Riječka Galerija Filodrammatica novu je godinu startala izložbom novomedijske umjetnice Gaije Radić, jednim od najzanimljivijih mladih imena na domaćoj sceni. O svojim radovima, u kojima izlagačke prostore transformira u imerzivne virtualne ambijente, govorila je u lanjskom intervjuu za Vizkulturu, a na aktualnoj riječkoj izložbi predstavlja interaktivnu instalaciju Chora. Izložba je otvorena do 30. siječnja, a može se pogledati radnim danima između 11 i 13 te 17 i 20 sati, a subotom od 17 do 20 sati.
Osmišljen kao istoimeni konceptualni entitet, rad Chora kreiran je kao konfiguracija materijalnih i nematerijalnih elemenata, predstavljajući autonomnu silu koja postoji kako u fizičkom prostoru galerije, tako i u virtualnom 3D prostoru koji je projiciran na dvije ovalne ploče od pleksiglasa. Instalacija je nastala u suradnji Gaije Radić s Institutom za suvremenu umjetnost Aksioma iz Ljubljane.
U predgovoru Maja Burja piše sljedeće:
Svojom imerzivnom video instalacijom Chora, umjetnica Gaia Radić otvara novo poglavlje unutar korpusa virtualnih svjetova koji djeluju kao perceptivne pripovijesti, istovremeno transformirajući prostore koje nastanjuju u autopoetičke sustave stvaranja svjetova.
U Chori, prostor nepomično čeka posjetitelja. Njegovim dolaskom, unutar prostrane virtualnosti pojavljuje se podijeljena perspektiva. Kroz dva suprotna otvora počinje se otkrivati geološki teren, koji se čini nevezanim za bilo koje specifično mjesto. Sastavljen od međusobno povezanih laguna, svijet naizgled prelijeva nebeska primordijalna tekućina, održavajući prostor u stanju neprekidnih promjena.
Ovaj neprekidni tok vodi pogled posjetitelja duž naborane topologije koja se, zauzvrat, polako provlači i kroz samog promatrača. U tom susretu, perceptivni organi promatrača postaju kanali kroz koje se prostor reflektira na samog sebe. Chora oblikuje i istovremeno biva oblikovana svojim materijalnim domaćinom te ostvaruje svoj generativni potencijal kada se fizički i virtualni svjetovi susretnu kroz percepciju promatrača.
Heterotopijski prostor funkcionira kao sito u kojem se jedan svijet reflektira i lomi u drugi, proizvodeći samoreferencijalnu stvarnost koja se kontinuirano iznova oblikuje. Jer, čim proces samooblikovanja započne, slijedi raspršivanje. Kada promatrač napusti prostor, krajolik se smiruje, a Chora se vraća u svoje uspavano stanje do dolaska novog tijela.
