“Prošlost nije ono što je nekad bila. Danas je ona kulturna, a ne vremenska kategorija.”
Boris Buden
Spomenici Narodnooslobodilačkoj borbi i žrtvama fašističkog i nacističkog terora, nastali na teritoriju socijalističke Jugoslavije, već su gotovo puno desetljeće meta sustavne resemantizacije i resemiotizacije. Sve je, naizgled, počelo knjigom Spomenik Jana Kempenaersa iz 2010. godine, objavljenoj u nakladi amsterdamske kuće Roma Publication, u konjunkturi s Umjetničkom akademijom u Ghentu. Ne samo da je ova tvrdoukoričena publikacija s dvadeset i šest fotografija spomenika s područja svih šest nekadašnjih socijalističkih republika – Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije, Slovenije i Srbije – dosegla nevjerojatnu prođu, već su i fotografije iz te knjige obišle svijet u obliku izložbi. Tako npr. u recenziji povodom Kempenaersove izložbe o jugoslavenskim spomenicima u Muzeju Fowler, lociranom na kampusu jednog od najprestižnijih sveučilišta na svijetu, University of California u Los Angelesu, autorica kaže: “Kempenaers, koji živi i radi u Ghentu, školovan je fotograf s doktoratom iz vizualnih umjetnosti kojeg je stekao 2011. godine. Njegov interes leži u fotografiji koja se bavi urbanim motivima te motivima krajolika, ali recentnije i u apstraktnim fotografskim projektima. Kempenaers ne prilazi spomenicima samo zbog njihove društvene vrijednosti ili nacionalne pohrane uspomena, već zbog njihove estetike i istaknute vizualnosti. Fotografije koje rezultiraju iz ovog procesa umjetnički su upadljive, te, iako možda nenamjerno, također i dokumentarne.”
*Naslovnica knjige “Spomeniks” Jonathana Jimeneza
Ovakav nemušti osvrt nije atipičan za angloameričku recepciju kulture socijalističke Jugoslavije, koju su angloamerički znanstvenici često trpali u Varšavski blok, što p(d)okazuje da ni najprestižnije institucije i ugledni hramovi znanja Ivy lige nisu cijepljeni od površnosti i falsificiranja. Kempenaersa zapravo uopće i nikako nije zanimala komemorativna etika (a time ni estetika) jugoslavenskih spomenika, što je očito i iz same činjenice da jedva spominje lokacije spomenika, iako su mu autori i kontekst itekako poznati, pa same spomenike označava tek – brojem. Na taj način, Kempenaers je uspješno, polazeći navodno iz sfere umjetnosti i nemoguće kategorije umjetničke apolitičnosti (uvijek se tu sjetim kako je moj srednjoškolski udžbenik iz marksizma na prvoj stranici jasno apostrofirao definiciju čovjeka kao političkog bića, aristotelovski zoon politikon, filozofsko nasljeđe bez kojeg nema demokracije) zajahao brutalan val desemantizacije, desemiotizacije, te, u konačnici, i depolitizacije jugoslavenskih spomenika, svodeći ih na pojam pitoresknog, slikovitog, živopisnog (sve su to sinonimi, pa ipak, treba razmisliti o ukupnom semantičkom teretu, ili bolje, nepodnošljivoj lakoći tog pojma).
*Jan Kempenaers: Spomenik br. 4, Tjentište; Jan Kempenaers: Spomenik br. 5, Kruševo
Kao što sâm Kempenaers kaže, istraživanje koje je proveo na teritoriju bivše Jugoslavije u razdoblju od 2006. do 2009. godine uvelike pridonosi njegovu doktoratu za kojeg kaže da se temeljio na “(…) povezivanju drugih radova s određenim kriterijima slikovitog. Najprije sam odabrao određen broj krucijalnih fotografa koji su se kroz povijest bavili prirodom i krajolikom. Na temelju knjiga pionira kao što su William Gilpin, pokušao samo onda odrediti koji od tih kriterija se na tipičan način prenose u vizualnom, kao npr. u slikarstvu. Naposljetku, primijenio sam takav pristup na vlastiti rad, te ga dalje opisao” (kompletan intervju možete pronaći ovdje). Zaista može zapanjiti autorova naivnost, no ako se zapitamo tko je bio William Gilpin, stvari će postati jasnije. William Gilpin je, naime, anglikanski svećenik, umjetnik i edukator, koji je iznjedrio pojam picturesque (slikovito, živopisno). Iako je Gilpin nesumnjivo bio zanimljiva ličnost, između ostalog i zato jer je zagovarao izbacivanje tjelesnog kažnjavanja iz sistema odgoja (što je ostao nedostižni ideal u Britaniji sve do nedavne povijesti), ostaje za daljnje razmatranje kako je uopće moguće napisati iole ozbiljan doktorat iz suvremenih vizualnih umjetnosti koji se poziva na tog jednog jedinog autora. Tako problem naivnosti prestaje biti naivan, prestaje biti i individualan, odnosno problem diskursa samog Kempenaersa, a postaje institucionalan, odnosno problem institucije na kojoj je moguće doktorirati pozivajući se isključivo i nekritički na koncept slikovitog, začet od strane anglikanskog svećenika u 18. stoljeću.
Spomenuta, često površna recepcija kulture općenito, pa i kulture prostora socijalističke Jugoslavije, vjerojatno se donekle popravila recentnom izložbom u MOMA-i (o kojoj je iscrpnije pisano ovdje), ali val koji je zajahao Kempenaers i dalje je jak. Tako je prošle godine objavljena još jedna knjiga koja slijedi uspješan recept depolitizacije, a koristi i bizarnu kovanicu “spomeniks” (preuzetu u široku upotrebu iz pogovora pod naslovom Spomeniks: The Monuments of Former Yugoslavia. Introduction to the work of Jan Kempenaers, koji je Kempenaersovoj knjizi napisao Willem Jan Neutelings) u samom naslovu. Radi se o izdanju autora Jonathana Jimeneza, nakladnik je Carpet Bombing Culture (!), a naslov je, naravno, Spomeniks, koji u potpunosti slijedi komercijalnu Kempenaersovu uspješnicu, jer i opet se radi o tvrdoukoričenim fotografijama slikovitih spomenika socijalističke Jugoslavije na 200 stranica.
*Jonathan Jimenez: “Spomeniks” / foto via amazon.com
*Jonathan Jimenez: “Spomeniks” / foto via amazon.com
Vladimir Kulić u svom tekstu Orientalizing Socialism: Architecture, Media, and the Representations of Eastern Europe govori o orijentalizmu ovakvih postupaka, konceptu kojim je Edward Said dekonstruirao (post)kolonijalne prakse, pri čemu Kulić ističe jednu veliku razliku: “drugost je sada više ideološka nego kulturološka ili rasna”. Upravo ta ideološka predispozicija konstruiranja začudnosti socijalističkog Drugog (u ovom slučaju socijalističke Jugoslavije) ključna je karakteristika svih posljedičnih komercijalizacija jugoslavenskih spomenika. Među najrecentnije spada kampanja australskog branda Valley Eyewear sunčanih naočala u kojoj se kao backdrop (sic!) koristio jasenovački cvijet Bogdana Bogdanovića, a koja je izazvala lavinu negodovanja na društvenim mrežama (o čemu je pisao i BBC). Međutim, marketinški stručnjaci Valley Eyeweara jednostavno su jasenovački cvijet zamijenili, kako kažu, “napuštenim sjedištem komunističke partije u Bugarskoj, poznatije kao ‘Buzludzha’” (vidi ovdje).
*Vizual kampanje za Valley Eyewear sunčane naočale / foto via balkaninsight.com
Nadalje, kolektiv Secret Mapping Experiment vizualno je mapirao spomenik Dušana Džamonje ustanku naroda Moslavine u Podgariću (koji je 2014. godine čak dospio na CNN-ovu listu najružnijih spomenika svijeta!), te tako proveo svojevrsno “uljepšavanje” koje su na duštvenim mrežama pozdravili mnogi, iako ne znam kako bi reagirali kada bi se npr., analogno postupku ovog “tajnog eksperimenta mapiranja”, na indijanske toteme ili skulpture na Uskršnjim otocima projicirale petokrake zvijezde.
*Secret Mapping Experiment / foto via timeout.com
Tu je i on-line trgovina (za sada samo za kupce iz Sjedinjenih država!) pod imenom yunicorns. Pa tako kažu yunicorns: “Yunicorns je priča o gigantskim betonskim oblicima stvorenim jednom davno u ne-postojećoj zemlji Jugoslaviji. Ta fantazmička stvorenja mogu se naći u šumama, po brdima i širom nekadašnjih jugoslavenskih provincija”. Ova bajkovito-mitološka konstrukcija ultimativan je primjer depolitizacije socijalističke Jugoslavije: nekadašnje republike tek su “provincije”, a spomenici su pak “fantazmička stvorenja”. Tek u trećoj rečenici na svom homepageu, yunicorns se približavaju istini: “Zapravo, govorimo o spomenicima koji su izgrađeni nakon Drugog svjetskog rata širom Jugoslavije u slavu svih onih koji su dali svoje živote za slobodu nacije. Autori ovih spomenika su neki od najpoznatijih jugoslavenskih umjetnika i arhitekata onog vremena”. Istini za volju, ljudi su ginuli za vlastitu slobodu i slobodu svojih bližnjih, kao i za ideju boljeg i pravednijeg društva, a ne za “slobodu nacije”, no tako, bliže mitu nego istini, on-line trgovina yunicorns prodaje, kako kažu, “ekstrakte ljepote jugoslavenskih spomenika” u obliku majci, minijaturnih figura spomenika i sl. No, nije problem u merchandizingu, radilo se to i u vrijeme postojanja socijalističke Jugoslavije, štampale su se razglednice, izrađivale značke i svašta drugo i sve se to prodavalo; najgore leži upravo u nazivu same on-line trgovine, yunicorns, koja kao da kaže: Jugoslavija, nestvarna poput jednoroga. U svom tekstu The Peculiar Case of Spomeniks – Monumental Commemorative Sculpture in Former Yugoslavia Between Invisibility and Popularity dr.sc. Sanja Horvatinčić navela je listu najčešće korištenih izraza koje iskustvo spomenika, a samim time i iskustvo socijalističke Jugoslavije, smještaju u domenu koja nosi označitelje poput: “fascinating”, “abandoned”, “futuristic”, “retrofuturistic”, “eerie”, “amazing”, “mysterious”, “surreal”, “theatrical”, “monumental”, “peculiar”, “striking”, “imposing”, “haunting”, “space-age”, “Halo-esque”, dakle u domenu čudnovatog, začudnog, misterioznog, nadrealnog, teatralnog itd., ali nikako ne u sferu povijesne činjenice.
*Iz asortimana internetske trgovine yunicorn / foto via yunicornshop.com
No, kao što ističe Kulić, trend depolitizacije spomeničke kulture socijalističke Jugoslavije i socijalizma nije započeo Kempenaersom. “Zeitgeist je bio zreo”, kaže Kulić, navodeći u tom smislu nekoliko naslova koji su objavljeni otprilike u isto vrijeme kada je Kempenaers objavio svoju knjigu: Socialist Modernism (2011., autor R. Bezjak, u nakladi berlinske kuće Hatje Cantz), Socialist Architecture: The Vanishing Act (2012., autori A. Linke, A. i S. J. Weiss, u nakladi ciriške kuće JRP-Ringier) te Forget Your Past, Communist Era Monuments in Bulgaria (2012., autor N. Mihov, u nakladi plovdivške kuće Janet-45 Print and Publishing).
Govor o socijalističkoj arhitekturi i spomeničkoj plastici kroz optiku “izgubljenog”, “napuštenog” ili nečeg “u nestajanju” i opet nije tako daleko od istine, no ako se iskreno želimo približiti povijesnim činjenicama, trebamo iz autoreferencijalne pozicije češće i glasnije govoriti o sistematskom uništavanju: brojni spomenici nisu “izgubljeni” ili “napušteni”, već su sustavno i sistematski uništavani, počevši od divljački uništenog spomenika ustanku naroda Slavonije u Kamenskoj Vojina Bakića, ali i svim drugim vrijednim i ugroženim spomenicima, među kojima su brojni npr. Bogdana Bogdanovića, ali i svih ostalih (pa i bezimenih) autora čija su djela na udaru, ne zaboravimo, (ne)službene politike falsificiranja i kljaštrenja povijesti koja se sprovodi u djelo, između ostalog, i kroz obrazovni sustav u kojem se doslovce odgajaju naraštaji koji će i dalje, u gorem slučaju uništavati, a u boljem slučaju “napuštati” ili “zagubiti” spomeničku baštinu NOB-a kao i sve druge tekovine socijalizma.
*Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna autora Vojina Bakića na Petrovoj gori / foto: Valentin Jeck za MoMA-u
No, stručna literatura koja često govori o socijalizmu kao fenomenu koji se može isključivo objasniti uz prefiks “post”, nije ni približno utjecala na službene tranzicijske politike zaborava socijalističke prošlosti u danas (navodno) nezavisnim republikama nasljednicama socijalističke Jugoslavije, koliko je tome pogodovala službena EU politika o dva totalitarizma. 2008. godine, naime, grupa konzervativnih istočnoevropskih političara (koji su, vjerojatno, kao i brojni članovi HDZ-a, do prekjučer bili istaknuti članovi komunističke partije u svojim matičnim državama, a ako to nisu bili oni sami, najvjerojatnije su bili njihovi očevi) potpisala je Prašku deklaraciju o europskoj savjesti i komunizmu u Češkom parlamentu. Potpisnici te deklaracije proglasili su da “milijuni žrtava komunizma i njihove obitelji imaju pravo na pravdu, simpatiju, razumijevanje i prepoznavanje njihovih patnji”. Potpuno bih se složila s time, naročito i zato što kao praški đak znam situaciju u Čehoslovačkoj 1980-ih, i koliko je želja praških studenata da zbace svoj dio jarma Hladnog rata u obliku Varšavskog pakta bila jaka. No, Deklaracija ide dalje: “na isti način na koji su žrtve nacizma moralno i politički prepoznate” te da se treba uspostaviti “pan-europski sporazum (…) kako se brojni zločini počinjeni u ime komunizma trebaju preispitati kao zločini protiv humanosti (…) na isti način na koji su nacistički zločini tretirani na Nirnberškom tribunalu”. Nikom svjesnom (a još manje savjesnom) ne bi trebalo pasti na pamet negirati bilo kakve zločine, no ovakva uravnilovka nacističkih i komunističkih zločina stvorila je, između ostalog, uz uvjete za nastavak građanskog rata u Europi drugim sredstvima, i dobar paravan za daljnje pljačkanje resursa bivšeg istoka uključujući i zemlje bivše Jugoslavije, koje su istočnom (ili sovjetskom) hladnoratovskom bloku pripadale vrlo kratko.
Nasljednice Jugoslavije trebale bi bolje znati svoju povijest, razlike između razdoblja Federativne narodne republike Jugoslavije (1945. – 1963.) i Socijalističke federativne republike Jugoslavije (1963. – 1992.), te razlike između zemalja koje su, htjele ili ne htjele (poput Čehoslovačke koja je 1968. godine doslovce tenkovima okupirana), bile članice Varšavskog pakta i zemalja koje su osnovale Pokret nesvrstanih, poput socijalističke Jugoslavije.
Dok se kanadska kompanija sprema frakirati više od dvije trećine teritorija navodno slobodne Hrvatske, a njemačke kompanije grade hidroelektrane na gotovo svakoj rječici u Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj, uloga spomeničkog nasljeđa socijalističke Jugoslavije svedena je na jedan od alata kompradorske klase, jedan od brojnih za mazanje očiju, izigravanje ustavnog poretka, izostanak svih oblika pravne države i svih drugih svakodnevnih “sitnica” s kojima se nose građani svih nekadašnjih republika socijalističke Jugoslavije, s manjim ili većim sličnostima i razlikama. Zaustavljanje depolitizacije antifašističkih spomenika na teritoriju bivše Jugoslavije zaustavljanje je galopirajućeg fašizma, a time i kompradorskog kapitalizma. A to nije u interesu kompradorske klase. Polaganje jednog vijenca na Sutjesci tek je gesta umirivanja vlastite, a i tuđe savjesti. No, nitko neće imati čistu savjest u ili na zemlji čije su rijeke i podzemne vode zatrovane. One ne prepoznaju ni državne niti nacionalne granice.
Spomenici poput Bogdanovićevih ili Džamonjinih odista bi u nekom distopijskom scenariju mogli postati fantazmički totemi, kameni svjedoci koji će nadživjeti ljude koji su vjerovali da krv nije voda, a zaboravili da bez vode nema (ni njihovog) života.
U svemu tome diskursi slikovitog i apolitičnog imaju nemalu ulogu. Pa ipak, pojedina imena manje su zanimljiva od moćnih institucija koje ta imena proizvode i plasiraju kao globalno značajna.
Autorica: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
