi i života, ali onda zatvorim vrata ateljea i jedino što ostaje su moje misli i način kako ih pretočiti u fizičke radove.
► Kako je izgledao tvoj prvi susret s uličnom umjetnosti te kada i kako je uslijedio pomak od ulične ka galerijskoj umjetnosti?
Marina Mesar OKO: Pa zapravo su grafiti uvijek bili dio našeg života, parole i natpisi su oduvijek bili svuda po gradu. Nakon tog je skateboarding kultura imala svoje, em grafike na skejt daskama, em majice i sve ostalo. Otkad smo bili klinci smo bili dosta povezani svi skupa, i break dance, i skateri, i grafiteri i glazba.. nije bilo niti čudno da će prije ili kasnije to sve utjecati na nas sve. Kad sam upisala likovnu akademiju dobila sam čitav novi niz informacija, ali mi je ostalo prirodno ono što sam naučila kroz čitavo odrastanje i subkulturu koje sam bila dio. Da se sve može napraviti dosta brzo, bez puno kompliciranja i svojim rukama. To mi je ostalo i danas kao princip rada i zahvalna sam da je. Ubrzava mi život.
Oduvijek sam bila hiperaktivna i samim time nije niti čudo da sam radila sve što sam trebala na akademiji, a sve ostalo slobodno vrijeme crtala grafike za lijepiti po gradu i crtala po ulici. Tranzicija se dogodila jako organski, zato što sam se prijavila na Salon mladih i zapravo i tamo izvela rad na zidu. Samo što je ovaj put zid bio galerijski. Dobila sam nagradu i stvari su se samo krenule događati same od sebe. Ne zamaram se previše što će netko svrstati ono što radim u određenu kategoriju. Najbitnije mi je samo da radim kontinuirano i da me to veseli. Umjetnost nije posao, to je definitivno život. Tako da uvijek kažem da neću prestati dok ne umrem, a šta će sve nastati u tom periodu ćemo vidjeti.
► Jedna od glavnih razlika između tebe i većine galerijskih umjetnika dimenzije su tvojih radova. Koliko ti je izazovna bila izrada murala za Salon mladih HDLU ili murala ispred MSU?
Marina Mesar OKO: Volim raditi crteže tankim perom i tušem u formatu A4, a onda opet volim crtati dimenzije preko par katova zgrade. Divan je osjećaj imati tu slobodu izražavanja da možeš svoju ideju pretočiti u sve oblike i sve dimenzije. Crtež koji je nastao na Salonu mladih je bio izazovan, zato što nije niti bilo zamišljeno da bude tih dimenzija, nego kako sam krenula crtati samo je sve više rastao. Koliko je bilo fizički izazovno samo govori činjenica da kad je bio gotov nisam mogla normalno hodati koliko su me pregibi na stopalima boljeli od stalnog penjanja po skelama gore dolje. Nema veze, čovjek se oporavi, a kad vidiš nešto tih dimenzija stvarno vidiš da vrijedi.
Mural ispred MSU-a iako djeluje malen izdaleka, zapravo ima visinu od 3,5 metra i 90 metara dužine… Djelovao je malo zastrašujuće u startu, jer dobiješ dojam da nikad neće biti gotovo, ali je zapravo nastao u manje od tjedan dana. Najgore je čekati, kad samo razmišljaš i kad se svi imaginarni strahovi samo gomilaju. Zato i volim raditi odmah i nemam predug period od zamišljenog do izvedenog. Jednom kad kreneš samo si ponavljaš da još malo i da još malo i da ako još malo izdržim taj dan, da će već sutra biti lakše… i obično i bude. Tako nastaju velike dimenzije radova, crtajući crticu po crticu svaki dan.
► Na koju si izložbu najviše ponosna u svojoj karijeri?
Marina Mesar OKO: Možda na onu u Viktorija i Albert muzeju u Londonu. Ne zapravo zbog mojih radova, koliko zbog svih stvari koje su od povijesne vrijednosti u tom muzeju. Dok sam izvodila svoje crteže svuda oko mene stoje klasični radovi iz Grčke, Rima, Perzije… doslovno kulturne baštine svijeta, i ti među svime time. Veličina muzeja je jednako tako impresivna da ne znaš gdje bi uopće gledao, a količina ljudi koja je bila na otvaranju je nešto što nikad poslije nisam vidjela. Kad više tisuća ljudi čeka da uđe u muzej i kad su redovi sa svih strana ulaznih vrata onda stvarno ostaneš bez teksta.
