TARWUK je condition, stanje i entitet koji u potpunosti prožima Bruna Pogačnika Tremowa i Ivanu Vukšić. Njihov rad, koji se kreće kroz skulpturu, performans, slikarstvo, kostimografiju i filmski jezik, proizlazi iz dubokog zajedničkog imaginarnog prostora i svakodnevice koja je u potpunosti podređena umjetničkoj praksi. Figuralne skulpture, koje su oblikovane na rubu prepoznatljivosti, s minimalnim naznakama ljudske figure, sugeriraju određenu traumu, ali istovremeno i vitalizam. U njihovoj materijalnoj slojevitosti – recikliranim i repurposed materijalima, epoksidu, tekstilu i ručno izrađenim površinama – odražava se istovremena dinamika rušenja i građenja, tijela u raspadu i tijela u nastajanju. Između ruševine i regeneracije, njihovi izložbeni prostori djeluju kao duhovni pejzaži, prostori introspekcije, prijenosa i rituala. Njihova praksa u srži je eksperiment s osobnošću (eng. selfhood), dijalog između identiteta i kostima, umjetnika i promatrača, scene i backstagea. Gledatelj u njihovu radu nije pasivan, njegov pogled aktivira prostor, a time i same objekte. Kao što i sami ističu, važan im je osjećaj zajedničkog, kolektivnog iskustva promatranja, sličnog kazalištu ili kinu, gdje se razmjena događa i kada nitko ne govori. U slikarskom opusu, TARWUK također balansira između snoviđajnog i konkretno figuralnog – njihove slike evociraju ikonografsku težinu, dekorativnost i ekspresivnost autentičnih remek-djela europskih velemajstora iz kraja 19. i 20. stoljeća.
U nastavku razgovaramo o njihovom radu, internacionalnoj karijeri unazad desetak godina, materijalima, gledatelju kao aktivnom sudioniku, umjetnosti kao potpunom životnom stanju te o samostalnim izložbama u Hrvatskoj I AM I, BUT I AM YOU, AND YOU ARE YOU, BUT YOU ARE ALSO I koje će se održati u Salonu Galić u Splitu od 15. srpnja te u Kulturnom centru u Osijeku od 16. rujna.
► TARWUK je jedan entitet koji je condition – stanje koje ne možete napustiti. Možete li nam pojasniti kako se to reflektira u vašem svakodnevnom životu?
TARWUK: Kad smo 2014. počeli raditi skupa, bilo nam je bitno da način na koji shvaćamo našu kolaboraciju nije kao Bruno i Ivana, nego kao neki treći entitet. Od samog početka nam je bilo jasno da je naša praksa u srži eksperimentiranje s osobnošću (eng. selfhood) te nam je bio potreban način da definiramo taj odnos. Dugo su nam rezultati tih eksperimenata u studiju bili nedokučivi, a počeli smo od preispitivanja svega, razmišljajući bismo li uopće trebali raditi objekte. Krenuli smo vrlo široko, organski razvijajući sisteme kolaboracije. Kako u tom intenzivnom procesu nismo znali na koji način se intimno povezati s rezultatima, imali smo osjećaj kao da oni nastaju u odmaku od nas dvoje, čitali smo ih kao rad nekog trećeg lica, amalgamacije nas dvoje.
S obzirom na to da nemamo granica između “stvarnog” života i “umjetnosti” te da naša praksa gotovo seamlessly prelazi iz studija u sferu privatnog života, konverzacije i procesi kojima se bavimo konstantno se događaju. Osim što radimo skupa, uz to smo i oženjeni te većinu vremena provodimo skupa. Intenzitet povezanosti očitava se tako da vrlo često završavamo rečenice jedno drugom i ponekad dolazi do vrlo visokog nivoa usklađenosti intuicija. Nakon par godina rada, zaključili smo da taj treći entitet, ili ta neka amalgamacija, nije prava definicija našega odnosa, nego da je možda to condition pod kojim i unutar kojega mi djelujemo. Sve što nam se događa u životu utječe na taj condition, ali i našim reakcijama i djelovanjem unutar toga mi utječemo na condition, stvarajući jedan ubrzani mise-en-abyme, gdje je sve u međusobnoj zavisnosti od svega.
► Iako TARWUK ima jasan kontinuitet, iz projekta u projekt testirate i istražujete različite ideje i teme. Kako izgleda proces prelaska s jedne teme na drugu? Što vas najčešće inspirira i kako vaši radovi međusobno komuniciraju?
