Svjež pristup arhitekturi

Izložbeni program zagrebačke galerije Bernardi, smještene u zgradi Pučkog otvorenog učilišta Zagreb, u 2019. godini završava jednom arhitektonskom pričom, onom ureda ARHIV, koji je prije pet godina osnovao arhitekt Pero Vuković. U nastavku donosimo razgovor koji je s Vukovićem vodila članica Savjeta, Maša Milovac, o načinu rada ureda, njihovim željama i planovima. Izložba ureda ARHIV u galeriji Berbardi otvara se u četvrtak, 28. studenoga u 19 sati (kako smo i najavili u našem ovotjednom pregledu izložbi i događanja), a moći će se razgledati do 10. siječnja 2020. godine.

*ARHIV / foto: Pavo Vuković

Maša Milovac: U proljeće ove godine proslavili ste pet godina od osnutka studija. Vratimo se na trenutak u razdoblje kada si pokrenuo ARHIV. Što je specifično za vaš studio, a za što možeš reći da se promijenilo od onih prvih dana? Jesi li zadovoljan smjerom u kojemu se krećete i na što si najviše ponosan, obzirom na to da je tvoja uloga nekako najvažnija u smislu strateškog razvoja i pozicioniranja studija na međunarodnom tržištu.

Pero Vuković: ARHIV je formalno nastao prije pet godina, a neformalno gotovo dvije godine ranije. Tada puno više kroz vježbu arhitektonskih natječaja i “manje” zadatke i poslove. To je možda i najzanimljiviji dio nastanka ureda, kada je doslovno sve bilo novo i radilo se prvi put, i praktički “od nule”. Dugo su se stvari nastavile raditi tako, uvijek iznova od nule – tabula rasa, ili smo si barem tako utvarali. Sada smo zreliji, iskusniji i profesionalniji u pristupu i organizaciji. Puno je specifičnosti u koje vjerujemo i koje nas pokreću. Vjerujemo u istraživanje i specifičan proces nastanka projekta u koje ulažemo jako puno vremena, energije i resursa. Radimo puno maketa za svaki projekt i imamo ozbiljno opremljenu maketarnicu s dva 3D printera, CNC strojem koji smo sami napravili, i najvažnije, dediciranim voditeljem maketarnice. Uvijek u uredu imamo dvoje ili troje stranaca, i u uredu se najčešće priča engleski. Prosjek godina je ispod 30. Svi ljudi u uredu, cijeli naš tim je izvrstan. Nevjerojatna skupina vrlo različitih ljudi, različitih pozadina i načina razmišljanja i preferencija, s jednim zajedničkim ciljem i odanošću arhitekturi. Promijenilo se gotovo 20-ak ljudi kroz prve tri godine. Prosjek zadržavanja je bio otprilike godinu dana. Puno ih je otišlo svojim putem, neki su osnovali svoje urede, neki se prestali baviti arhitekturom. Danas, već gotovo dvije godine, a neki i duže, svi smo na okupu, i samo nam se pridružuju novi članovi. Najčešće direktno s fakulteta. Što je zbog “neiskvarenosti” izvrsno, a istovremeno zbog nedostatka komparativnog iskustva rada u uredu i prakse, otegotna okolnost.

Vjerujem da je svježina pristupa projektu nešto što je konstanta, a sazrijevanje koje se dogodilo kroz vrijeme, samo pozitivno utječe na kvalitetu naše arhitekture. Uvijek postoji prostor za daljnji napredak, i svakim danom se svi zajedno trudimo ići u tom smjeru. Ured je poput složenog organizma ili stroja, koji zahtjeva stalno usavršavanje i napredak. Upravo tim se najviše bavimo u zadnje vrijeme. Prvih godina, ured je puno više ovisio o meni, a danas svi imaju svoje višestruke uloge i više autonomije i odgovornosti, na čemu i dalje radimo i što je prvenstveno rezultat iskustva. Upravo “kalibriranost” tog stroja je ono što je preduvjet pravom izlasku na međunarodno tržište, što je jedan od važnijih ciljeva. Za sada su to više slučajni izleti, pa tako radimo na našem drugom projektu u Sloveniji, koju izuzetno cijenimo zbog snažne i razvijene arhitektonske scene, kako prakse, tako i fakulteta u Ljubljani, pa nam tim više imponira što imamo mogućnost djelovati i tamo. Imamo privilegiju imati nekoliko zaista izuzetnih naručitelja, koji postaju više od klijenata, i kao partneri na projektima omogućuju da zajedno stvorimo arhitekturu koja nam kao uredu postaje preporuka za budućnost.

*Kuća Margari, Linardići, Krk

Maša Milovac: Svoje profesionalno iskustvo stekao si radom u studiju OMA, istaknutog nizozemskog arhitekta Rema Koolhasa, a danas imaš vlastiti studio u kojemu rade mladi arhitekti iz Los Angelesa, Južne Koreje, Tajlanda i Hrvatske — kako na to gledaš? Osim visokog standarda kvalitete prakse koju u tvojem studiju mogu dobiti, što još privlači inozemne arhitekte i urbaniste da se opredijele za život i rad u Zagrebu, u Hrvatskoj?

Pero Vuković: Multikulturalnost i različite pozadine i životni putevi značajno utječu na heterogenost projekata i pristupa “rješavanju problema“. Raditi s kolegama iz cijelog svijeta i učiti od njih predstavlja privilegiju i sreću. Na tjednoj bazi nam se javljaju ljudi iz cijelog svijeta za zaposlenje i praksu, unatoč činjenici da nemamo otvoreni natječaj za posao. Kako opseg posla kontinuirano raste, broj ljudi je sve veći i veći. Istovremeno, s obzirom na veliki broj prijava i portfolija, imamo privilegiju “birati“ one za koje vjerujemo da su najbolji. Još uvijek je usmena predaja i network ljudi “iz prijašnjeg života“ ono što privlači ljude na prvu, ali ono što ih zadržava je kvaliteta i zadovoljstvo, kako radom i uvjetima u uredu, tako i ugodom života u Zagrebu. Mi se u uredu jako trudimo da svi zaposleni imaju optimalne uvjete, poput toplog obroka koji osiguravamo svima već više od pet godina, jer želimo da se mogu koncentrirati isključivo na svoj rad. Koliko primjećujem, svi iz ureda često putuju u slobodno vrijeme, za što je Zagreb jako geografski pogodan. Naš ured je također izoliran i svijet za sebe, što nam omogućava određeni odmak i drugi kontekst. Zagreb ima potencijal za jako kvalitetan život, posebno ako te se ne dotiče političko-administrativna svakodnevica, ili još bolje ako je uopće ne razumiješ. Istovremeno je dovoljno dosadan da se možeš većinski koncentrirati i posvetiti poslu, što je svakako izvrsno za mjesto gdje se nalazi ured.

*Planinarski dom, Rogi, Skrad

Maša Milovac: Promatrajući vaše projekte sa zadovoljstvom mogu reći da ne postoji stilska poveznica “na prvu”, iz vizualnih prikaza, a čak se niti iz fotografija realiziranih radova ne da naslutiti unificirani pristup problemu, odnosno ne postoji prepoznatljiva vizualna referenca koja bi obuhvatila vaše projekte i to mi se čini kao dobar znak. Reci nam malo više o vašem pristupu klijentu i projektu, što smatraš da je vaš nevidljivi potpis, ako postoji? Možeš li navesti neke vrijednosti koje zagovarate kao studio i koje ugrađujete u projekte? Postoji li nešto od čega ni pod koju cijenu ne odustajete?

Pero Vuković: Možda je ta heterogenost nešto na što sam najviše ponosan. Posebno kada, u rijetkim slučajevima, pogledam retrospektivno. Kao što je sada slučaj s izložbom u galeriji Bernardi. Vjerujem da je heterogenost moguća jer smo dovoljno širokih pogleda i ne vjerujemo da svako pitanje i “problem“ imaju isti odgovor ili njegovu varijaciju. Upravo su projekti, klijenti i zadaci posebni, kao i grupa ljudi, uključivo suradnike, koji rade na svakom projektu, pa su time i rezultati vrlo različiti. Istraživanju za svaki projekt i dalje pristupamo “od nule“. I kada imamo istog klijenta na više projekata, rezultati su vrlo heterogeni i gotovo je nemoguće povezati ih. Želja je da zajednički nazivnik svih projekata bude — ovo je baš pametno. Tako gotovo ukidamo kategoriju estetike i “sviđa mi se“ moment. Istovremeno, taj racionalni, “pametni“ trenutak, kroz rad pokušavamo obogatiti i pojačati nekim “metafizičkim“ odlukama i instinktom, koji može, i morao bi, pridonijeti pozitivnoj složenosti i dubini projekta, i njegovim čitanjima i slojevitosti. Puno vremena ulažemo u simuliranje načina funkcioniranja i “performansi“ onoga što projektiramo – bio to komad namještaja ili urbanistički plan velikog mjerila. Ni pod koju cijenu ne odustajemo tako da “popustimo“ i “crtamo“ nešto u što ne vjerujemo. Jako vjerujemo u dijalog i zajedničko stvaranje. Jako nam je zanimljivo učiti od klijenata i suradnika i zajednički doći do rezultata, do kojih nikada ne bi bili u mogućnosti doći sami. Tako se mi prezentiramo kao “pametniji“, a u naravi samo pažljivo slušamo i komuniciramo, i transformiramo zajedničke ideje u projekt. Vjerojatno je glavni nazivnik i nevidljivi potpis količina rada i truda koju je nemoguće ne prepoznati u projektu.

*Hotel Lišanj, Novi Vinodolski

Maša Milovac: U kojem dijelu projektiranja smatraš da kao arhitekt imaš najviše slobode, a kada se odnos klijenta i projektanta najviše isprepliće i nadopunjuje? Vjerujem da je teško generalizirati i da to ovisi o projektu, ali smatraš li da taj suživot s klijentom i cijelim nizom izvođača može biti prednost struke kojom se baviš ili te to sputava? Možeš li u kontekstu ovog pitanja reći i nešto o izložbi koju pripremate?

Pero Vuković: Arhitektura, tj. bavljenje arhitekturom je jako, jako, jako odgovoran posao. Najčešće se radi o jako velikim novcima koje netko ulaže, a npr. u slučajevima obiteljskih kuća se najčešće radi o projektima koji se rade jednom u životu. U posljednje vrijeme imam osjećaj da kao ured bolje reagiramo kad imamo više ograničenja. Dojma sam da smo tada snažniji i precizniji u odgovoru i rješenju. To često zahtjeva brze odluke, dovitljivost i snalažljivost, često i humor i snalaženje na skliskom terenu. Kako 95% projekata radimo za naručitelje koji su privatni klijenti ili poduzeća, odnos s klijentima je intenzivan i neminovan. Cijelo vrijeme isprepleten. Naučeni smo na takav odnos i unutar tog okvira funkcioniramo. Moj je stav da nas konstantno preispitivanje i “guranje“ sa strane klijenta vodi prema kvalitetnijem projektu. Isto vrijedi i za odnos sa suradnicima drugih inženjerskih struka i izvođačima. Zanimljivo je povremeno “uskočiti u njihove cipele“ i sagledati projekt iz različitih perspektiva. Za mene osobno su upravo suradnje i složenost međuljudskih odnosa i projekta, nasuprot vlastitog mira i kontemplacije, dvije ključne komponente za svaki projekt. Na svaki element koji potencijalno sputava projekt prvo pokušavamo gledati kao na mogućnost i prednost. Za izložbu u Pučkom otvorenom učilištu Zagreb pripremamo mali pregled našeg rada, prilagođen kontekstu galerije i nizu odluka uvjetovanim objektivnim i subjektivnim podražajima. Izložbi smo pristupili kao i svakom projektu i krenuli s istraživanjem. Odlučili smo da “postav“ preselimo u ured po završetku izložbe. Uvijek nas iznova oduševi veliki kružni stol Bernarda Bernardija, koji ćemo novim materijalom “osuvremeniti“ i iskoristiti kao postament za makete. Želja je da izložbom stvorimo prostor.

*Kuća Ć, Zagreb

Maša Milovac: U razgovoru si spomenuo da si još na fakultetu stvorio odnos prema arhitekturi u koji i dan danas vjeruješ, odnosno da je baviti se arhitekturom slično kao kada imaš bend; ne može svaka stvar biti hit. Vjerujem da je to zajedničko mnogim umjetničkim disciplinama, a ujedno ponekad i frustrirajuće. Koji je tvoj recept, kako si razvio zdravi odnos s ambicijom?

Pero Vuković: Odnos s arhitekturom svakodnevno stvaram i gradim. Da je baviti se arhitekturom slično kao kad imaš bend, rekao mi je profesor Tonči Žarnić na drugoj godini, u trenutku kad sam bio razočaran razvojem projekta obiteljske kuće. Tim savjetom i konstatacijom mi je olakšao odnos prema samom sebi i pomogao vlastita očekivanja dovesti na razumnu razinu. Isto vrijedi i za ambiciju, za koju smatram da je dobra ako djeluje u službi dobroga, kao motivator za rad i uživanje u radu, i za sada je srećom tako. Istu temu arhitekture i benda, ali u drugom čitanju, pokušavamo preseliti i u ured, gdje se prema svim arhitektima odnosimo kao članovima benda, kojima se pokušava osigurati sve uvjete da mogu “samo svirati“. Često je dosta smijeha u uredu, i iako nekada bude teško, osjećaj je da svi uživamo i guštamo.