Vizkulturin podcast zamišljen je kao dijaloška artikulacija aktualnih autorskih umjetničkih projekata, recentno izloženih u zagrebačkim galerijama.
U novoj epizodi VK podcasta umjetnica Marlen Ban govori o svojoj izložbi Amore ist gone, otvorenoj do 26. travnja u zagrebačkoj Galeriji Karas. O svojoj umjetničkoj praksi, u kojoj spaja osobno, društveno i političko, Marlen je govorila u intervjuu za Vizkulturu, a na aktualnoj izložbi predstavlja site-specific instalaciju na temi suvremenih romantičnih odnosa razmatra šire društvene fenomene.
Gošća: Marlen Ban
Razgovara: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Slijedi predgovor Tene Bakšaj:
Koliko smo spremni podrediti svoj život drugoj osobi? Zašto se javlja strah od separacije, a zašto se upuštamo u nešto beznadno te svjesno patimo?
Amore ist gone priča je o krajnostima. Ona je opsesivna potreba za bliskosti, za odnosom koji prirodno živi, sam od sebe, bez kompromisa. Istovremeno to je kontemplacija o posljedicama želje za samoodrživosti između tuđeg nemara i vlastitog komfora.
Marlen Ban u galeriji Karas u formi ambijentalne instalacije predstavlja novi rad pod nazivom Amore ist gone, ujedno i svojevrsni završetak jednog umjetničkog poglavlja. On se nadovezuje na No more ”I’m Sorry”, umjetnički projekt prethodno realiziran u Galeriji Miroslav Kraljević. Dok je No more ”I’m Sorry” bio usmjeren na osobno iskustvo želje za samostalnosti i zacjeljivanjem nakon turbulentnih događaja, Amore ist gone fokusiran je na protutežu – skriveni dio podsvijesti povezan s egom, čežnjama i porivima. Istovremeno, to je pomirba s odbacivanjem. Zamišljen je na način da otvara prostor dijalogu o razlozima (ne)započinjanja romantičnih odnosa u različitim kontekstima.
Kao i u prethodnom radu, okosnicu site-specific instalacije čini tekst. U ovom slučaju riječ je o sadržaju poruke poslane bliskoj osobi nakon završetka jednog odnosa, koja služi kao reprezentacija patetičnosti i mladenačke nevinosti u težnji za uspostavom romantične privrženosti, ali je i svojevrsna autorefleksija odnosno pokušaj razbijanja iluzije koju smo stvorili o nekome. Pritom sam naslov, korištenjem triju različitih jezika u jednoj rečenici, suptilno sugerira podkontekst – virtualna potraga za partnerom često vodi k selidbi u inozemstvo, a odnosi sa strancima u većini slučajeva donose trenutak suočavanja s odlaskom. Bio to strah od separacije ili povezivanja, intime ili ekonomskih mogućnosti koje vode selidbi, sakupljanjem i sintezom vlastitih osjećaja i misli, Marlen Ban kroz umjetničku praksu vješto reflektira šire društvene fenomene i mehanizme te kroz odabrane teme provlači socijalnu angažiranost.
Uz tekst, odnosno vizualni način njegovog prikazivanja, važnu ulogu u odabiru izvedbe samog rada, ali i njegovog razumijevanja kod gledatelja, igraju teksture i boje.
Dok je prošli rad bio kreiran u formi baldahina, sačinjenog od bijelog materijala batista koji je simbolizirao nježnost u želji za samoodrživosti, za izradu ovog rada umjetnica odabire crvenu i crnu boju i til. Budući da se ova tkanina često povezuje s vjenčanicama ili kostimima balerina, njezina eterična i transparentna svojstva mogu predstavljati svojevrsni simbol kontradikcija povezanih sa ženstvenošću: nježnost, snaga, čistoća, zavodljivost. Crvena boja sadržaja poruke provocira snažne emocije poput ljubavi i požude, dok crna boja samog naslova korespondira s konceptom smrti, u ovom slučaju emocija i privrženosti. Pomnim odabirom materijala i korištenjem bijele, crvene i crne, tri najrasprostranjenije boje koje u većini kultura imaju snažno simboličko značenje, umjetnica zaokružuje trilogiju svoje recentne umjetničke prakse i pritom stvara specifičan ambijent prikladan za prijenos stanja u kojem se pojedinac nalazi kada proživljava i prihvaća ono najdublje što se u njemu može manifestirati, a to su nevinost, patnja, ljubav i smrt.
Marlen Ban (1999.) prostupnica je animiranog filma i novih medija Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Trenutano zavrsava studij upravnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Kroz umjetničku praksu istražuje društvene i osobne odnose, kao i vlastita emocionalna stanja i strahove. Kroz site-specific instalacije, bavi se konceptima prostora i pojedinaca unutar njega. Sudjelovala je na grupnim i samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Trenutano je dio produkcijskog tima Galerije Miroslav Kraljević te volontira u Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan gdje održava likovne radionice.
Projekt VK Podcast – Vizkulturin Podcast dijalozi i online izložbe sufinanciran je sredstvima Grada Zagreba — Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo te Ministarstva kulture i medija RH