TARWUK: Ima nekih projekata i tema kojima se stalno bavimo, i koje se razvijaju kroz različite iteracije izložbi i objekata od samog početka našeg rada skupa. Na primjer, izložbe M491A192()INKAROH (2016., MMSU, Rijeka), Tout est prêt. Au premier signal que vous nous enverrez de Trieste, tous se lèveront en masse pour l’indépendance de la Hongrie. Xrzah. (2016, Etnografski Muzej Istre, Pazin), 20170621_141332 (2) (2017., Muzej Likovnih Umjetnosti, Osijek), VERNACULAR RIVER HOLDS 6 BODIES DOWN (2020., Lauba, Zagreb), Ante Mare et Terras (2021., Collezione Maramotti, Reggio Emilia) i Бољи живоt (2023., HALLE FÜR KUNST Steiermark, Graz) primjeri su takvog projekta, gdje su koncepti i objekti s prve izložbe u svakoj sljedećoj iteraciji dobivali nove slojevitosti značenja i materije, mijenjajući svoje međusobne odnose unutar instalacije u odnosu na kontekst prostora i same arhitekture te ulogu unutar medija i njihovu međusobnu povezanost.
Zanima nas pristup koji iz hiper-subjektivnosti, najosobnijeg nivoa izraza zalazi u socijalnu sferu te postaje univerzalan, ostvaruje komunikaciju i briše barijere između “sebe” i “drugoga”. Glavni materijal kojim se bavimo su vrijeme, memorija i jezik, kao nosilac komunikacije s potencijalom za poetsku subjektivnost. U početku je naglasak bio na pokušaju utvrđivanja što je to što mi možemo ili trebamo raditi skupa te je prvih par godina bilo potrebno da se “nađemo” u izrazu i konceptualnom okviru. Na primjer, prvih dvije godine nismo dozvolili sebi pristup niti jednom drugom materijalu za rad, osim onoga što je direktno došlo iz našeg kućanstva i svakodnevnog života. Korištenje materijala iz svakodnevnice – repurposing pronađenih materijala koji su imali drugu ulogu i svrhu u životu od one koju dobiju unutar naše prakse – još je uvijek jedna od osnovica naše prakse. Kada smo ustvrdili neke postulate, proširili smo praksu na kolaboraciju s članovima svoje najuže obitelji, preispitujući odnose i arhetipe koji su nam dani, koji su nas formirali i uvjetovali kao osobe. Na taj način mogli smo proživjeti obiteljske dinamike nanovo, mijenjajući uloge i kroz proces osvijestiti koji su to mehanizmi koji nas oblikuju kao individue i kako ti isti mehanizmi djeluju kada se stavimo u kontekst društva. Primjeri izložbi kolaboracija s članovima obitelji su u MMSU Rijeka, MLU Osijek, Lauba i drugi. Kroz godine smo nastavili proširivati krug kolaboratora, od prijatelja do slučajnih susreta. TARWUK je postao kolektiv koji se trenutno može od dua ekspandirati na grupu te jednako brzo vratiti natrag na duo.
Vrijeme kao materijal i memorija, te određena korumpiranost memorije od strane osobne subjektivnosti, ali i socijalnog konteksta, nastojimo procesirati i manipulirati kroz razne medije i načine, prvenstveno kroz performans i video. Sposobnost montaže da linearno posloži nelinearne fragmente u koherentnu cjelinu je nešto čime smo fascinirani i čemu se uvijek vraćamo. Kroz re-staging instalacija, premještanje odnosa između prijašnje izloženih objekata u nove, još nedefinirane odnose, otvaramo mogućnost da objekti ne budu statični nego uvijek iznova aktivirani. Velik dio naše prakse je rad s jezikom, kroz pisanje i čitanje. S obzirom da se nalazimo na specifičnom mjestu između engleskog i hrvatskog, otvara nam se prilika da intenzivnije razmišljamo o specifičnosti znakova i simbola unutar određenih jezičnih područja i da koristimo jezik kao bilo koji materijal u svojoj praksi. U praktičnom smislu, to se očituje kroz tekstove koji se nalaze u publikacijama vezanima za izložbe ili u obliku murala koji se pojavljuju u instalacijama, a bazirani su na tekstu.