► S tvojim radovima se susrećem već nekih 15-ak godina, od murala koje bih uočio za vrijeme prvih posjeta Zagrebu, pa do stručne literature za vrijeme studija, poput projekta Europski dan kreativnosti: Mjesto izvedbe i stvaranje grada čiji su autori dr. sc. Nevena Škrbić Alempijević i dr. sc. Josip Zanki, na kojem si radila mural Swan na zidu SC-a, i projekta dr. art. Melinde Šefčić Sloboda stvaranja: Umjetničke intervencije u zatvorskom prostoru. Kako ti je bilo raditi u kaznionici Remetinec i na koji način smatraš da umjetnost može imati terapeutski učinak ili doprinijeti socijalizacijskim procesima?
Marina Mesar OKO: Jednako kao i komercijalni projekti, kad se izlažeš nekim novim iskustvima, nema šanse da iz tog izađeš nepromijenjen. Uvijek ima nešto za naučiti ili shvatiti, kako tehnički tako i duhovno. Oslikavanje kaznionice u Remetincu je definitivno bilo iskustvo za sebe. Čudno je vidjeti ljude koji su lišeni slobode. Kad uživo vidiš kako posljedice nekih loših odluka mogu potpuno promijeniti tok nečijeg života. Nema tu romantiziranja. To su zatvoreni prostori, i određena pravila. Ne osjećaš se ugodno, ne zbog ljudi nego zbog spoznaje da se nalaziš u nekom prostoru u kojem zapravo bilo tko od nas može završiti ako donese krive odluke. Djeluje tako jezivo, barem meni. Strahovito sam hiperaktivna i stalno se negdje krećem i onda da samo zamislim da sam osuđena na jednu prostoriju i uvijek istu rutinu uopće ne znam gdje krenuti s mislima.
Drago mi je da sam pristala raditi taj projekt, zato što, osim što sam shvatiš kakav je osjećaj bit lišen slobode, jednako tako shvatiš koliko je njima bitno imati stimulirajuću okolinu. Pa makar to bili oslikani zidovi. Umjetnost je terapija. Tko god sumnja u to neka samo proba šarati po papiru bez cilja, i vidjet će da će se kroz 20-ak minuta osjećati bolje. Potičem sve ljude oko sebe da crtaju, pa makar to bilo samo repetitivno ponavljanje istog grafičkog motiva na papir bez smisla. Ne mora sve biti umjetničko djelo, neke stvari su tu da nam “samo” pomognu da se nosimo sa životom.
Sigurna sam da bi umjetnost svugdje doprinijela kvaliteti života i zato i je toliko tužno što nam kreativnost polako nestaje iz obrazovanja i što nam se satnica kreativnih predmeta rapidno smanjuje iz godine u godinu. Mislim da ljudi kroz sve oblike umjetnosti ako im to već ne postane posao, otkriju nevjerojatan alat za rješavanje psihičkih i teških misli.
► Sjećam se da ti je atelje na Zrinjevcu tragično nastradao u potresu 2020. Što ti je tada prolazilo glavom i kako je izgledala potraga i selidba u novi atelje?
Marina Mesar OKO: Sve skupa je bilo užasno. Trauma koje se, mislim, neću nikad riješiti. To vidim na najglupljim primjerima kako mi tijelo reagira na sve nagle zvukove i trzaje. Mislim da smo se svi osjećali pogubljeno, em nam je ta korona nadvila nad glavu neki osjećaj nesigurnosti, em potres koji je stvarna fizička ugroza. Kad se sve to dogodilo, sjećam se samo da je počeo padati snijeg, a ja sam od nemoći počela plakati. Nisam tip osobe koja se lako predaje ili odustaje. Ali u trenutku gdje je sve zatvoreno zbog korone, a potres ti raznese dom u kojem živiš i kroz rupu pada snijeg po svemu što posjeduješ, nemaš druge nego otpustiti sve. Sav osjećaj kontrole, sav osjećaj da ti sad nešto i možeš, da se ne odustaje. Doslovno sam samo krenula plakati. Sjećam se samo kako promatram te vani pahuljice snijega koje inače toliko volim i samo osjetiš neki trenutak mira. Jednostavno otpustiš sve i predaš se životu. Snalaženje kasnije kako raditi i gdje je isto imalo svoje. Ali bitno je ne prestati, pa makar crtao kemijskom na običnoj bilježnici. Tu se vraćamo onom razgovoru zašto je umjetnost toliko važna i na koji način nam ona pomaže da se nosimo s traumama i problemima.
