S Antoniom Kutlešom znam se još s fakultetskih dana kada smo kao brucoši u zadnjim redovima klupa sjedili na prvom predavanju iz kolegija Osnove arhitekture. Kako to najčešće biva na humanističkim i umjetničkim fakultetima, brzo se svi raspršimo na svoje strane, uzmemo druge kolegije, produžimo studij ili odemo na druge smjerove, pa sam bio uvjeren kako me se Antonio, nakon svih tih silnih godina i promjena, ne sjeća. Nakon par gutljaja rashlađenog pića po ovim pasjim vrućinama, ustvrdili smo da se ipak jedan drugog dobro sjećamo te se u nostalgičnom tonu prisjetili studentskih dana. Predivno je vidjeti koliko je Antonio napredovao kao umjetnik, i kako je njegova umjetnička praksa s grafike otišla i u druge, konceptualne teritorije, u kojima djeluje majstorski s velikim iskustvom, zrelošću i usmjeren globalno. Istraživati njegovo djelovanje kao umjetnika, uz ovolik vremenski raspon otkako sam ga prvi put upoznao, bio je zato pravi užitak. Antonio posjeduje ogromno znanje u svom fahu i zadivilo me je to što je izradio i tutoriale za istražena područja u 3D ispisu te što svoja znanja rado dijeli s ostalima, što smatram velikim, nesebičnim darom za sveukupnu umjetničku zajednicu. Kao zainteresirani laik tek sam uz njegov rad otkrio mnoštvo meni neotkrivenog teritorija i znanja o raznim oblicima tehnologije, upijao sam i zapisivao sve što mi je govorio te se, uz ugodan razgovor i ledeni čaj, osjećao živo unatoč nesnošljivim ljetnim temperaturama.
Antonio Kutleša rođen je 1993. godine u Zagrebu. U rujnu 2015. godine upisuje diplomski sveučilišni studij likovne kulture, s glavnim umjetničkim predmetima grafika i primijenjena grafika, u klasi profesorice Ines Krasić. Diplomirao je 2018. godine s izvrsnim uspjehom i nagradom akademskog vijeća Akademije likovnih umjetnosti najuspješnijim diplomantima, stječući tako zvanje magistra edukacije likovne kulture. Aktivno sudjeluje na likovnoj umjetničkoj sceni u polju proširene grafike. Svoj rad izlagao je na izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je nagrada za umjetnički rad, od kojih se ističu prva nagrada za mlade umjetnike Ivan Kožarić (link), nagrada Galerije Kranjčar u sklopu 36. Salona mladih i prvo izdanje nagrade A4 Galerije umjetnina u Splitu. Od 2024. godine radi kao umjetnički suradnik u umjetničkom polju kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
► U sklopu KONTEJNER-ova Touch Me festivala, o kojem je Vizkultura pisala ovdje, godine 2020. izlažeš rad Meat Flower. Tijekom kontroliranog uzgoja rajčice uvodiš tekući sastav umjetnog podrijetla da bi na kraju tog procesa plod poprimio okus pečene piletine. Kako doživljavaš granice između prirodnog i umjetnog u tom radu?
Antonio Kutleša: Proces korišten za izmjenu okusa rajčice iskorištava prirodne procese rasta biljke. Tijekom rasta, biljka iz tla crpi potrebne minerale za svoj rast i razvoj ploda. Premještajem biljke u sustav za hidroponski uzgoj (uzgoj bez tla – biljka ne raste u zemlji iz koje inače crpi hranjive tvari, već u vodi) možemo u potpunosti kontrolirati koncentraciju, vremensku distribuciju i vrstu hranjivih tvari. Uz osnovne minerale i soli sadržane u zemlji, potrebne za rast i razvoj biljke i njenog ploda, hidroponski uzgoj omogućuje i postepeni unos željenih tvari. Za potrebe rada hidroponskim uzgojem postepeno se mijenja hranjiva mješavina u kojoj biljka raste, uvodeći umjetne pojačivače okusa mesnog (pilećeg) podrijetla u samu mješavinu. Prilagođavajući njenu koncentraciju razvojnim fazama biljke, postepeno se u biljku unosi veća koncentracija željenog okusa, rezultirajući plodom koji poprima željeni okus. Unatoč promjeni okusa, sama izmjena ne temelji se na genetskoj modifikaciji biljke, već se iskorištava prirodni proces njenog rasta i razvoja. Nastali plod nije rezultat umjetnih procesa genetskih izmjena, već je rezultat prilagodbe prirodnog procesa rasta biljke uz primjenu umjetnih pojačivača okusa sadržanih u svakidašnjim prehrambenim namjernicama. Slijedeći recepturu izloženu u sklopu rada, svatko može u kućnim uvjetima ponoviti rezultate rada te uzgojiti vlastite mesne cvjetove.