Tako da u nekom smislu teme jesu cikličke i nanovo se preispituju sa svakom iteracijom izložbe. Možda smo i mi krivi za ono što kažu, da svaki redatelj uvijek radi jedan te isti film. U tom nekom nelinearnom kruženju oko subjekta, objekta, performansa, videa i slike bitno nam je da uvijek iznova, kroz novi set okolnosti, ustanovimo svoju poziciju unutar TARWUK-a i nasuprot okolnosti u kojima djelujemo.
► Prožima li TARWUK u potpunosti i vaš životni prostor i vrijeme? Postoji li granica između životnog prostora i TARWUK-a, ili je umjetnička praksa postala prostor u kojem živite, radite i boravite?
TARWUK: S obzirom da ne dijelimo “stvarni” život od “umjetnosti” i da u radu ne prioritiziramo jedan medij nasuprot drugoga, mi smo u potpunosti i stalno unutar TARWUK conditioa. Zadnjih par godina dosta čitamo teoriju kazališta, te smo u ideji kazališta kao metafore za naš umjetnički proces pronašli jako korisnu konceptualnu strukturu. Naša praksa je u srži performativna, jer “izvodimo” život. Kroz svaki segment našeg rada i postojanja se prožima ista kreativna i konceptualna nit – pronaći granicu između “sebe” i “drugoga”, “njega” i “nje” između pojedinca i društva te ju učiniti što poroznijom.
► Takav pristup umjetnosti kao živom i totalnom entitetu, što je Richard Wagner nazvao Gesamtkunstwerk (iako Wagner predlaže hijerarhiju disciplina), podsjeća na tradicije Josepha Beuysa, Gilberta & Georgea, ritualno-mitske strukture Matthewa Barneyja ili relikvijsku estetiku Paula Theka. Dok su ti autori često jasno pozicionirani u svojoj singularnosti, TARWUK u potpunost prožima dvoje ljudi. Kako vidite taj entitet u odnosu na povijest umjetnosti? Je li TARWUK oblik otpora prema tržišnoj racionalizaciji i brendiranju umjetnika?
TARWUK: Dosta nam je blizak taj pojam Gesamtkunstwerka jer se jako dobro nastavlja na naša istraživanja teorije kazališta. Spoj svih medija, slikarstva, kiparstva, arhitekture, performansa, mode, rasvjete i literature pruža beskrajan spektar načina da se umjetnik angažira i ostvari kolaboraciju s drugima. Da budemo jasni, mi ne pokušavamo, niti bi ikada tvrdili da se bavimo kazalištem, imamo previše poštovanja za diskurs tog medija da bi se oholili tako nešto tvrditi. Nama su teorija i praktični elementi kazališta jako korisni u našoj praksi i pristupu radu, puno više nego recimo reference ili teorije povijesti umjetnosti. S obzirom na to da počiva na odnosu između literature, prostora i performativne akcije, ideja kazališta u svojoj srži objedinjuje vrijeme i jezik, koji su među našim najvećim temama istraživanja. U povijesti umjetnosti bliske su nam prakse koje počivaju na kolaboraciji, u prvom redu s naših prostora. Odmak koji smo dobili odlaskom u New York omogućio nam je da sagledamo koji su to bili utjecaji koji su nas formirali i uvjetovali. NSK, Gorgona, OHO grupa, Vlasta Delimar i Željko Jerman, Marina Abramović i Ulay puno su više obilježili nas način razmišljanja od navedenih primjera “zapadne” umjetnosti. Tu umjetnost obilježava prisutnost tržišta i svjesnost umjetnika na zapadu o ideji branda nasuprot umjetnosti s naših prostora kao ideala društvene akcije i promjene koja je u našem mišljenju karakterizirala primjere koje smo naveli. Možda nesvjesno, TARWUK kao condition pokušava uspostaviti ravnotežu između jednoga i drugoga, između magije i didaktičnosti, između aure i potencijala objekta da sadrži energiju (ili pojma svetosti) i formalne čistoće istoga, između osobnog meta-jezika i univerzalnosti poezije, između “mene” i “drugoga”.
► U vašem prvom intervjuu za Vizkulturu sa Srđanom Sandićem iz 2016. godine istaknuli ste koliko vam je važna uloga publikacija kao paralelne i samosvojne dimenzije umjetničkog rada. Kako su se od tada nastavile razvijati vaše knjige, katalozi i tiskana izdanja i kako to danas izgleda? Publikacije često omogućuju drugačiju vrstu intimnosti i trajnosti u odnosu na izložbu, ali i čine vaš rad dostupnijim svima nama koji si ne možemo priuštiti privatne kolekcije. Jeste li svjesno gradili i tu demokratičniju dimenziju vašeg opusa?
