Sebastijan Dračić jedan je od najistaknutijih hrvatskih akademskih slikara srednje generacije, izlagao je svoje radove na nizu samostalnih i grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu te je dvostruki dobitnik prestižne stipendije The Pollock-Krasner Foundation iz New Yorka 2012. i 2019. godine. Autor je to koji posljednjih gotovo 20 godina kontinuirano razvija autentičan izraz, a njegov najnoviji ciklus Dimora možete pogledati u Zen Contemporary Art Gallery, u Gradišćanskoj ulici 30, do 15. lipnja. Svojim sintetičkim pristupom Sebastijan na vrlo tehniciziran način sažima kompleksnosti odnosa prirode i čovjeka, ekonomije i okoliša, povijesti i trenutka. Prizori u njegovim djelima doimaju se kao lažna sjećanja događaja i prostora koji se nikada nisu dogodila ni postojala, ali poznati kao déjà-visité. Dimora se ne nudi ovdje kao konkretno utočište, ona nema ni početka ni kraja, već se postavlja kao ispit vremena. U pejzažima njegova svijeta čovjek je, prisutan ili odsutan, mjerilo prolaska povijesti. Čovjek ostavlja trag, ali ne može kontrolirati vlastitu sudbinu. U ovom svijetu mit još uvijek tinja, ali ga je teško razaznati. Arhitektura još uvijek stoji, ali ne pripada. Junaci koji prolaze tim svijetom ne traže cilj, već značenje hoda. Ako je apokalipsa otkrivenje, u ovom svijetu nije prikazan njezin spektakl, već krhotine otkrivenoga, tišina koja dolazi nakon. Umjetnik ipak ne nudi rješenja, odgovore, pa ni konkretne narative, već potiče promatrača na vlastitu interpretaciju.
► Dimora označava prebivalište, ali i privremeno utočište – kakvo značenje za tebe nosi taj pojam u kontekstu ove serije radova? Je li slikarstvo tvoja dimora?
Sebastijan Dračić: Naziv ciklusa došao je u kasnoj fazi rada, pri samom kraju slikanja. Znao sam od početka što ovaj ciklus predstavlja i što želim pokazati, no trebala mi je neka zvučna riječ koja bi to sve objedinila. Slikanje mi je prije svega veliko zadovoljstvo, tako da se može reći da pronalazim utočište u slikanju. Možda neke stvari koje me muče i opterećuju rješavam i nosim se s njima kroz slike. Stvarajući ih, nakratko i ja obitavam u tim magičnim prostorima. Gradim, mijenjam i razvijam ih, pa kratkotrajno s njima živim. Slike prođu kroz moj atelje pa nastave svoje postojanje negdje drugdje na zidu.
► Priroda temeljito preuzima primat nad ostatcima civilizacije, dok centralne i prozračne kompozicije, negativan prostor i nezasićene palete odišu tihom, ali poetičnom i kontemplativnom atmosferom. Reflektiraju li tvoji radovi neku vrstu duhovnosti, možda i panteističkog senzibiliteta, gdje krajolik i priroda postaju nositelji značenja, gotovo božanska prisutnost?
Sebastijan Dračić: Moje slike prikazuju prostore koji su više od samog pejzaža ili interijera. Postoji ta metafizička crta koja se proteže kroz čitav moj opus u kojem krajolik postaje na neki način prostor egzistencijalne borbe.
Ljudi su oduvijek pridavali značenje krajoliku. Kod svih naroda postoje sveta mjesta kojima su pridavali posebno značenje. Prepoznavali su kote u krajoliku koje svojom ljepotom ili važnim događajima urezanim u kolektivno pamćenje zaslužuju posebnu pažnju. Usprkos današnjem materijalističkom shvaćanju svijeta, svejedno pronalazimo mjesta koja imaju nadmaterijalnu konotaciju, na kojima ljudi obilježavaju važne događaje. Samo izgovaranje imena mjesta može izazvati konkretnu i trenutačnu emotivnu reakciju. Postoje i na osobnoj razini mjesta koja imaju posebno značenje za svakog od nas. Mislim da svatko pamti mjesto i vrijeme prvog poljupca. U mojim slikama postoji ta atmosfera neodređene prisutnosti koja nadilazi materiju, i ukazuje na dublju memoriju cikličnosti vremena. Krajolika koji zbrojem svih elemenata postoji kao cjelina koja ima dublje značenje osim pukog postojanja.
