Još sam tijekom studija povijesti umjetnosti među svojim kolegicama načula da na nederlandistici predaje neki kul profesor. Prošao je već koji mjesec, nakon što sam počela raditi u Uredu za fotografiju, kada sam konačno povezala da je “neki kul profesor” s Filozofskog zapravo umjetnik Nenad Roban čiji se atelje nalazi pored Galerije Spot. Kako opisati Nenada, a da ne upadnem u zamku patetike? Bez obzira na to razgovaramo li o umjetnosti, dizajnu, nakitu ili pak kvaliteti makovnjača u ponudi lokalnih zagrebačkih slastičarnica, Nenad s jednakim žarom i strasti nesebično dijeli sva svoja znanja i iskustva. Nenad Roban (Koprivnica, 1951.) završio je 1977. godine u Antwerpenu diplomski studij na Odjelu za oblikovanje nakita na Kraljevskoj akademiji lijepih umjetnosti. Dobitnik je nekoliko važnih nagrada – Nagradu Inno Bourla (1976.) i Nagradu Ringer&Diamond (1977.). Od 2008. godine predaje na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci na kolegijima Industrijski dizajn, Oblikovanje nakita, Objekti za tijelo i prostor te Dizajn: povijest i suvremenost, dok je od 2023. godine zaposlen na Odsjeku za kiparstvo pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje predaje kolegije Oblikovanje nakita i Objekti za prostor i tijelo. Iako sam s Nenadom vodila mnoge zanimljive razgovore, konačno je došla prilika i da, povodom njegove nedavno održane izložbe u Galeriji Kranjčar, zabilježimo sve zanimljive pojedinosti iz njegove bogate karijere.
► Diplomirao si 1977. godine oblikovanje nakita na Kraljevskoj akademiji lijepih umjetnosti u Antwerpenu. Što te uopće potaknulo da svoju karijeru usmjeriš u područje dizajna nakita i možeš li podijeliti svoje iskustvo studiranja u inozemstvu ili pak profesore koji su te inspirirali za daljnji rad?
Nenad Roban: Slučaj, tijekom cijelog mog dosadašnjeg života, određuje moj razvojni put. Završio sam ŠPU u Zagrebu 1971. godine na odjelu za metal i, budući da su šezdesete bile vrlo hedonističke i puno se partijalo, a profesori nisu bili upoznati s izradom suvremenog nakita, shvatio sam da moram nešto poduzeti kako bih se obrazovao. Slučaj je htio da sam ponudio prenoćište jednom nizozemskom hippie paru od kojeg sam čuo da postoji studij oblikovanja suvremenog nakita u Amsterdamu i Antwerpenu. Otišao sam prvo u Amsterdam, međutim bio je preskup za život, pa sam otišao u Antwerpen, gdje su upravo otvorili tu vrstu studija i primili me bez ikakvog prijemnog ispita, a školarinu su mi naplatili simbolično. Bilo je to pionirsko vrijeme suvremenog nakita. Oblikovatelji, uglavnom iz zapadne Europe, tražili su da se nakit uvrsti u istu kategoriju kao i drugi mediji suvremene umjetnosti jer su koristili sve raspoložive materijale i izražavali se nakitom kao što su to činili drugi umjetnici u svojim medijima. Taj revolucionarni period uhvatio je korijenje i ubrzano se razvijao do današnjih dana. Studiranje je bilo pravo zadovoljstvo jer nas je bilo malo, petnaestak studenata na sve četiri godine, u jednom dobro opremljenom atelieru. Profesor nam je bio Wim Ibens, poznati belgijski skulptor i oblikovatelj nakita, koji je ostavio veliki utjecaj svojim pristupom korištenju nakita na sve nas koji smo studirali. Tijekom prve godine nisam primjećivao da posjedujem neki poseban talent za izradu nakita, ali kada sam na kraju godine dobio glavnu nagradu za svoj rad, shvatio sam da neću napustiti taj medij jer mi je bio izuzetno privlačan za istraživanje zbog povezanosti tijela, prostora i osobnosti korisnice ili korisnika nakita.
