Duje Kodžoman (1993.), modni je dizajner, doktorand pri Naravoslovnotehniškom fakultetu u Ljubljani, diplomirao je i radi na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Njegovi radovi, od početka njegovog profesionalnog bavljenja modom, zapaženi su i istaknuti. Još za studentskih dana talijanski Vogue među svoje stranice uvrstio je rad upravo ovog mladog modnog dizajnera. Manje je poznato da je Kodžoman dizajner uniformi zaposlenika Ureda predsjednice Republike Hrvatske te je autor kostimografije otvaranja Europskih sveučilišnih igara 2016. godine. Uoči otvorenja njegove samostalne izložbe u galeriji Bernardo Bernardi (koju smo najavili u tjednom pregledu događanja), u ime Savjeta galerije razgovor je vodila Ana Mušćet. Njegova sedma po redu samostalna izložba otvara se u četvrtak, 17. listopada u 19 sati, a možete ju pogledati sve do 22. studenoga ove godine.
*Duje Kodžoman / foto: Saša Hortig
Ana Mušćet: Kao uvod ovom razgovoru, zamolila bih te da nam zapravo kažeš što moda za tebe jest; s obzirom na metode rada koje proizlaze iz istraživanja potpuno drugih područja, zanima me i kako (re)definiraš dizajn.
Duje Kodžoman: Započet ću svoju definiciju mode nabrajanjem onoga što ona nije. Suprotno vjerovanju mnogih, moda nije hobi, nije trivijalnost i nije plagijat, nije nužno romantična i nije irelevantna. Moda je za mene mogućnost konceptualiziranja određenih fenomena i implementacija istih u dizajn odjeće. Moda je razumijevanje interdisciplinarnosti i njezina integracija u produkciji kolekcije odjeće. Kada sam krenuo pisati kao suradnik za jedan modni časopis, rekli su mi da moram promijeniti retoriku jer moje rečenične konstrukcije svoje mjesto ne mogu naći u ženskom modnom časopisu. Upravo zahvaljujući takvom stavu, svjedočimo izjednačavanju mode s razonodom i trivijalnošću, kao i podcjenjivanju onih koje moda zanima. Kako onda, tako ni danas ne želim mijenjati svoju retoriku u ležernu, duhovitu i pitku, jer ni moda nije ništa od toga. Po mom mišljenju, moda istodobno pripada znanosti, umjetnosti i tehnologiji, te bi joj se upravo tako trebalo pristupati – kao ravnopravnosti znanstvenog, umjetničkog i tehnološkog uvida. Što se pak dizajna tiče, definicija po kojoj je dizajn oblikovanje upotrebnih predmeta, čini mi se sasvim dostatnom. Na pitanje koje stavke bi to oblikovanje trebalo uključivati u sferi mode sam, vjerujem, već dao odgovor, a stavke za ostale grane dizajna bih ostavio stručnjacima iz tih područja.
*“Vreća za spavanje s nogavicama” nastala proučavanjem agorafobije / foto: Denis Butorac
Ana Mušćet: Već od prvih radova za vrijeme studentskih dana, istaknuo si se kao inovativan i ozbiljan mladi modni dizajner koji prije svega naglasak u radu stavlja na odgovornost, i upravo u tom smjeru proširuješ polje onoga što smatraš ulogom modnog dizajna danas. Na koji način to činiš i koliko je to evidentno u tvom doktorskom istraživanju? Odgovornost: spram čega (ili koga)?
Duje Kodžoman: Danas je jako teško odgovornost personalizirati, jer je riječ o pojmu koji je postao pomalo nejasan. Ja ga tumačim u kontekstu posljedica mog znanstveno-umjetničkog djelovanja. Trudim se da jedna od posljedica bude afirmacija interdisciplinarnosti. U svim dosadašnjim projektima krećem od snažnog konceptualnog uporišta, a čini mi se da je za moj proces stvaranja poprilično bitna i introspekcija, u smislu opažanja vlastitih psiholoških procesa. U kontekstu doktorskog rada objedinjujem modni dizajn sa psihofizikom – granom suvremene psihologije koja se bavi proučavanjem intenziteta podražaja i osjeta. Iako nemam formalno obrazovanje iz područja psihologije, ne mogu se oteti dojmu da je podsvjesno to predmet mog interesa, a odjeća mi je medij pomoću kojeg obrađujem i(li) analiziram određeni fenomen. Ukratko, cilj mog doktorskog rada je istražiti spektar primjene emocionalnog dizajna u modi, te dizajnirati odjeću koja pobuđuje različita osjetilna iskustva. Mislim da mi je posebno stimulativna činjenica da je odnos između mode i emocija relativno neistraženo područje te da nema mnogo radova koji se bave ovom tematikom.
*Serijska razrada odjevnih predmeta u kategorijama baloner i prsluk
*“Prozirni baloner” i “prozirni body” nastali proučavanjem egzibicionizma / foto: Denis Butorac
Ana Mušćet: Tvoj rad nikako se ne bih usudila nazvati odjećom ili odjevnim predmetom; prije bih to nazvala nekakvom kognitivnom realizacijom ili opredmećenjem, s naglaskom na tijelo i tjelesno. U istom kontekstu zaobišla bih i “objekt” i odlučila bih se za – “misleća tijela”. Koliko ono što nosimo utječe na naše psihološke procese?