TARWUK: Oduvijek smo bili svjesni da je publikacija način distribucije koji ima mogućnost zaobići ili nadići dominantne tržišne mehanizme. Važno nam je da naš rad može cirkulirati na raznim nivoima pa i izvan nametnutih vrijednosti institucija i galerija. Publikacija je potpuno nezavisna lokacija, mjesto ili arhitektonski okvir, unutar kojega je mogućnost aktivacije za memoriju izložbe, ili događaja, uvijek prisutna te ima slobodu da prenosi narative puno šire od samoga izložbenog postava. Iako statičan po svojoj prirodi, objekt ili knjiga sadrži beskrajan niz mogućnosti za pristup sadržaju. Linearan ili ne, daje promatraču moć izbora na koji način i u kojoj mjeri se želi angažirati s njime. Za svaku svoju izložbu nastojimo izdati publikaciju, bilo kao zine ili kao opsežniju knjigu. Radili smo objekte-knjige koji su negirali granicu između skulpture i knjige, od kojih se neke nalaze u kolekcijama knjižnice Metropolitan Muzeja i Whitney Muzeja u New Yorku. Izdavali smo knjige za kolektivne projekte u kojima smo zvali druge umjetnike da sudjeluju slanjem objekata ili crteža koje smo mi ilegalno instalirali po građevinskim lokacijama New Yorka, unutar zidova koji su bili u izgradnji, t(r)ajno postavivši radove u neke od najrazvikanijih kulturnih institucija danas. Te knjige nisu onda samo dokumentacija, nego su u isto vrijeme i jedino mjesto gdje se ti objekti mogu vidjeti. Zadnjih par godina surađujemo s kolegom Timurom Akhmetovim (touch of the specialist) na dizajnu publikacija. Za izložbe koje planiramo u Splitu u Salonu Galić i Osijeku u Kulturnom centru planiramo dvodijelnu publikaciju koja sadrži unikatne objekte, kostim koji po uputama promatrač može sam napraviti savijajući plakat, libretto koji je napisan za izložbu u Splitu, tekst kustosice Valentine Radoš te dokumentaciju postava.
► TARWUK je u međuvremenu ostvario veliki profesionalni iskorak: danas vas zastupa jedna od najprestižnijih galerija u svijetu White Cube NYC, imali ste samostalne izložbe u Londonu, Parizu, radovi vam se nalaze u impresivnim kolekcijama poput Collezione Maramotti u Reggio Emiliji, Al Thani Collection u Parizu, Nacionalnom muzeju u Oslu,Marciano Art Foundation u Los Angelesu, Muzeju umjetnosti Metropolitan u NewYorku… Kako su vam se životi promijenili od 2016. i kakav je osjećaj biti priznat i prepoznat među velikanima poput Gilberta & Georgea, Damiena Hirsta, Davida Altmejda, Cinga Samsona…? Mjerite li svoj uspjeh u procesu ili u finalnim formama?
TARWUK: Od 2016. dogodile su nam se velike promjene u okolnostima u kojima živimo i radimo. Dugi niz godina bilo je dosta teško samima sebi opravdati preseljenje u New York, daleko od obitelji i prijatelja, s obzirom na to kako nam je život izgledao i koliko je bilo naporno samo držati glavu iznad vode. Najveća promjena u okolnostima danas jest da možemo više vremena odvojiti za praksu te da nismo prisiljeni imati druge poslove. To nam omogućava veću širinu u pristupu radu te mogućnost da ostvarimo kolaboracije i produciramo projekte na višem nivou. Svakako je dobar osjećaj biti u društvu tih umjetnika i imati prilike na večerama ili otvorenjima s njima ostvariti konverzacije. White Cube je jedna od najvećih galerija na svijetu, koja zastupa velik broj umjetnika koji djeluju u samom vrhu kulturne produkcije danas. Izložbe koje smo imali s njima u Masons Yard u Londonu i u White Cube galeriji u Parizu, ili u prostorima poput Collezione Maramotti, Halle Fur Kunst u Grazu ili Apalazzo u Bresciji bile su nam sjajna iskustva – prilika da se možemo “igrati” u tako nevjerojatnim arhitektonskim okvirima. Naša praksa počiva na procesu istraživanja osobnosti selfhooda, ali u postavu izložbi razmišljamo samo i isključivo o iskustvu promatrača, svjesni određene teatralnosti toga iskustva te nastojimo stvoriti potpuno iskustvo koje promatrač aktivira svojom prisutnošću. Zato je iskustvo izlaganja u različitim prostorima, od artist-run spaces, do institucionalnih prostora, ključno za razvoj toga segmenta naše prakse.
