U arhitektonskoj se zajednici svake dvije godine, u ovo doba, s nestrpljenjem isčekuje trenutak kada će biti objavljeni projekti koji konkuriraju za nagradu Europske unije za suvremenu arhitekturu / Mies van der Rohe Awards (EUmies Awards). I taj se trenutak konačno dogodio ovog vikenda. Europska komisija i Fondacija Mies van der Rohe s ponosom su objavili nominirane arhitektonske projekte za 2024. godinu, i to čak 362 značajna ostvarenja realizirana u 38 europskih zemalja!
Kao i svake godine među ponajboljim arhitektonskim riješenjima iz čitave Europe nalaze se i domaći projekti, ove godine ih je čak 10!
Nagrada EUmies Awards započela je svoj 18. ciklus u svibnju 2023., s mrežom stručnjaka i arhitektonskim udruženjima iz cijele Europe koji su predložili 362 projekta. Žiri će među ovom opsežnom selekcijom odabrati 40 najistaknutijih projekata, a zatim će posjetiti finaliste, što predstavlja priliku za intervju s arhitektima i njihovim suradnicima, klijentima te ljudima na koje ostvarenja imaju utjecaj.
Ako smijemo dodati, selekcija iz Hrvatske nikada nije bila snažnija pa vjerujemo da bi na ovom izdanju nagrade neki od domaćih projekata, a možda i više njih, zaista mogao završiti među 40 odabranih na tzv shortlist.
Članovi ovogodišnjeg žirija su Frédéric Druot (Pariz/Bordeaux) – predsjednik, Martin Braathen (Oslo), Pippo Ciorra (Rim), Tinatin Gurgenidze (Tbilisi/Berlin), Adriana Krnáčová (Prag), Sala Makumbundu (Luksemburg) te hrvatski arhitekt Hrvoje Njirić.
Kako su napopenuli iz fondacije, EUmies Awards za 2024. dodijelit će se najboljim radovima u Europi završenim u periodu između travnja 2021. i svibnja 2023. godine. Ciklus 2024. razmotrit će trenutne izazove s kojima su suočeni građani, arhitekti, klijenti, kreatori politika i drugi stručnjaci u kontekstu Europskog zelenog plana. Glavni ciljevi su postići temeljito razumijevanje transformacije europskog izgrađenog okoliša, prepoznati i pohvaliti izvrsnost i inovativnost u području arhitekture, postići održiviji okoliš razmjenjujući ideje i iskustva o novim pristupima održivosti, odnosno promičući ekološku, društvenu i gospodarsku osviještenost kroz arhitekturu, krajobraznu arhitekturu, urbano planiranje i dizajn, kao i suradnju s drugim područjima kulture, umjetnosti i komunikacije.
Među najbolje arhitektonske projekte iz cijele Europe nastale u protekle dvije godine, uvršteno je i deset projekata iz Hrvatske:
Sportska dvorana Zlatar Bistrica – NOP Studio / Ivan Galić
Više o projektu: Dvorana je katalizator društvenog, rekreativnog i sportskog života koji na zajednicu ima učinak homogenizacije i povećanja kvalitete življenja u lokalnoj sredini. Objekt dvorane sa velikim rasponima donekle koristi logiku i rješenja velikih hala za koja postoje spremna tehnička rješenja koja se prilagođavaju za ovu svrhu. Pročelja su uglavnom planirana kao sustav prefabriciranih betonskih elemenata. Zidovi su projektirani kao troslojni elementi sa središnjim slojem u funkciji izolacije, dok su vanjske i unutarnje plohe završno obrađene u kontroliranim uvjetima. Dolomitni agregat dijabaz koji je korišten u betonu kao vanjska površina fasade, svojim karakteristikama i tamno zelenom bojom asocira na lokalne