Vizualni umjetnik i modni dizajner Silvio Vujičić, koji u svom opusu kombnira različite motive, medije i tehnologije kako bi istražio teme identiteta, prolaznosti, smrti, fetiša i sl., ovih dana predstavlja svoje nove radove predstavlja na dvjema zagrebačkim izložbama, u produkciji KONTEJNER-a i Umjetničkog paviljona. Na izložbi SKIN(S)CARE – između njege i nasilja, otvorenoj do 27. rujna u izložbeno-izvedbenom prostoru KONTEJNER-a, umjetnik donosi oštru kritiku industrije ljepote i njene uloge u oblikovanju društvene stvarnosti, ističući isprepletenost osobnog identiteta s kulturnim vrijednostima i ekonomskim interesima.
U paviljonu Botaničkog vrta u subotu, 20. rujna u 12 sati otvara se pak izložba Nokturno koja, reminiscencirajući kemijski laboratorij, nudi refleksiju o nevidljivom živom svijetu. Riječ je trećoj sekvenci izložbe Tko je Elsa Fluid, to se zna Umjetničkog paviljona, koja sagledava stvarnost kao prostorno-vremensku i identitetsku konstelaciju fluidnosti. U prethodnim sekvencama, umjetnica Nicole Hewitt bavila se sjećanjem, tragovima i ostacima poznatih eko sustava u futurističko arheološkim inverzijama, kolekcionirale predmete (o čemu smo pisali ovdje), umjetnica Sandra Sterle istraživala je nastanjivost ispražnjenosti (link), dok Silvio Vujičić ambigvitete istražuje stavljajući u fokus ljekovitu i smrtonosnu halucinogenu biljku daturu.
U projektu SKIN(S)CARE, Silvio Vujičić propituje granicu između njege i nasilja, koristeći vlastitu kozmetičku liniju kao kritički alat. U suvremenom društvu njega kože postaje simbol samodiscipline, statusa i gradnje identiteta, oblikovana utjecajem medija, influencera i tržišta. Vujičić kroz vlastitu liniju proizvoda, čiji naziv simbolički spaja “skin care” i “scars” (ožiljke), odnosno “scare” (nenadani strah) otkriva dvosmislenost i složenost njege kože kao društvenog fenomena, otvarajući prostor za promišljanje o granicama između njege, kontrole i manipulacije. Umjetnik koristi njegu kože ne kao sredstvo uljepšavanja, već kao alat za istraživanje konstrukta ljepote, osobnog identiteta. Projekt nadilazi konvencionalno shvaćanje njege kože i šminke isključivo kao estetskih ili funkcionalnih praksi, otkrivajući kako kozmetika može poslužiti za izražavanje suptilnih ideja o identitetu i društveno konstruiranoj prirodi ljepote. Vujičićevi “prirodni” proizvodi od otrovnog bršljana, manga, smokve ili divlje mrkve izazivaju iritacije i osipe, dovodeći u pitanje idealizaciju prirodnog. Kozmetika se tako pretvara u medij otpora i osobnog izraza. Projekt otvara pitanje može li namjerno oštećenje kože biti osobni stil, kao što su to tetovaže ili druge tjelesne modifikacije. Vujičić dekonstruira normativne predodžbe o zdravlju, ljepoti i ružnoći, ukazujući da su to fluidni, kulturno uvjetovani pojmovi. Njegov rad nije utješan – on provocira i destabilizira, poziva na preispitivanje osobnih i društvenih uvjerenja. SKIN(S)CARE pretvara svakodnevnu rutinu u kritičku platformu, gdje njega prestaje biti samo briga za tijelo, a postaje prostor otpora, umjetnosti i redefiniranja identiteta.
Kustosica izložbe je Olga Majcen Linn.
