Promišljanje temelja – bilo da se radi o računalnom kodu u digitalnoj umjetnosti, bilo da se radi o infrastrukturnim kapacitetima umjetničke scene – u središtu je dinamične prakse Dine Gligo, jedne od ovogodišnjih finalist(ic)a Nagrade Radoslav Putar (link). Posljednjih desetak godina, zajedno s partnerom Vedranom Gligom, umjetnikom i hakerom, Dina razvija, organizira, potiče i njeguje brojne projekte medijske umjetnosti, edukativne programe i suradnje, šireći pritom mrežu znanja, podrške i uzajamne skrbi. Iako je diplomirala malu plastiku i medaljerstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, digitalna i internetska umjetnost ubrzo je postala primarna sfera njezina umjetničkog djelovanja, kako kroz vlastite umjetničke radove, tako i kroz organizaciju programa i manifestacija poput Inquiry Inc. (od 2016.), /’fu:bar/ festivala (pokrenut 2015.), a odnedavno i edukativnog programa koji pruža potporu u prvim koracima umjetničkog života – Nova škola novih medija za nove umjetnike_ce. S Dinom smo razgovarali o projektu Pivilion, kojim se predstavlja na izložbi finalista Nagrade Radoslav Putar i koji je prije pet godina ovjenčan nagradom Kožarić Digital za najbolje digitalno umjetničko djelo (link), praksi otvorenog koda i glitchu u umjetnosti, kao i o borbi za bolje, zaštićenije i ravnopravnije uvjete rada, posebice na nezavisnoj kulturnoj sceni.
► Na izložbi finalista predstavit ćeš projekt Pivilion, koji u suradnji s Vedranom Gligom i nizom sudionika_ca i suradnika_ca razvijaš posljednjih desetak godina. Riječ je o radu koji, kako kažeš, “ispituje kako najnovije tehnologije mogu podržati djelovanje i okupljanje privremenih zajednica oko otvorenih, distribuiranih i varijabilnih medija”. Kako je došlo do inicijalne ideje za ovaj projekt?
Dina Gligo: Godine 2014. sam imala sreću sudjelovati u programu Otvoreni studio na poziv net.cube kustoskog kolektiva (Irena Borić, Martina Kontošić, Renata Šparada) u G-MK Zagreb. Njihova kustoska ideja je bila da pruže prostor za razvoj ideje nekome tko tek ulazi u domenu internetske umetnosti. Te sam godine počela surađivati i s Vedranom koji je sa mnom razvijao i tu rezidencijsku produkciju. U trenutku kad smo trebali predstaviti produkciju, shvatila sam da ne znam kako predstaviti svoje djelo osim regularnim kanalima na plaćenom serveru i plaćenoj domeni koju bih potencijalno morala plaćati do kraja života. Takav proces mi se činio suviše kompliciranim i skupim za dugotrajno održavanje. (U to vrijeme umjetnici su zaista jedva preživljavali jer su honorari bili gotovo nepostojeći. Dio moje motivacije možda je proizlazio i iz bunta da ne kreiram neki dugotrajni umjetnički resurs u području koje uopće nije bilo adekvatno institucionalno podržano.) Tu se Vedranovo iskustvo Linux sistemskog administratora pokazalo iznimno korisnim jer ga je inspiriralo da web djelo postavimo na lokalni Raspberry Pi server i prikažemo kao lokalnu mrežu u fizičkom prostoru galerije. Nakon tog prvog postava nastavili smo razvijati projekt jer smo shvatili da postoji potreba umjetničke scene upoznati se s mogućnostima lokalnih mreža. Godine 2016. smo s tim projektom aplicirali na poziv Akademie Schloss Solitude za prvu Schloss-Post web rezidenciju i naš projekt je odabran te smo dobili priliku da ga dalje razvijamo na rezidenciji sa Solitude timom. Inspirirani terminima Pavilion+Papilio+Pi (kao u Raspberry Pi), nazvali smo ga Pivilion. S istim projektom aplicirali smo i 2018. na regularne Akademie Schloss rezidencije i dobili smo svaki svoju stipendiju, jer je pitanje mrežne autonomije sadržaja i vjerodostojnosti podataka – uvijek aktualno pitanje. ✨ Otad razvijamo mnoge druge produkcije za predstavljanje raznih inačica Piviliona. Neke su čista hipermedija, neke su interaktivne, neke posve decentralizirane, neke su na darknetu, neke su bile suradničke ili intimističke, katkad s fokusom na slike, nekad na interakciju, ponekad na tekst ili arhive… Uglavnom se fokusiramo na istraživanje i razumijevanje različitih mreža, društvenih interakcija i infrastrukturnog povjerenja kroz demokratičnu tehnološku prizmu.