► Suradnja s galerijama poput White Cube, Collezione Maramotti ili Apalazzo donosi produkcijske resurse, tekstove i kataloške eseje. Koliko vam je važno da u suradnji s kustosima i piscima formirate diskurs o vašem radu – jeste li skloniji autorskom narativu ili radije potičete slobodu interpretacije?
TARWUK: Neke od najbitnijih konverzacija koje smo imali u životu su one s kustosima s kojima smo imali kolaboracije i s piscima koji su pisali o ili za naše izložbe. Vjerujemo u ulogu kustosa kao aktivnog sudionika i autora koji svojim iskustvom, interesima i znanjem pridonosi projektu. Iako imamo svoje pojedinačne narative unutar naše dinamike dua, TARWUK uključuje slobodu interpretacije u sistem pozicioniranja te umjesto da negira input, radi na njegovoj integraciji.
► Kako danas balansirate između vlastite mitologije TARWUK entiteta i institucionalne reprezentacije?
TARWUK: Unutar prakse nastojimo sačuvati poziciju outsidera u odnosu sami prema sebi – kroz cjelogodišnje projekte koji na neki način subvertiraju praksu i samo ponekad se uključe u glavne smjernice prakse. Kako bi sačuvali neovisnost od dominantnog diskursa mjerenja i praćenja vremena, vezali smo te godišnje projekte u početku za kretanja sunca, obilježavajući solsticije i ekvinocije performativnom akcijom i video zapisom. Nakon par godina uzeli smo ciklus mjesečevih mijena kao mjerač vremena te za svaki puni i mladi mjesec izvodili akciju. Jedne godine to su bile meditacije i crtež informiran njima, jedne impromptu kazalište gdje smo svaka dva tjedna nanovo preslikali “zastor”, napravili novi set kostima i performali ispred fotografskog aparata u improvizaciji dodijeljenih likova. Dvije godine snimali smo jednominutne video zapise kao dokumentacije performansa, prošle godine smo radili audio soundscapes koje planiramo izdati u formi albuma, a ove godine radimo strip o Ivanu Gunduliću, u kojem pojam slobode vežemo za slobodu od fiksnog identiteta.
► U nekom komparativnom smislu moglo bi se reći da ste naslijedili dijelom Giacomettijev senzibilitet, H. R. Gigerovu sci-fi estetiku, ali i Egona Schielea, bizantske i Art Nouveau uzorke u slikama. Kako u simboličkom smislu kombinirate te estetske odjeke – horror, eros i ornamentiku?
TARWUK: Zanima nas odnos društva prema ornamentu, ali ne kao estetskom pojmu nego ulozi jezika kao ornamenta u determinaciji značenja i znakova. Literatura i film su područja koja nam najviše pružaju inspiraciju te puno više pažnje pridodajemo njima nego drugim vizualnim medijima. Vizualno dosta malo pažnje pridodajemo rezultatima eksperimenata u studiju jer prioritiziramo proces nad estetikom. Kako nema podjele uloga među nama, kao da Ivana recimo radi ruke, a Bruno lica, već svaki milimetar površine objekta prođe kroz intenzivan proces slojevitog građenja i rušenja, pažnju pridodajemo isključivo intuitivnom osjećaju, pokušavajući spojiti individualne podsvijesti. Budući da nismo iste osobe, čak štoviše, jako smo različiti, taj proces je dugotrajan i slojevit, a rezultat nam je nemoguće predvidjeti. Svatko od nas ima svoje estetske ili konceptualne preferencije i opsesije te ih donosi u studio, ali kroz proces rada s njima one se mijenjaju u nešto što nije didaktično dodavanje jednih pored drugih, nego konglomerat ili amalgam potpunog spoja.
► Vaši radovi imaju i određen primitivan šarm. Je li budućnost primitivna? I je li to utopija?
TARWUK: Zanimljivo pitanje. Možda je to u biti pitanje o odnosu između “outsider” geste i “akademske” geste, između intelekta i intuicije? Određeni radovi iz povijesti poput rane renesanse, Giotto pogotovo, imaju emociju u gesti koja se možda može opisati kao taj primitivni šarm? Taj autohtoni, “iskreni” izraz povlači pitanje aure ili svetosti objekta, gdje je put od profanog do svetog strahovito kratak i odražava spiritualnu poziciju autora. Rad nekih mistika poput Williama Blakea ima istu energiju.