► Godinu nakon, na projektu Matrice: Botanika u Galeriji SC izlažeš rad U iščekivanju sezone koji preuzima dio istraživanja i koncepta rada Meat Flower u obliku kontroliranog uzgoja rajčica. Na koji se način u ovom radu dotičeš prethodnog rada i kako se oni konceptualno jedan na drugi oslanjaju ili razilaze?
Antonio Kutleša: Za projekt Matrice: Botanika u Galeriji SC namjeravao sam ponovno izložiti rad Meat Flower u novoj, prostoru prilagođenoj verziji, pružajući posjetiteljima mogućnosti konzumiranja izmijenjenih plodova. Međutim, uz kratak vremenski rok, koji je bio nedovoljan za uzgoj biljaka, i samo godišnje doba stvaralo je dodatni problem u realizaciji početne zamisli rada. Uzgoj biljaka van njihove sezone zahtijeva ostvarivanje ili imitiranje uvjeta u kojima inače rastu unutar zatvorenih prostora, što tada nije bilo ostvarivo. Shvativši da ne mogu izvesti rad u željenom obliku, odlučio sam se koncentrirati na iskustvo konzumiranja ploda. Za potrebe izložbe odlučio sam, koristeći procese molekularne kuhinje, izvesti imitaciju ploda. Njegova bi konzumacija posjetiteljima trebala pružiti slično iskustvo konzumacije ploda ostvarenog u radu Meat Flower. Plodovi (rajčica) mesnog cvijeta nisu u potpunosti izgubili svoj izvorni okus. Unutrašnjost rajčica (tekućina) poprimila je okus piletine, dok je vanjski dio zadržao izvorni okus koji se nastojao negirati izmjenom teksture površine. Rajčica je rasla u kalupu u obliku pečenih pilećih prsa, poprimajući njegov oblik i teksturu. Za potrebe rada izvedena je trodijelna kulinarska imitacija. Vanjski sloj načinjen od želatina na biljnoj bazi i umaka od rajčice ulijevao se u kalupe oblika i teksture pečenih pilećih prsta korištenih u ranijem radu, čineći uvjerljivu imitaciju stvarnog ploda. Čvrsta i nepropusna želatinska opna punila se juhom i pucajućim sferama pileće baze. Oba rada temelje se na činjenici da određeni okusi kod pojedinca mogu izazvati neželjene, neugodne doživljaje smanjujući pritom želju za konzumacijom i unosom određenih hranjivih tvari. Radovi na različite načine pružaju rješenja tog problema (na primjer intervencijom na okuse u ranim fazama uzgoja hrane – alternativnim načinima pripreme i konzumacije) za konzumaciju hrane s užitkom.
► Iste 2020. godine u Galeriji VN izlažeš rad DIY 3D Printer koji se temelji na open source kulturi i DIY filozofiji u kojem ti izlažeš i obični pisač, s pomoću kojeg educiraš zainteresirane kako na njemu stvarati trodimenzionalne ispise. Kako to da si se odlučio za obrazovni moment u radu i za koga je izložba sve bila namijenjena?
