Kao što smo prethodno najavili, u zagrebačkoj je Galeriji 90-60-90 prije nekoliko dana otvorena je izložba Sabine Mikelić pod nazivom Tražeći nju. U istoimenom projektu ova umjetnica bavi se osjećajem pripadanja mjestu kod žena koje su imigrirale u Nizozemsku. U projektu 7 žena nas vode na dva mjesta pripadanja, jedno je ono iz kojega inicijalno dolaze (Mauricijus, Finska, Mađarska, Gana /London, Pula (Hrvatska), Slovenija, Rab (Hrvatska) a drugo je ono koje stvaraju u novome gradu u koji su se doselile. Kroz priče žena putujemo jednom, novom, drugačijom mapom grada.
Sabina Mikelić rođena je 1981. u Rijeci. Godine 2013. magistrirala je animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a potom je preselila u Nizozemsku gdje je 2018. diplomirala na Nizozemskoj filmskoj akademiji (Artistic Research in and Through Cinema) sa istraživanjem Filming Beyond koji se bavi odnosom redateljice i subjekta. Prije toga sudjelovala je na brojnim domaćim i međunarodnim izložbama, i filmskim festivalima. 2015 godine osvaja nagradu za najbolji pitch filma na Dokufestu, Kosovo, a 2019 godine nominirana je za prestižnu nagradu Radoslav Putar i izlaže rad Beyond the Choir u galeriji 90-60-90 u sklopu Subversive Festivala u suradnji sa MSU-om. Hrvatska publika ju pamti prije svega po filmovima nastalim na sjecištima dokumentarnog i eksperimentalnog filma (Dragi ja, prvo lice jednine, muški rod, Mula, skupina korijenja svezanih zajedno), u kojima je već pokazala vlastiti filmski rukopis igrajući se granicama filmskog medija.
Novootvorena izložba ujedno je i povod za nešto ekstenzivniji intervju nakon blic intervjua iz 2019. Razgovarale smo o temama koje Sabinu zaokupljaju u njenom umjetničkom radu, procesu stvaranja i aktualnoj izložbi u Galeriji 90-60-90.
*Sabina Mikelić
► U tvojim su radovima vrlo prisutne problematike bivanja u određenom prostoru, ali i pitanja identiteta i obitelji. (Kućni broj 376, 2010., Mula, skupina korijenja svezanih zajedno, 2013., Oda radosti, 2019., Beyond the Choir, 2019., Tražeći nju, 2020.) Kako kroz svoje radove i umjetničko djelovanje polaziš od svog odrastanja i iskustva života na otoku Rabu te konteksta radničke obitelji iz koje dolaziš?
Sabina Mikelić: Obitelj je možda nekako prva jedinica u kojoj mjeriš pripadnost. I meni se čini da je ta potreba da ja započnem radove koji se tiču odnosa unutar obitelji, upravo to neko moje preispitivanje pripadanja mojoj obitelji. Jer odrastajući na otoku, ako si imalo drugačiji, to se jako vidi. Tu se rodio prvi pokušaj da preispitam te odnose unutar obitelji, mene i otoka, mislim da je to neko polazište, traženje, preispitivanje pripadnosti, zašto sam ja drugačija od ostatka moje obitelji. To je kao kad si melankolična, nedostaje ti obitelj i kad dođeš doma shvatiš da žudiš za nekim ispunjenjem kojeg često tamo ni nema ili ga nije ni bilo.
*”Kućni broj 276″, 2010.
► Taj odnos pripadnosti i identiteta nalazi se u stalnoj mijeni, što se posebno ističe u tvom zadnjem radu Tražeći nju iz 2020. Što te u tvojoj umjetničkoj praksi toliko tangira oko tog odnosa i ideje identiteta?
Sabina Mikelić: Ja se bavim svojom umjetničkom praksom iz neke svoje nužnosti, a nekako na kraju ispada da se sve tiče teme identiteta. Često u rad ulazim intuitivno i tek mi u se u procesu kristalizira tema. Isto tako mislim da identitet nije nešto fiksno, identitet se mijenja i transformira. I ne vidim da je okruženje odvojeno od nas, već da mi formiramo našu okolinu koliko ona I nas. To je neki uzajaman odnos. Identitet grade stvari o kojima nekad ne promišljaš jer ih nikad ne preispituješ. Često kad smo na jednom mjestu ništa nas ne suočava da sagledamo od čega smo sve sastavljeni. Koji su to sve naši dijelovi, koliko nas određuje obitelj, kultura, klima, političko uvjerenje, nešto naše treće … Mi smo sukus svega toga. Tako da je pitanje identiteta toliko slojevito da može biti neiscrpna tema, sa puno lica!