► Nakon završenog studija nastavio si razvijati vlastitu praksu oblikovanja nakita u duhu tradicije konstruktivizma i geometrijske apstrakcije. Kako se tvoj stil razvijao tijekom vremena? Jesi li oduvijek kombinirao tehnike i materijale?
Nenad Roban: Od početka sam radio po zadanom konceptu. Jedan od prvih je bio rekreirati nakit u stilu prošlih avangardi, u ovom slučaju konstruktivizma, suprematizma, art concreta, minimalizma i drugih geometrijskih umjetničkih stilova. Radio sam to, jer u vrijeme avangardi nisu posvećivali pažnju oblikovanju nakita pa je trebalo, po mom mišljenju, popuniti tu prazninu. Kombinirao sam različite materijale i oblike jer su mi bili potrebni kontrasti, boje i dinamika tipična za te umjetničke stilove. Kasnije sam primjenjivao druge koncepte.
► Početkom 1990-ih si na zagrebačkoj adresi Čanićeva 6 pokrenuo vlastiti atelier za izradu nakita u kojem djeluješ i danas. Je li se namjena tog prostora ipak mijenjala tijekom vremena? Koliko je ljudi tijekom svih ovih godina prošlo kroz tvoj prostor?
Nenad Roban: Ustvari sam u Čanićevoj počeo raditi već od 1986. godine, ali sam tek 1990. objavio da posjedujem atelier za oblikovanje umjetničkog nakita u novom prostoru. Dio ateliera koji je bio izložbeni prostor s vitrinama je formiranjem Ureda za fotografiju postao galerija SPOT za fotografiju. Nekoliko je žena tijekom tih godina učilo kod mene temeljne tehnike izrade nakita, dok danas u tom prostoru održavam nastavu studentima, jer je potpuno opremljen, što u institucijma na kojima sam predavao ili predajem još uvijek ne postoji.
► Nedavno sam u sklopu projekta Kodirani prostori (link) imala priliku proći kroz čitavu arhivu Galerije Križić Roban (g.<kr>) koja je na istoj adresi, Čanićeva 6, djelovala od 1999. do 2007. godine. Upravo je izostanak alternativnih izlagačkih prostora u Zagrebu potaknuo tebe i Sandru Križić Roban na pokretanje galerije koja je ugostila brojne domaće i strane umjetnike u navedenom razdoblju. Što je po tvojem mišljenju bila najveća vrijednost takvog prostora iz današnje perspektive?
Nenad Roban: Umjetnici su vrlo rado izlagali u toj galeriji zbog toga jer je bila nekonvencionalna, interdisciplinarna i pružala mogućnost za izradu site specific radova. Prostor galerije bio je uništeni, zapušteni, skladišni prostor Tvornice duhana Rovinj u kojem je prije Drugog svjetskog rata djelovala bravarska radiona Sandrinog djeda. Najveća vrijednost su, naravno, bila vrlo kvalitetna djela i vidljivost te galerije koju je i grad prepoznao te pomogao njeno djelovanje, bez obzira što je povremeno bila subverzivna.
► Upravo je tvoja izložba Essential mix u studenom 1999. godine obilježila početak djelovanja galerije, a tom si prilikom u specifičnom prostoru izložio nekonvencionalnu seriju nakita izrađenog od “kostiju, zuba, crijeva u kombinaciji s čokoladom, metalom i najrazličitijim drugim materijalima” (Zrinka Ferina, Nacional, 10. studenoga, 1999., str. 50). O kakvom je ciklusu riječ i kakve su bile reakcije publike?
Nenad Roban: Upravo je ta prva izložba bila primjer subverzivnosti, neočekivani materijali od kojih je izrađen nakit upućivali su na besmisao okrutnog i bespoštednog rata koji je odnio veliki broj žrtava i iznjedrio pola milijuna ljudi bez domova. Recimo, kao primjer za upotrebu čokolade: velike svjetske korporacije koje proizvode čokoladu stoje iza proizvodnje oružja itd.
