Nakon nedavnog razgovora s Dinom Bićanićem (1980., Bihać) i Bojanom Koštićem (1988., Koprivnica), u drugom intervjuu s ovogodišnjim finalistima Nagrade Radoslav Putar naši su sugovornici Petra Mrša (1985., Rijeka) i Damir Sobota (1988., Zagreb). Podsjetimo, naše najvažnije nacionalno priznanje mladim likovnim umjetnicima_cama osnovao je 2002. Institut za suvremenu umjetnost u Zagrebu, a u lipnju će nagrada biti dodijeljena devetnaestu godinu zaredom. O pobjedniku_ci odlučivat će peteročlani stručni žiri: Giuliana Carbi, Predrag Pavić, Klara Petrović, Tanja Špoljar i Vice Tomasović. Nagrada Rudoslav Putar dio je međunarodne mreže YVAA – Young Visual Artists Awards, a laureat_kinja osvaja i dvomjesečni rezidencijalni program u New Yorku, mogućnost produkcije multioriginala zahvaljujući koprivničkoj Galeriji S, samostalnu izložbu u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu te mjesto u žiriju sljedeće godine. Ime ovogodišnje “putarovke” ili “putarovca” doznat ćemo 19. lipnja, kada bi u splitskom Salonu Galić trebala biti otvorena izložba finalista.
*Petra Mrša / foto: Matija Smuk
► Diplomirala si fotografiju na Akademiji dramske umjetnosti, sociologiju na Filozofskom fakultetu i psihologiju na Hrvatskim studijima. Zaposlena si kao asistentica Fotografije pri riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti. Posebno mi je zanimljivo što bogato teorijsko zaleđe koristiš u svojim umjetničkim istraživanjima tako što spajaš razne metodologije i medije (fotografija, kolaž, knjiga, eksperimentalni video, instalacije, umjetničke radionice).
Uzet ću za primjer zajednički projekt pet autorica Što s tijelom?, predstavljen 2019. u zagrebačkoj Galeriji VN, u kojem je tematizirana sekundarnost tijela u suvremenom digitaliziranom svijetu. Putem diskurzivnih radionica posjetitelje si postavila u “društveno-emotivnu interakciju” s ciljem višesmjerne proizvodnje znanja. Kako si koncipirala taj proces?
Petra Mrša: Moji su radovi većinom kolaborativni i multidisciplinarni, ali u raznim udjelima i formatima. Ideja umjetničkog genija polako hlapi i to se manifestira među umjetnicima i u pokojoj instituciji putem vrednovanja pristupa koji nije individualistički. U projektu Što s tijelom?, zajedno s Jasnom Jasnom Žmak, Mašom Milovac, Ninom Kurtelom i Mejrom Mujčić, razmišljala sam o suvremenom odnosu prema tijelu. Čitav je projekt napravljen procesualno, odnosno razni potezi i vježbe služe kao okidač za započinjanje ili nastavljanje razgovora na temu tijela između autorica, a kasnije i za dijalog s publikom.
Digitalizacija usluga i profesija, povećana važnost Instagrama i širenje teretana, odrazi su suvremenosti koji se, između ostalog, upisuju u naša tijela. Tijela su sekundarna u smislu da ih se ne pita, već im se daju odgovori – filteri, recepti, norme, mjerenja. Izložba se sastojala od trokanalne video instalacije, pisanog upitnika i interaktivnog čitanja, a kako je kustosica Olga Majcen Linn u predgovoru navela, njome smo propitivale: Koliko čovjek može biti originalan u korištenju vlastitog tijela? Koliko je naše tijelo posebno u odnosu na druga tijela? Pripada li naše tijelo nama i u kojoj mjeri? U kojoj je mjeri naše tijelo sistemsko tijelo?