*”Tražeći nju”, izložba u Galeriji 60-90-60, 2021. / foto: Dario Radović
► Osjećaj nostalgije je onaj koji čini mi se ponajviše obilježava tvoj rad Mula, skupina korijenja svezanih zajedno iz 2013., kao i spomenuti Tražeći nju iz 2020. Međutim, imam dojam da nostalgija prožima i druge tvoje radove, pogotovo uzevši u obzir činjenicu da si živjela u Rabu, Rijeci, Zagrebu i danas i Nijmegenu. Kako promišljaš nostalgiju kao fenomen i kako se to odražava u tvojim radovima?
Sabina Mikelić: Mislim da je nostalgija jako kompleksan osjećaj. Ali mislim da u srži tog osjećaja zapravo nije niti nostalgija za mjestom, u potpunosti. Mislim da je to neko dublje pitanje a to je : “ Tko sam ja”? Možda duhovno pitanje, možda filozofsko,možda iskonsko pitanje o Bitku: što je čovjek, svijet, cijeli svemir. No, to su toliko velika i opsežna pitanja tako da se s tim ne bavim izravno , no mislim da taj osjećaj koji me vuče da stvaram ima veze s tim. Na kraju imam osjećaj da nikad ne možeš potpuno pripadati. I da je to nekako ok, ako shvatiš da na kraju pripadaš sebi. Zapravo je sve neki proces upoznavanja sebe. Nekad se znam uhvatiti u razmišljanju da je biti živ zaista pothvat. Rodiš se, moraš prohodati, naučiti govoriti. Možemo gledati čovjeka kao neku životinju koja se razvija, raste, i polako kopni i odlazi. I taj proces je jako intenzivan. To se sve nadovezuje na pitanje pripadanja, zadovoljstva ili jednostavno prihvaćanja ljudskog stanja koje je nesavršeno.
Zasad mi se pokazalo u životu da je najlakše i najbitnije ići iz mjesta u kojem si “sad”. Trenutno prolazim kroz proces integracije u Nizozemskoj, dosta toga mi je izazov u tom procesu ali sam odlučila to okrenuti u svoju korist, a najprirodniji način za to je da taj proces iskanaliziram kroz svoju umjetničku praksu. Pogledaš prepreku sa svih strana i kreiraš iz toga nešto novo, umjesto da si pasivna žrtva nekih životnih okolnosti.
*”Mula, skupina korijenja svezanih zajedno”, 2013.
► Kako si se počela baviti mjestima i prostorima? Ono što sam zaključila gledajući tvoje filmove i videe jest da ti mjesta očito bude čitav sustav osjećaja, emocija, promišljanja i razmišljanja, zapravo sve što mjesta čine mjestima, a ne prostorima. Kako si došla na tu ideju u slučaju radova Beyond the Choir i Tražeći nju?
Sabina Mikelić: U radu s klapom u filmu Beyond the Choir me je svaki član klape sa otoka Raba odveo na mjesto na otoku sa kojim se osjeća povezano. U trenutku snimanja razgovaramo zašto smo na tom mjestu. Nisam htjela otkriti što ću ih pitati niti sam htjela znati gdje će me odvesti, te sam na neki sam način, htjela stvoriti neočekivanu atmosferu, Htjela sam stvoriti neki moment začudnosti.
Fizička mjesta, krajolik na koji me osoba odvede promatram kao projekciju nutrine te osobe. A i pitanje mjesta, ukorjenjenosti i izmještenosti je bitno pitanje danas.
I otud mi je zapravo ostala ta ideja mjesta koja je prisutna i u radu Tražeći nju. Isto tako kada se negdje doseliš, kao ja u Nizozemsku, pred tobom je proces familijarizacije. Kako gradiš pripadnost? Tako da taj prostor usvojiš, da taj prostor postane tvoj i intiman. To je onaj osjećaj kad se preseliš u neki kvart i kad počneš osjećati da je to tvoj kvart. To se počinje događati u istom trenu kad se ti kreneš snalaziti po tom kvartu, kad znaš gdje ide koja ulica. To mi je bila motivacija u tim radovima, da kroz temu mjesta pričamo o pripadnosti. Da imamo nekakvu metodu pričanja o pripadnosti. Usto, htjela sam upoznati svoj grad, htjela sam upoznati prirodu oko svog grada Nijmegena. Pogotovo zato što je nizozemska priroda jako kontrolirana. Sve što oni nazivaju prirodom, sve je učinjeno ljudskom rukom. Svaka šuma, svako jezero, čak i dio mora, sve je napravljeno ljudskim radom još od rimskog doba. Nizozemci nemaju taj pojam divljine, nema te divlje prirode. Oni na to sve lijepo paze, ali sama ta ideja da ništa nije divlje mi je zazorna. Kako da ja zavolim tu prirodu kad mi je toliko strana?
