Nagrada Zlatna kolica za najbolji hrvatski film, koja se na Zagreb Film Festivalu dodjeljuje u okviru službenog natjecateljskog programa Kockice, ove je godine pripala mladoj redateljici Sari Alavanić, što smo popratili ovdje. Njezin je kratkometražni film Fleka svojom osebujnom strukturom, originalnom poetikom i uvjerljivim potretiranjem osvojio tročlani žiri – dvostrukog laureata međunarodne kratkometražne konkurencije ZFF-a Daniela Soaresa, prošlogodišnjeg pobjednika programa Kockice Davida Gaše te selektorice Filmskog festivala u Hamburgu Yulije Serdyukove. “Ovaj kratki film nekonvencionalne strukture i ambicioznih ideja ističe se prije svega jedinstvenom poetikom, no velikim dijelom i uvjerljivim uvidima u društveni milje rijetko istražen u hrvatskom filmu. Zbog iznimno uspješno ostvarene redateljske vizije na razini suradnje redatelja i glumaca, impresionističkog montažnog ključa i detaljističkih scenografskih rješenja koja ovaj svijet čine opipljivim i uzbudljivim”, stoji u obrazloženju žirija. O Fleki je Sara za Vizkulturu govorila i uoči početka ZFF-a, u zajedničkom intervjuu svih redateljica i redatelja koji su ove godine predstavili svoja ostvarenja u Kockicama, a u nastavku doznajte više o procesima njegova nastanka.
► Sara, čestitke na osvojenim Zlatnim kolicima! Kao vrlo mladoj filmskoj autorici, kakav je osjećaj biti u društvu laureata Kockica?
Sara Alavanić: Ima i mlađih laureata od mene! 🙂 Lijepo je, naravno. Ponosna sam na cijelu filmsku ekipu i drago mi je da je naš trud nagrađen.
► Protagonist filma izgubljen je, besciljan lik. Kako si oblikovala Fleku i koja je bila tvoja intencija u portretiranju njegove gotovo tjeskobno zatvorene svakodnevice?
Sara Alavanić: Htjela sam prikazati život mlade osobe koja je “zapela”, a nema sposobnosti ni sredstava da se izvuče iz te petlje. Bilo mi je bitno da Fleka vodi vrlo bogat život unutar tih okova. Unatoč nesretnoj situaciji u kojoj se nalazi, on je i dalje mladi dečko vođen tipičnim mladenačkim željama i hirovima. Flekina najveća boljka u životu njegova je psihički bolesna majka, i sve što radi pokušaj je bijega od te bolne stvarnosti. Fokusira se na hrpu nebitnih stvari, nekad i sam sebi prouzročuje probleme, samo da osigura da uvijek ima nešto na što će moći preusmjeriti pažnju. Zapravo, pokušava preživjeti. Htjela sam to dočarati iz njegove perspektive, kako on to doživljava i proživljava na emotivnoj razini, lišen psihologizacije i samorefleksije koje su mu u tom trenutku nedostupne.
► U obrazloženju žirija istaknuta je suradnja između redateljice i glumaca kao važan doprinos uspješno realiziranoj redateljskoj viziji. Što nam možeš reći o tome: kako si birala glumce, kako su tekle pripreme i samo snimanje?
Sara Alavanić: Sa svim glumcima imala sam drugačiji put i pristup. Kristiana Bonačića nisam ranije poznavala, a pozvala sam ga na audiciju nakon što sam ga vidjela u nekoliko drugih filmova, i on je prvi ušao u projekt. Nije to bio momentalni match, Kiki je inicijalno teško pronalazio razumijevanja za Fleku i njegove odluke. Što smo se nas dvoje više upoznavali, postajalo mi je jasnije da je Kiki pronalazio nešto svoje u Fleki i da je zato htio bolje za njega. Gotovo kao neki bratski instinkt, što je za mene bila indikacija da će mu Kiki znati pristupiti iskreno i ranjivo.
Održala sam nekoliko krugova audicija gdje sam upoznala naturščike Nikolu Jandrića i Nicole Gotovinu. Bilo me strah da ih ne lišim njihove autentičnosti, a nisam htjela da na snimanju pronalazimo ili improviziramo scene. Puno sam se načitala o radu s glumcima i pripremala se za probe, pa smo Kiki i ja zajedničkim snagama održavali probe s njima svaki tjedan nekoliko mjeseci. Luka Galešić moj je bivši kolega s faksa, iako se također nismo poznavali prije ovog projekta. S castingom njegovog lika Gajbe najviše sam se mučila jer je to osjetljiva i zahtjeva uloga, a Luke se na kraju dosjetio snimatelj Ivor Lapić. Luka je u to vrijeme bio zauzet pripremom vlastitog snimanja, pa nismo uspjeli održati probe, ali sam iz naših razgovora osjetila njegovu nježnu i toplu prisutnost koja je bila potrebna. Bilo je samo pitanje prirodnosti glume, s čime smo se i Luka i ja kockali, ali je bio zbilja dobar.