► Paradoksalno, vrijeme i bezkoordinatni prostori u tvojim djelima grade dramatičnost i atmosferu neizrečenog. Od prošlosti i spekulativne budućnosti, do kolažiranih i kozmičkih hiper i anti-prostora koji kao da si međusobno upotpunjuju značenje. Kako ti interpretiraš tu atmosferu neizrečenog?
Sebastijan Dračić: Ostavljam promatraču mogućnost da sam popuni neizrečeno. Moje slike su oduvijek imale tu atmosferu između sna i jave, smještene u neke neodređene prostore i neodređeno vrijeme, koji djeluju blisko, a opet strano, djeluju stvarno, a opet čudno, pomalo iščašeno.
Ponekad ono neizrečeno ima puno jači efekt nego da je doslovno naslikano. Neizrečeno daje mogućnost raznih interpretacija, pa i da publika popuni rupe vlastitim iskustvima i stavovima. Takav pristup zahtjeva angažman publike i nudi mogućnost dijaloga. Primijetio sam da ponekad imam potrebu nešto naslikati, ali ni sam u tom trenutku nisam siguran zašto, niti što to sve uopće znači, pa ipak poslije dužeg vremenskog odmaka shvatim što je to bilo. Postoji ono podsvjesno u nama koje radi cijelo vrijeme i koje nas vodi, vodi naše odluke. Prepoznao sam da je pametno u slikarstvu prepustiti se osjećaju i pustiti da neki prizori ostanu u sferi slutnje i neizrečenosti.
► Ono kontemplativno u tvom radu odnosi se na dokumentarne prikaze pustolovina – planinar pred zalaskom sunca, ruina koju gledamo odozgo i koja nas poziva u svoj interijer, sjena speleologa u Cueva de la Manos, figura koja lebdi prostranstvima svemira – koji su zapravo alegorije psiholoških putovanja i pustolovina u prostranstvima osobne, ali i kolektivne podsvijesti. Osim neodređenog prostora i vremena, tvoji radovi odišu i nekom neodređenom slutnjom, ne u smislu konkretne vanjske prijetnje, već više osjećaja da nešto nije kako treba biti – kao da živimo nešto što ne razumijemo ili što više ne vrijedi. Prati li tvoj rad ideja da su mitovi, religije i kolektivne vrijednosti još uvijek prisutni, ali izgubljeni u prijevodu, kao eho?
Sebastijan Dračić: Možda je riječ pustolovina na početku tvog pitanja ključna. Kako doživjeti pustolovinu u svijetu koji je do najsitnijih detalja reguliran? Kada je sigurnost najviša vrijednost, pustolovina postaje nemoguća. Da bi čovjek bio slobodan, on mora imati pravo na pogrešku, na krivu odluku, pa i na to da bude u opasnosti. Meni su jako zanimljivi mitovi, bajke, epovi, pogotovo ako vuku tragove daleko u prošlost. U takvim se djelima mudrost i kolektivna podsvijest prenosi s koljena na koljeno. A to sve nije bez vraga, očito su ljudi generacijama smatrali te priče nečim vrijednim što treba prenijeti novim naraštajima. Sve to nije nestalo, samo je potisnuto. Novi urbani uvjeti života svakako su uvjetovali da te stare mudrosti mnogi shvaćaju kao trabunjanja primitivnih ljudi. E sad, pitanje je možemo li mi uopće razumjeti to što živimo danas i kamo to sve vodi.