Ambijentalno-zvučna instalacija koju Vujičić gradi za paviljon Botaničkog vrta, može nas podsjetiti na kemijski laboratorij ili sofisticirani alkemijski kabinet iz budućnosti. U središtu je biljka datura, mitskog značaja i halucinogenih, pa i smrtonosnih svojstava. Kemijskim procesima, umjetnik ekstrahira iz nje otrovne alkaloide, nanosi ih na sito te njihovo raslojavanje, kratkotrajno putovanje ubojitih tvari i pojavnost koja traje svega nekoliko sekundi fiksira fotografskim aparatom. Rezultat je slikom materijalizirana vizija, halucinacija, otrovna tvar…
Postavljen u paviljonu Botaničkog vrta, Silvijev je rad inverzija prostora-vremena. Ono što je izvana, uvlači se unutra, unutrašnjost postaje izvanjkost, a vrijeme se u timelapse snimku noćnih cvjetanja dature skraćuje. Možemo ga zamisliti kao školjku koja u svoju spiralnu unutrašnjost uvlači daleke prostore i vrijeme drukčijeg trajanja čije nam rezonance odašilje kada je prislonimo na uho. Možemo zamisliti da se čitav Botanički vrt kakvog znamo iz svojih dnevnih šetnji uvlači u centralni prostor paviljona, definiran Silvijevom instalacijom, odakle se prelijeva, izvrnut. Otkrivamo što se događa noću, otkrivamo zavodljivost noćnog cvata dature, isparavanje alkaloida, čujemo zvukove malih sisavaca šišmiša, prezrenih moljaca i drugih nokturalnih bića. Imaginiranje pohlepnih šišmiša koji svojim dugačkim jezicima usisavaju daturin nektar, prenoseći otrovnu pelud na crnim tijelima, čije sjene u večernjim satima izazivaju nelagodu, asocira nas na vampire, vještičarenje i magiju, na nešto opasno jer nas može zavesti i zaluditi. Možemo izgubiti glavu preplavljeni opskurnim dijelovima vlastite nutrine. No ne radi se samo o zavođenju. Ili o strahu. Datura je isto i ljekovita biljka. Njezina je mirisna dubina bazen dvojnosti, liminalni prostor ispunjen i otrovom i lijekom.
Racionalnost modernog doba bori se protiv ambigviteta i nedokučivosti konstruiranjem binarnih sistema. Jezik je medij racionalnog uma i ljudska specifičnost u ne-samo-ljudskom svijetu. To je još jedna razina rada. Koristeći jezik/riječ/pismo koje podvrgava isparavanju alkaloida, Silvio dokida njegovu isključivu ulogu u formiranju i objašnjavanju svijeta. Možda bismo se, doista, umjesto na preciznost jezika mogli osloniti na trnce koje osjećamo ili naslućivanja nečijih blizina, na intuiciju koja nije u potpunosti jezikom objašnjiva, ali pomaže da shvatimo da ono što je nedokučivo također postoji. Ispisane riječi alkaloidom razlažu se i nestaju. Elsa Fluid ovaj put ide onkraj jezika.
Izložba koju kustoski potpisuje Irena Bekić ostat će otvorena do 20. listopada.
Silvio Vujičić (1978., Zagreb) je vizualni umjetnik i modni dizajner koji se u umjetničkom radu bavi temama odjevnih fetiša, seksualnog identiteta, slikarskih pigmenata, vrtova, otrovnih i psiho-aktivnih supstanci, smrti i prolaznosti. Projekti mu se oslanjaju na mitove, alkemijske zapise, povijest umjetnosti i mode koje razlaže na kemijske, simboličke, društvene i političke elemente povezujući historiju i suvremenost. Radi u medijima grafike, skulpture, instalacije i performansa koje obilježavaju procesi transformacije materije kroz nastajanje ili nestajanje. Materija koju koristi je rijetka, opasna ili efemerna, poput ekstrakta iz ilegalnih biljaka, čistog kofeina ili parfema od tjelesnih izlučevina, a izrađuje ju po vlastitim receptima kemijskim laboratorijskim metodama kristalizacije, destilacije, ekstrakcije i sublimacije. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i na Tekstilno Tehnološkom Fakultetu u Zagrebu. Od 2002. godine izlaže na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i međunarodno. Dobitnik je nagrada 8. hrvatskog trijenala grafike (2019.) i 40. salona mladih u Zagrebu (2006.).