*Slijeva nadesno: Jasna Jasna Žmak, Mejra Mujčić, Petra Mrša, Nina Kurtela i Maša Milovac – “Što s tijelom?”, 2019. / foto: Matija Smuk
► Velika je mogućnost da ćeš se na splitskoj izložbi finalista predstaviti radom Are you sure you want to leave the game?, u kojem centralnu ulogu ponovno imaju tjelesnost i performativnost. Polazeći od statističkog podatka o ovisnosti djece o računalnim igricama, okupljaš dvanaestogodišnjake kako biste kroz radioničke susrete dekonstruirali prakse igranja. Prilikom zagrebačkog susreta jedan je roditelj komentirao da si poentirala problem “istovremene redukcije znanja i obilja stvarnosti”, s kojim se sâm svakodnevno nosi. Zašto su ti ovakvi radovi važni i što se zapravo događalo kada su dječaci preuzeli funkcije likova iz igrica?
Petra Mrša: Medij videoigara blizak je mediju fotografije i videa, u kojima često radim, s dodatkom interakcije, nudeći gledatelju_ici da sam_a postane glavni lik filma, koji stvara u toku gledanja. Tako se igrač_ica vrlo direktno može upoznati (i suočiti) s vlastitim reakcijama i stavovima u raznim simulacijama; upoznati tuđe perspektive igranjem drugog lika; učiti o drugim gradovima, vremenima, vjerovanjima itd. Također, važno je spomenuti da su najveći ulagači u videoigre na svjetskoj razini vojske i vlade, zato igre pucanja iz prvog lica (First person shooter) postaju jako napredne, pa i privlačne. Kad sam dobila priliku surađivati s kustosicom Irenom Bekić, složile smo se oko relevantnosti istraživanja ove teme i uključivanja mlađe populacije igrača u rad. Osmislile smo strukturu koja uključuje različite pozicije spram videoigara: konzumentsku, kritičnu, društvenu i poziciju medijske teorije. Tijekom jednomjesečnih susreta u prostoru zagrebačke Knjižnice S. S. Kranjčevića, nastala je dvokanalna video instalacija koja, osim što ujedinjuje ove aspekte, prikazuje i ostale momente koji su se pojavili tijekom praktičnog istraživanja. Ovakav radni proces postavlja mogućnost da se heterogene pozicije nađu u horizontalnom odnosu, koji je važan za sve sudionike, jer se tiče reprezentacija koje propituju pozicije moći. Iskustvo stečeno na WHW Akademiji, međunarodnom programu za umjetnike u organizaciji kustoskog kolektiva Što, kako i za koga/WHW, bilo mi je posebno korisno pri razumijevanju ovog pristupa, koji mi je od ranije bio važan. Irena Bekić je u predgovoru opisala proces istraživanja i razvoj rada: Igrice koje dječaci svakodnevno igraju postaju dramaturška osnova za otjelovljenja koja potom izvode. Oni preuzimaju funkcije svojih likova, te krećući se po uputama kojima su prethodno sami komentirali vlastitu igru, postaju avatari svojih likova. U ovoj izvrnutoj situaciji, njihova se tijela, navođena izvana, kreću u ogoljelom, praznom prostoru.
*Petra Mrša, “Are you sure you want to leave the game?”, 2019.
*Petra Mrša, “Are you sure you want to leave the game?”, 2019. / foto: Jasenko Rasol
► Izložbom Killing, Arranging, Walking obrađuješ temu rituala ubijanja, branja i konzumiranja živih organizama, preispitujući društvene vrijednosti i kulturne fenomene. Što te nagnalo na analitičko, gotovo znanstveno precizno, istraživanje ljudskog “uplitanja u procese kojima ne pripadamo”, prema riječima kustosice Jelene Pašić?