Mene sve to jednostavno jako zanima i želim to pretočiti u svoje slike, pa da i drugi ljudi to dožive. Možda je ta slutnja o kojoj govoriš prisutna u svima nama, taj crv sumnje koji nam govori da nešto nije u redu, da se ovaj svijet sve više i više odmiče od onog ljudskog, a i od onog prirodnog. Želja da se ovlada prirodom, pa na kraju krajeva i čovjekom, i da se izvrši potpuni trijumf umjetnog nad organskim, mašine nad životom. Možda otuda dolazi taj kolektivni osjećaj prijetnje i slutnje opasnosti. Jedan značajan dio suvremene kinematografije bavi se raznoraznim katastrofama, kataklizmama, napadima vanzemaljaca, zombija, virusa, umjetne inteligencije, erupcija vulkana, pada meteora i slično. To su sve redom bili izuzetno uspješni filmovi koji očito pokazuju duh vremena.
► Arhitektonske strukture u tvojim djelima djeluju napušteno, ali ne kao prazne ruine, već kao nositelji značenja i trag pale civilizacije. Ostavlja li čovjek za sobom zaista pustoš ili artefakte veće od prirode, koji podsjećaju na moć čovjeka nad prirodom?
Sebastijan Dračić: Zanimljivo je da pojedine građevine ostaju fascinacija tisućama godina nakon što je civilizacija koja ih je izgradila nestala. Često slikam artefakte nestalog svijeta jer mi pomažu postaviti prizor u određenu perspektivu. Uloga takvih mjesta jest postaviti promatrača u odnos, kako prostorni tako i vremenski, koji nije u mjeri ljudskog života, već je mnogo veći. Na neki način takvi artefakti pokazuju grandioznost ljudske kreativnosti, a s druge strane podsjećaju nas da ništa nije vječno. Da čak i najspektakularnije civilizacije dožive svoj kraj i da ih prije ili kasnije okuje led, pijesak ili šuma.
Čovjek ostavlja trag; a koliko je nadmoćan prirodi, to je pitanje. Ono što se može primijetiti je cikličnost vremena. Postoji velika razlika između artefakata koji se uklapaju u prirodu i nadopunjuju je od onih koji je uništavaju i nisu izraz ljudskog duha i genijalnosti, već pohlepe i kronične tuposti. Ja slikam i jedne i druge jer mi se čini da tako ne izostavljam ništa. Zanimljivi su mi napušteni prostori i oni se konstantno pojavljuju na mojim slikama. Ne uspijevam se odmaknuti od njih. Oni jesu prazni i napušteni, no u njima ostaju tragovi nekadašnjeg života, kao i biljni svijet koji ih prekriva i polako osvaja. Na mjesto civilizacije vraća se priroda.
► Dok je čovjekova priroda u prošlosti donekle ograničavala rast sistema i kontrolu nad individuom, suvremena tehnologija usmjerena je upravo modificiranju ljudske prirode. Misliš li da su takvi apokaliptični scenariji još uvijek zaista izgledni?
Sebastijan Dračić: Mislim da je pitanje odnosa tehnologije i ljudskosti najvažnije pitanje 21. stoljeća i da je invazivna tehnologija koja pokušava izmijeniti, preoblikovati i spojiti se s ljudskim tijelom najveća prijetnja ljudskosti. Iskreno, radije bih doživio pad sistema nego trijumf mašine nad čovjekom.
Apokaliptični scenariji uvijek su mogući i vrlo vjerojatno neće izgledati onako kako ih mi zamišljamo. Priroda uvijek iznenadi, a kako kažu – povijest se ne ponavlja, već se rimuje. Ranije smo spomenuli mitove i kolektivnu podsvijest, apokaliptični scenariji su u raznim oblicima prisutni, čini mi se, u gotovo svim religijama svijeta. To je samo po sebi vrlo zanimljivo i govori nam ponešto o svijetu i o ljudskom iskustvu. Zašto postoji potreba za predskazanjem kraja? Očito postoji u ljudskoj podsvijesti spoznaja kraja jer, koliko znamo, mi smo jedina bića koja su svjesna svoje smrtnosti. Je li to projekcija straha od vlastite smrtnosti na cijeli svijet? Moguće, no rekao bih da je to ipak dublja spoznaja da sve ima svoj početak i svoj kraj.