materijale, prvenstveno sljemenski kamen koji je eksploatiran i nije više dobavljiv. Kako je na parceli teren u padu od istoka prema zapadu, u interijeru je ostvaren prostorni kontinuitet od povišene galerije u nivou školskog trga do sportskih terena koji su u razini pristupa na jugu. Interijer definiraju krovni drveni lamelirani nosači i sekundarna konstrukcija, a dosljedno su korišteni drveni elementi u svrhu akustike i opreme, kao akcenti poput klupa na tribinama ili obloge zidova oko terena. Zapadno uzdužno pročelje projektirano je sa karakterističnim zakošenim betonskim panelima koji omogućuju prodor svjetla u interijer, ali sprječavaju pretjerano osunčanje sa nepovoljne zapadne strane. (Opširnije o proejktu saznajte ovdje)
Rekonstrukcija i nadogradnja Osnovne škole Ksavera Šandora Gjalskoga – STUDIO BF / Zoran Boševski, [Boris Fiolić], Željko Golubić
Više o projektu: Osnovna škola Ksavera Šandora Gjalskoga je izgrađena 1961. godine prema projektu arhitekta Željka Žlofa (za biro APB – arhitekta Ive Geršića). Postojeća škola je izgrađena na umjetnom platou između Perivoja srpanjskih žrtava i Mlinarske ulice nakon opsežnih zemljanih radova s učionicama raspoređenima duž ulice po tipologiji češlja, koje kao da slijede ritam susjednih obiteljskih kuća. Projekt rekonstrukcije postojeće škole i dogradnje s četiri nove učionice, knjižnicom i dvodijelnom sportskom dvoranom s pratećim sadržajima bio je potreban kako bi se u školi mogla organizirati jednosmjenska nastava.
Na iznimno zahtjevnoj lokaciji sa strmom padinom i malom parcelom, dogradnja se priljubljuje uz postojeću školu i ukapa u teren. Slijedeći prostornu logiku postojeće škole zadani program se raspoređuje oko niza atrija, svjetlika i dvorišta s ciljem stvaranja suvremenog edukativnog prostora koji s postojećom školom čini jedinstvenu cjelinu. Budući da je novogradnja velikim dijelom ukopana u teren, pročelja se izvode od profilit stakla s translucentnom izolacijom kako bi se preko atrija u što većoj mjeri ostvario kontakt s nebom s ciljem stvaranja što ugodnijeg prostora za boravak djece.
Činjenica da je prošlo 15 godina od projekta do realizacije govori koliko je arhitektura spora djelatnost i da treba na neki način preživjeti vrijeme. Ono što možda čini ovaj projekt i danas relevantnim je to što se nastojalo stvoriti edukativni prostor koji stavlja u jednakoj mjeri naglasak na onaj formalni dio obrazovanja koji se odvija unutar učionice, kao i na sve one zajedničke prostore druženja i susreta, kako unutar tako i izvan zgrade; svi ti prostorni sklopovi u jednakoj mjeri sudjeluju u procesu obrazovanja.
Vidikovci i Centar za posjetitelje Lonjskog polja – roth&čerina / Mia Roth-Čerina, Tonči Čerina
Više o projektu: Vidikovci su Lonjskom polju svojstven trag stoljeća kultiviranog krajolika, antropogeno-prirodnih simbioza, graničarske povijesti. Vertikale čardaka, čeka, promatračnica – postojećih, nakrivljenih, nestalih – činile su zaseban sloj čija su mjerila unutar ovog prostora međusobno komunicirala vlastitim jezikom. U okviru projekta afirmacije Parka prirode Lonjsko polje, jedinstvenog u europskom kontekstu, planiran je niz intervencija koje posreduju i tumače njegovu posebnost.