Što se budućnosti tiče, ne mislimo da ima samo jedna verzija budućnosti. Voljeli bismo da bude inkluzivnija, intuitivnija i empatičnija!
► Erving Goffman u svojoj dramaturškoj teoriji objašnjava kako svaka društvena interakcija pretpostavlja performans koji uključuje pozornicu, backstage i off stage. Kako vaši radovi, poput Moon Sessions ili Vernacular River Holds 6 Bodies Down, pozivaju publiku da osvijesti i preispita vlastite maske, performativne uloge i scene u kojima sudjeluje?
TARWUK: Možda je upravo to iskustvo projekcije filma, proživljavanje poetike filmskog zapisa ili kazališne predstave i perfomansa koje je podijeljeno s drugim pojedincima u publici u prešutnom društvenom ugovoru gdje svatko zadržava svoju privatnost, ali je u potpunosti svjestan postojanja drugih i svoje uloge u kolektivnom iskustvu publike, nešto što nam je ideja vodilja u našem odnosu prema gledatelju. Iako smo autori, mi smo u dualnoj ulozi i gledatelja unutar procesa naše prakse, jer rad ne nastaje voljom i akcijom samo jedne individue. Tako da je uloga gledatelja nešto o čemu puno razmišljamo, o ulozi koju gledatelj utjelovljuje te kako prisutnost gledatelja mijenja odnose između objekata i prostora. Čin promatranja nije pasivan, on aktivira i prostor i objekte, a nas zanima kako kroz razne postupke postava i svjesnosti njegovog teatralnog karaktera pružiti gledatelju slojevito iskustvo u kojem se granice između umjetničkog i pronađenog objekta, između scene i backstagea, između svetog i profanog prostora, između performera i publike, između pojedinca i skupine preispituju i brišu.
Moon Sessions su bili serija privatnih performansa, bez pristupa publike, za vrijeme Covid-19 pandemije, u kojima smo u izolaciji posuđenog studija pokojnog američkog slikara Rona Grochova svaki puni i mladi mjesec izvodili akciju bilježeći ju na fotografskom aparatu. Kada smo nakon šest mjeseci izgubili pristup tom studiju, ostatak godine ti performansi postali su nomadski, koristeći lutke kao surogate za nas dvoje i nenapeta platna manjeg formata kao pozadinu. Taj projekt direktno je utjecao na našu slikarsku praksu, otvarajući vrata proučavanju teatra.
Izložba Vernacular River Holds 6 Bodies Down u Laubi bila je suradnja s njujorškim muzičarem Bentleyjem Andersenom, koji je na otvaranju i zatvaranju izložbe izvodio muzčku kompoziciju kao nastavak instalacije. Inače, Bentley je radio muziku za naš kratki film Baka, snimljen na 16 mm i koji je premijeru imao na Dresden Film Festivalu 2020. U žanru kombinacije cinema-verite i sci-fi filma, protagonisti su bili članovi najbliže obitelji umjesto profesionalnih glumaca. Radnja prati razgovor za vrijeme obiteljske večere gdje se metaforički matrijarhat prenosi s najstarijeg člana obitelji na najmlađeg. Na otvorenju i zatvaranju u Laubi, Bentley je izvodio kompoziciju baziranu na soundtracku iz filma, a članovi obitelji koji su se u njemu pojavili kao performeri bili su u prvim redovima publike.
► Conceived for the Stage podsjeća me na dramaturgiju Eugena Ionesca – prostor ispunjen objektima, bijeli kubus kao prazna scena, skulpture i publika u vlastitoj tišini. Jesu li takvi nadrealni ambijenti namjerni tragovi teatra apsurda – ritual bez radnje – koji uranjaju gledatelja u vlastitu logiku?