► Svoje profesionalno djelovanje posvetio si istraživanju tehnika assemblagea, ready-madea i recikliranja, a za tvoju je umjetničku praksu također karakteristično spajanje dizajna nakita i fotografije. Tko su tvoji najveći uzori u kontekstu umjetnosti i dizajna?
Nenad Roban: Oduvijek sam volio assemblage i kolaže. U vrijeme Pop Arta volio sam Oldenburga, Warhola, Lichensteina, Jonesa i ostale, ali mi je Rauschenbergov rad bio najbliži, kao i radovi Josepha Cornella ili Kurta Schwittersa, kolaži Toma Gotovca, da ne nabrajam dalje. Oduvijek mi se sviđalo kada se miješaju različiti oblici, boje, materijali itd. Pravom upotrebom tih elemenata postiže se vibrirajuća energija. Na području dizajna, lista je stvarno velika – od Hoffmana i Maxa Billa do Starcka pa do Iris van Herpen i velike količine nizozemskih i belgijskih dizajnera. Naravno tu su i Skandinavci, od Aalta pa nadalje, pa onda Britanci, Japanci i tako dalje i dalje. Naravno i velik broj hrvatskih dizajnera.
► U tvojoj umjetničkoj praksi vidljiva je sklonost za eksperimentiranje, ali i istraživanje različitih materijala. S kojim materijalima danas najviše voliš raditi i koje su ti tehnike oblikovanja nakita najdraže?
Nenad Roban: Volim raditi sa svim zamislivim materijalima, jer mi je bitno vjerodostojno prenijeti svoje uvjerenje i zamisao. Pritom uopće ne biram tehnike, jer njih bira koncept nakita kojeg želim realizirati.
► Što misliš kakva je uloga nakita u reprezentaciji identiteta pojedinca?
Nenad Roban: Ista kao i odjeće kojom izražavate svoju osobnost i određenu vrstu stava u odnosu na društvo. Nakit ima dodatnu vrijednost jer on može podcrtati stav osobe o određenom društvenom problemu: ekološkom, rodnom, političkom itd.
► U Galeriji Kranjčar proteklog siječnja održana je tvoja samostalna izložba Neizvjesnost na kojoj predstavljaš rezultate istraživanja u mediju nakita za tijelo i prostor te mediju fotografije. Sjajan postav izložbe osmislio si u suradnji s arhitekticom Mirnom Horvat. Koja je tema izložbe i što sve čini dio postava?
Nenad Roban: Izložba je bila interdisciplinarna i sastojala se od pet ili šest segmenata. Prvi je Analogne memorije u tehnici kolaža ili assemblagea, nastao u dosadno vrijeme covida kada sam se htio zabaviti s mišlju da time u budućnosti zabavim i druge. Koristio sam fotografije kupljene na buvljaku i druge različite materijale. Radovi se referiraju na prošlost jer je budućnost u to vrijeme bila potpuno neizvjesna. Slijede dva rada iz ciklusa Antislikovnice. Napisao sam 15 priča, s namjerom da objavim knjigu. Gledatelji su mogli vidjeti da ilustracije nisu povezane sa tekstom, što je namjerna subverzija, jer u svijetu koji je zatrpan lažnim informacijama mnoge fotografije nemaju veze s tekstovima, čime se pridonosi stvaranju lažne slike svijeta. To je ono što nazivaju spin. Uz te je radove bila jedna site specific instalacija od kubusa izrađenih od foreksa, koji su ustvari podesti za izlaganje nakita, ali sada u drugoj ulozi. Na to se nastavlja stilizirani prostor mog ateliera. Zatim slijedi osam vitrina s nakitom izrađenim pretežno u kombinaciji fotografija i aluminija, ali ima i assemblagea u drugim materijalima, poput pleksija itd. Pored njih bila je kutija za listanje Dnevnika, a na zidu su mood boards. Na kraju se nalazila projekcija tri video rada autora kojima sam poslao fotografije nakita i rekao im da učine s time što god žele, to jest animiraju ih i dodaju zvuk po vlastitom izboru. Zadovoljan sam rezultatom koji su postigli Petar Milić i Josip Klobučar, Giani Barruol te Ivar Roban Križić. Izložba je zaokružena cjelina petogodišnjeg rada, uz jedan konceptualan rad iz 1975. godine.