Petra Mrša: Killing, Arranging, Walking izložba je koja se sastoji od zbirke fotografija Exploring the environment 2 i video rada It’s so calm, no one around. Ustaljen način prikaza prirode, prihvaćen u zapadnom društvu, podrazumijeva prenošenje znanja putem znanstvenih enciklopedija, herbarija i zbirki. U Exploring the environment 2 preuzimam taj analitički, kategorizacijski pristup, kojem pridodajem informacije poput načina izdvajanja (ubijanja) biljke ili životinje iz okoline i pomagala za postavljanje modela u željenu poziciju. Time propitujem dominantan način učenja o prirodi i reprezentacijski sustav koji dolazi s njim. Radom It’s so calm, no one around nastavila sam se baviti temom porijekla otuđenog odnosa čovjek – priroda, istražujući druge reprezentacijske sustave i izvore znanja: TV, slikovnice, ornamente na plahtama, suvenire, ZOO itd. Cijela se izložba bavi pitanjem ograničenja stjecanja znanja putem dominantnih medija koji isključuju neposrednu fizičku uključenost. Preplavilo me razočaranje kad sam na mir i izoliranost u rezidenciji Krinzinger u kubertonskoj šumi reagirala anksioznošću. Pitala sam se što sa mnom nije u redu i zašto mrzim sve malo što hoda po meni i mojim knjigama. Micala sam ih, ubijala, fotografirala i nakon toga postala vegetarijanka.
*Petra Mrša, “Exploring the environment 2”, 2018.
*Petra Mrša, “It’s so calm, no one around”, 2019.
► Dosad si sudjelovala na brojnim rezidencijalnim programima (Beč, Avilés, Liverpool, Pariz, Frauenfeld, Lošinj, Zlarin). Kako tumačiš važnost takvih programa i potpora za mlade umjetnike? Što bi za tebe značilo dobivanje Nagrade Radoslav Putar i dvomjesečni rezidencijalni program u New Yorku?
Petra Mrša: Umjetnici sami sebi zadaju ciljeve. To je svakako dobrodošlo, jer znači da se možeš baviti onime u čemu vidiš smisao. S druge strane, to često podrazumijeva prekarni rad – nezaštićen, individualiziran, nesiguran i često neplaćen. Rezidencije su mjesta koja malo unaprijede te uvjete: postoje suradnici, vanjski interes, rokovi, doticaj s novim kolegama i novim djelima. Promjena uvjeta boravka i rada važna je za dio moje prakse u kojoj istražujem pravila socijalizacije i normalizaciju konstruiranih uvjerenja – što smatram podlogom brojnih konflikata. U New Yorku nisam nikad bila. U tom gladijatorskom sistemu rađaju se ekstremni kontranarativi koje bih voljela istražiti (poput projekata Womanhouse, Black Cinema House ili Open Engagement).
► Brojni kulturni sadržaji u Rijeci, ovogodišnjoj Europskoj prijestolnici kulture, trenutno su paralizirani. Koje su rezultate polučili umjetnički programi i kakve su perspektive za budućnost?
Petra Mrša: Cijeli program Rijeka 2020 – EPK usmjeren je na stvarnu promjenu grada u smjeru shvaćanja kulture koje nije elitističko, širenja njezina značaja i suživota različitosti. Programi Art kvarta, u prostoru nekadašnjeg industrijskog kompleksa Rikard Benčić, uključivali su lokalne udruge, strane umjetnike, aktiviste, djecu s poteškoćama u razvoju itd. Takvi primjeri društvene inkluzije rijetko se viđaju u Hrvatskoj. Birokratski aparat i politika otežavaju da se te tendencije realiziraju, pogotovo u ovim novim okolnostima. Ministrica kulture svojim izjavama nije pokazala kako podupire i cijeni ovakve projekte, niti da će se zalagati za njihovu realizaciju u budućnosti. Možda naivno, i dalje želim vjerovati da politika treba poticati i podupirati inkluzivnost, pravednije uvjete za sve stanovnike i za okoliš, ukazujući pritom i na važnost kulture. Postojanje političke platforme Zagreb je NAŠ! na to nas podsjeća.
*Damir Sobota
► Diplomirao si grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a još si se tijekom studija zainteresirao za beskonačni istraživački potencijal apstrakcije. Prilikom tvoje samostalne izložbe 2013. godine u izjavi autora stajalo je: “Svojim radovima ne želim ništa poručiti već preko njih želim djelovati na oko promatrača i njegovu svijest, stvaranje čistih formi u meni budi osjećaj smirenosti, discipline i savršenstva dok određena dinamika i ritam slike upućuju na tok i prolaznost vremena.” Kako danas promatraš svoju umjetničku praksu i na što stavljaš naglasak?
Damir Sobota: Naglasak je uvijek na eksperimentu. Smatram ga ključnim u problematiziranju nekog rada. Već promjena tehnike, ako je riječ o istom motivu, daje potpuno novi uvid u čitanje umjetničkog rada. Uzmimo za primjer slike koje radim: tehnika je kolaž/papir na platnu. Umjesto kista koristim valjak, a umjesto boje fragmente papira, koje lijepim na pozadinu od laka. Da sam istu stvar slikao, umjesto lijepio, slika bi djelovala drugačije, jer bi se motiv i pozadina stopili. Na ovaj ih način odvajam, kao što sam i zamislio, a to mi je omogućila tehnika koju sam savladao. Također, da sam koristio akril umjesto laka, ne bih mogao dobiti efekt koji sam dobio skidajući papir s površine. Sve su to bili eksperimenti koji su diktirali postupak i proces izrade slike. Promjena tehnike i eksperimentiranje mogu nam pomoći u boljoj realizaciji ideje. Ideja je samo impuls koji nas aktivira, a tek kad krenemo u izradu, shvatimo da to baš i nije kako smo zamislili. Mislim da mi umjetnici zato volimo gledati prazno platno u ateljeu, razmišljajući kako će izgledati nova slika. Jednom kad krenemo s procesom realizacije, već smo “pogriješili”. Možda je već i platno bila pogreška?
► Bojan Krištofić napisao je da se tvoj rad može interpretirati kao “vrlo osobna sinteza različitih tradicija apstraktnog slikarstva, od (visoko) modernog do postmodernog, od konstruktivizma, op-arta i apstraktnog ekspresionizma do analitičkog slikarstva i drugih ‘još novijih’ tendencija koje su prevladale nakon zaključenja dugog razdoblja međunarodnog modernizma.” Kojim se radom namjeravaš predstaviti na izložbi finalista?
Damir Sobota: Na izložbi finalista planiram izložiti više radova. Ideja je izložiti jednu sliku i nekoliko objekata. Kroz selekciju radova napravit ću postav koji uspostavlja dijalog: između radova i promatrača i između radova međusobno (između slike i objekata). Objekti su napravljeni od ljepenke, dok je slika kolaž od papira. Radovi koje ću izložiti dio su veće cjeline nazvane Palindromi, koju sam u veljači 2020. predstavio u Laubi – kući za ljude i umjetnost.
*Damir Sobota, “Palindromi”, 2020. / izvor: Emica Elvedji/PIXSELL
*Damir Sobota, “Palindromi”, 2020.
*Damir Sobota, “Palindromi”, 2020. / izvor: Emica Elvedji/PIXSELL
► Hrvatsko društvo likovnih umjetnika organiziralo je 2018. godine, u okviru EU projekta CreArt 2.0, izvedbu street art intervencije u suradnji s festivalom Design District Zagreb. Tvoj je rad pobijedio na natječaju i tom si prilikom atelje zamijenio zagrebačkom Osnovnom školom Matka Laginje. O kojem je idejnom rješenju riječ i kako je bilo raditi na visini od 13 metara?