TARWUK: Izložba Conceived for the Stage konceptualno je nastala iz libretta koji smo napisali na temelju konverzacija tijekom psihoanalize koju prakticiramo s našom prijateljicom i psihoanalitičarkom Fetvom, koja živi u Parizu te po danu radi kao psihoterapeut s djecom i majkama, žrtvama obiteljskog nasilja i izbjeglicama, a po noći je techno DJ. Libretto je djelomično transkribiran razgovor koji se stvarno dogodio, s izmijenjenim ulogama, imaginarnim likovima, ali istinitim pričama koje smo međusobno podijelili, a djelomično zalazi u concrete poetry. Izložba je bila postavljena u White Cube prostoru u Parizu, koji se nalazi u hausmanskoj zgradi te je primjer klasičnog građanskog stana. Idejno smo uzeli jednog od likova iz libretta – matrijarha u odmaklim godinama, koja se okružila objektima kroz godine strastvenog sakupljanja umjetnosti te živi u izolaciji i svojevrsnoj ekscentričnosti privatnog teatra. Stan postaje njezin teatar, objekti postaju njezini likovi te dan počinje i završava sa svjetlima pozornice. U suradnji sa staklarskim duom Keep Brooklyn, koji djeluje između Splita i Brooklyna, bazirano na viziji iz Ivaninog sna, napravili smo ediciju od osam rasvjetnih tijela koja su bila jedina rasvjeta u prostoru, osim dnevnoga svjetla. Glavni elementi postava su skulptura performera, obučenog u kostim koji točno po polovici spaja radnu uniformu jugoslavenske radnice s ručno šivanom haljinom edvardijanske građanke, s ručno izvezenim detaljima. Figura sjedi na stolici koju smo godinama koristili u studiju, identiteta skrivenog bezličnom maskom. Nasuprot nje nalazi se “ogledalo”, skulptura koja se sastoji od ručno rađene metalne stolice i portreta, bestjelesne figure. Figura pod maskom i portret međusobno tvore cjelinu, zamrznuti u činu međusobnog promatranja i introspekcije. Drugi element je triptih “uokviren” simetrično raspoređenim rasvjetnim tijelima koji iz pozicije gledatelja prikazuje pozornicu teatra. Ostali elementi izložbe uključuju crteže, slike te skulpture od fragmenata kostima, cipela i dijelova dekora.
Svaka izložba za nas ima svoju genezu u konkretnom svijetu TARWUK logike, ali ne inzistiramo da se ta logika u potpunosti transferira na gledatelja. Smatramo da je čin promatranja paralelan kreativnom činu te da gledatelj ima slobodu ali i odgovornost koju pritom preuzima na sebe. Kao i pri gledanju filma ili predstave, postoji mogućnost različitih interpretacija koje se ne slažu nužno s autorovom.
► Vaše pareidolične figurativne skulpture nastaju iz krhotina i slojeva materijala – često s traumatičnom, ali i vitalnom energijom. Reflektira li ta estetika tijela kao ruine, ali i tijela u nastanku specifičnu postjugoslavensku traumu iz koje dolazite?
TARWUK: Kao što smo spomenuli na početku, kada smo 2014. počeli našu kolaboraciju prvi materijali koje smo koristili su bili oni koji su direktno dolazili iz našeg svakodnevnog života, naša reciklaža papira, plastike, ambalaža i vrećica. Kako bi pronašli formu unutar koje smo mogli istraživati koje su to kombinacije i manipulacije materijala koje nas zanimaju, uzeli smo ljudski lik, prvenstveno glavu, kao container. Antropomorfna forma dala nam je dobar entry point, unutar koje smo mogli istraživati odnose između figuracije i apstrakcije, pronađenog objekta i oblikovanog objekta. Kako je proces slojevit, istovremeno i izgradbeni i rušilački, to se reflektira u materiji. Energija koja se zadrži u objektu odraz je procesa, a ne aktivne intencije za ostvarenje estetskog rezultata. Jedna od ključnih skulptura, Tužni Rudar, koja je poslije bila uključena u skupinu skulptura u izložbi Ante Mare et Terras u Collezione Maramotti 2020., postavlja skulpturu (koja je na granici apstrakcije formirana kao monolit s naznakama ljudskih obilježja – glave) u odnos s pronađenim elementima arhitekture. Prostor je artist-run space u staroj kući u Brooklynu, koja je na parlor razini imala kamin s ogledalom. Tužni Rudar je “uhvaćen” u međuovisnom odnosu s prostorijom, montiran kablovima sa svake strane ogledala, iznad metalne ladice ispunjenom solju. Suočavanje s vlastitim odrazom u ogledalu, kako sebe tako i prednje strane skulpture, način je na koji ju gledatelj susreće.
