U Gradskoj galeriji Labin upravo je održana izložba jedne od ovogodišnjih finalistica Nagrade Radoslav Putar, Marine Rajšić. Više o izložbi Posebna prigoda, na kojoj je umjetnica predstavila istoimenu instalaciju, pročitajte u tekstu koji slijedi, a koji potpisuje kustosica izložbe, Stephanie Peršić. Intervju koji je s Marinom Rajšić nedavno za Vizkulturu vodila Maja Flajsig pročitajte ovdje.
POSEBNA PRIGODA
Današnji svijet je onaj u kojem je sve zamjenjivo, kratkotrajno, brzo-mijenjajuće i, štoviše, konzumerizmom poticano na odbacivanje. Instalacija kao medij utjelovljuje sve elemente netrajnosti: prolazak vremena, izvjesnost trajanja; dok konac izložbe ne označi dekonstrukciju i kraj njezinog bivstvovanja. Što će od nje ostati? Spomen i trag u vremenu zabilježen fotografijom. No, nije li to ono što i od nas ostaje?
Opsesija za ostavljanjem svojevrsnog spomena proganja čovječanstvo gotovo od njegova postojanja. Koncept identiteta i identifikacije s okolinom i materijalnim nastao je iz potrebe za pronalaskom sigurnog uporišta u neprestanoj mijeni i nesigurnosti života. Jer, ništa nije trajno i sve je podložno stalnoj promjeni. Ni jedna sekunda nije ista i već idućom prethodna postaje nepovratno izgubljena. Živi smo dok nas netko ne zaboravi. Uspomene su te koje se prenose i održavaju nekoga i dalje prisutnim na ovom svijetu dugo nakon njegova odlaska. Važnost koju pridajemo određenim predmetima, neovisno o njihovoj materijalnoj vrijednosti, krije se u utiskivanju dijela vlastitog bića, čime oni simbolički zadobivaju novu dimenziju vrijednosti.
Instalacija Posebna prigoda nastavlja umjetničina razmišljanja otvarajući svijet prošlosti u sadašnjosti.
Tako dobiveni presjek ukazuje na (ne)mogućnost koegzistencije i, možda, navodi na dublja promišljanja o vlastitim stavovima i istinskim temeljnim vrijednostima, onima u srži svakog od nas, otkrivenih tek skidanjem nakupljenih slojeva. Marina Rajšić u svojem se stvaralaštvu bavi medijem instalacije, kombinirajući digitalnu tehnologiju i grafički dizajn. Iako pripada mlađoj generaciji umjetnika, istaknula se angažiranim pristupom u svojim radovima, kojima propituje uvriježene navike, društvene norme, kao i pitanje temeljnih vrijednosti. U svijetu podložnom promjenama i sklonom praćenju aktualnih trendova, ne podliježe struji većine bezglavo jureći za plasiranim istinama, već promišlja o sve očiglednijem jazu prošlog i sadašnjeg (budućeg) svijeta, pitajući se dopada li joj se smjer u kojem se krećemo (ili nepovratno strmoglavljujemo).
Autorski koncept Marine Rajšić sastoji se od viseće instalacije sačinjene u potpunosti od predmeta ustupljenih od strane građana Labina i šire okolice, koju, na galerijskom ophodu, okružuju postavljene fotografije njihovih vlasnika prikazujući prigodu u kojoj su izvorno korišteni. Sintagma “posebna prigoda” može biti raznoliko tumačena, od radosnih do tragičnih trenutaka, što prikazuju i predmeti uključeni u izložbu, ali i fotografije nekad rezervirane samo za posebne trenutke. Donatori predmeta odredili su tematski sadržaj izložbe vlastitim poimanjem “posebne prigode”, čime se proširio idejni koncept s izvorno pretpostavljenih prigoda: vjenčanja ili primitka drugih svetih sakramenata, maturalnih zabava, obiteljskih okupljanja nedjeljom, rođendana; do nekih manje očekivanih poput ratnih zbivanja ili smrti, što je proširilo slojevitost i poimanje ovog rada. Predmeti čija je uporaba zastarjela ili neadekvatna predstavljaju sentimentalnu ili drugu važnost pojedincu, koji postaje indirektan protagonist instalacije.