► Iako se ne pojavljuju po prvi put, ljudske su se figure u tvojem dosadašnjem radu pojavljivale tek kao u okolišu izdvojeni osamljeni pojedinci. U remek-djelu Golden Hour ljudi se pojavljuju u formi krda ili socijalnog organizma koji predstavlja aspiraciju za slobodom koja je u kontrastu s artefaktima tehno-napredne prošlosti. Gole ženske figure simbol su plodnosti i preporoda. Je li kolektiv zamišljen kao kontrapunkt prošle civilizacije – nova post-ljudska zajednica u harmoniji s okolišem? Je li čovjek u tvom radu uopće odvojen od pejzaža ili je samo još jedan njegov sloj?
Sebastijan Dračić: Pejzaž na mojim slikama uvijek je na neki način povezan s čovjekom. A slika Golden Hour jedna je od onih koja dolazi iz podsvijesti, koju sam imao potrebu naslikati i koja ima niz tumačenja i značenja za mene. Imao sam u prošlom ciklusu Kob dvije slike s masom ljudskih likova, koje su obje imale jedan horror vacui moment – natrpane likovima, klaustrofobične i dosta agresivne, a jedna od njih doslovce je prikaz nasilja. Tako da ova slika stoji nasuprot njima na neki način. Cijeli ovaj ciklus predstavlja odmak od prethodna dva, Dimora je intimnija, traganje pojedinca za svojim mjestom pod suncem, za svojim prostorom. Istraživanjem svijeta kada ga baš i ne razumijemo, ali se barem trudimo. Neka vrsta kontemplacije nad protokom vremena. Slika Golden hour prikazuje grupu žena koje gole šeću krajolikom. Dio njih zaokupljen je razgovorom, šalom, druge promatraju prostor oko sebe, dok su treće zaokupljene same sobom. Sve one se kreću istim prostorom u isto vrijeme, ali različito doživljavaju ovaj uhvaćeni trenutak.
► Postoji određena eshatološka nit koja se proteže kroz tvoj opus – ne nužno u religijskom, koliko u filozofskom smislu kraja epohe, kraha civilizacije, kraja čovjeka i kraja prirode – od ciklusa Sivo koji je bio izraz sinteze svjetla i mraka, ciklusa Kob koji je donio osjećaj sudbine i katarze, do Dimore koja unosi mogućnost preporoda. Kako ti vidiš taj razvoj?
Sebastijan Dračić: Ima ona kineska kletva o zanimljivim vremenima, a mi svjedočimo kraju epohe. I to se osjeti, kao da očekujemo nešto. A nije tako izgledalo pred dvadesetak godina, dapače činilo se upravo suprotno, poznati Fukuyamin “kraj povijesti” danas se čini kao vrlo naivna pretpostavka. Pokušavam kompleksnost današnjice preliti u slikarstvo. Pitanje je kako se postaviti prema svijetu koji polako nestaje, a na vidiku nije još sasvim jasan oblik koji će poprimiti novi svijet u rađanju. Ciklus Dimora odvojen je od trilogije započete ciklusom Sivo i nastavljene ciklusom Kob, a završit će se ciklusom koji tek trebam započeti, no svakako se naslanja na prethodne cikluse slika. Dimorom sam želio naslikati ljude koji prolaze kroz prostor, istražuju ga, proučavaju, kreću se njime, u svakom slučaju obitavaju u tim začudnim prostorima. Lako je zamisliti također da ti likovi nisu prisutni na slici i da taj svijet u svojoj tišini postoji bez njih, da se prirodni procesi odvijaju bez svjedočenja čovjeka.
► Tvoji radovi često obiluju uzorcima i detaljima i kolorističkom preciznošću. Koliko ti je važna tehnička izvedba u odnosu na konceptualni sadržaj?