*”Beyond the Choir”, 2019.
► Metoda kojom dolaziš do mjesta upoznavanja s pejzažom i osjećajem pripadnosti razvijala si tijekom master studija na Nizozemskoj filmskoj akademiji tijekom istraživanja Filming Beyond. Kako ona funkcionira?
Sabina Mikelić: Ta metoda je bila završni odgovor na dugi proces traženja. Istraživanje se mijenjalo kroz te dvije godine, ali se bavilo mojim odnosom sa subjektom. Ja iza kamere i osoba koja je ispred kamere. Kako mi u tom trenutku snimanja komuniciramo i što se događa u trenutku snimanja? Te lokacije na koje me ljudi odvode na neki način koristim kao pozornicu. Mi ćemo doći tamo, to mjesto nešto znači, ali ja to koristim kao pozornicu za ljudsko tijelo i osobu koja je pred kamerom. Čin postaje performativan gdje trenutak snimanja i sam kadar postaju mjesta izražavanja i vidljivosti I mene i osobe ispred kamere. U radu Tražeći nju, protagonistice su prvo leđima okrenute, ne gledaju u kameru, i mi slušamo njihov voice over i onda se one okreću prema kameri. Taj izbor ima dvojaku motivaciju, kao prvo htjela sam da gledatelj nema nikakvih distrakcija dok sluša i čita tekstove koje su žene napisale. Kao drugo, žensko je tijelo toliko dugo izloženo pogledu kroz povijest likovne i filmske umjetnosti da sam to htjela zakinuti i omogućiti okretanje kada one to žele, potpuno svjesne kontakta sa kamerom. Da, postaju izložene i vidljive ali nekako pod njihovim uvjetima. Igram se s tom prisutnošću pred kamerom i s nekim osjećajem ranjivosti pred kamerom. Umjesto da ja snimim neki sjajan kadar, ja želim pokazati tu neku nelagodnost čina filmskog snimanja. Volim razbijati filmsku formu, i na neki ju način otvarati i pružati drugačija čitanja.
*”Filming Beyond”
► Iako je polustrukturirana i otvorena forma stvaralačkog procesa svojstvena dokumentarizmu, kod tebe je to iščekivanje neočekivanog i gubitak kontrole vrlo jasan i namjeran. Možda je za to najbolji primjer tvoj raniji rad Kućni broj 376 iz 2010. godine. Što te oko te neočekivanosti toliko zaokuplja?
Sabina Mikelić: Ja jako volim tu neočekivanost i gubitak kontrole. Uzimam kameru, odlazim na mjesto, ali zapravo ne znam što će se dogoditi. Mene raduje imati te neke neočekivane momente. I zapravo ono što se trudim jest stvoriti uvjete u kojima se može nešto dogoditi, neki moment koji ne mogu predvidjeti. Imam osjećaj da kad sve krene, kao da rad krene raditi sam, kao da ima neku svoju svijest i sve se poklopi. Usto, mislim da me taj gubitak kontrole čini jako prisutnom. Što manje znam, fokusiranija sam na trenutak i na osobu s kojom jesam.
*”Kućni broj 276″, 2010.
► S obzirom da je povod našeg razgovora tvoja aktualna izložba u Pogonu, vratimo se na nju. Na što se referira naslov izložbe Tražeći nju?
Sabina Mikelić: Ja sam se ja prvo dobrim dijelom rada bavila traženjem protagonistica. To je proizašlo iz moje društvene izolacije u Nizozemskoj gdje sam imala par poznanica i taj proces traženja žena koje žele biti u projektu, gdje ih tražim preko jedne osobe, pa preko druge se uobličilo u ime rada …. Usto, ja sam dosta rano imala sliku u glavi, a što je vidljivo u instalaciji, da je u radu žena okrenuta leđima, gledatelju, meni i da ja zapravo i ne znam njen identitet.. To traženje u radu je i traženje same sebe, jer sam ta ona – i ja. Na otvorenju mi je bilo zanimljivo kako je jedna posjetiteljica rekla da joj je sjajan postav izložbe u tami, jer je bilo doista mračno i morala je tražiti te ekrane. Zanimljivo mi je to tapkanje u mraku, gdje ne znaš gdje si i ne znaš koja ti je pozicija. Tada vidiš nekog drugog u prostoru, pa se osjećaš malo sigurnije jer uviđaš da nisi sama. Nekako je to vrlo slično tom procesu kojeg sam ja prolazila u stvaranju rada.
► Sve sudionice filma – Maja, Polona, Tracey, Zsuszanna, Sannimari, Juhanne, pa čak i Andrea R. Gammon koja je napisala predgovor – dijele sudbinu žena koje su otišle u drugu zemlju radi ljubavi. S obzirom na uvjete u kojima si ih tražila, kako si uspjela naći žene u tako specifičnoj situaciji?
Sabina Mikelić: Zapravo nisam išla za tim, ali se zaista tako posložilo. Odlazak zbog ljubavi, napuštanje onog što znaš da bi ostvarila partnerski odnos. Mislim da to jesu odlasci koji su bili praćeni nadom i vjerom u neki novi početak. Ali stvari se uvijek zakompliciraju, nikad nije baš onako kao što si to zamisliš. Ne želim da se čini kao da je to priča o ženama koje žrtvuju svoju samostalnost, ali na kraju se to i događa. Sve mi jesmo došle u neku ranjiviju i slabiju poziciju od one što smo imale. Ako ništa drugo, nijedna nije ponovno imala posao kakav je imala prije nego što je došla u Nizozemsku. Ja sam sad dobila posao nakon pet godina, ali recimo Juhanne je bila profesorica Francuskog 15 godina i sad ne radi. Zsuzsanna je bila profesorica literature i sad ne radi neki drugi posao. Slično je i sa ostalim ženama. Svaka od nas je ostavila posao da bi počela nešto novo, često manje rangiran posao nego onaj koji smo imale. Zato što ne znaš jezik, ne možeš doći tamo i odmah biti profesorica npr. Kad smo imale ovu izložbu u Nizozemskoj Juhanne mi je rekla da joj se čini da su žene otpornije pa da smo možda i znale da ćemo se moći nositi sa izazovima. Nekako sam to razumjela iznutra.
*”Tražeći nju”, izložba u Galeriji 60-90-60, 2021. / foto: Dario Radović
► Kakav je bio proces rada sa svim ženama? Imam dojam je to bilo katarzično i iscjeljujuće iskustvo i za tebe i za njih na više razina.
Sabina Mikelić: Mislim da se ne trebam previše skrivati, ja koristim umjetnost u neke terapijske svrhe, slijedim poriv. Katarzično je i za mene i za njih i u smislu da se nešto dogodi kad svoju priču podijeliš s nekim. One su pisale svoje tekstove koje su kasnije izgovarale kao naracije u videima. Ja sam im postavila jedno pitanje i objasnila strukturu rada ( pisanje, rad sa arhivom, snimanje). Mislim da kad počneš pisati o sebi tu se nešto događa, počneš se sagledavati i artikulirati, i možda čak imati distancu od vlastitog iskustva. Ja sam to ostavila otvoreno njima jer me zanimalo kako će one ispričati svoju priču, kako će ju pokazati na van. I čini mi se da se nisu cenzurirale, ali da su se trudile to lijepo napisati, a ja to podržavam. Mene je mučio osjećaj neispunjenosti vlastitog potencijala i baš mi je bilo lijepo vidjeti kako su se žene dale u to pisanje, jer to i vole. I to je iscjeljujuće. Podijeliti svoju priču, biti spremna biti pred kamerom, biti spremna biti filmsko tijelo, izložena pogledima znajući da će te ljudi gledati i da je to pozicija koju više ne možeš kontrolirati. To je jako ranjiva pozicija.. Ja sam možda i nesvjesno njih htjela zaštiti. Sama ta pozicija bivanja imigranticom je inicijalno zahtjevna i nisam htjela ići direktno u proces na način kako inače radim a to je da direktno komuniciram i da koristim kameru za suočavanje. S njima sam baš imala želju da se pokažemo, ali da to bude mekano.. Nije svaka situacija ista i ne mogu svakoga tretirati na isti način.
► U svojim si filmovima ti uvijek prisutna, međutim u ovom si radu ti zaista na istoj ravni kao i tvoje protagonistice, dijeliš istu sudbinu kao i one. Kako je bilo raditi u toj poziciji jednakosti?
Sabina Mikelić: Istina, ja jesam jedna od njih. Činilo mi se da ako tražim te priče da je u redu i da se ja pokažem i da se stavim u istu poziciju, iako nikad nije potpuno ista jer ja imam kontrolu nad procesom. Ja gledam da smo mi jednake, da smo iste. Mi smo možda čak i jedno, jedan identitet s puno lica. Zapravo nije bilo niti potrebno da im postavljam direktna pitanja jer se osjećamo isto. Kad bismo razgovarale to bi izašlo na vidjelo. Razumijemo se na tom mjestu, dijelimo slično iskustvo. Zato mi je bilo draže da pronađu svoj put da ispričaju svoju priču bez mojih pretjeranih intervencija.
Razgovarala: Maja Flajsig / sve tekstove ove autorice čitajte na linku
Zahvaljujemo Sabini Mikelić na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