Lonjsko polje tijekom godine prolazi radikalne mijene – rijeka nakon zime plavi, pretvarajući nizinu u niz plitkih vodenih zrcala u kojima se u proljeće mrijeste ribe. Povlačenjem vode nastaju jezerca – gozba za veliki broj vrsta ptica, a nakon toga nepregledne bogate livade za slobodnu ispašu stoke. Brojne autohtone vrste tako se ovdje sele i putuju, a promatrati ih u prirodnom elementu na njihovim proputovanjima posebna je privilegija koja počinje uvažavajućim dijalogom pažljivih intervencija. (Više informacija o projektu potražite ovdje i ovdje)
Rekonstrukcija rimskog kazališta – Emil Jurcan
Više o projektu: Arheološki ostaci rimskog teatra nalaze se u središtu Pule, na istočnoj padini povijene jezgre grada. Projektom rekonstrukcije izvedena je parcijalna obnova tribina nekadašnjeg kazališta kako bi se lokacija mogla koristiti za organizaciju priredbi, predstava i koncerata. Obzirom da je izvorni gabarit antičke građevine u dijelovima prekriven naknadnim slojevima iz srednjeg i novijeg vijeka nemoguće je bilo planirati potpunu rekonstrukciju prvotnog perimetra tribina. Stoga se pristupilo rekonstrukciji većih dijelova donjeg prstena tribina te dva segmenta gornjeg prstena (zapadni i sjeverni). Redukcijom tribina zbog zatečenih elemenata u prostoru stvorena su dva konstruktivna elementa izvedena od čelične trodimenzionalne rešetke. Forma nove čelične tribine prati raster nekadašnjih antičkih tribina, a između gornjih i donjih redova smještena je pasaža s koje se spuštaju i uzdižu stubišta za punjenje i pražnjenje tribina. Ova pasaža zamišljena je kao glavna infrastrukturna kičma kazališta jer se u njenom trupu nalaze sve potrebne električne instalacije za rasvjetu, ozvučenje i optičku mrežu. Za razliku od čeličnih tribina središnja je tribina kazališta izvedena u bijelom betonu bez nosive konstrukcije direktno na očišćenu matičnu stijenu i predstavlja sastavni dio nove topografije okoliša.
(Detaljnije o projektu saznajte ovdje)
JAŠIONICA * ZK odjel Općinskoga građanskog suda u Zagrebu (OGSZG) – Gruntovnica – Davor Bušnja
Info o projektu: Mala natkrivena jašionica izgrađena je 1903. u sklopu Vozarske vojarne. Transformacija prostora bivše vojarne u Trg pravde postiže se reinterpretacijom donjogradskog bloka na način da se – inverzijom urbanističke tipologije dokida privatno zeleno dvorište te formiraju 2 tipa javnog prostora (pješački trg u središtu bloka i 4 urbana parka po obodu). Jašionica je smještena u južnom parku budućeg Trga pravde te je prožeta visokim zelenilom koje oplemenjuje radni ambijent i implicira produžetak javnog parka. Sukladno Lenucijevom obrascu zaštićeni objekti po rubu obuhvata artikulirani su kao paviljoni u zelenilu. Zidani, kompaktni i racionalni objekt Jašionice koji se sastoji od velike hale i ulaznog aneksa dobiva svoj kontrapunkt u laganoj, otvorenoj i transparentnoj dogradnji. Volumen ulaznog aneksa tako postaje kuća unutar kuće. Formatom dogradnje zadržana je specifična kompozicija zaštićenog objekta i sačuvan je suodnos s Velikom jašionicom. Na spoju dogradnje i Jašionice formirana je cezura kao ulazni prostor gruntovnice u formatu passagea između Ulice Baruna Filipovića s Trgom pravde. Detaljnijie o projektu saznajte ovdje
Vinarija Tomac – DVA ARHITEKTA / Tomislav Ćurković, Zoran Zidarić
O projektu: Donja Reka je naselje u kontaktnoj zoni Plešivičkog vinogorja i grada Jastrebarskog s pretežito ruralnim obilježjima. U takvom je okruženju obitelj Tomac 70 godina formirala ansambl kuća koji objedinjuje različite funkcije. Zbog povećanja kapaciteta vinograda, pojavila se potreba za proširivanjem vinskog dijela u vidu dogradnje. Dogradnja je interpolirana na način da se stvori novi ansambl koji će u samom središtu formirati zeleni pješački trg. Obitelj Tomac poznata je po pjenušcima, a vinska karta bazirana je na maceriranim vinima koja odležavaju u velikim drvenim bačvama i amforama. Kraj je poznat po drvenim bačvama, a odležavanje i čuvanje vina u amfori (quevri), koja je zakopana u zemlju na mjestu koje se zove marani, drevna je gruzijska metoda. Oslanjanje na tradiciju, povratak vrijednostima koje baštinimo od djedova, koristeći drevne, ali osuvremenjene tehnologije i iskustva srodnih regija put je koji vodi prema prirodnim i nesputanim vinima. Nova zgrada vinarije je okvir koji udomljuje taj način razmišljanja, a zadaća arhitekata je da arhitektonskim jezikom i izražajnim sredstvima, koristeći metodu „sljubljivanja“, pošalju istu nedvosmislenu poruku kao vina koja će u njoj obitavati. U blizini vinarije nalazi se gospodarsko dvorište s drvenim štagljem i 100 godina starom stajom sa zidovima od opeke. Saznanja prilikom tog posjeta poslužila su arhitektima kao inspiracija i bila su ključna pri donošenju svih važnih odluka u procesu projektiranja po pitanju odnosa prema tipologiji i graditeljskim elementima oblikovanja, smještaja kuće na parceli, odabiru i tretmanu materijala… Kao što biodinamički vinar, da bi dobio vino bez intervencija, koristi grožđe u kakvoći kakvu mu je priroda dala, tako su arhitekti svaki građevni materijal koristili na način da ga prezentiraju u njegovoj izvornoj prirodnosti. (Detaljnije o projektu saznajte ovdje)
„Moje mjesto pod suncem“ adaptacija prostora – Ana Boljar, Ida Križaj Leko, Enia Kukoč, Kristijan Mamić, Marin Nižić, Ariana Sušanj, Damian Sobol Turina
O projektu: Projekt Moje mjesto pod suncem proizlazi iz društveno-ekonomskih okolnosti dijela stanovništa grada Rijeke, obitelji koje žive u lošijim socijalnim i ekonomskim uvjetima. Projekt koji provodi udruga CeKaDe – Centar za kulturu dijaloga, posvećen je borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti djece te promicanju vrijednosti građanske solidarnosti i društvenog dijaloga.Između ostalog, Moje mjesto pod suncem se fokusira na pružanje sustavne razvojne podrške djeci u stjecanju znanja i vještina te omogućavanju sudjelovanja u aktivnostima koje bi im inače bile nedostupne, uz stalno dostupnu stručnu psihosocijalnu podršku. I upravo za to djelovanje, u koje su uključeni djeca, roditelji, zaposlenici udruge, stručnjaci i građani-volonteri, bilo je potrebno stvoriti adekvatno mjesto, mjesto produženog boravka za djecu školske dobi. Sam proces uvjetovao je njegovo stvaranje kroz pronalaženje potencijalnog prostora, zagovaranje za dobivanjem istog, osmišljavanje adaptacije te nacionalnu donatorsku kampanju za prikupljanje sredstava za adaptaciju. (Detaljnije o projektu pogledajte ovdje)
Dječji vrtić Gornja Stubica – MVA / Mikelić Vreš Arhitekti
fotografija: Jure Živković
O projektu: Dječji vrtić u Gornjoj Stubici nalazi se u podnožju sjeverno orijentirane padine u blizini Gupčeve lipe, smješten između poljoprivrednih površina i niske obiteljske, pretežno ruralne stambene izgradnje. Aleja lipa, crkva, župni dvor, oranice, polja kukuruza i kokoši iz obližnjih dvorišta dio su pejzaža koji ga okružuje. Vrtić je koncipiran kao ‘susjedstvo u kući’, kompaktna prizemnica s pet jedinica – tri vrtićke i dvije jasličke. Prostori su organizirani linearno, uz središnju komunikaciju – skupne sobe orijentirane su prema jugu a svi ostali prostori prema sjeveru. Središnja komunikacija, kao svojevrsna ‘unutarnja ulica’, mjestimično se proširuje i pretapa u prostore PVN-a (prostora više namjena), dječjih garderoba, površinu za smještaj kolica i nišu za rad u manjim grupama. Na ovaj način oblikovan je kontinuirani unutarnji krajolik zajedničkih prostora, prilagodljiv različitim načinima korištenja – dječja priredba, sportske igre, zajedničko blagovanje, individualni i grupni rad, itd. Artikulaciju središnjeg prostora i dojam unutarnjeg mikrourbaniteta dodatno podržava zenitalno osvjetljenje te puni volumeni servisnih prostora, oblikovani poput malih kuća unutar kuće. (više o projektu pogledajte ovdje)
Ekološka farma crnih slavonskih svinja – SKROZ / Margita Grubiša, Marin Jelčić, Daniela Škarica, Ivana Žalac, Zvonimir Marčić
fotografija: Bosnić+Dorotić
O projektu: Crna slavonska svinja autohtona je hrvatska vrsta i dio hrvatske kulturne baštine koja se prenosi generacijama. U 19. stoljeću to je bila najčešće uzgajana vrsta u Slavoniji. Tijekom 20. st. broj jedinki kontinuirano pada, do te mjere da je 90-ih godina proglašena ugroženom vrstom. Prema službenim podacima taj se broj u jednom trenutku sveo na samo 46 krmača i 6 nerasta. S porastom svijesti o klimatskim promjenama i zdravom životu, proteklih desetak godina vraća se i interes za ovu specifičnu vrstu. Jedan od prvih uzgajivača koji su započeli s uzgojem ove zanemarene vrste bila je tvrtka Sin Ravnice iz Creta Viljevskog kraj Donjeg Miholjca. U početku je to bio ekološki uzgoj u potpunosti na otvorenom, bez ikakve staje ili nadstrešnice, obzirom da je crna slavonska svinja izuzetno otporna i izdržljiva vrsta. Međutim, nakon nekoliko godina, kako je broj jedinki rastao, shvatili su da moraju osigurati nekakav oblik kontroliranog uzgoja, olakšati uvjete i životinjama ponuditi zaklon.
Više o projektu pogledajte ovdje)
Rekonstrukcija Providurove Palače – Iva Letilović, Igor Pedišić
fotografija: Bosnić+Dorotić
O projektu:
Dvije palače – novi kompleks umjetnosti i kulture, suvremena intervencija u obnovljenim baštinskim palačama, prostire se na deset tisuća četvornih metara, s ambicijom kulturnog dnevnog boravka grada Zadra, ali i nacionalno relevantnog središta kulture i umjetnosti.
Današnje Dvije palače obnavljane su u fazama: Kneževa palača obnavljana je u razdoblju od 2014. do 2017., a obnova Providurove palače kao samostalne uporabne cjeline rađena je od 2019. do početka ove godine kroz projekt Zadar baštini – Integrirani kulturni program Grada Zadra 2020. Obnovljene palače povezane su u jedinstven sklop, a kompletni dovršetak čitavog kompleksa, konačno funkcionalno srastanje u jedno tkivo, bit će završeno kroz predviđenu treću fazu. Više o projektu saznajte ovdje
Mies van der Rohe Award je utemeljena 1987. godine kao nagrada koja vrednuje i promiče doprinose europskih arhitekata razvoju novih ideja i tehnologija, a dodijeljuju je Europska komisija i Fondacija Mies van der Rohe.
Čestitamo nominiranim autoricama i autorima!