Jedino sam s Lucijom Nerom Đurić radila na jednom projektu ranije, tijekom snimanja Fleke bila je na prvoj godini glume na Akademiji dramske umjetnosti. Znale smo što očekivati jedna od druge, imale smo nekoliko probi i brzo je posvojatala lika. Moja tata glumi policajca i njegova scena kompletna je improvizacija. Ja sam šokirana, mislim da bi volio još glumiti, stalno priča o tome! Još nam se dogodilo to da smo morali odgoditi snimanje s ljeta na jesen, pa smo između probi i snimanja imali tri mjeseca “hlađenja”. Ja sam bila blago prestravljena, nadala sam se da će im taj odmak i “zaboravljanje” možda dobro doći. Ako glava ne, tijelo pamti, i sve je bilo u redu. Zbog te uigranosti imali smo vremena i dodatno improvizirati nešto novo na snimanju.
► Montaža i zvuk vrlo su zanimljivo riješeni, kombiniraš i nekoliko vrsta kamere i slike, stvarajući pomalo kolažnu strukturu koja kao da evocira stanje svijesti naslovnog (anti)junaka. Reci nam nešto o tome: koje si postupke koristila i koja je bila namjera iza pojedinih odluka?
Sara Alavanić: Slika se sastoji od tri dijela: Flekina realnost, Flekine fantazije i njegova emotivna stvarnost koja je snimana DV kamerom. Ono zajedno oslikava Flekino stanje svijesti i njegov razlomljeni unutarnji svijet. DV materijal proizašao je iz skejterske kulture čiji su veliki dio skejt videa ili tzv. partovi, a zbog svog dokumentarističkog duha bilo je logično da prikazuje neku ultimativnu istinu, tj. sirovog i iskrenog Fleku. Flekina realnost snimana je “klasičnom” kamerom, svakodnevica kojom bježi od samoga sebe, a scene fantazija su na razmeđu. One ga također odmiču od pravih rana, ali su puno infantilnijeg, nježnijeg tona, time i iskrenijeg. Impresionistička montaža bila je upisana već u scenarij, pa smo znali koji smjer slijedimo. To je zahtijevalo malo drugačiju montažnu logiku, sličniju glazbi, vođenu emotivnim i atmosfernim punktovima koji su apstraktniji od onih logičkih, tj. dramaturških ili psihologiziranih. Montažer Stjepan Hren i ja smo se vrlo brzo složili da moramo zadržati tu razlomljenu strukturu koja je preslika Fleke kao osobe, a da pritom dramaturški elementi koji trebaju ostanu jasni. Zvuk je imao isti “problem”; znali smo da i on mora biti stiliziran. Puno smo razgovarali o prljavosti i rigidnosti zvuka u spoju s infantilnim, nježnim elementima. Nemam puno iskustva u oblikovanju zvuka, pa se Robert Salčić naslušao mojih čudnih metafora, analogija, onomatopeja kojima sam mu pokušavala dočarati što želim. Ne znam ni sama kako, ali Robi je uspio to pretočiti u zvuk i s tom bazom stvarati svjetove koji su njemu bili u glavi.
► Snimila si nekoliko dokumentarnih filmova, a dokumentaristički pristup primjetan je i u Fleki. Što ti je primamljivo u dokumentarizmu, a što u igranom filmu? Bi li i u budućnosti nastavila raditi u oba ova filmska roda?
Sara Alavanić: Dokumentarne filmove snimala sam iz “nužnosti” prije upisa studija na Akademiju dramske umjetnosti (ADU) jer je jeftinije i pristupačnije, a zatim na ADU-u u sklopu obaveznih kolegija. Ali, moj pravi interes uvijek je ležao u igranoj formi. To je u prvom redu bilo tako jer sam o dokumentarnoj formi znala malo, a to mi je kasnije omogućilo da se u njoj osjećam slobodnijom i da se razigram. Isprobala sam neke stvari i pronašla svoje određene niše, za koje mi je drago ako se osjete sada i u mojim igranim radovima. Dokumentarizam je privlačan zbog produkcijske slobode i kreativne neizvjesnosti, ali meni možda najviše zbog direktne izloženosti i doticaja koji dokumentaristi imaju sa stvarnim ljudima i stvarnim svijetom. U procesu snimanja doslovno utječu na pravi svijet, i to je u kontekstu stvaralaštva zbilja nevjerojatno. Ipak, to zna biti jako opterećujuće i tu sam se našla slabog srca i prenestrpljiva. Ne vidim se više u toj formi, makar tko zna. U igranom filmu više je kontrole nad svim aspektima rada. Volim pisati scenarije i razvijati likove, i volim taj moment kad nastupi cijela vojska ljudi koji unesu sebe u film i obogate ga svojim idejama. Jako je to lijep, intiman i kreativno nabrijan proces. Makar, ona opjevana rečenica uvijek će biti istinita – da dokumentarni film pokušava biti igrani, a igrani pokušava biti dokumentarni, i tu se dokumentarni film i ja nećemo nikada razići.