Damir Sobota: Rad na visini bio je izazovan, ali naviknuo sam se. Mural sam nazvao Kolaž na zidu, jer je skica idejnog rješenja zapravo bila slika, ranije napravljena u ateljeu. Slika je nastala od papirića koji su bili višak, odnosno od materijala koji mi je ostao prilikom izrade druge slike. Složio sam kompoziciju i poslao je na natječaj. Bilo je simpatično biti na dizalici i slikati te oblike, neke veće od tri ili četiri metra, jer su to inicijalno bili mali ostaci papira koje sam spasio od bacanja u smeće. Tu vidimo promjenu vrijednosti izrezanog papira, odnosno kako je nešto nebitno postalo jako bitno. Sigurno tu leži i šira poruka koju trenutno ne mogu artikulirati, ali je osjećam. Idejno rješenje poklopilo se i s arhitekturom škole, tj. s unutrašnjim uređenjem koje prati modernističke principe tog vremena, poput apstraktnih uzoraka bogatog kolorita. Blizu je i Vitićev neboder, koji je nedavno restauriran i sad je opet u punom sjaju.
*Damir Sobota, “Kolaž na zidu”, 2018.
► Dobio si nagradu Hrvatskog društva likovnih umjetnika za najperspektivnijeg mladog autora 2017. godine. Koliko ti je u tom smislu važan ovaj izbor u finale, odnosno na koji način promatraš Nagradu Radoslav Putar i rezidencijalni boravak u New Yorku?
Damir Sobota: Ulazak u finale Nagrade Radoslav Putar veliko mi je zadovoljstvo i priznanje u dosadašnjem stvaralaštvu. Gledajući unatrag na finaliste Nagrade, možemo vidjeti o kakvom je natječaju riječ, jer nitko tamo nije zalutao, već je stručni žiri pomno birao i prepoznao pojedince koji svojim radom doprinose razvitku kulturne scene u Hrvatskoj. Što se tiče boravka u New Yorku, smatram kako bi to bila lijepa prilika za upoznavanje scene iz prve ruke, preko kolega koji u New Yorku studiraju i žive.
► Živiš i radiš u Zagrebu. U jeku pandemije, prestanka rada umjetničkih institucija i ekonomske krize koja slijedi, Zagreb je nedavno zadesio i potres, koji je mnoge ustanove razorio, a procese dodatno usporio. Izlagačke su prakse stopirane, a djelovanje umjetnika u tenutačnim okolnostima znatno je teže. Na koji se način nosiš s krizom i s kojim si se poteškoćama susreo?
Damir Sobota: Poteškoće s kojima se susrećem su osnovne – manjak posla. No u našoj struci to i nije preveliki hendikep, jer tržišta nema čak i dok nije kriza, pa se svejedno preživi. Žao mi je kolega kojima su stopirana otvorenja izložbi; nezgodno je kad netko duži period priprema izložbu, koja se onda ne dogodi. U svakom slučaju, mislim da će pandemija ubrzo proći i da će se život vratiti u (ne)normalu, odnosno nadam se da se neće vratiti na staro, jer znamo da onakav način života, gledajući globalno, nije učinkovit, a niti održiv za sve nas. Možda iz svega ovoga izvučemo neke pouke, pa život nastavimo na način koji smo htjeli, ali nikad nismo probali – sad je prilika.
Što se tiče potresa koji je pogodio Zagreb, to je velika nesreća, a posljedice bi mogle biti dugoročne. Obnova grada trajat će godinama, a strah me da struka neće moći sudjelovati u mjeri u kojoj bi trebala, jer će gradonačelnik birati svoje ljude. Negdje sam pročitao da tek sad slijedi pljačka grada kakvu nismo vidjeli i toga me strah. Zato se nadam da se neće dogoditi kriza unutar krize, odnosno da Zagrepčani to neće dopustiti.
*Damir Sobota, “Naan”, 2017.
Razgovarala: Petra Šarin / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.
Zahvaljujemo Petri Mrši i Damiru Soboti na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2020.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