Sebastijan Dračić: Jako mi je važno kako je nešto naslikano, jer smatram da su sadržaj i forma neodvojivi. Uvijek sam volio autore koji su taj spoj doveli do savršenstva i, na kraju krajeva, proučavajući ih učio sam kako se to radi. Trudim se da moje slike budu naslikane najbolje što mogu. Razvijam sliku sporo, balansirajući kompoziciju, svjetlo, kolorit i pokušavajući stvoriti dubinu prostora i atmosferu koje može promatrača dovesti u određeno emotivno stanje. Pokušavam naslikati atmosferu koja odgovara temi slike. Slikam slike koje su mi izazov, ne volim raditi nešto što mi je dosadno. Volim slike koje možeš gledati godinama i svaki put pronaći nešto novo. Vidjeti neki detalj koji prije nisi vidio, neke odnose, istraživati sliku koja nikada ne dosadi. Trudim se naslikati slike koje bih ja volio gledati, u nadi da i drugi dijele tu moju strast.
► Kako izgleda proces nastanka tvojih djela, od ideje do finalizacije? Imaš li određene rituale ili metode koje slijediš tijekom rada u ateljeu?
Sebastijan Dračić: Postoje određene metode koje koristim, no tijekom vremena neke se stvari mijenjaju, a i određene slike zahtijevaju poseban pristup, tako da motiv slike određuje pristup. Rekao bih da kod mene postoje dva pristupa slici. Prvi je kada imam nekakvu ideju ili koncept koji mi se čini da bi bilo dobro naslikati. Tada kreće potraga za prizorom koji bi tu ideju najbolje izrazio. Drugi pristup je kada imam prizor u glavi, tada mi je najveći zadatak odgonetnuti što je to, što taj prizor predstavlja i zašto ga trebam naslikati, što mi moja podsvijest govori. Odavno sam odustao od uzaludne potrage za odgovorom na pitanje odakle taj prizor dolazi. On se jednostavno pojavi.
► Koji su ti umjetnici, domaći ili strani, bili ili još uvijek jesu uzori ili inspiracija?
Sebastijan Dračić: Pa, postoji uvijek ta lista slikara koje volim pogledati, tu i tamo koje ime otpadne s liste pa se neko novo pojavi. Piero della Francesca, Tizian, Brueghel, Rembrandt, Goya, Caspar David Friedrich, Monet, Freud, Anselm Kiefer… i tako, dalo bi se tu još imena nabrojati. Neki su mi slikari važni zbog majstorstva, tj. tehničke superiornosti, neke volim zbog tema i žanrova koje slikaju, neke zbog inovativnosti. Na moj je rad utjecaja imala i književnost, pogotovo u nekim temama koje me zaokupljaju. U zadnje vrijeme čitam više klasične autore nego ranije, možda je potrebna određena zrelost, iskustvo i strpljenje koje prije nisam imao. Dvojici suvremenih autora stalno se vraćam. Romane Houellebecqa i Cormaca McCarthyja čitam ponovno i ponovno i svaki put pronađem nešto novo. Iako naizgled pišu o različitim temama, mislim da se kod obojice provlači ono čega smo se dotakli u jednom pitanju, a to je pustolovina. Kod McCarhtyja to je kraj Divljeg zapada, pogotovo u The Border Trilogy – nestanak svijeta divljine i granice koji je omogućavao pustolovinu. U Houellebecqovim romanima taj svijet odavno je nestao, postoji samo atomizirani pojedinac, kastriran, udomaćen, pitom, koji ne može utažiti čežnju za nečim stvarnim. Jako sam puno naučio i od filma, godinama sam gledao barem jedan film dnevno i proučavao autorski rukopis redatelja. Mislim da se utjecaj filma jako osjeti u mojem slikarstvu, prije svega kako koristim kompoziciju.