Antonio Kutleša: Tijekom diplomskog studija imao sam želju realizirati radove putem trodimenzionalnog ispisa. Tada sam naletio na problem nepostojanja tutoriala koji bi omogućili lakši ulazak u to područje. Mala količina tutoriala, koja je tada postojala, bila je usmjerena na industrijsku primjenu i korištenje licenciranih računalnih programa. Kako bih tada uspio realizirati željene radove, bio sam prepušten samostalnom istraživanju i kombiniranju dotad usvojenih računalnih vještina koje su bile vezane uz poznavanje rada u programima za obradu crteža i fotografija poput Photoshopa, InDesigna, Illustratora i njima bliskim alternativama. U sklopu istraživanja proizašla su dva procesa koji su mi omogućili realizaciju željenih radova, kombiniranjem rada u Photopei (alternativi Photoshopu) s besplatnim programima za trodimenzionalno oblikovanje koji su barem u nekom obliku imali uvodne uputa za korištenje. Uz problem oblikovanja u računalu pojavio se i problem trodimenzionalnog ispisa konačnih radova na 3D printeru koji su tada za studentske okolnosti bili financijski nepristupačni. Prije osam godina na tržište su tek počeli dolaziti kućni 3D printeri relativno pristupačnih cijena. Nedostatak tutoriala i nepristupačnost printerima potaknula me na oblikovanje vlastitog tutoriala koji bi osobama zainteresiranim u procese 3D računalnog modeliranja i trodimenzionalnog ispisa pružio polaznu točku za daljnji razvoj. Prikazujući procese rada u besplatnim računalnim programima kao i mogućnost prilagodbe izvedenog modela za ispis na široko dostupnim standardnim printerima za svakodnevnu uporabu, koji se uz dodatnu ručnu obradu (rezanje elemenata i njihovo lijepljenje) mogu transformirati u trodimenzionalni objekt, tutorial je obuhvatio i ponudio rješenje za oba problema.
► Vidiš li taj rad kao neku vrstu umjetnički objekta, alata ili čak i društvenu intervenciju?
Antonio Kutleša: Rad je prvenstveno zamišljen kao pomoćno sredstvo za jednostavniji ulazak zainteresiranih posjetitelja tadašnje izložbe u svijet računalnog modeliranja i trodimenzionalnog ispisa. Za potrebe izložbe i izrade tutoriala oblikovan je trodimenzionalni model koji se tijekom izložbe izlagao u obliku pojedinačnih slojeva printanih na standardnom printeru. Slijedeći upute, isprintani slojevi postaju umjetnički objekt i dokaz ispravnosti opisanih procesa prikazanih unutar tutoriala.
► Ciklus biljno-životinjskih hibrida nastaje u periodu od 2015. do 2018. godine i predstavlja tvoje istraživanje translatiranja dvodimenzionalnog rada u trodimenzionalni prostor. Možeš li nam opisati kako je tekao tvoj istraživački rad za ovu seriju radova?
Antonio Kutleša: Izvedeni radovi temelje se na konceptu rada osmišljenog u sklopu vježbi izbornog kolegija Umjetnost na raskrižju sa znanošću i tehnologijom. Zamišljeni rad radnog naziva Alchemy Kitchen problematizira pitanje iskorištavanja potencijala modificiranih organizama (životinjskih i biljnih) sa svrhom mijenjanja uvriježenih predodžbi o prehrani i zdravom životu, društvenim interakcijama i ritualima jedenja. Rad je zamišljen kao konceptualni restoran, ambijent za vizualne prezentacije i degustacije. Nastojeći ostvariti zamišljeni rad, susreo sam se s nizom problema produkcije, što je rezultiralo podjelom rada na manje cjeline. Prva prepreka u realizaciji zamišljenog rada bila je izrada kalupa za oblikovanje zamišljene hrane – biljno-životinjskih hibrida koji bi se posluživali u restoranu. Dostupni kiparski materijali nisu bili adekvatni za izradu kalupa koje bi mogli koristiti za pripremu hrane. Rješenje se pronašlo u 3D printerima i računalnoj modelaciji koja je, unatoč tada već spomenutim problemima poput rijetkih tutoriala i manjka programa prilagođenih jednostavnom uporabnom iskustvu korisnika, značajno olakšala samu izradu trodimenzionalnih objekata i kalupa. Istraživanjem tehnologije i odbijanjem modelacije nacrtanih prikaza iz nule, izdvojio sam dvije metode koje su mi omogućile transformaciju dvodimenzionalnog rada u trodimenzionalni objekt: metoda transformacije računalnim programom (softver) i metoda ručne izrade slojeva (takozvanih layera).