Njihovim prebacivanjem u novo okruženje u funkciju muzejskih eksponata – postavljanjem kao viseće objekte u prostoru, umotane u arhivsku foliju i s pridodanom inventarnom oznakom, dodijeljen im je novi značaj, kojim se preispituje njihova dotadašnja uloga i dovodi u pitanje sadašnja vrijednost i svrha. Marcel Duchamp 1917. godine reupotrijebio je pisoar kao muzejski eksponat lišeći ga time njegove izvorne namjene i utilitarne uloge. Međutim, Rajšić postavljanjem predmeta u novi kontekst nije prekinula njihovu uporabnu funkciju. Ona je dokinuta davno prije ili nikada nije ni služila predviđenoj namjeni. Nova prezentacija predmeta u okviru instalacije, samo je naglasila prvotni zaborav tih predmeta. Iako bi pomisao bila kako je sada adekvatnom prezentacijom povećan stupanj njihove valorizacije, oni su zapravo devalorizirani sugerirajući neko minulo vrijeme na razmeđu dvaju doba.
U nedavnoj povijesti naših krajeva, pretežno obilježenoj teškim uvjetima ruralnog ili rudarskog načina života, svaki je materijalni predmet bio od posebnog značaja. Svakodnevni predmeti prenosili su se s koljena na koljeno iz potrebe i neimaštine, a posebno nastojali očuvati kako bi se produžio vijek njihova trajanja. Pokoji se skupocjeniji primjerak pohranjivao na sigurno, te bivao lišen uporabe. Time je njegova prava namjena poništena, a on je iz određenog uporabnog predmeta zadobio novu isključivo simboličku vrijednost. Često se takvi predmeti prenose u nasljeđe nastavljajući život naših predaka kroz nadolazeće generacije. Sentiment, koji se potom razvija podsjećajući nas na određenu osobu, događaj ili naprosto neko prošlo vrijeme, iskaz je naše vezanosti, identifikacije s jednim dijelom proživljenog vlastitog ili tuđeg životnog puta. Takvi predmeti mogu prenositi izrazito snažnu simboliku, znanu samo onima upoznatim s pričom koja se u njima krije.
Emocionalna nabijenost pojedinačnih priča predmeta, povezanih s nekim osobnim događajem, potencira intimnu povijest pojedinca ili obitelji, nekog radosnog trenutka ili tragedije, poput kolačića proustovskog prizvuka sačuvanog kao posljednju uspomenu jedne unuke na svoju baku.
Neki od tih predmeta završe kao muzejski eksponati, a njihove priče bivaju ispričane mnogima željnima slušanja, prenoseći dio nečije individualne, ali i kolektivne povijesti. Drugi ostaju skriveni, priča poznatih nasljednicima ili pak zaboravljeni na dnu prašnjavih ladica. Fotoaparat »Zorki« s polovine XX. stoljeća primjer je predmeta koji neovisno o svojoj starosti ili funkciji zadržava vrijednost svojom jedinstvenošću postajući obiteljska memorabilija i svojevrsni artefakt povijesne važnosti. Takvi primjerci putem osobnih ispovijesti predstavljaju ujedno djelić kolektivne (ratna razdoblja, redoviti odlasci u kupovinu u Italiju za Jugoslavije, pioniri, moda) i lokalne povijesti (običaji, tradicijski predmeti). Određeni predmeti narušene funkcionalnosti i aktualnosti, nalaze se u limbu prostora i vremena, postajući svojevrsni simbol vezanosti uz neka osobna uvjerenja i prošle životne okvire. Tradicija poklanjanja svečanog pribora održala se, kao i čuvanje tog potom nikad raspakiranog plemenitog metala ili kovine, prenošenjem u daljnje nasljeđe ili korištenjem u iznimnim svečanim prilikama. Primjer seta posteljine, nekoć tkanjem i dostupnošću skupocjene vrijednosti, a danas gubitkom modne aktualnosti te uporabne prirode slijedom prolaska vremena i propadanjem materijala, stvara koncept novog, ali starog dobivajući oznaku apsurda. Ideja očuvanja i prenošenja tog predmeta u nasljeđe, često čuvanog i kao dota/ miraz potomcima, postaje besmislena gubitkom njegove temeljne materijalne uporabne vrijednosti.
