Ove se godine obilježava stota obljetnica osnivanja čuvene umjetničke škole Bauhaus, pa je tim povodom i naša suradnica Barbara Šarić, uz osvrt na plejadu povijesnih aktera i niz događaja koji će obilježiti stoljeće, pisala o hrvatskim “bauhauslericama” Ivani Tomljanović Meller i Otti Berger (njezinih tekstova prisjetite se na sljedećim poveznicama: Doviđenja poslije revolucije i kinder küche kirche). A u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori prošloga je tjedna otvorena izložba Refleksije Bauhausa: Akademija primijenjenih umjetnosti u Zagrebu 1949. – 1955., koja otkriva kako su se utjecaji bauhausovskih principa odrazili u djelovanju zagrebačke Akademije primijenjenih umjetnosti. Autori izložbe, koja je otvorena do 12. siječnja 2020. godine, su Jasna Galjer, Tonko Maroević i Ana Medić, a u nastavku doznajte više o odjecima Bauhausa na domaćem tlu.
*Studenti Akademije primijenjenih umjetnosti, 1952.
Daleke je 1954. godine u Narodnim novinama od 22. listopada objavljena Uredba o ukidanju zagrebačke Akademije primijenjenih umjetnosti (1949. – 1955.). Prema šturoj administrativnoj formulaciji, studenti su morali završiti studij na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, ali prema nastavnom planu i programu ukinute Akademije primijenjenih umjetnosti, u zadanom roku do kraja 1955. godine. Tako je, u nerazjašnjenim okolnostima, formalno s radom završila zagrebačka Akademija primijenjenih umjetnosti. Međutim, u razdoblju koje je slijedilo, utjecaj njezina djelovanja intenzivirao se ulaskom diplomanata u široko područje profesionalizacije dizajna i pomicanja dotadašnjih konvencija vizualne kulture. Riječ je o jednoj od epizoda u novijoj hrvatskoj kulturnoj povijesti, prema kojoj još uvijek vladaju podijeljena mišljenja: od aure mita o (ne)ostvarenu projektu, vizionarske ideje koja je za vlastitu sredinu bila odviše radikalna, do potpune marginalizacije. Stoga je rasvijetliti stvarne dosege ustanove, koju se percipira kao medijatora bauhausovske tradicije, pravi izazov.
*Zlatko Bourek, Iz knjige snimanja za film Kapetan Arbanas Marko, 1967
Ovim se projektom Galerija Klovićevi dvori pridružuje globalnom obilježavanju 100. obljetnice osnivanja škole za arhitekturu i primijenjenu umjetnost Bauhaus (1919. – 1933.), a informacija da je Akademija primijenjenih umjetnosti djelovala upravo u današnjim galerijskim prostorima na Jezuitskom trgu 4, svakako doprinosi zanimljivosti ove teme.
Generacija umjetnika i dizajnera koja je završila školovanje na zagrebačkoj Akademiji, modelom edukacije i pedagoškim programom, čije zasade prepoznajemo u dalekosežnim odjecima Bauhausa, obilježila je sliku kulturno umjetničke zbilje u poraću, u kojem je jedna od mogućih varijanti modernosti vezana uz ideje društvenog i tehnološkog napretka. Nakon raskida FNRJ-a i SSSR-a 1948. godine i rezolucije Informbiroa, u narednom desetljeću destaljinizacije i liberalizacije kulturne proizvodnje, u složenim ekonomsko-političkim okolnostima sloma socrealizma, čija će se paradigma postepeno dekonstruirati tijekom prve polovine pedesetih godina 20. stoljeća, formirale su se okolnosti u kojima se odvijala kratka povijest djelovanja zagrebačke Akademije primijenjenih umjetnosti. Utopijske postavke programa te uzlet i dosezi kreativnih energija njezinih polaznika, u njihovim ostvarenjima tijekom druge polovine 20. stoljeća, ključna su tema ove izložbe.
Protagonisti, tadašnji studenti koji su se profilirali kao najprepoznatljivija imena te škole, između ostalog su: Vasko Lipovac, Ordan Petlevski, Jagoda Buić, Zvonimir Lončarić, Ante Jakić, Mladen Pejaković, Zlatko Bourek i Pavao Štalter. Također, među zapažene Akademijine polaznike valja istaknuti i generaciju dizajnera: Brunu Planinšeka, Maria Antoninija, Aleša Debenjaka, Borisa Babića, Milana Dobrića, Jožu Rebernaka, Mariju Kalentić, Milicu Rosenberg te Martu Šribar. Navedena će imena, po završetku Akademije u desetljećima koja slijede, svojim djelovanjem obilježiti prošireno polje vizualne kulture, dizajna i umjetnosti u Hrvatskoj.
*Mladen Pejaković, Kompozicija u ploči, 1970.
Odjeci povijesnih avangardi, prije svega Bauhausa, njegovog edukativnog i eksperimentalnog aspekta, ali i domaće okolnosti vezane za kontinuitet međuratne avangarde i utjecaj prijeratne moderne i njezine tradicije, omogućit će široku platformu djelovanja na kojoj će se pojaviti pojam sinteze umjetnosti i obrta, odnosno umjetnosti i industrije, kao odjek bauhausovskih utopijskih ideja. Stoga izložbu čini širok dijapazon radova – slike, skulpture, crteži, grafike, scenografske i kostimografske ilustracije, plakati, fotografije, animirani filmovi, predmeti primijenjene umjetnosti i dizajna i dr.
Iako je kao obrazovna ustanova djelovala vrlo kratko, tj. šest godina, kroz svega dvije generacije polaznika, nasljeđe Akademijina utjecaja u kulturi, kao generatoru modernizacije društva, prisutno je sve do danas. Izložba Refleksije Bauhausa cjelovit je prikaz pojave Akademije primijenjenih umjetnosti u povijesnom okviru, uz preispitivanje njezine dosadašnje recepcije kroz optiku ključnih pitanja kao što su: tko su inicijatori i autori eksperimentalnog modela nastavnog programa, kako i zašto je osnovana, odnosno koji su stvarni razlozi njezina ukidanja i kakvi su u navedenim konstelacijama udjeli pojedinih autorskih osobnosti, kako profesora, tako i studenata.