► Na izložbi je predstavljena i istoimena publikacija koju si realizirao u suradnji s dizajnerom Svenom Sorićem, a nadovezuje se na projekt kojim propituješ neke od aktualnih problema današnjice. O kakvoj je publikaciji riječ?
Nenad Roban: Sven Sorić je želio dohvatiti zaigranost kojom se služim pri radu i uspio je u tome jer je katalog pretvorio u slagalicu s dodatnim ručno otisnutim naslovom. U katalogu je sjajan tekst kustosice Leonide Kovač koja je inicirala izložbu.
► Na otvorenju izložbe istaknuo si da su fotografije koje koristiš za stvaranje izloženog nakita mahom kupljene na Britancu. Kakvo je za tebe iskustvo rada s tuđim fotografijama ili pak smještanju fotografija koje prikazuju tebi nepoznate ljude u (javni) prostor galerije?
Nenad Roban: Gledajući godinama te amaterske fotografije u ponudi na Britancu, postalo mi je jasno da iza njih stoje sudbine cijelih obitelji te da tih ljudi više nema među nama, jer su fotografije bile snimljene između dva svjetska rata ili pedesetih godina prošlog stoljeća. Završile bi u smeću, jer te amaterske fotografije nikome nisu bile zanimljive i prodavale su se izuzetno jeftino. Htio sam im dati dignitet i vratiti ih u život. Tada sam pronašao vezu nakita i fotografije, jer ljudi koji napuštaju svoje domove zbog prirodnih nepogoda, rata i sl. najprije uzmu sa sobom obiteljske fotografije i nakit, jer ti predmeti svjedoče o obiteljskom životu i emocionalni su okidači.
► U jednom našem neformalnom razgovoru istaknuo si da ti je razmjena umjetničkih radova uvijek draža od same prodaje. Imaš li neku zanimljivu anegdotu vezanu uz trampe s drugim umjetnicima? Koliko se tuđih radova modelom razmjene pronašlo u tvojoj kolekciji?
Nenad Roban: Razmjena radova među umjetnicima dugog je vijeka. Uglavnom znam za one iz dvadesetog stoljeća (Mattise-Picasso, Richard Paul Lohse-Max Bill i još mnogo drugih koji su mi to svojevremeno rekli). Razmijeniti nešto s kolegom čiji ti se rad sviđa ima poseban emocionalni naboj koji izbjegava procjenu financijske vrijednosti. Oni dobiju rad, koji su uglavnom poklanjali djevojkama ili suprugama, a ja rad koji mi se sviđa i govori sa zida o njihovoj prisutnosti, tj. podsjeća me na te drage ljude. Iskreno, nisam brojao koliko sam puta razmijenio radove, rekao bih oko tridesetak, tijekom pedesetak godina. Zanimljiv mi je bio komentar Max Billa kada sam mu pokazao naušnice koje sam izradio u srebru, inspirirane jednom njegovom velikom skulpturu koja stoji u parku u Švicarskoj. U jednom od tih susreta s njim rekao mi je: Lijepo je to, mobilno na tijelu, ali je malo, nema snagu djelovanja kao skulptura. Nisam niti pomišljao da s njim razmjenjujem rad, jer su njegovi radovi imali, u to vrijeme, vrlo visoke cijene. Pedesetih su njegovi radovi bili jeftini, izrazito malo ljudi je bilo zainteresirano za njih (želim reći da si se mogao mijenjati s njime), tako da je on sedamdesetih otkupljivao radove od ljudi koji su mu bili voljni prodati te radove kako bi ih galeristi prodavali po deseterostruko višim cijenama. Inače, imao sam jedan vrlo veseli komentar od Jermana s kojim sam zamijenio radove, što je uslijedilo nakon predaje naušnica njegovoj dragoj, ali ga ne smijem objaviti.