Setovi posuđa i porculanskih šalica te kristalnih čaša u vitrinama, koje je većina domaćinstava baštinila, predstavljaju jedan starinski štih i odraz ukusa drugog vremena postajući višak mlađim generacijama suočenim s dobivenim nasljedstvom. Kao što su rezbareni drveni oltari (pred)renesansnog nasljeđa tijekom XVII. stoljeća sustavno zamjenjivani novim mramornim, bivajući rastavljeni i u fragmentima kojekud razasuti, u većini ih slučajeva dočeka ista sudba, zadovoljavajući se pokojim primjerkom šalice ili tanjura iz kompleta.
Prikazane vjenčanice predstavljaju prekrasan spomen na intimni događaj dvoje pojedinaca, kao i odraz tadašnje mode i kvalitete komercijalnih proizvoda, ali i čuvanja uspomena. Danas, kada se vjenčanice iznajmljuju, a uspomene spremaju u količinama primjerenim manjoj kutiji, ovi primjerci predstavljaju i kolektivni spomen na neko drugo vrijeme i način življenja. Pitanje daljnjeg puta ovih vjenčanica također se može sagledati kroz prizmu predmeta koji će nasljednici, suočeni s drugačijim konceptom i načinom života ograničenog kvadraturom životnog prostora, teško klasificirati kao predmet zadržavanja. S druge strane, različitost izričaja i trenutnih trendova oživljavaju prošle modne stilove nagnajući nas na potragu u bakinim ili majčinim ormarima za jedinstvenim modnim komadima. Trgovine vintage odjećom i sve veća svijest o važnosti reuporabe odjeće kao vida nužne ekološke osviještenosti, potiču takav modni zaokret, stoga, u potencijalno osvježenom ruhu, i koja od ovih vjenčanica nastavi svoj put pridodajući sentimentalnu važnost novim generacijama.
Naposljetku, za razumijevanje ove instalacije, što i je temeljna karakteristika Marininih radova, nije potrebno mnogo riječi. Već samim pogledom, prije pažljivog promatranja i poniranja u njezine detalje i otkrivanja slojevitosti ideje, svatko će od nas biti u mogućnosti stvoriti svoju priču i povezati se njome na sebi svojstven osobni način. Upravo u toj jednostavnosti leži svojevrsna snaga i čar njezine umjetnosti, ta mogućnost prenošenja poruke svima razumljivim i shvatljivim kanalom. Samo promatranjem, čitav psihološki proces sintetiziranja svih segmenata stvorit će taj momentum vlastite percepcije, jedinstvene i različite za svakog ponaosob, od posve neupućenog pojedinca do onih čiji su predmeti satkali ovu instalaciju. Kao i kroz čitav Marinin opus, i ovdje se provlači nit društveno-angažiranog motiva postavljenog kao pitanje koje se razmatra i na koje tek predstoji odgovoriti ili na koje naprosto u ovom trenutku ni nećemo moći pronaći odgovor. Možda ćemo tek ponijeti sa sobom ideju i potom tek kroz neko izvjesno vrijeme promatrati kroz vlastiti život, u svojoj okolini ili na globalnoj razini njezino utjelovljenje. Tada ni ova instalacija više neće postojati, osim fotografski zabilježena, u svojoj formi, već će se ponovno dekonstruirati na izdvojene elemente raslojene i raštrkane povratkom svojim vlasnicima. Vrijednosti, sentimentalnost, društvene norme i tradicije o kojima se progovara kroz formu netrajnosti tvore oprečne sustave od kojih se u srži sastoji čitavo naše bivstvovanje – pronalazak nečeg trajnog u nestalnome.
Stephanie Peršić, povjesničarka umjetnosti
Marina Rajšić (Rijeka, 1995.) je umjetnica i dizajnerica vizualnih komunikacija. Diplomirala je Vizualne komunikacije i grafički dizajn na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci 2019. godine. Od 2015. izlaže samostalno i skupno. U prosincu 2018. objavljuje umjetničku knjigu naziva Umjetnost lijepog, za koju je nagrađena Rektorovom nagradom Sveučilišta u Rijeci. Finalistica je Nagrade Radoslav Putar 2022., koja pripada međunarodnoj mreži YVAA – Young Visual Artists Awards.
U svom radu kreće se prema konceptualnoj, angažiranoj, novomedijskoj umjetnosti. Kroz djelovanje u galerijskom i javnom prostoru, u posljednje vrijeme u svoje radove implementira i elemente marketinga, kao alat dopiranja do šire, nesvjesne i često “negalerijske” publike.