Metoda transformacije računalnim programom (softver) temelji se na uporabi računalnog programa za fotogrametriju – znanost i tehniku određivanja oblika, veličine ili položaja nekog objekta snimanjem, mjerenjem i interpretacijom fotografskih snimaka. Zasniva se na činjenici da snimka nastaje prema određenim geometrijskim i optičkim zakonitostima, njihovim poznavanjem je moguće na osnovi snimke djelomično ili u potpunosti rekonstruirati snimljeni objekt. Na temelju fotografija jednog objekta, snimljenih iz različitih prostornih položaja, računalo preklapanjem njihovih dodirnih točka može za nas izvesti potpuni model. Isto je moguće unesemo li u program umjesto fotografija objekta niz crteža koji prikazuju isti zamišljeni objekt iz različitih očišta. Unatoč mogućnosti uspješne izvedbe trodimenzionalnih objekata, sam je tijek izrade izrazito dugotrajan. Za početak procesa transformacije prethodno moramo nacrtati pedesetak kvalitetnih, pažljivo osjenčanih crteža kako bi program imao materijal za izradu modela.
Metoda ručne izrade slojeva (layera) pruža rješenje tog problema. Metoda se temelji na obrnutom procesu 3D printanja. Uobičajeno nakon modelacije objekta u računalnom programu, model se u sliceru (programu namijenjenom pripremi modela za ispis) reže na tanke slojeve koje printer ispisuje sloj na sloj. Kod ručne metode se zadnji korak koristi kao početni. Pojedini slojevi se ručno, jedan po jedan, iscrtavaju na temelju jednog crteža. U računalnom programu poput Photoshopa na temelju ostvarenog prikaza volumena (svjetlom i sjenom) iscrtavaju se pojedinačni slojevi, vodeći se pretpostavkom da su svjetliji dijelovi viši. Svaki pojedinačni sloj bilježi se kao pojedinačni crtež koji se, naknadnom obradom u 3D softverima, pretvara u reljef zadane debljine. Dobiveni se reljefi u pravilnom redoslijedu postavljaju jedni na druge, formirajući cjelokupni trodimenzionalni prikaz. Unatoč naizgled kompleksnom izgledu samog procesa transformacije crteža ručnom izradom slojeva, sama metoda pruža bržu mogućnost stvaranja modela željenog crteža od prethodno opisane metode.
Obje metode i procesi omogućili su željenu transformaciju vidljivu u Ciklusu biljno-životinjskih hibrida, pružajući rješenje prvog problema. Gledajući sad s odmakom, tada zamišljen projekt postao je polazište za niz kasnijih radova, pri čemu su naučene metode i procesi rad postale ključni dio rada – tutoriala DIY 3D Printer.
► Budući da si mi u razgovoru spomenuo kako je ovaj rad bio bitan za razvijanje tvojih vještina u crtežu i prijenosu radova u 3D objekte. Možeš li reći koja si sve nova saznanja tijekom rada na ovom ciklusu stekao i imaš li kakve savjete kao ekspert u tom području za one koji se žele također baviti izradom 3D objekata?