► Kako Pivilion funkcionira na tehničkoj razini, koji su njegovi elementi i kako se prilagođavaju kontinuiranom razvoju?
Dina Gligo: Pivilion kao softver baziran je na kolažu postojećih softvera, ali i na autorskim skriptama koje zajedno oblikujemo i osmišljavamo – Vedran ih piše, a ja ih testiram i trgam. 🤗 Temeljni softver koji koristimo su Apache server (i drugi po potrebi), Tor servis (i mreža) instalirane u Raspberry Pi OS (fka Raspbian) Linux postavljen na Raspberry Pi hardveru (“Rpi”, koji je tada bio dosta pristupačan i kao proizvod i kao zajednica). Teoretski bismo iste principe mogli primijeniti i na posve drugačijoj opremi (na primjer na svojem ili tuđem računalu ili na starom mobitelu), ali htjeli smo se fokusirati na nešto što je praktično, dovoljno segmentirano da bude zanimljivo a razumljivo i univerzalno prepoznatljivo u cijelom svijetu te da ima veliku zajednicu koja trajno stvara dobru i opsežnu dokumentaciju. Rpi je dugo zadovoljavao sve te karakteristike. Međutim sva tehnologija će uvijek, kao i dosad, ovisiti o geopolitičkim uvjetima i strateškim ciljevima, a posebice katastrofalnom nasilju kojemu recentno svjedočimo te je čak i Rpi postao teže pristupačan. Stoga smo se zapitali možemo li još smanjiti količinu potrebnog hardvera i odlučili smo istražiti je li moguće (tj. konstruktivno) Pivilion raditi na ESP32 (mikrokontroleru s 4MB memorije). To bi izradu malih umjetničkih servera učinilo znatno pristupačnijim, ali i zanimljivijim procesom jer biste morali reducirati svoje hipermedijsko umjetničko djelo na osnovne elemente koji ga čine mrežnim umjetničkim djelom (samo s funkcijom – bez dekorativnih efekata i “filtera”).
► Projekt proizlazi iz ideje da umjetnost i tehnologija trebaju biti otvorene, uključive i dostupne svima. Na koji način open source logiku primijeniti u umjetnosti? Koje mogućnosti se tu otvaraju?
Dina Gligo: Od samog pokretanja umjetničke organizacije odlučila sam da neću “bacati” svoje vrijeme i uloženu energiju na to da samo sama za sebe prikupljam resurse i znanje te sam već vrlo rano na svojem digitalnom putu – počela dokumentirati sve informativne procese i dijeliti ih javno. Smatram da je danas neko novo vrijeme u kojem se resursi (i fizički i informacijski) mogu (imho i moraju) dijeliti otvoreno. S Pivilionom se taj proces samo dodatno intenzivirao jer sada radimo s Linux sustavima i Free Libre Open Source Softverom, u kojima je uz povijest i detalje razvoja nekog projekta – vidljiv i trud autora_ica i doprinos suradnika_ca.