► Dvostruki si stipendist prestižne The Pollock-Krasner Foundation iz New Yorka. Na koji je način to doprinijelo tvom karijernom putu – komercijalno i osobno?
Sebastijan Dračić: Puno mi je značilo biti stipendist fundacije povezane s Jacksonom Pollockom i njegovom suprugom Lee Krasner koja je i osnovala fondaciju. Iskreno, nisam mislio da imam šanse kada sam se prijavljivao, više je to bio stav “ako prođe – prođe”. Financijski mi je to bilo od velike pomoći u tom trenutku, a kasnije svakako ta činjenica otvara neka vrata.
► Tvoja djela nalaze se u brojnim privatnim i javnim zbirkama, uključujući Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu i Muzej moderne umjetnosti u Rijeci. Kako si doživio priznanje institucija za svoj rad?
Sebastijan Dračić: To priznanje došlo je zadnjih godina. Ali pretpostavljam da je to logičan slijed. Važno mi je da su tako važne kulturne institucije koje se bave suvremenom umjetnošću u Hrvatskoj prepoznale da je to što radim vrijedno i da žele imati u svojim zbirkama i moje slike.
► Sudjelovao si na brojnim izložbama i nekolicini rezidencija u Hrvatskoj i inozemstvu – od Austrije, Italije, Njemačke, do Kine. Kako su ta raznolika iskustva utjecala na tvoj umjetnički razvoj i postoji li neki trenutak – konkretan susret, reakcija publike ili priznanje – koji bi izdvojio kao potvrdu da si dosegnuo uspjeh?
Sebastijan Dračić: Nakon završetka studiranja bio sam zaokupljen ciljem izlaganja u nekim dobrim prostorima, prije svega u Zagrebu. Kada se to ostvarilo, doživio sam to kao prvi uspijeh. Prve prodaje slika također su bila potvrda da to što radim ima smisla. Nakon toga sam u razgovoru s kolegama i prijateljima shvatio da postoje umjetničke rezidencije i da je to super prilika za boraviti i raditi određeni period u nekoj drugoj zemlji i gradu i odlučio sam i ja probati. I mogu reći da su to bila odlična iskustva. Sad već dugo nisam bio na nekoj rezidenciji jer nemam vremena. Prvi takav uspjeh mi je odlazak u Beč na rezidenciju KulturKontakt, koja je bila odlična prilika za mlade umjetnike. Važna su mi sudjelovanja na međunarodnim izložbama suvremene hrvatske slikarske scene u inozemstvu, poput Austrije, Poljske, Italije i Kine. To je kao da si dio reprezentacije, kada se predstavlja ono najbolje od hrvatske slikarske scene.
Sva ta iskustva sigurno su utjecala na moj razvoj, i uspjesi i neuspjesi. Trudio sam se da što manje utječu na moje slikanje, u smislu da to ne određuje motive mojih slika.
► Kako pristupaš pedagoškom radu i mentoriranju studenata na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu? Koje vrijednosti smatraš da je najvažnije prenijeti mlađim generacijama?
Sebastijan Dračić: Predajem na preddiplomskom i diplomskom studiju, tako da s jedne strane prenosim bazične crtačke vještine, ali i mentoriram diplomce.
Mislim da je najvažnije studentima prenijeti tehničke vještine. To je baza iz koje proizlazi sve drugo. A na njima je da ih koriste kasnije najbolje što umiju. Smatram da je najveća prednost zagrebačke Akademije upravo to da je zadržala vrlo snažan tehnički dio obrazovanja, a kako je veliki broj europskih akademija to zapostavio, to će biti sve veća i veća prednost naše akademije u odnosu na druge. U razgovoru s našim studenticama i studentima dobivam potvrdu da je njima najvažnije svladati bazične vještine – crtanje, slikanje, modeliranje i slično – što je i logično jer ako želiš biti slikar, trebaš baratati što širim spektrom slikarskih vještina, a to se savladava neprestanim ponavljanjem i uvođenjem sve kompleksnijih zadataka.
► Kako je došlo do suradnje sa Zen Contemporary Art Gallery i kustosicom Frankicom Mitrović Mihić? Što za tebe i tvoj rad znači činjenica da te galerija zastupa, zajedno s nekolicinom drugih umjetnika? Imaš li savjet za mlade umjetnike u nastanku – što bi trebali činiti kako bi stupili u galeriju i kako procijeniti je li to uopće dobar model za njih?
Sebastijan Dračić: Ne postoji neko pravilo ili model koji bih mogao preporučiti, svatko za sebe zna što mu odgovara. Barem se ja ne bih usudio generalno savjetovati. Važno je prepoznati trenutak kada si spreman izići na scenu i procijeniti s kime možeš surađivati. Frankica Mitrović Mihić i ja dugo se znamo i surađujemo i mogu reći samo najbolje o našem dosadašnjem radu. Taj je odnos prerastao i u prijateljstvo. Mislim da je ova izložba kruna dosadašnje suradnje i velik poticaj za dalje. Bilo mi je veliko zadovoljstvo pripremati ovu izložbu jer smo cijelo vrijeme bili u kontaktu i dogovarali korake. Odlično je kada imaš podršku galerije cijelo vrijeme. Mislim da je, kao i u svakom poslu, najbitniji ljudski osobni moment, kada postoji uzajamno poštovanje i iskrenost.
► U svom prvom intervjuu za Vizkulturu s Ivanom Dorotićem naveo si određene probleme domaće suvremene scene: nedostatak privatnih investicija, zastarjela birokracija i programi kulture, nezainteresiranost medija i borba za foteljama radnika u kulturi. Misliš li da se do danas kontekst promijenio i na koji način?
Sebastijan Dračić: Kada smo dogovarali ovaj intervju, prisjetili smo se s nostalgijom našeg prvog razgovora, sada već davne 2013. godine. Teško mi je za povjerovati koliko je godina prošlo, a opet čini se kao da je bilo jučer. Zadovoljstvo mi je konstatirati da je situacija puno bolja što se tiče privatnih inicijativa. U Zagrebu je u međuvremenu, uz nekoliko starijih, otvoreno dosta novih privatnih galerija i to je odlično za scenu. Trenutačno postoji puno mjesta u gradu gdje se može vidjeti suvremena umjetnost i to je sjajno. Uz privatne, postoje i oni gradski i državni prostori u kojima i dalje ima sjajnih izložbi. Postoje razni koncepti izlaganja, tako da je ta heterogenost veliki plus jer omogućava veliku slobodu djelovanja. U svakom slučaju situacija se popravila, barem u Zagrebu. Ja sam optimističan, čini se da se scena širi.
► Koji su ti planovi za sljedeći projekt? Možeš li podijeliti neke ideje koje se kuhaju ili teme koje te trenutno zaokupljaju?
Sebastijan Dračić: Imam par ideja koje planiram realizirati u budućnosti i koje mislim paralelno razvijati i pripremati, a prvo i najvažnije je slikanje završnog ciklusa trilogije koja je započela ciklusom Sivo i nastavljena ciklusom Kob. Imam već radni naziv ciklusa, kojeg naravno neću još otkriti, jedna slika je već završena, imam ih još par jasno razrađenih u glavi. Nakon par tjedana odmora od stresa vezanog uz završetak ciklusa i otvaranja izložbe Dimora planiram se ozbiljno baciti na posao. Uvijek mi je otvaranje izložbe stresno, koliko god se veselim svemu tome. Druga stvar koju planiram su ilustracije za jedan poznati književni klasik. To je vraćanje staroj opsesiji i projekt kojim se želim okušati i u toj grani crtanja i slikanja. Kao veliki ljubitelj stripa i ilustracije to će mi biti zanimljiv izlet izvan klasičnog slikarstva.
Portreti i fotografije iz ateljea: Maja Bosnić
Intervju je dio projekta DIJALOZI S UMJETNIČKOM SCENOM Udruge Vizkultura koji je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba
