Iako smatram da je izuzetno nezahvalno Zagreb uspoređivati s velikim europskim središtima kao što su Beč, Berlin, Budimpešta, Pariz, Prag, itd.,* s obzirom da ovaj tekst započinjem boraveći u Berlinu, osvrt na knjigu Vizija grada u budućnosti: Horizont 2050. Budućnost koja se tek nazire autora i urednika Tihomira Jukića (uz uredničku suradnju Kristine Perkov i Mateje Nosil Mešić) u nakladi Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagreb (lipanj 2025.), ipak ću započeti vizijama budućnosti kakve se razvija službeni Berlin. No, prvo da napomenem: osvrt nije prikaz – a ovaj, ukazujući više na fragmente nego na cjelinu, služi da potakne da sami proučite ovu knjigu koja se može besplatno skinuti (poveznica na kraju teksta). Na službenim stranicama Senata Grada Berlina – Uprave za razvoj grada, izgradnju i stanovanje, istaknuta je ilustracija koja jasno ukazuje na grad – malog mjerila, iako je carski Berlin, upravo – velikog mjerila. Zajedništvo, održivost, bicikli, boravak na otvorenom, zelenilo…sve su to ključne riječi strategija razvoja grada Berlina. Na papiru.
No, moj kratki boravak na granici berlinskog centra (Berlin Mitte) i Kreuzberga, konkretno na Leipzigerststrasse, ukazuje na upravo suprotno: automobili vladaju, dapače postali su vrlo neugodni (gotovo kao u Zagrebu, odjednom su se i u berlinskom prometu pojavila raskršća s izuzetno opasnim rješenjima gdje je i pješacima, i biciklistima, i automobilima zeleno svjetlo – istovremeno!), zagađenje je visoko, kao i arhitektura, biciklista ima, ali ne više no automobila, zelenilo je slabo, zrak loš, pogotovo u ovo doba godine. Od grada koji se prije 10 godina hvalio maksimom Arm aber sexy (Siromašan ali sexy), nije ostalo puno: korporacije, prije svega medijske, shopping, shopping, shopping, politika, pa tek onda kultura (muzeji, galerije, kina…). Od nekadašnjih umjetničkih skvotova nije ostalo ništa – gdje je npr. nekad bio umjetnički skvot Tacheles, danas su stanovi koji se prodaju za 10-15000 eura po kvadratu, a u lokalima na razini ulice: opet automobili, naravno, „hibridni“, navodno zeleni, i opet dosadni luksuzni brendovi/korporacije).
Berlin danas je sve samo ne ono što se ilustracijom za Plan razvoja Berlin 2030 priziva. A koja kaže sljedeće: „Strategija Berlin 2030, kao integrirani koncept, preuzima postojeće planove i programe te na njihovoj osnovi razvija vodeći okvir za razvoj cijelog grada. Regionalni planovi su pri tome jednako uključeni u proces izrade kao i koncepti za cijeli grad ili pojedine dijelove grada. U strategiji se definiraju ključne strategije, ciljevi i područja djelovanja, te se smještaju u prioritetna područja razvoja grada. Kao koncept urbanog razvoja, Strategija Berlin 2030 predstavlja temelj za koordinirano srednjoročno i dugoročno planiranje, koje nadilazi pojedine sektore.“
S time se slaže i knjiga Vizije grada u budućnosti. Horizont 2050: strategije razvoja moraju se raditi interdisciplinarno, i to je crvena nit koja se proteže kroz cijelu knjigu koja se sastoji od 6 poglavlja (1. Dobri gradovi / Bolji život, 2. Suvremene tendencije gradova, 3. Grad &…, 4. Grad – povelje, deklaracije, agende, 5. Vizije razvoja gradova do 2050., 6. Poželjna budućnost Zagreba) i zaključka.
Nadalje, Strategija Berlin 2030 kaže sljedeće: „U područjima u fokusu trebali bi se s jedne strane aktivno probuditi potencijali kako bi se iz cjelokupne gradske perspektive potaknuo i podržao pozitivan razvoj. S druge strane, u njima bi se trebale sačuvati kvalitete koje Berlin čine ugodnim za život i prepoznatljivim. Cilj ovog dvostrukog pristupa je integrirani razvoj grada koji daje odgovore na najvažnije prostorne izazove Berlina. Ti izazovi posebno uključuju potrebu za pristupačnim stanovima, očuvanje društvene raznolikosti u kvartovima, prilagodbu naseljenog područja klimatskim promjenama, oblikovanje prometne tranzicije, razvoj kao policentričnog grada s kratkim udaljenostima i regionalnu povezanost s okolnim područjima. Suočen s tim izazovima, područja u fokusu ističu se posebnim svojstvima u usporedbi s ostatkom gradskog područja: ukazuju na površine koje su potencijal za gradnju, utječu pozitivno na okolna područja, kroz izgradnju javne infrastrukture i privrednim privatnim investicijama, privlače internacionalno stanovništvo u Berlin kao svjetsku metropolu, te utječu na razvoj grada kroz inovativne impulse iz civilnog sektora“.
No kada bacimo pogled na drugu ilustraciju i potrudimo se čitati između redaka, te ako uključimo malo participant-observer metodologije možemo samo zaključiti: Berlin se masivno širi, centar grada se brutalno džentrificira, društvena raznolikost teško da je moguća u gradu koji je naočigled oštro rasno-klasno podijeljen, a civilni sektor očito će se gurnuti na rubove da u prekarnim uvjetima rada održava kakav-takav privid demokracije u krajnje klasno i rasno polariziranom društvu.
Što mi, jasno, nameće, pitanje: služe li strategije često samo kao paravani za neke dogovore koji se odvijaju na sasvim drugim razinama?
Knjiga o kojoj će ovdje biti riječ proklamira progušćivanje umjesto širenja, što je i logično, Zagreb si je to mogao dozvoliti, i o tome slušamo od seminara 1990-ih koje su organizirali Vedran Mimica, koji je u to vrijeme radio na Berlage institutu, i Vlado Mattioni, koji je od 1993. do umirovljenja 2010. godine bio zaposlen u Gradskom zavodu za planiranje razvoja grada i zaštitu okoliša. Međutim, od tog vremena do danas, uza sve novije strategije u Zagrebu, dogodilo se nije ništa pozitivno – točkasti urbanizam proždrao je čitave dijelove grada na najgori mogući način, opteretivši postojeću infrastrukturu (napravljenu naravno u doba „mračnog“ socijalizma) do neizdrživih razmjera. Investitori se potom prave blesavi, a teret snose – građani i gradske uprave (ako svoj posao rade pošteno). Progušćivanje je još moguće u nekim dijelovima grada (npr. Ulica grada Vukovara, originalno Avenija proleterskih brigada), ali na Trešnjevci koju je pojeo točkasti urbanizam – sigurno ne. A ni u Radničkoj, koja je već odveć opterećena.
No, vizije i strategije su nam potrebnije nego ikad, ali potrebno je i da ih čita i usvoji što veći broj ljudi, kao i da što veći broj ljudi i civilnih organizacija monitorira provedbe tih strategija i usvajanje planova koje eventualno iz njih proizlaze.
Knjizi Vizije grada u budućnosti. Horizont 2050, koja je apsolutni must-read za sve koje zanima prostor pridonose brojni stručnjaci: Tonči Čerina ukazuje na nužnost eksperimenta i utopije u arhitekturi, s čime s ne mogu više složiti, na kraju, upravo ta dva ideološka stupa su i osnova socijalističkog grada čije benefite i danas uživamo, a na tom tragu je i prilog multimedijalne umjetnice i ekonomistice Ivane Tkalčić; Velimir Šonje, makroekonomist i analitičar, svjestan promjena u rasno-klasnim konstelacijama Zagreba ukazuje na „imperativ kulturne i ekonomske integracije i prevencije segregacije i stvaranja geta“; Siniša Staničić, arhitekt i ekspert za suvremeno upravljanje površinskim vodama daje nadu da Zagreb može postati „spužva za stabla“ (dobro pročitati taj dio knjige prije no što se rezignirano odmahne rukom ) te nas tako spasiti od toplinskih otoka i pripadajućih užasa; stručnjak za sigurnost i zaposlenik Policijske akademije u Zagrebu Krunoslav Borovec ukazuje na nužnost uključivanja građana u oblikovanje njihovog neposrednog okoliša; Ana Mrđa sažima šest vrsta strategija za umanjivanje negativnih posljedica turizma pri planiranju gradskih prostora.
Ivanu Čižmeku, arhitektu, urbanistu i umjetniku, trebalo bi dati mjesta da razloži svoju mapu radova u najmanju ruku u jednoj zaista velikoj izložbi – zanemarivanje Čižmekovog doprinosa razvoju Zagreba (i ne „samo“ kroz Dugave i praksu, što je već dovoljno za svjetske anale, već upravo kroz misaoni i diskurzivni rad) pokazuje samo koliko smo malomišćanska sredina koja ne vidi ono što joj je pred nosom. Podsjetimo se našeg razgovora s Ivanom Čižekom iz godine u kojoj je prvi puta izložena njegova mapa, te dodajmo da je u knjizi Vizije grada u budućnosti. Horizont 2050 Čižmekov rad ilustriran sa samo dvije ali visokovrijedne konceptualne mape/plana koje bi trebale, uokvirene u velikom formatu, visjeti na zidovima svih osnovnih i srednjih škola te fakulteta u Zagrebu, ukazujući na potrebu da se tom opusu ozbiljno posvetimo, barem kroz jedan ako ne i više doktorata; Sanja Gašparović s Katedre za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu ustvrđuje da pejzaž treba postati osnovni gradotvorni element (sociologinja Vesna Janković već godinama govori o jestivim urbanim vrtovima, ali malo tko sluša); od raznorodnih polazišta i promišljanja uvijek artikuliranog Alana Kostrenčića istaknula bih temu privremenog korištenja, koja kod nas nažalost nikada nije saživjela kao metoda konverzije brownfield areala. Boris Buden također polazi od svog iskustva Berlina, gdje živi i radi, te potvrđuje moj dojam: od posvemašnje okupacije od strane korporativnih maloumnika kao što je Elon Musk, ono malo identiteta Berlina što je preživjelo zadnjih 15 godina intenzivne džentrifikacije spašavaju – aktivisti.
Veliki doprinos knjige Vizije grada u budućnosti. Horizont 2050 zasigurno je poredbena analiza vizija i strategija raznih gradova: od onih koji nisu dobra paralela za Zagreb, ali se svejedno može učiti od njih (poput Beča, Budimpešte ili Praga, koji su jednostavno već u srednjem vijeku bili velegradovi, dok je Zagreb bio jedan od tisuća malih utvrđenih gradova), do onih s kojima nam ne bi trebalo biti ispod časti uspoređivati se češće: Antwerpen, Barcelona, Bratislava, Brno, Dortmund, Kopenhagen, Milano, Lodz, Rotterdam, i dr. Taj posao dobro su obavili studenti uključeni u produkciju knjige.
Knjiga sadrži i dobar pregled internacionalnih strateških i stručnih dokumenata i agendi važnih za urbanističko planiranje: od Agende 2030 preko Amsterdamskog pakta, Povelje iz Barcelone, Leipziških povelja pa do Novog Bauhausa – sve su to dokumenti na koje se gradske uprave kojima je stalo do razvoja svojih gradova mogu pozivati pri izradi vlastitih strategija, kao i pri traženju EU sredstava za razvoj. Kao što ističe Šonje: „Zagreb nije puno manji od Amsterdama i Stockholma. Veći je od Kopenhagena i Dublina. Zagreb je grad koji još uvijek ima dovoljno ljudske energije za pretvaranje u atraktivnu i vibrantnu metropolu (tako ga se ponekad naziva, ali uglavnom iz pobuda koje su povezane s liječenjem kompleksa europske provincije)“. Jedina problematična riječ u ovom citatu je „pretvaranje“. Nitko i ništa neće „pretvoriti“ Zagreb u metropolu preko noći. Strategije i vizije upravo i služe tome da se potaknu javne diskusije, a potom i da se nizovi gradskih ureda prime posla i nastave na tradicijama planiranja Zagreba koje su počele s Radnom grupom Zagreb, a nažalost bivaju odbačene 1990-ih s ciljem potpune deregulacije sa svrhom bogaćenja pojedinaca na štetu većine. Ako je cilj razvoja dobar život što većeg broja ljudi, to se mora drastično promijeniti, što nije lak poduhvat u zemlji u kojoj je predugo „na vlasti“ stranka poput HDZ-a.
Za kraj ovog kratkog osvrta na ovu važnu publikaciju koja svojom besplatnošću samo dobiva na vrijednosti jer se obraća svima, bez obzira na klasni status, podcrtala bih nekoliko redaka koji se nalaze u zaključku publikacije:
- Pozicioniranje Zagreba na republičkoj (u odnosu na Split, Rijeku i Osijek) te regionalnoj razini (Beč, Budimpešta, Ljubljana, Beograd)
- Uočiti izazove i potencijale Zagrebačke županije kao razvojne mreže gradova i manjih mjesta
- Vizija grada mora biti utemeljena na stvarnim potrebama građana (to je polje na kojem muku muče i antropolozi i sociolozi – ljudi često znaju što žele, ali ne i što odista trebaju, a između potreba i želja nalazi se ponor koji se svakodnevno dubi konzumerizmom kojeg pogoni marketing i oglašavanje)
- Integrirani promet (prije svega prigradska željeznica)
- Prednost urbanoj obnovi, odnosno unapređenje postojećeg gradskog tkiva, što je za Zagreb od vitalnog značaja
- Potenciranje kvartovskog identiteta, na čemu Grad Zagreb intenzivno radi, npr. posljednje 4 godine…
I naposljetku, ono o čemu i sama „trubim“ već 25 godina: interdisciplinarni timovi koji rade na svim gore zadanim ciljevima. Knjiga Vizije grada u budućnosti. Horizont 2050 nalazi se na poveznici.
*Na početku knjige Mythos Großstadt. Architektur und Stadtbaukunst in Zentraleuropa 1890-1937 [Wien, Budapest, Prag, Krakau, Zagreb, L’viv, Ljubljana, Brno, Timisoara, Zlín]. München, London, New York, NY, Prestel 1999. , urednice Blau, Eve i Monika Platzer jasno ukazuju da je Zagreb bio (a i ostao), usporediv s gradovima kao što su Bratislava, Krakov, Lavov, Lodz,a ne s centrima habsburške moći koji su već krajem 19. stoljeća imali 1 000 000 stanovnika, što Zagreb nema ni danas. Ako, naravno, uzmemo u obzir grad unutar njegovih gabarita i legalnu gradnju. Ilegalna gradnja u okolici Zagreba problem je „države“ koja to nije.
Autorica: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Vizuali korišteni za opremu teksta (osim gdje je navedeno) preuzeti su iz knjige Vizije grada u budućnosti. Horizont 2050. Knjigu možete prelistati i preuzeti ovdje
Više o knjizi Vizije grada u budućnosti. Horizont 2050 potražite ovdje.
Autor projekta i urednik: prof. emer. dr. sc. Tihomir Jukić
Urednička suradnja: Kristina Perkov, mag. ing. arch., Mateja Nosil Mešić, mag. ing. arch.
Dizajn publikacije: doc. Andrija Mudnić
Oblikovanje grafičkih materijala: doc. Andrija Mudnić i Luka Nera Sibila