► Završila si studij grafičkog dizajna, a paralelno pohađaš i studij filmske režije. Je li ti i na koje načine prvi studij pomogao u drugome? Svoj interes za film “pretočila” si i u grafički studij, gdje si se u svom završnom radu bavila montažom kratkometražnog filma.
Sara Alavanić: Najkonkretniji benefit koji osjetim od grafičkog dizajna u filmu je kada radim moodboarde, odjavne špice ili bilo kakve promotivne vizuale. 🙂 U samom stvaralaštvu mislim da najviše osjetim utjecaj zapravo u fazi pisanja scenarija. Dizajn je u prvom redu komunikacija s korisnikom u kojoj se kombinacijom vizualnih elemenata prenosi i dočarava srž nekog proizvoda. To zahtjeva ulaženje u bit tog proizvoda, a zatim vizualno usmjeravanje, fokusiranje. Po istom principu smišljam dramaturške elemente koji odgovaraju široj ideji filma ili lika, potom ih spajam i kreiram priču. Poput neke metode filtriranja ideja. Na studiju grafičkog dizajna zakačila sam se za montažu jer je to bilo jedino čega smo se tamo dotakli, a da ima veze s filmom. Inicijalno sam mislila da ću se nastaviti baviti montažom, možda jer sam se već grafičkim dizajnom prikovala za kompjuter, pa mi se to činilo logičnim. Ali eto me nekako u režiji.
► Odnedavno radiš kao voditeljica filmske radionice u udruzi Blank, koja također produkcijski stoji iza tvojih ranijih filmova. Koliko udruge i inicijative poput Blanka, koje rade na podizanju razine filmske pismenosti i širenju dostupnosti filmskog stvaralaštva, pridonose njegovanju interesa i ljubavi za filmski medij kod generalne javnosti?
Sara Alavanić: Blank je razlog zbog kojeg se ja sama bavim filmom. Prije toga mi nitko nije ukazao na bilo koju drugu kinematografiju osim američke, nitko mi nije pokazao kako se film gleda, kamoli kako se radi, niti mi je itko rekao da ga i ja sama mogu raditi. Mojim otkrivanjem ljubavi prema filmu otkrila ju je i moja obitelj i moji prijatelji, taj domino efekt filmske udruge je ogroman! Dok se stvari ne promjene u našem školstvu, udruge i kino klubovi najznačajnija su tijela u razvoju, poticaju i privlačenju mladih filmaša. To se ne odnosi samo na buduće filmske djelatnike, već i na generalnu javnost koja voli i uživa u filmu i želi znati više, a sigurno bi se i rado bavila njime iz hobija. Glupo je uopće spominjati koliko se ljudi vole okupljati oko stvari koje vole i dijeliti ih jedni s drugima, i to su udruge za filmoljupce. Neupitno je da bi svaki grad i selo u Hrvatskoj trebali to imati dostupno.
► Možeš li izdvojiti neke uzore i utjecaje koji su se pokazali prijelomnima za razvoj tvoje autorske poetike?
Sara Alavanić: Ne znam kako sažeto odgovoriti na ovo pitanje, taj popis svakim je danom sve veći. Kad već moram, pokušat ću izbjeći nabrajanje svojih najdražih filmova, već ću izdvojiti njih nekoliko koji su imali utjecaj na moju poetiku: Gummo Harmonyja Korinea, Husbands Johna Cassavetesa, Nénette et Boni Claire Denis, Grey Gardens braće Maysles, Ratcatcher Lynne Ramsay, svi kratkiši Želimira Žilnika, i sad se moram zaustaviti. Od ne-filmaša moram izdvojiti fotografe/kinje Nan Goldin, Daidō Moriyama i Borisa Cvjetanovića te spisatelje/ice Luciu Berlin i J. D. Salingera.
► Koji su planovi za budućnost, pripremaš li već nove filmove?
Sara Alavanić: Pripremam još dva kratkiša na ADU-u, jedan izvan ADU-a i pišem dugi metar!
Razgovarala: Jelena Pašić / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo Sari Alavanić na ustupljenim vizualnim materijalima.
Tekst je dio Vizkulturine serije “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo te Hrvatski audiovizualni centar.