Smatram da taj oblik uvažavanja svih doprinosa nekom projektu – može učiniti vidljivim količinu umjetničkog rada koji stoji iza svakog novomedijskog pa i klasičnog umjetničkog projekta. To nam može donijeti veću transparentnost i razumijevanje kriterija te alate za bolje razumijevanje novomedijskog umjetničkog stvaralaštva koje je dan danas prečesto misterij čak i umjetničkim institucijama. I povrh simboličkog i stvaralačkog aspekta otvorenog koda, smatram da bi i naše institucije (posebice edukativne) trebale usvojiti logiku i praksu otvorenog koda a svoje resurse fokusirati na stručne administratore_ice koji_e mogu napraviti kvalitetne, pravedne, transparentne i inkluzivne sustave u kojima će mladi ljudi osim sadržaja naučiti nešto i o strukturi računalnih sustava na kojima gradimo cijelu budućnost svijeta. Smatram da nas logika “blackbox” zatvorenog i netransparentnog sustava u kojem ne sudjelujemo moralno etički – pretvara u ovisnike o servisima i polako vodi u propast civilizacije.
Pritom je važno istaknuti da naizgledni paradoks važnosti autorstva i intelektualnog vlasništva u umjetnosti – ipak nije oprečan zajedničkom dobru i dijeljenom stvaralaštvu. Najbolji primjer za to su Creative Commons licence koje prepoznaju koncept zaštite autorskih prava te istim pravnim, mašinskim i semantičkim alatima omogućuje postavljanje autorskog djela u domenu javnog dobra (npr. CC0) ili ih barem čini dostupnima (ostale CC licence), bez odricanja od temeljnih prava umjetnika_ca. Premisa Creative Commonsa je da kreativnost uvijek ima svoje reference i izvore a permisivan pristup čini ih vidljivijim i dobrom kreativnog bazom za snažnu umjetničku produkciju.
► Na Pivilionu je nastala i digitalna galerija sive)(zone. Na koji način galerija djeluje? Možeš li izdvojiti neke radove koji su predstavljeni u Wi-fi galeriji?
Dina Gligo: Pivilion je projekt otvorenog koda pa mi od početka naglašavamo da želimo da ga koriste i druge organizacije i umjetnici. 2020. nas je Darko Fritz pozvao da u programu udruge siva )( zona proizvedemo i predstavimo novo djelo bazirano na pivilionu. Tada smo stvorili hipermedijski triptih 2020|5050 koji se bavio kolektivnim i osobnim traumama iz te godine pandemije, zagrebačkog potresa, tehnološke ovisnosti a i sve evidentnijih klimatskih promjena. Siva )( zona tada nije imala mogućnost rada u fizičkom galerijskom prostoru – pa se Darku učinilo zanimljivim prikazivati poneke produkcije kao 24/7 Wi-Fi galeriju u javnom prostoru trga sv. Marka na Korčuli. To se pokazalo poprilično zanimljivim jer je ta lokacija izrazito turistička i izvrsno posjećena i takvi postavi ondje imaju vrlo veliku vidljivost. WiFi galerija sive )( zone se vidi kao javni otvoreni Wi-Fi bez lozinke kojem se može pristupiti putem osobnih mobitela i uređaja na lokaciji. Kada odaberete mrežu, umjesto očekivanog “normalnog” interneta prikazuje se galerija umjetničkih djela, na tzv. captive portalu koji inače poslužuje uvjete uporabe mreže. Siva )( zona je od 2022. predstavila mnogo takvih izložbi, od kojih bih istaknula neke od najpotresnijih (a koje smo odabrali kao Format C): djelo Tumultuous Convolutions umjetnice Nour Sokhon, hipermedijski soundscape o informacijskom preopterećenju u Libanonu (Libanonska revolucija, ekonomski kolaps, pandemija i eksplozija u luci u Beirutu), i How to Write History o digitalnom nasljeđu Duterte-Marcosovog režima na Filipinima i načinima kako mu se oduprijeti, umjetnika Maca Andrea Arbolede. I svi drugi postavi su mi zanimljivi, smatram da se u prijenosu dnevničkih/introspektivnih/angažiranih djela iz osobnog konteksta umjetnika_ce u javni fizički a izrazito turistički prostor – događaju magija, nove solidarnosti i neočekivano razumijevanje.
► Skupna izložba koja je u produkciji Formata C održana prije tri godine u Galeriji MKC u Splitu, Poprečni presjeci mrežne skulpture, bavila se pitanjem održivosti digitalne umjetnosti. S obzirom na rapidan tehnološki razvoj i imperativ stalne mijene, održivost i ekologija u domeni digitalne tehnologije postaju sve bitnije teme. Na koji način se održivost u ovom polju može postići?
Dina Gligo: Za tu izložbu željeli smo napraviti održiv protokol za postavljanje 3D umjetničkih djela u XR (extended reality) okruženju na bazi otvorenih i pristupačnih tehnoloških rješenja. Jako puno XR orijentiranih platformi (tj. sve) bazirano je na komercijalnim i vlasničkim rješenjima koja osim što su nepristupačna i komplicirana za korištenje – često s vremenom mijenjaju korisničke uvjete kad god im pružanje pristupačnih usluga postane neisplativo.
A za predstavljanje takvih projekata zapravo ne trebamo platformu ili servis nego logiku i protokol. Meni je osobno jako zanimljiv taj cijeli projekt i ponosna sam kako smo uskladili divna video djela Teute Gatolin, zvonku elektroničku glazbu Roberta Sorića, Vedranov minuciozan infrastrukturni rad i moje oblikovanje multimedije i umjetničko vodstvo.
Vrlo često slušamo o tome koliko je za stvaranje nekog digitalnog rada potrebno energetskih resursa kao da je to jedina komponenta od pitanja održivosti digitalne produkcije. Smatram da u novomedijskom stvaralaštvu nije pitanje (samo) koliko resursa trošimo za stvaranje djela nego što je to što stvaramo i na koji način se to može dalje prikazivati / transformirati / koristiti / ugrađivati / dijeliti / promovirati. Možda je otvorenost (s pristupačnošću) temeljna vrijednost digitalnih tehnologija. Minimalno se trebamo opterećivati paradigmom klasične umjetnosti i uvijek trebamo tražiti što je to specifično za interdisciplinarnu vizualnu digitalnu umjetnost. Kao materijalizirana informacija takva umjetnost možda je bliža filmu ili glazbi nego klasičnoj vizualnoj umetnosti. Ne stvara se potezima već komponiranjem recepata, usklađivanjem ritmova različitog softvera, aranžiranjem raznog hardvera… Stoga nema smisla zatočiti ju u fizički objekt i inzistirati na unikatnosti, budući da je vrijednost digitalne umjetnosti upravo u njenoj kontekstualnoj multiplikaciji.
Održivost u tom smislu može se potaknuti uporabom otvorenog koda, osmišljavanjem otvorenih protokola, inzistiranju na što otvorenijem hardveru i slobodnim popravcima, kao i što trajnijim produkcijama koje mogu biti podijeljene sa zajednicom i dugo rezonirati na sceni (ne samo materijalno nego i informativno). Elementi održivosti mogu se pronaći i u uvažavanju autorskog rada te pravednom honoriranju (umjetničkih) autorskih doprinosa novomedijskim (i drugim) projektima. Na taj način možda ćemo smanjiti rast svojeg projekta ali ćemo imati dobru produkciju, bolje uvjete rada na sceni i još bolje međuljudske odnose te sve učiniti trajnijim procesom. 🥰
► Pokrenula si /’fu:bar/ festival glitch umjetnosti, koji je postao najdugovječnija redovna manifestacija ove vrste na svijetu. Festival je mijenjao formate – od izložbi u galerijskim prostorima do online izložbi, a prije dvije godine dobio je bijenalni karakter. Koji su ciljevi festivala? Koje su vrijednosti i potencijali “glitcha”?
Dina Gligo: Fubar je nastao slučajno 😄 iz izložbe posvećene glitch umjetnosti koju smo Vedran i ja pronašli kao pojam i zajednicu 2014. godine. Ideja Fubara je od početka bila uključiti što više različitih umjetničkih izričaja ljudi svih dobi, nacionalnosti i profesionalnog iskustva kako bi kroz kolektivne izložbene i izvedbene formate podijelili trenutni presjek vrlo žive i mile umjetničke scene koja koristi grešku kao izražajni jezik. Pritom sami preferiramo tehnološki utemeljenu glitch umjetnost kao što su databending i razne softverske automacijske divote kao što su FFglitch, Tomato ili Ultraglitchatron i mnogi mnogi drugi… Međutim, nismo nikada isključivali djela koja koriste estetiku jer i ona mogu ispričati značajnu priču. Glitch umjetnost je prvenstveno zajednica koja se okuplja oko ideje istraživanja i razumijevanja medija u kojem radi (primarno elektroničkom i digitalnom ali i u mnogim drugim medijima). Dijapazon raznih pristupa je stvarno vrlo širok – od dokumentiranja pravog glitcha i nepredvidivih (nestabilnih/varijabilnih) instalacija, preko raznih praksi databendinga, kodiranja i programiranja, do djela koja rezoniraju glitch estetikom i memova koji emaniraju potencijal suvremenog medija. U današnje doba fake news i clickbait spektakla, često se ističe neka glitch art praksa kao prva, dok u stvari korijeni glitcha idu vrlo duboko – od hibridnih mrežnih praksi, eksperimentalnih analognih filmskih i foto labosa, ekspresivnih montažnih postupaka, rane računalne umjetnosti, avangardne i noise glazbe, tekstilne umjetnosti… Mnoga umjetnička područja bila su inspirirana greškom i studioznim pristupima mediju. Greška nas uči da razumijemo prirodu svakog medija kao konstruiranog unutar datog spleta okolnosti. Moj stav je da bi apsolutna diseminacija koncepata glitch umjetnosti u sva područja ljudskog stvaralaštva – podigla opću razinu medijske pismenosti i smanjila podložnost utjecajima našeg sve snažnijeg tehno-političkog krajolika. Tehnologija koju ne razumijemo može promijeniti način na koji razumijemo sami sebe.
► Diplomirala si na odsjeku kiparstva zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Kako se dogodio zaokret prema gotovo potpunom napuštanju objektnosti djela i istraživanju digitalnih tehnologija u umjetnosti?
Dina Gligo: Iako sam imala izvrstan kolektiv i mentora na ŠPUD-u (Dizajn metala) pa zatim ALU-u (Mala plastika i medaljerstvo), s vremenom se nakon diplome pokazalo da količina resursa koju moram trajno uložiti u infrastrukturne uvjete za bavljenje kiparstvom nije bila proporcionalna povratu koji sam tada uspijevala ostvariti tim poslom. Pritom je u to vrijeme normaliziranog seksizma i seksualnog zlostavljanja bilo puno teže biti mlada žena i kiparica; osim što sam to iskusila i na svojoj koži, i statistika nam naprosto govori da su uspješne žene u kiparstvu više iznimka koja potvrđuje pravilo. Nažalost!!! S vremenom sam sve više slikala i povezivala logiku digitalnog s fizičkim slikarstvom i kiparstvom (teksture, slojevi, brisanje, modularnost…), zatim je to prešlo u posve digitalno stvaralaštvo s pokojom fizičkom manifestacijom. Voljela bih reći da nisam posve odustala od kiparstva jer se i danas bavim predstavljanjem nekih produkcija u nekim fizičkim prostorima s nekim materijalima, uglavnom fizičkim sudionicima; i digitalna produkcija ima svoje koreografije gledanja i prostorne komponente, katkad i kiparske elemente, a uz to ima i društvene, procesualne, katkad i relacione elemente društvene skulpture.
Kad sam počela raditi s Vedranom, naprosto me ponio čitav svijet digitalnih mogućnosti koje smatram da mogu otkrivati i učiti do kraja života. Pritom većinu svojih digitalnih umjetničkih produkcija i suradnji ne bismo mogli uopće proizvesti da ih nismo počeli provoditi kao projekte. Umjetničko istraživanje je dugotrajno, katkad i mukotrpno i kompleksno i rijetko tko će ga financirati kad za ista sredstva može kupiti gotov objekt. To je iznimno kompleksan legislativno-porezni sizifovski problem. Zato je umjetnički rad, naspram umjetničkog djela, uglavnom osuđen ili na samofinanciranje (koje je danas velika privilegija) ili na projektno financiranje (sporadično i prekarno) ili na rezidencije (koje su izuzetno kompetitivne).
► Suosnivačica si i voditeljica umjetničke organizacije Format C koja organizira različite diskurzivne i edukativne programe, producira radove, rezidencije i izložbe. Na koji način se isprepliću i/ili razdvajaju tvoje pozicije umjetnice i svojevrsne menadžerice u kulturi?
Dina Gligo: S obzirom na to da smo većinu svoje umjetničke produkcije i umjetničkih suradnji provodili kao projekte, od samog početka je umjetnost svrhovito formirala naš organizacijski rad, a organizacijski rad je inspirirao naš umjetnički rad. Danas se to još više povezuje kroz razna tehnološka rješenja za administrativni rad i oblikovanje podatkovnih baza za naše umjetničke projekte; i jedno i drugo su “samo” podaci koje je uz pozitivan pristup, dobar protokol i pouzdana tehnološka rješenja – moguće modelirati u vrlo korisnu formu.
Svakako bih najradije bila samo umjetnica. Međutim, uvjeti umjetničkog rada u Hrvatskoj su nažalost takvi da moramo sami preuzeti sredstva proizvodnje gdje god možemo i osigurati sredstva za rad, mogućnost naplate svojih usluga, prostore za produkcije, akumuliranje resursa… Sve to je puno lakše kada postoji pravni subjekt kojeg društvo prepoznaje kao dionika. Freelance i čak i samostalni umjetnici su u ovoj državi nažalost ruinirana kategorija i često smo na granicama preživljavanja. Npr. naši umirovljeni samostalni umjetnici imaju mirovine upola ispod granice siromaštva. Nije li to sramotno? To je rezultat sustavne erozije autonomije umjetničkog rada birokratskom legislativom koja ne otvara pristup tržištu, ne dopušta decentraliziran rad, ne razumije umrežavanje niti prirodu suvremenih medija, ne voli kad si presiromašan a kad više nisi siromašan tretira te kao da si previše bogat.
Produkcijski rad, pa makar i prekarni, introvertni diy varijetet kojeg prakticiram, omogućio mi je da radim s divnim umjetnicima_cama na zanimljivim projektima u doduše teškim vremenskim i fiskalnim okvirima. Uvjeti umjetničkog rada moraju biti bolji za sve, i za zaposlene i freelance i samostalne umjetnike, za eksperimentiranje i za tržišno orijentiran rad… Gdje ima volje, ima i načina.
► Koji su najveći izazovi rada u eksperimentalnoj medijskoj umjetnosti u Hrvatskoj danas?
Dina Gligo: Medijski informacijski krajolik koji je temelj diseminacije znanja i informacija o eksperimentalnoj umetnosti – danas je izuzetno toksičan i algoritamski zasićen te uglavnom intenzivno deprivilegira prakse koje su studiozne, minuciozne, koje možda neće biti uspješne u nekom najširem smislu riječi, koje nisu najpopularnija umetnost na svetu koja ne ugošćuje neke najpoznatije umjetnike s najvećim i najboljim i najljepšim radovima. Eksperimentalna medijska umjetnost iskušava povjerenje i razumijevanje između čovjeka i medija. To povjerenje nekad može biti iznevjereno, produbljeno, prošireno, pooštreno, posve izgubljeno. A današnji svijet sve više naginje prema spektaklu lažne vijesti po cijenu trajnog gubitka povjerenja. Pozornost publike često je strateški smanjena kako bismo konzumirali što više što kraćeg sadržaja. Eksperimentalna umjetnost tu teško može konkurirati s obzirom na to da nije sva eksperimentala dostupna u formi mema i drugih danas atraktivnih formata.