► Već si dugi niz godina prisutan na domaćoj sceni u vrlo specijaliziranom području. Kako je prema tvojem mišljenju tehnološki napredak utjecao na dizajn nakita? U kojoj ti je mjeri izazovno pratiti trendove koji se iz praktički iz godine u godinu mijenjaju? Je li teško zadovoljiti ukus publike?
Nenad Roban: Na područje suvremenog umjetničkog nakita je, ukoliko mislite na tehnološku inovaciju poput 3D printinga, imao malo utjecaja, jer je vještina ruke iznimno važan čimbenik za kvalitetan umjetnički rad. Borba za očuvanje zanata traje od vremena kada je Europa shvatila da bi kineski proizvodi mogli preplaviti europsko tržište. Tada su se, prije dvadeset, godina, ujedinili teoretičari, kreatori i ostali da spase ručnu izradu u zanatima. Pratim što se događa na svjetskoj sceni oblikovanja umjetničkog nakita, koja je iznimno velika, jer mi je to potrebno zbog predavanja. Međutim, dok radim, neopterećen sam time što drugi rade, jer sam usvojio osobni pristup izradi. Pritom uopće ne mislim na to što bi se publici moglo sviđati jer istraživački rad nema takav cilj. Sviđanje publici pripada u područje konvencionalnog, tradicionalnog i konzervativnog nakita kojeg su puni svjetski modni magazini. Fascinantna je ta razlika u pristupu modi i nakitu. Magazini su puni suvremenih trendova u modi, a nude zastarjele, okoštale oblike u nakitu. To govori o jačini utjecaja te velike industrije.
► Trenutno radiš kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a u svojoj karijeri predavao si i na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci te Filozofskom fakultetu u Zagrebu (na diplomskom studiju ederlandistike). U kojoj mjeri primjećuješ promjene koje svaka nova generacija neminovno nosi sa sobom? Kakvo je općenito tvoje iskustvo mentorskog rada?
Nenad Roban: Volim prenositi znanje zbog toga jer su krajnji rezultati zanimljivi i kvalitetni. Naravno da su generacije različite, zainteresiranost je slabija ili jača, ali najvažnije da nešto nauče o toj umjetničkoj disciplini koja je kod nas zanemarena, te da prošire svoju imaginaciju i percepciju. Želim ojačati njihov uvid u razne mogućnosti koje im se pružaju ukoliko pogledaju na svoje projekte iz drugog kuta ili perspektive.
► Načula sam da je još hrpa radova ususret ovoj izložbi ostala u kutijama, jer naprosto nije bilo mjesta u prostoru Galerije Kranjčar. Na kojim projektima trenutno radiš? Možemo li uskoro očekivati izložbu još većeg opsega?
Nenad Roban: Mislim da bih radovima mogao ispuniti halu na Velesajmu. Trenutno je još sve vezano uz ovu izložbu svježe, ali postoje naznake da bi se za koju godinu mogla dogoditi izložba u većem prostoru. Premda je veličina Galerije Kranjčar vrlo zadovoljavajuća. Ta galerija jednostavno ima lijep i privlačan prostor. Trenutačno radim na knjizi, Antislikovnicama, za koju tražim izdavača, odosno sredstva koja bi mi pomogla da se dizajnira i otisne. Za to vrijeme koncentrirano pratim što se događa na našoj planeti da to komentiram u mediju nakita.
► Kako zamišljaš budućnost dizajna nakita?
Nenad Roban: Budućnost dizajna nakita, i općenito dizajna, usko je povezana s opstankom čovječanstva na ovoj planeti. Tridesetak godina pokušavao sam nakitom ukazivati na opasnosti klimatskih promjena, sada je postalo prekasno. Mislim o tome kako se s dignitetom možemo oprostiti od ove planete i koji nakit je odgovarajući za tu priliku. Kakve poruke ili komentare želimo poslati o našoj egzistenciji? Za početak, pišem i polako slažem taj složeni puzzle.
Portreti i fotografije iz ateljea: Maja Bosnić
Intervju je dio projekta DIJALOZI S UMJETNIČKOM SCENOM Udruge Vizkultura koji je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba
