U splitskoj Galeriji Manuš nedavno je otvorena izložba umjetnika Marka Gutića Mižimakova. Naslovljena s ovom ogromnom rupom na jastuku pored moje glave, izložba predstavlja “artefakte istraživanja koje se kreće oko kvantne fizike, Objektno Orijentirane Ontologije, društveno-ekološke beznadnosti i naočigled udaljenih galaktičkih točaka gaynessa, te povijesti i transgeneracijskih učinaka AIDS-a”, kako stoji u predgovoru. Izložba se može razgledati do 8. studenog, a više o Markovoj umjetničkoj praksi možete doznati u intervjuu koji je s njime za Vizkulturu vodio Leopold Rupnik.
U predgovoru Lea Vene ističe:
Izložba predstavlja artefakte istraživanja koje se kreće oko kvantne fizike, Objektno Orijentirane Ontologije, društveno-ekološke beznadnosti i naočigled udaljenih galaktičkih točaka gaynessa, te povijesti i transgeneracijskih učinaka AIDS-a. Kroz autoteorijski i autofikcijski okvir, materijali generirani slobodnim i indirektnim prijevodom iz jednog medija u drugi, asocijacijama, cut up-om i deriviranjem, uvezuju začudni neprozirni narativ o blizini nebeskog tijela Crne rupe s nepovratnim povijestima dodira odnesnih AIDS-om. Vizualni, pronađeni, preuzeti, promijenjeni, fotografirani, otisnuti i odjeveni ovi artefakti grade fragmentiranu sliku kontrolne sobe broda КОНКОРДИКA, iz autorove kratke znanstveno fantastične priče Manje od zbroja svojih dijelova.
S ovom ogromnom rupom na jastuku pored moje glave direktno se nadovezuje na njegov performans Manje od zbroja svojih dijelova koji je proizašao iz šireg umjetničkog istraživanja objedinjenog u formi SF priče o dvojici pilota broda КОНКОРДИКA. Priča je ispletena od raznolikog tekstualnog materijala poput osobnih bilješki, dnevničkih zapisa ili pak riječi i misli preuzetih od drugih umjetnika. Na izložbi osluškujemo samo fragmente tog narativa, dok je fokus sada stavljen na konkretne objekte kao tragove koji oživljavaju tijela, materijaliziraju prostore i situiraju zvuk.
Središnji dio izložbe okupiraju beživotne ispražnjene pilotske uniforme u kojima jedino kruti plastični objekti aludiraju na moguća tijela koja su ih nosila. Podatne i meke teksture odijela nastanjuju školjke i krhotine poput ožiljaka s putovanja u goleme prostorne i vremenske udaljenosti u potrazi za Crnom rupom u središtu galaksije. Pilotska misija pronalaska Crne rupe zapravo indirektno rastvara male povijesti AIDS-a i njihovih transgeneracijskih nuspojava. Kolažna struktura ujedinjuje osobne, tuđe i potpuno fikcijske refleksije te povijesti.
Školjke u instalaciji postaju medij koji prenosi dio tog heterogenog palimpsesta dok istovremeno uzemljavaju raspršene galaktičke točke dotaknute na ovom putovanju. Glas otjelovljen u školjkama priziva slušatelje koji umjesto šuma čuju iskrzani fiktivni putopis koji navigira kroz prikupljena sjećanja, asocijacije i vizualne podražaje. Istraživačka ruta smješta nas ovdje i sada, u intimni i ranjivi prostor užarene spavaće sobe osigurane, ali i odsječene, metalnim kavezom. Tijela su prostor nedavno napustila ili će se pak svaki čas vratiti.
Marko Gutić Mižimakov (r. 1992.) bavi se animacijom, izvedbom i tekstom. Zanima se za načine oblikovanja osjetilnih materijala putem intimnih, suradničkih i društvenih procesa. Koristeći se predlošcima iz queer znanstvene fantastike, u svojim radovima koreografira tijela te digitalne i opipljive objekte, u strukture ne-orijentabilnih oblika izlaganja. Svoj rad vidi kao spekulativnu tehnologiju uzajamne preobrazbe. Od svibnja 2022. do rujna 2023. sudjelovao je u radu centra za umjetnička istraživanja a.pass Advanced Performance and Scenography Studies u Bruxellesu, a trenutno radi kao vanjski suradnik za transmedijske umjetnosti pri Paris College of Art.