► Koliko vremena provodiš u ateljeu i koje karakteristike ateljea smatraš najvažnijima za rad? Organiziraš li još uvijek druženja u svom ateljeu kao što si ranije znala organizirati izložbe u svom stanu ili te danas više motivira izoliranost?
Marina Mesar OKO: Izoliranost je konstanta svakog umjetnika, barem mi se tako čini. Ja sam satima sama svaki dan i koliko god to ponekad bilo teško, mislim da je potrebno da bi mogla raditi. Druženja sam organizirala kao razbibrigu svojim prijateljima i obitelji. Da se mogu svi ponovno osjećati kao djeca. Kad već imam toliko bojica i boja u ateljeu čini mi se da je šteta da stoje. Super je osjećaj vidjeti kako ljudi svih godišta poprime potpunu dječju zaigranost i kako se samo smiju, i petljaju prstima i kistovima. Baš zato što im to nije dnevni život niti posao je još zabavnije. Zato mi se i čini da ću to raditi češće. Jedino što mi je atelje premali za sve ljude koji bi htjeli sudjelovati. Možda napraviti nešto konkretnije u budućnosti vezano za sve to.
Atelje je nedvojbeno najbitnije mjesto svakog umjetnika. Koliko god mi zapravo preuzimali informacije od svijeta oko sebe, atelje je mjesto gdje se sve one spoje u jedno i gdje kreće eksperimentiranje sa svime. Od novih tehnika, do poteza kistom, do ideja i kako ih prevesti u ovaj naš fizički svijet. Atelje je sigurno najbitnije mjesto u kojem umjetnik može obitavati.
► Iznimno si radišna umjetnica te se tvoje nove produkcije mogu vidjeti na više lokacija istovremeno – trenutno u Zagrebu i Berlinu. Na čemu sada radiš i što sve možemo očekivati od OKO u skoroj budućnosti?
Marina Mesar OKO: Volim biti u ateljeu, volim osmišljavati nove stvari, volim se nositi s problemima koji se pojavljuju kad radiš nešto novo, a samim time mi se i rezultati gomilaju. Kako mi sve brzo dosadi, često radim na više stvari odjednom i to mi potpuno odgovara. I kad slikam često slikam po 2-3 slike paralelno. Onda dođe do umora tijela, a ne i do zamora mozga. Dok sam pripremala otvaranje izložbe u Trotoaru, sam paralelno crtala crtež za Festival svjetla u Berlinu i za čitavo pročelje Berlinske katedrale. Koliko god nekad djelovalo naporno, ipak ti ukloni određenu dozu nervoze. Tako da nisam niti stigla biti nervozna oko otvaranja, koliko sam već morala raditi na drugim stvarima. Kad kažem “morala”, uvijek se nasmijem, jer nemam nadređenog nad sobom, ali sama sebi zadajem tolike ciljeve da već i samu sebe jedva stižem.
I sad se paralelno opet odvija više stvari, koje će izaći u javnost u slično vrijeme. Najbolji dio je što su potpuno različite i tu se opet nasmijem… Najbolji dio mi je koliko zapravo sve nadograđuje jedno drugo. Jedno znanje se prenosi na neke nove projekte i obrnuto. Dok radim komercijalnu stvar naučim toliko puno da mi poboljša radove u umjetnosti koju radim za muzeje ili galerije, a onda opet kroz institucije i određene zakone visoke umjetnosti naučiš stvari koje onda prenosiš na komercijalne projekte i educiraš klijente na tom polju. Kad su ljudi dovoljno otvoreni novim znanjima nastaju zanimljive nove stvari i dobre ideje.
Više mozgova je uvijek pametnije od jednog, i tu sam naučila da je zapravo najbitnije imati strahovito profesionalne suradnike. Kad svatko zna svoj posao, onda stvarno nema granica mogućnostima.
Autor: Zvonimir Duka / tekstove ovog autora potražite na linku
Zahvaljujemo Marini Mesar na ustupljenim vizualnim materijalima.