Osim publike teško je pronaći i adekvatne infrastrukturne resurse za dugotrajan rad, kao i prostor za prikazivanje. Oprema na kojoj se radi katkad može biti univerzalna ali katkad je unikatna, zastarjela, izvan proizvodnje jer nije više bila profitabilna. Primjer mogu biti starije medijske tehnologije, računala ili čak napušteni kodeci. U tom pogledu eksperimentalni umjetnički rad često se isprepliće s digitalnom arheologijom kao i digitalnom humanistikom te drugim računalnim inženjerskim područjima.
Upravo smo u procesu pronalaženja, arhiviranja i emuliranja povijesnog glitch art softvera kroz Fubar glitchLAB radionice koje smo započeli git radionicom u vodstvu genijalnog Ramira Polle.
Po meni, najveća opasnost za eksperimentalnu medijsku umjetnost je da izgubimo strpljenje jedni za druge.
► Nastavno na ovo pitanje, prekarijat kulturne scene i društveno-ekonomski uvjeti umjetničkog rada općenito također su u fokusu tvog djelovanja. Članica si Sindikata SKUPA, bila si aktivna i u platformi Za K.R.U.H. Kao nezavisna (tzv. slobodna) umjetnica s više od 15 godina iskustva, što možeš reći o situaciji danas u odnosu na onu u proteklom desetljeću?
Dina Gligo: Nisam baš aktivna članica ali platformu Za K.R.U.H. iznimno poštujem, vrlo rado podržavam i doprinosim joj kad god mogu koliko god mogu, jer mislim da je jedan od najboljih primjera aktivističkog rada na hrvatskoj umjetničkoj sceni. A kroz sindikat SKUPA pokušavamo pratiti i podržavati sve inicijative za bolje radne uvjete umjetnika_ca i kulturnih radnika_ca (npr. i inicijativu samostalnih umjetnika i mnoge druge). Smatram da je danas ipak malo bolje stanje u smislu toga da su neke teme detabuizirane – puno se više govori o mentalnom zdravlju i o kvaliteti radnih uvjeta. Prije je bilo cool konstantno grindati, uvijek biti emancipirano izmoren i imati što više paralelnih projekata. Danas su teme izgaranja i administrativnog nasilja vrlo dobro obrađene, a otvorene su i neke nove perspektive (npr. kroz Forum za pravedne prakse Zaklade Kultura nova); još nam preostaje da kvalitetno implementiramo mjere za dobre radne uvjete i da uvijek krenemo sami od sebe. 🍀 Čini mi se da je tema odrasta koja je bila sveprisutna prije nekoliko godina puno doprinijela i konceptima umjetničke kulturne produkcije i na našoj sceni. Mislim da je danas pogotovo važno kalibrirati svoje projekte i rad ujedno i prema naknadi koju za taj rad dobivamo. I organizatori bi trebali događanja formirati prema količini resursa koju imaju za produkciju. U tom području značajnu formativnu ulogu nose kulturne organizacije civilnog društva koje usprkos vlastitoj prekarnosti ipak stvaraju najbolje uvjete za umjetničku produkciju (uz čast iznimkama). Suvremeni sindikati, kao što su SKUPA ili SOMK a/v sekcija, mogu znatno pomoći u artikulaciji pravednih i produktivnih autorskih uvjeta na umjetničkoj sceni. Moramo se truditi kako bi nam bilo bolje.
Razgovarala: Jelena Pašić / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Portreti i fotografije iz ateljea: Sanja Merćep
Zahvaljujemo Dini Gligo na ustupljenim vizualnim materijalima. Dinin rad možete pratiti i na njezinom Instagram profilu @j3d1n4.