Zadnjih par godina zanimaju nas odnosi između tekstila i objekta, kostima i performera te praktični elementi izlaganja poput postamenta i manekena. Za izložbu Good night, Ernst Toller! u Matthew Brown u NY 2024., u suradnji s 3D umjetnikom Marinom Mimicom napravili smo dvoje umanjenih surogata skulptura-manekena baziranih na fotografijama nas iz Moon Sessions. Surogati su imali podvojenu ulogu, kao skulpture i kao manekeni za skupinu dvostranih geometrijskih kostima napravljenih za izložbu. Zanima nas odnos između oblikovanog predmeta koji ima potencijal da sadrži određenu energiju i auru, i objekta koji ima svrhu i postaje utilitaran.
► Kakav je život u New Yorku 2025.? Osjećate li napetosti oko izbora? Kakav je danas osjećaj biti slavenskog podrijetla u New Yorku – osjećate li se dijelom balkanske kulturne manjine ili vas se percipira univerzalnije, kroz “bijelu” zapadnu perspektivu?
TARWUK: Teško je dati odgovor koji je objektivan, jer je svaki doživljaj stvarnosti kompromis između dream-reality i consensus-reality. Nama se čini da se New York svaki dan rađa i umire u grotesknom nezaustavljivom ciklusu. Izmjenjuju se ljudi i lica koji osjećaju da su oni New York, da je New York njihov, ali New York možda nije ničiji, a opet je svačiji. U svakom momentu može biti drugačiji za svakoga.
Nismo sigurni kako nas New York percipira. Vjerojatno većina ljudi ne zna što je Balkan, gdje je Hrvatska, ali nas se definitivno ne percipira kao zapadnjake. Budući da ne koristimo osobna imena, često ne znaju ni tko je TARWUK niti što da si misle o tome. Kada vide rad, priča se mijenja, dolaze kulturne reference na vidjelo. Više nego jednom smo dobili komentar da su, vidjevši naš rad, pomislili da je riječ o nekom starom, preminulom umjetniku iz Istočne Europe.
► Vaša izložba u najavi u Salonu Galić u Splitu naslovljena I AM I, BUT I AM YOU, AND YOU ARE YOU, BUT YOU ARE ALSO I, kao i izložba u Osijeku, koja će joj biti svojevrsni nastavak, preispituju upravo teatralnost doma – mjesta povratka i ponovne izgradnje – kao scene svakodnevnog zajedništva i manifestacije psiholoških napetosti. Što nam možete unaprijed reći o izložbama? Što možemo očekivati u Splitu, a što u Osijeku?
TARWUK: Obje su izložbe nastavak kolaboracije s kustosicom Valentinom Radoš, s kojom smo radili 2017. izložbu 20170621_141332 (2) u MLU Osijek. U našem poimanju, obje izložbe su nastavak svih naših istraživanja od 2016., od Malog Salona MMSU u Rijeci, do danas. Za izložbu u Splitu konceptualno se temeljimo na librettu napisanom za izložbu, koji se bazira na razgovoru dva ženska lika – Nade i Simone – na Splitskoj rivi nakon što im je zadnji trajekt pobjegao. Kroz njihov razgovor predstavljaju se njihove osobnosti i životni stavovi, priče i iskustva, predrasude i svjetonazori. Izložba se održava u Salonu Galić i biti će uvrštena u program kazališnog Splitskog ljeta. Planiramo koristiti elemente scenografija iz HNK Split za postav izložbe te snimiti performans unutar samog prostora HNK, u kolaboraciji s kolegom i kustosom Coryjem Scozzarijem, koji u Barceloni vodi program prostora Cordova. Taj video materijal, montiran s prijašnjim materijalima planiramo izložiti u Osijeku. Sam prostor Salona Galić, koji je inače jedan od najstarijih izlagačkih prostora u Hrvatskoj, zanimljiv nam je zbog specifičnosti otvorenog pogleda na izlog, gdje postoji mogućnost kontinuiteta izložbenog iskustva neovisno o radnom vremenu.
Razgovarao: Zvonimir Duka / tekstove ovog autora potražite na linku
Zahvaljujemo TARWUK-u na ustupljenim fotografijama.
Izložba I AM I, BUT I AM YOU, AND YOU ARE YOU, BUT YOU ARE ALSO I u Salonu Galić u Splitu otvara se 15. srpnja u 19.30 i traje do 13. kolovoza. Radno vrijeme Salona Galić: ponedjeljak – subota: 10:00 – 13:00 i 17:00 – 21:00 sati
Više o radu TARWUK-a pratite na www.instagram.com/tarwuk i www.tarwuk.com.