Duje Kodžoman: Živimo u društvu u kojem odjeća i vanjski izgled čine važan segment u komunikaciji među ljudima. Mislim da ne postoji argument koji može pobiti tu tezu. Taj vid komunikacije je, naravno, površan, ali bez obzira na to jako bitan. Imam osjećaj da većina ljudi ne promišlja što oblači i nosi, ali ipak na temelju odjeće stvara predodžbu o socijalnom statusu, afinitetima i, naravno, estetici drugih. Većinom se odabir naše odjeće svodi upravo na naše estetske predispozicije, ne razmišljajući o tome što komuniciramo njome. Ono na što zaboravljamo je da je taj segment komunikacije determiniran od strane modne industrije. Stvari funkcioniraju otprilike ovako: luksuzni brendovi stvore trend, high street brendovi ga kopiraju, a mi kupujemo tu odjeću. Čak i oni koji svojom odjećom žele pokazati da ne brinu oko modnih odabira u nekom trenutku kupuju ono što je za njih odabrala i što im je nametnula modna industrija. Moje dizajnersko polazište nema nikakve dodirne točke s trendovima jer nisam dio modne industrije. Moja odjeća ne komunicira na estetskoj razini jer kao takva niti nije primarno promišljena. Moj rad je opredmećenje konceptualnog fenomena koji funkcionira na tijelu, ali i bez njega, u galerijskom prostoru. Psihologija odijevanja je iznimno zanimljivo područje o kojem su napisani brojni znanstveni radovi. Svaki put me iznenade rezultati tih istraživanja jer se vrlo često ispostavi da većina ispitanika žene ocjenjuje manje kompetentnima kad su im bluze otkopčane; osobe koje nose formalnu odjeću tj. odijela percipira se iznimno profesionalnima te istovremeno manje pristupačnima; policijske uniforme im izazivaju osjećaj sigurnosti…
*Posebno generirani barkodovi nastali upisivanjem kratica tri najčešće birana stereotipa našiveni su na lice stražnjeg dijela odjevnih predmeta
*Kolaž autora koji se referira na opsesivno-kompulzivne čistače i žutu rukavicu od lateksa kao njihov lajtmotiv
Ana Mušćet: Pitanje svakodnevnih uloga, obiteljskih i društvenih rola, pitanje identiteta i tijela kao političkog alata također su u korelaciji s modom, odnosno s nositeljem. Tvoja “misleća tijela” tu kao da dokidaju granicu između općeg mjesta, takozvane “robe” i onog nosećeg koji tu robu nosi. Pa dolazimo do trenutka u kojem titravi znak jednakosti između nečega što nazivamo poremećajem i prihvaćanjem stoji kao tvrdnja za “novu socijalnu uniformu”. Jesmo li spremni za tako nešto?
Duje Kodžoman: Ja sam generalno protiv uniformizacije, a sintagma “nova socijalna uniforma” je zanimljiva u kontekstu mog diplomskog rada kojeg izlažem u galeriji Bernardo Bernardi. Naime, u diplomskom radu sam se bavio proučavanjem stereotipa koje društvo ima prema 6 psihičkih poremećaja (agorafobija, bipolarni poremećaj ličnosti, ekshibicionizam, histrionski poremećaj ličnosti, opsesivno-kompulzivni poremećaj i posttraumatski stresni poremećaj). Stereotipe sam potom iskoristio kao polazište u promišljanju odjevnih predmeta za osobe koje pate od nekog od prethodno nabrojenih poremećaja, pri čemu je naglasak bio na funkcionalnosti oblika. Ideja je bila isproducirati odjevne predmete koji će biti utilitaristični pri čemu je načelo korisnosti posebno bitno. U nekim slučajevima su rezultati anketnog upitnika, koji je proveden na 208 ispitanika, bili stereotipne pogreške, ali su kao takve namjerno iskorištene u dizajnu. Principi koje sam proučavao pri radu na kolekciji su: interakcija zaštitnog odjevnog predmeta s okolinom, performativnost i kontrastiranje, transparentnost i slojevitost, tijelo uniformirano military motivima, te elementi kiča i prenaglašenosti u oblikovanju odjevnih predmeta. Jesam li ovakvim načinom rada afirmirao oblik uniforme, ostavljam za procjenu posjetiteljima.
*“Zlatna majica i hlače” nastali proučavanjem histrionskog poremećaja ličnosti / foto: Denis Butorac
Više o radu Duje Kodžomana doznajte na web stranici dujekodzoman.com.
Novosti vezane uz galeriju Bernardi pratite putem Facebook stranice www.facebook.com/galerijabernardi/.
Savjet galerije Bernardo Bernardi čine: Ivana Fabrio, Damir Gamulin, Sven Jonke, Jasminka Končić, Maša Milovac, Ana Mušćet
Intervju vodila i priredila: Ana Mušćet
Intervjue iz serije “Savjet pita” možete pronaći ovdje.