Antonio Kutleša: Tijekom rada uz oblikovanje prethodno opisanih metoda oblikovanja objekata, ključna spoznaja je bila stanje tadašnje tehnologije, točnije mogućnosti 3D printera. Njih se smatra futurističkim mašinama koje pritiskom gumba i potom putem čarolije izrade željeni trodimenzionalni objekt. Iako je to djelomično točno, printeri imaju značajna ograničenja te se isprintani objekti naknadno, ovisno o formi, ručno dorađuju. Rijetko kada imamo isprintani model koji ne zahtijeva višesatnu doradu. Potreba dorade isprintanih objekata često se izostavi u tutorialima i promotivnim materijalima, ne pružajući potpuni uvid u tehnologiju i njene mogućnosti, što za mnoge nove korisnike može biti izvor velikih frustracija. Osobama koje razmišljaju o ulasku u područje računalnog oblikovanja i trodimenzionalnog ispisa savjetujem da dobro istraže u što se upuštaju te da se naoružaju živcima jer često u procesu produkcije ili printanja nešto krene u krivom smjeru. Toplo preporučujem YouTube kanale 3D Printing Nerd i Blender Guru koji imaju kvalitetne sadržaje namijenjene potpunim početnicima.
► Za 36. Salon mladih 2022. godine realizirao si rad Ja hrana u kojem, između ostalog, propituješ i korištenje različitih alternativnih resursa u proizvodnom procesu hrane. Tako u radu uzgajaš poljske šturke koje isprva hraniš svojim tkivom, a kasnije njih nudiš kao gotov proizvod za konzumaciju. Možeš li se konceptualno dotaknuti toga zašto si upravo odabrao šturke kao resurs i zbog čega si i sebe kroz svoje tkivo htio reprezentirati u tom hranidbenom lancu?
Antonio Kutleša: Rad se temelji na pretpostavci da čovječanstvu prijeti nestašica hrane. Istraživanja predviđaju znatan porast ljudske populacije do 2050. godine kada bi broj stanovnika našeg planeta trebao doseći 9 milijardi – masu koju naš planet ne može uspješno prehraniti trenutačnim trendovima konzumacije hrane. Mogući porast predstavlja veliko opterećenje za okoliš. Takav porast zahtjeva povećanje proizvodnje stočne hrane – na kojoj se prvenstveno temelji prehrana veće populacije. Porast proizvodnje zahtjeva više obradive zemlje, vode i hrane za njihov uzgoj – resursa koji za te razmjere nisu dostupni. Djelomičnim rješenjem problema smatra se distribucija takozvane “nove hrane” prehrambenih proizvoda dobivenih preradom insekata, hrane čija proizvodnja zahtjeva znatno manju potrošnju istih ograničenih resursa. Radom Ja hrana istražujem uporabu alternativnog izvora resursa potrebnih za njihovu proizvodnju. Prijelazom na “novu hranu” ne rješava se postojeći problem, već se samo odgađa jer njihov uzgoj temelji na istim ograničenim resursima. U tom radu istražujem uporabu alternativnih izvora resursa potrebnih za njihovu proizvodnju jer s porastom broja stanovnika planete povećava se i količina alternativnog izvora ili novog resursa. Rad je nastao kontroliranim uzgojem jamajčanskih poljskih šturaka (Gryllus assimilis) koji se od trenutka rođenja othranjuju konzumacijom hrane dobivene iz mog vlastitog tijela. Sigurnim procesom uklanjam dio vlastitog tkiva koji postaje hrana za šturka, biće koje će u konačnici postati moj obrok. Međusobnom konzumacijom aktivno se uključujem u proizvodnju vlastite hrane, ostvarujući hibridni oblik simbioze u kojoj obje strane imaju jednaku korist: hranu za vlastiti opstanak.
► Koju je ulogu imala dokumentacija cijelog procesa u ovom radu i kako si pristupio njenom oblikovanju?
Antonio Kutleša: Potreba dokumentacije rada proizašla je iz korištenja različitih elemenata tijela kao alternativnih izvora hranjivih tvari. Tijekom izlaganja rada šturci su se prvenstveno hranili mješavinom moje krvi i agara (želatine biljnog podrijetla) koja je znatno produljila vijek trajanja krvi čineći ju stabilnijom na različitim temperaturama. Sama se krv značajno sporije kvarila što je smanjilo potrebu za učestalim izmjenama. Za razliku od krvi koju je agar učinio dugotrajnijom, odstranjeno tkivo su šturci trebali konzumirati u kratkom roku od vremena samog uklanjanja. Nemogućnost prikaza konzumacije tkiva u galerijskim uvjetima uvjetovala je dokumentaciju procesa. Za potrebe dokumentacije unaprijed je bila pripremljena svojevrsna kulisa koja je vizualno odgovarala oblikovanju ostalih elemenata rada. Međutim, u pripremi prostora za snimanje previdjelo se ponašanje šturaka. Premješteni iz staništa u novi prostor, ignorirali su postavljenu hranu, nastojeći se vratiti u poznati prostor. Njihovo ponašanje rezultiralo je napuštanjem pripremljene kulise. Nastojeći spasiti uzorak, postavlja ga se u njihovo stanište na improviziranu podlogu koju je činio komad bijelog papira. Postavljanje uzorka u poznato okruženje rezultiralo je njegovom momentalnom konzumacijom. Ne očekujući takvu reakciju, proces konzumacije dokumentiran je kamerom mobitela koji je u tom trenutku bio pri ruci.
► Važan segment rada bili su i vizualno oblikovanje terarija te produkt dizajn pakiranja šturaka koje je publika mogla konzumirati. Možeš li nam objasniti svoje zamisli iza vizualnog identiteta rada – na koji si način pristupio oblikovanju tih elemenata i koliko ti je bilo važno da oni komuniciraju s osnovnom idejom rada?
Antonio Kutleša: Kod početnog promišljanja o načinu izlaganja rada, pojavila se briga o reakciji publike na uporabu i prikaz određenih elemenata poput krvi i šturaka u radu. Kako mogu izazvati izrazito jake reakciju među ljudima, bilo mi je važno da u radu ne bude odmah prepoznatljivi i vidljivi. Iz tog razloga odlučio sam izvesti pročišćeni terarij transparentnih nastamba koje lomljenjem svijetla zaokupljuju pažnju promatrača otkrivajući tako svoje stanovnike tek pri promatranju iz neposredne blizine. Iz istog razloga sama krv izlaže se u promijenjenom krutom stanju, u obliku bista nastalih 3D skeniranjem mog lica. Izvedene biste osim njihovom bojom teško možemo samim promatranjem povezati s krvlju, a da nam pritom netko ne ukaže na njihovo podrijetlo. Djelomičnim skrivanjem krvi i šturaka nastojao sam pažnju promatrača prvo usmjeriti na konceptualni značaj rada te formiranje vlastitog stava bez prethodnog osjećaja gađenja ili nelagode koji bi mogao nastati pri suočavanju s tim materijalima. Na taj sam način želio stvoriti prostor za dublju refleksiju i postepeno otkrivanje slojeva rada u kojem vizualni identitet ne šokira na prvu, već potiče znatiželju i angažman.
► Prošle si godine u Galeriji Karas izložio Cvjetove koji nisu procvali koji sačinjavaju grafički listovi i trodimenzionalni objekti izvedeni iz grafika, a o izložbi su za Vizkulturin podcast govorio ovdje. Spomenuo si da na njih gledaš kao završetak diplomskog istraživanja i tehničko usavršavanje – možeš li nam tu misao malo pojasniti?
Antonio Kutleša: Ranije sam spomenuo temu diplomskog rada – transformaciju crteža u trodimenzionalne objekte. Za potrebe diplomskog rada uspješno sam izveo niz radova koji su ranije opisanim metodama iz dvodimenzionalnog prikaza transformirani u trodimenzionalne objekte, odgovarajuće skulpture realizirane uporabom 3D printera. Međutim, tada ostvarene objekte smatrao sam djelomičnim uspjehom. Tijekom rada javila se dodatna želja ostvarivanja trodimenzionalnih objekata bez prijelaza u druge medije. Cvjetovi koji nisu procvali upravo su prikaz tog uspjeha. Manjim izmjenama tradicionalnih grafičkih tehnika i procesa tiska postiže se transformacija grafičkog lista. Oni postaju završni trodimenzionalni objekt, zadržavajući k tome izražajnost izvornog crteža. Ostvareni trodimenzionalni objekti omogućili su sagledavanje izvornog dvodimenzionalnog prikaza iz dosad neviđenih gledišta. Ti se prikazi prenose i bilježe unutar izvornog grafičkog medija.
► Himera: odluka? također je jedan rad koji si prošle godine realizirao za izložbu u Galeriji Kranjčar. U video instalacijama prikazuješ kentaura koji je smješten u dva različita scenarija – u dječjoj sobi i u boksu u štali – i time komentiraš problematičan odnos ljudi spram životinja. Kako tvoj rad progovara o pitanju empatije prema ne-ljudskim životinjama i na koje sve načine tvoj rad kritički odnosi prema antropocentrizmu?
Antonio Kutleša: Rad Himera: odluka? istražuje složene i raznovrsne međuodnose ljudi i životinja kroz prikaz novorođenog hibridnog bića kentaura, propitujući trenutačne etičke stavove društva i njegovu spremnost na mogući suživot s novim oblicima života. Zasnivajući se na trenutačnim postignućima u području genetike i tkivnog inženjeringa, radom se razmatra mogućnost nastanka novih hibridnih vrsta koje u sebi sadrže ljudske i životinjske karakteristike. Prikazana hibridna bića izazivaju ambivalentne osjećaje – od privrženosti do nelagode – prikazom djece kentaura u različitim životnim uvjetima. Rad problematizira povijesni odnos ljudi prema životinjama temeljen na korisnosti pojedinih životinjskih vrsta te intelektualnoj nadmoći čovjeka, što je rezultiralo značajnim razlikama u tretmanu pojedinih vrsta. Stvaranje himera narušava tradicionalne uloge dodijeljene životinjama i otvara pitanja o njihovim pravima rezultirajući mogućim poistovjećivanjem s ljudima, osobito u slučaju mogućeg razvoja govora i svijesti. Prikazujući bespomoćno ljudsko ili ne-ljudsko biće, rad suočava promatrača s moralnom dilemom donošenja odluke o budućnosti tog bića. Kroz prizore hibridnih oblika života, rad potiče na promišljanje o granicama humanosti, preispitujući društveno etička načela i pozivajući na razmatranje mogućnosti koegzistencije s bićima koja prelaze uobičajene biološke kategorije.
► Kako se i u kojoj mjeri taj rad poziva i na suvremena biotehnološka istraživanja i na iz njih proizašle etičke dileme?
Antonio Kutleša: Rad se temelji na stvarnim znanstvenim pothvatima koji se često u današnjem svijetu lako integriraju u pozitivno mišljenje ljudi. Popularna kultura u posljednje vrijeme veliča upitna uplitanja u genetske procese i stvaranje različitih bića, prikazujući ih kao dio društva koji uvelike poboljšava trenutačnu civilizaciju. Mijenjaju se time prijašnji stavovi, od straha i odbacivanja do prihvaćanja pa čak i idealizacije tih bića, koja iz uloge čudovišta prelaze u poželjne partnere modernog društva. Kentauri nisu predstavljeni kao groteskni ostaci mitologije, već kao potencijalno stvarna bića u budućem društvenom pejzažu – empatična, ranjiva, svakodnevna. Njihova prisutnost izaziva osjećaj nelagode, ali i pitanje: je li ta nelagoda odraz stvarne opasnosti ili pak granica naše zamišljene ljudskosti?
► Na kojim radovima trenutačno radiš i možemo li očekivati još koju tvoju izložbu u skorijoj budućnosti?
Antonio Kutleša: Trenutačno sam zaokupljen radom koji istražuje utjecaj marketinških strategija na prehrambene navike potrošača s fokusom na mliječnu industriju. Rad uključuje istraživanje prehrane životinja i njezinog utjecaja na krajnji proizvod kao i kritičko preispitivanje izvora informacija i njihove vjerodostojnosti. Ako sve prođe prema planu, moguća je izložba sredinom iduće godine.
Njegov rad možete pratiti i putem Instagram profila @kutlesaantonio.
