Donosimo vam pregled izložbi i događanja koje možete posjetiti ovoga tjedna!
RADNIČKO: prezentacija i razgovor
U ponedjeljak, 27. svibnja u 18 sati u Knjižnici Pučkog otvorenog učilišta Zagreb održat će se prezentacija odabranog rada u sklopu otvorenog poziva – RADNIČKO, okončanog početkom svibnja ove godine. Stručni žiri odabrao je rad Ane Janjatović-Zorice, koju ćemo imati priliku upoznati kroz razgovor o radu, kako je nastao i na koji način se referira na otvoreni poziv. Razgovor će se održati u knjižnici Pučkog otvorenog učilišta Zagreb, u kojoj će se izloženi rad moći pogledati i poslušati do 10. lipnja ove godine.
Ana Janjatović-Zorica (1963.), voditeljica je umjetničke organizacije Studio Artless i Festivala prvih, po struci sociologinja. Autorica je edicije Zidnih novina Bacača sjenki: “Ništa teže od gladi: kako su radničke kantine postale kockarnice”, 2012.; izložbe Kako sv. Josip radnik živi u Prvomajskom naselju, (s grupom Škart i Željkom Zoricom) u Galeriji Prozori knjižnice S.S. Kranjčevića u Zagrebu, 2013.; plesno-zvučne intervencije Mrtvi su mrtvi? KroaTisch-EU-Freundschaft (EUF), Zagreb, 2014.; performansa Fresh Widow, izvedenog na Noći performansa Festivala Perforacije u Zagrebu, 2015., na Akto festivalu u Bitoli, Makedonija, 2015.; te Noći performansa, Dom omladine Beograda, 2016.; performans Jesmo li napokon slobodni (s Nikolom Iskrom) izvedeni u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Dubrovniku, 2017. Autorica projekta Inkubator umjetničkih projekata baziranih na tragovima industrijske baštine socijalizma (moduli: Gredelj, Tvornica ulja, Gorica, Prvomajska), 2014.-2017. te pet posljednjih izdanja Festivala prvih 2013. – 2018. (teme: depresija, pravo na pogrešku, solidarnost, izmišljanje tradicije, doba praznine).
“Jedan je seminar trebalo osnovati za konduktere tramvaja.
U to vrijeme u svakim je kolima sjedio kondukter koji je prodavao karte i bilježio na njima vrijeme i mjesto prodaje. To bilježenje je bilo neophodno radi pravilnog korištenja prijelaza s pruge na prugu u dozvoljenom smjeru i vremenu.
Danas je teško i zamisliti koliko se nesporazuma i prepirki događalo između konduktera i putnika.
Seminar je bio namijenjen kulturi ponašanja.
Došla sam u Kadrovski odjel k drugu Desnici. On je bio glavni kadrovik. Glavni kriterij zapošljavanja konduktera bio je da kandidat zna zbrojiti dva dvoznamenkasta broja. Naš seminar je radio na Remizi, a „kondukteri“ su dolazili ujutro i popodne kad su imali slobodno. Nije bilo baš lako dio tih mladih ljudi uvjeriti kako moraju svladati osjećaj ljutnje kad ih netko uvrijedi…
Ipak, bilo je motiva. Probojnost i strpljivost vodila je na tečaj za vozače, mjesta poželjnijeg za njih.
Bila je to 1957. godina.
Jednog od polaznika ovog seminara često sam sretala za kondukterskim sjedištem i sjećala se kako je govorio – Drugarice, ne mogu ja uvredu progutat’!”
Izložba Mirka Marića u Oris Kući arhitekture
U utorak, 28. svibnja u 18 sati u Oris Kući arhitekture u Zagrebu održat će se otvorenje izložbe arhitekta Mirka Marića naziva Modul.
“Marićevo istraživanje modula ispitivanje je prostora, forme, grada, življenja, gravitacije i antigravitacije. Riječ ‘modul’ proizlazi iz latinske riječi MODULUS, što znači mjera, mjeriti. Marić mjeri udaljenosti, veličine, potrebe, odnose, kulture, emocije, ljude, prirodu, infrastrukturu i snove. Njegovim modulima ne znaš namjenu. A mogu biti samostojeće lampe, murali, hoteli, planinarski domovi, sakralne građevine, vatrogasne stanice ili obični paviljon u pejzažu. Njegove ‘škatule’ perpetuiraju se po obliku funkcije i emocija, negdje na liniji između arhitekture i skulpture, ako je to uopće i važno. Ideja koja seže još od japanskih metabolista, pionira moderne, pa do renesansnih graditelja, svaki put na svojstven način mjeri i preispituje naše odnose u prostoru i vremenu.
Kao stvaraoci imamo pravo sanjariti, graditi ideje, boriti se protiv gravitacije, globalizacije i konzumerizma. Svojim radom dokazati da nismo povijesni statisti, podanici globalnih trendova i da naš rad može biti kamen u saziđu ideja. Zato Marić kad govori o svom radu voli citirati Goethea koji je rekao da svaka smjela ideja u početku izgleda kao ludost.” (iz teksta predgovora, Ante Nikša Bilić)
Više o izložbi pročitajte ovdje.
Večer s WHW Akademijom: Wendelien van Oldenborgh
U sklopu programa Večer s WHW Akademijom, u utorak, 28. svibnja u 19 sati u Galeriji Nova u Zagrebu, održat će se projekcija filma Dva kamena (61′, eng. titlovi, 2019.) i razgovor s umjetnicom Wendelien van Oldenborgh.
Film Dva kamena (2019.) nizozemske umjetnice Wendelien van Oldenborgh istražuje putanje i ideale njemačke arhitektice školovane u Bauhausu Lotte Stam-Beese i karipske aktivistice i spisateljice Hermine Huiswoud kroz razgovore sa suvremenim protagonisticama koji se pojavljuju u filmu. Obje žene boravile su u Sovjetskom Savezu ranih 1930-ih i na kraju su obje djelovale u Nizozemskoj nakon 2. svjetskog rata. Dva kamena snimljen je u konstruktivističkom kvartu KhTZ u Harkovu u Ukrajini izgrađenom 1930-ih, prvom velikom stambenom projektu na kojem je Lotte Stam-Beese radila, te u Pendrechtu, po kojem je Stam –Beese postala poznata, projektiranom 1950-ih kad je radila u Rotterdamu kao glavna arhitektica/urbanistica. Hermina Huiswoud se 1970-ih javno suprotstavljala stambenoj regulativi Rotterdama koja je ograničavala naseljavanje nizozemskih građana karipskog porijekla u bilo kojem gradskom kvartu ukoliko je njihov broj prelazio 5% stanovnika. Rezonance kao i disonance između različitih putanja ove dvije žene i njihovih očekivanja od komunističke ideologije naslućuju se kroz misli i iskustva protagonista od kojih svi imaju osobne i profesionalne odnose naspram ovih pitanja.
Sudjeluju: Hannah Dawn Henderson, Ievgeniia Gubkina, Maya Smolnyaninova, Ola Hassanain, Hanneke Oosterhof i druge
Wendelien van Oldenborgh razvija radove u kojima se filmski format koristi kao metodologija za produkciju i kao osnovni jezik za različite oblike prezentacije. S radovima koji se bave strukturama koje nas oblikuju i ometaju sudjelovala je na raznim velikim bijenalima kao i na manjim specijaliziranim izložbama. Neke od zadnjih izložbi su Cinema Olanda, solo izložba u nizozemskom paviljonu na 57. Venecijanskom bijenalu 2017. i u Witte de With u Rotterdamu, a trenutno izlaže na bauhaus imaginista u HKW u Berlinu. Van Oldenborgh je imala solo izložbe u galeriji Significant Other, Beč 2018, u galeriji Showroom u Londonu 2015., u Van Abbemuseumu u Eindhovenu 2010. te je sudjelovala na raznim bijenalima među kojima i Bienal de Cuenca 2014., Venecijansko bijenale 2011., 4. Moskovsko bijenale 2011., Bienale de Sao Paulo 2010. i Istanbulsko bijenale 2009. Od 2015. je članica (nizozemskog) Društva umjetnika te je dobitnica nagrade Dr. A.H. Heineken (2014.). Monografija Amateur objavljena je 2016.
Promocija knjige Deana Jokanovića Toumina
U srijedu, 29. svibnja u 12 sati, u Galeriji SC / Francuskom paviljonu, održat će se promocija knjige Linija kao dimenzija prostora + DODEKAGON Deana Jokanovića Toumina. Autorica teksta je Blaženka Perica, a autor pogovora Vjeran Zuppa.
Istoimenu izložbu Deana Jokanovića Toumina (koju smo najavili ovdje) možete posjetiti do 30. svibnja u Galeriji SC i Francuskom paviljonu, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.
Projekcija i diskusija o Žilnikovom filmu Vera i Eržika
U četvrtak, 30. svibnja u 19 sati u BAZI na zagrebačkoj Trešnjevci, u sklopu filmskog programa Ulica pretkinja, održat će se projekcija filma Vera i Eržika (75′, 1981.) Želimira Žilnika, te diskusija u kojoj će sudjelovati Marta Baradić i Jelena Ostojić.
Dokudrama Vera i Eržika prati dvije radnice u tvornici tekstila “Trudbenik” u Pančevu koje se pred odlazak u penziju suočavaju s brojnim problemima i nesporazumima. Iako u tvornici rade od trinaeste godine života, po odredbama novousvojenog zakona o umirovljenju priznaje im se radni staž samo od petnaeste godine. Dakle, da bi ostvarile pravo na penziju, sad im formalno nedostaje po dvije godine. Krenuvši od ovog problema kao izvora dramskog konflikta, u filmu su predstavljena emotivna stanja junakinja, njihovih obitelji, odnos s kolegicama s posla te čitav niz raspoloženja i preokupacija ljudi na kraju radnog vijeka.
Prikazujući specifičnosti ženske radničke svakodnevice, počevši od teškoća tvorničkog i smjenskog rada, film otvara i niz širih tema, poput problema reproduktivnog rada, radnih i socijalnih prava, zdravstvene i socijalne zaštite, ali i pitanja solidarnosti i zajedništva. Iako je u sfera proizvodnje u zadnjih 30 godina umnogome promijenjena, “Vera i Eržika” i danas otvaraju brojna presudna pitanja u pozadini u aktualnih borbi, primjerice recentne napore da se spriječi podizanje dobne granice za odlazak u mirovinu ili one protiv ograničenja i napada na ženska seksualna i reproduktivna prava.
Filmski program u BAZI proširenog je formata, nakon projekcije u diskusiji će nam se u razgovoru s kustosicom programa, Martom Baradić, pridružiti sociologinja Jelena Ostojić.
Kao filmski dio programa Umjetnici za kvart i njegove tematske okosnice – pitanja naslijeđa, Ulica pretkinja prvenstveno nastoji ukazati na historijat i kontinuitet borbi za poboljšanje položaja žena u društvu, odnosno naglasiti da se ostvarena politička, radna, socijalna prava nisu dogodila po inerciji, već su rezultat konkretnih, mukotrpnih i nedavnih borbi.
Izložba Vice Tomasovića u Galeriji MKC Split
Do 30. svibnja u Galeriji MKC Split / Dom mladih možete pogledati izložbu Vice Tomasovića pod nazivom Duhovna praksa.
“(…) Kroz svoj postav instalacija umjetnik hladnim tonom, studiozno istražuje mehanizme kojima se različita duhovna učenja i wellbeing prakse obraćaju publici, uviđajući njihovu sklonost znanstvenim terminima, analitičkim objašnjenjima, opsežnoj činjeničnoj građi, povjerenju u lik učitelja/gurua… Ponekad je dovoljno samo promijeniti naziv metode ili je podvesti pod blizak, širi pojam pa da joj pristupimo s više povjerenja (litoterapija zvuči ozbiljnije od pomisli na liječenje kristalima, epigenetika od energije misli…). Alternativna učenja nerijetko se temelje na principima čiji su začetnici znanstvenici ili znanstveni heretici (biolog Rupert Sheldrake tvorac je teorije morfičkih polja; Wilhelm Reichu dugujemo naziv orgonske energije); pojedina su izučavali umjetnici (→ Leonardo da Vinci, sacred geometry)… Ipak, riječ je redom o znanstveno neutemeljenim teorijama i spoznajama. Danas su se pojedine metode alternativnog liječenja izborile za poziciju na strani legitimnih, tzv komplementarnih medicinskih praksi. Paradoks je što su isprva bile prihvaćene kao alternativa skupom, medicinskom načinu liječenja i farmaceutskoj dominaciji, a danas su i same postale dio ekspanzivne industrije. U opisu njihove djelotvornosti izgleda kako je izostanak štetnih posljedica ključni element (!). Upravo je suvremeni fenomen društvenog prihvaćanja i širenja interesa za različitim alternativnim učenjima i znanjima glavna tema umjetnikovog postava.
U gradnji rada umjetnik primjenjuje vokabular identičan svijetu tzv. duhovnih industrija. Prihvaćajući pravila igre uranja u specifična znanja i informacije, demonstrira vlastita istraživanja kroz grafove i eksponate, gradi zbirke i nove proizvode poput morfogenetskog unaprijeđenja Splita kao energetske cjeline. Prezentirani svijet umjetnikove prakse trudi se ne biti prikaz dalekog, fantastičnog svijeta čudne alternative. Umjetnikov diskurs ide i korak dalje te želi uvjeriti promatrača u autentičnost predstavljenih tehnika kao dijela vlastite duhovne prakse čime se priklanja konceptu mockumentaryja kao umjetničke forme i strukturi transmedijskog izlaganja. Širenje priče na druge medijske platforme cilja na uvjerljivost fikcijske linije prilagođavajući se različitim komunikacijskim kanalima kao i igri pretvaranja da priča pripada stvarnosti. U gradnji svog svijeta alternative umjetnik se paralelno koristi galerijskim postavom, reklamom, društvenim mrežama… Osim što na instagramu kreira lik gurua, reklamira proizvode i usluge instituta, Tomasović se poigrava ulogom galerijskog prostora u vjerodostojnosti teme potičući nas da razmislimo na čemu temeljimo svoje povjerenje u ponuđena znanja i kojim izvorima vjerujemo. Je li to zbog toga što nam se informacije nude s platforma medijskih servisa, društvenih mreža ili je u pitanju umjetnički rad kao dio muzejske zbirke ili galerijskog postava? (…)” (iz teksta kataloga, Jasna Gluić)
Lana Stojićević izlaže u Jelsi
Do 13. lipnja u Muzeju općine Jelsa – galeriji Kravata može se pogledati izložba Lane Stojićević Bilo koje mjesto u bilo kojem gradu. Kustos izložbe je Vedran Perkov. Težnja Muzeja općine Jelsa k poticanju kreativnog promišljanja lokalnih specifičnosti i njihovog oblikovanja u autentičan i prepoznatljiv umjetnički izraz prethodila je umjetničkoj rezidenciji Lane Stojićević u Jelsi. Poziv ovoj umjetnici upućen je na prijedlog Vice Tomasovića, predsjednika splitskog ogranka HULU-a i člana Savjeta Muzeja općine Jelsa. Naime, način na koji je rezidencija u Jelsi zamišljena odgovarao je pristupu i umjetničkom senzibilitetu Lane Stojićević čijim radovima učestalo prethodi intenzivno istraživanje prostora, arhivskih, znanstvenih i medijskih izvora, a tek onda slijedi analiza istraženog i oblikovanje promišljenog u izložbeni projekt. Tri Lanina boravka u sklopu jelšanske rezidencije odvila su se tijekom 2018. i 2019. godine i rezultirala ovom izložbom.
“Da bismo razumjeli ovu izložbu potrebno je, prije svega, krenuti od njenog naslova. Bilo koje mjesto u bilo kojem gradu naziv je za kazališnu kulisu koja se nalazi u hvarskome kazalištu. Radi se o zidnoj slici koja je služila kao univerzalna scenografija. Prikaz je to nedefinirane vedute primorskoga grada, scene koja se zbog ograničenih tehničkih mogućnosti nije mijenjala iz predstave u predstavu, već je ostajala nepromjenjiva bez obzira na sadržaj i radnju. Možemo stoga reći da se radi o prikazu idealnog grada.
Ta je zidna slika poslužila kao inspiracija, a potom i kulisa, radovima nastalim za ovu izložbu. No za predstavu, osim scenografije, potrebna je i radnja. Nju Lana pronalazi i veže za otok Hvar. Od Grapčeve špilje – mitskog mjesta borbe između Kiklopa i Odiseja, preko legende o kraljici Teuti i njenom blagu, sve do romantičke tragedije Dimitrija Demetra Teuta u kojoj se Hvar uprizoruje kao mjesto povijesnih bitaka između Ilira i Rimljana. Povijesno daleke i nepovezane priče sjedinjuju se u spektaklu bez početka i kraja. Spektaklu koji je sam sebi svrha, mogli bismo pomisliti. Ali nije tako.
(…) Iako zamišljeni za predstavljanje na likovnoj izložbi, radovi koje nam Lana prezentira prije su kazališnog ili filmskog, a ne likovnog karaktera. Scenografija, kostimi i rekviziti su tu. Radnja, vidjeli smo, nije naročito bitna. Jer sve prolazi. Usprkos kolopletu naizgled bizarnih elemenata od kojih se priča gradi, njen cilj nije nimalo banalan. U potrazi za zlatnom kokom koja nese zlatna jaja sva su sredstva dopuštena. Izvući dobit jedino je bitno. A ponuđena priča samo je dodatak kulisi da upotpuni doživljaj i učini zanimljivijom pozadinu za još jednu fotografiju s putovanja.” (iz teksta Vedrana Perkova)
Radovi Ante Jerkovića u Institutu za suvremenu umjetnost
Do 5. lipnja u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu otvorena je izložba Anto Jerković: Radovi u javnim prostorima 1986. – 2001. Radno vrijeme galerije je svakim danom od utorka do subote između 14 i 19 sati. Kustosice izložbe su Janka Vukmir i Jelena Perić.
Anto Jerković poznat je kao umjetnik primarno bio posvećen slikarstvu. Njegova prva umjetnička akcija u javnom prostoru upravo je akcija slikanja koja se odvijala u zagrebačkom naselju Prečko 1986. i nastala je iz jednostavnog razloga, manjka radnog prostora. Do kraja svoje preranom smrću prekinute umjetničke karijere izveo je još dvadesetak akcija u javnim prostorima i površinama u Zagrebu, Hrvatskoj i međunarodno. Na izložbi je predstavljena i jedna od njegovih nerealiziranih akcija.
Sav materijal izabran za izložbu nastao je i produciran je za Antinog života, sastoji se od fotografija, video i audio snimaka, skica i tekstova, popraćenih medijskim napisima o izabranim projektima.
Na izložbi će se moći po promotivnoj cijeni nabaviti CD Anto Jerković 1958. – 2005. u produkciji Instituta za suvremenu umjetnost (urednice: Janka Vukmir i Jelena Perić).
