Sim City jedna je od najpoznatijih simulacijskih videoigara, a nama rođenima osamdesetih bio je spektakularni prozor u svijet gradogradnje. Uz njega smo svi pomalo bili gradonačelnici, urbanisti, arhitekti, investitori…, a ponekad i mala božanstva, izazivanjem svih onih legendarnih prirodnih katastrofa. Ponekad je motivacija izgradnje velikog grada i bila samo u tome da ga u jednom trenutku uništimo. Obnovljeni Sim City interes ispleo mi se slučajno, u Rijeci, baš u trenutku osnaživanja govora o onome o čemu se, barem u osobnom informacijskom balonu, bruji mjesecima – ugostiteljskim kontejnerskim konstrukcijama GAT i povezanim pitanjima života s morem u centru grada, različitim reakcijama na sad vidljivu realizaciju Zagrebačka obale, reakcijama na početak izgradnje autobusnog kolodvora, stadionu i neboderima na Kantridi, potencijalnom novom naselje na Vežici, sekundarnom središtu Rujevica, potencijalu izgradnje hotela u Kostreni, pitanju odnosa prema prostoru bivše Dječje bolnice Kantrida… Na kraju krajeva, iako ne izravno arhitektonska, ali najveća javna tema posljednjih mjeseci je “grad pod tlom” odnosno građevinski radovi u podzemlju središnje Adamićeve ulice.
Kako funkcionira lokalni Sim City u stvarnosti razgovaramo s Goranom Stipeč Brlić, riječkom arhitekticom i agilnom predsjednicom Društva arhitekata Rijeka. Malo je upućenijih i konstruktivnijih osoba u Rijeci: Gorana je diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani, a kroz studij i kasnije sudjeluje na više međunarodnih radionica, natječaja i izložbi. Vlastiti AO16 studio za arhitekturu i urbanizam osnovala je 2016. godine s nazivom osmišljenim kao kombinacijom prvih slova riječi arhitektura i oblikovanje te iracionalnog broja savršenog omjera zlatnog reza 1.618033988749894. Dosad broji nekoliko strukovnih nagrada i priznanja.
S obzirom na njene interese i elokventnost u razgovoru, sa Stipeč Brlić prolazimo širok spektar tema – smisao jednog društva arhitekata u suvremenom kontekstu, važnost mladih i mladosti za razvoj gradova i naravno, najteže riječke urbanističke dileme.
► Kakve su reakcije na aktualnu izložbu i panel o Klementu Miculiniću koju je pripremilo Društvo arhitekata Rijeka? Nisam stigao na otvorenje jer sam morao raditi predstavljanje knjige Riječka kriza, o jednoj ranijoj i drugačijoj kriznosti poslije Prvog svjetskog rata, ali na temu novih kriza ćemo se vratiti kasnije u razgovoru. Ono što je i mene kao i druge iznenadilo je zapravo upitnik iznad glave koji nam se javio na spomen imena tog riječkog arhitekta, a zapravo fenomenalno važne ličnosti za oblikovanje suvremene Rijeke.
Gorana Stipeč Brlić: Tako je, neki kažu kako je u Splitu mala šansa da javno nije poznato tko je izgradio pojedinu zgradu, a u Rijeci postoji taj jedan dosta snažan fenomen gotovo anonimnosti arhitekata, pogotovo onih iz vremena Jugoslavije, koji su stvorili veći dio stambenog dijela grada. Miculinić je izgradio preko 80 zgrada u Rijeci. Kao dio rješenja promovirao je tipizaciju i standardizaciju stambene izgradnje, oslanjajući se na suvremene materijale i tehnologije. Od pedesetih godina realizirao je višestambene objekte na Sušaku, Pećinama i Ogranku, potom “tip Miculinić” u naseljima Ogranak i Turnić, koji je postao široko zastupljen u Rijeci te ponovljen gotovo 60 puta. Njegov doprinos uključivao je i javne objekte, poput prepoznatljive Upravne zgrade Carinarnice na Rivi Boduli i Doma za djecu i omladinu u Čandekovoj ulici. Većina prezentirnaog materijala je preuzeta iz iztraživanja Lidije Butković Mićin. Njegova kćerka, Sonja Miculinić koja je također arhitektica, u jednom je razgovoru povodom izložbe rekla kako je otišla tim stopama, jer je otac znao pjevušiti crtajući nacrte doma poslije posla. Ono što je meni bilo zanimljivo je upravo to kako je tema stanogradnje, u povijesnom, ali i suvremenom smislu, kao i tema znanja o riječkoj graditeljskoj povijesti, sad postala stvarno nešto vruće. Na izložbi i panelu su bili svi, od najstarijih do najmlađih građana, stručne ili generalne javnosti. Danas su ti Miculinićevi stanovi, tada projektirani kao priuštivi, prodaju nepriuštivo. Spomenuta anonimnost s realizacija pomalo će nestati, ali o suvremenom stanovanju treba još pričati.
► Društvo arhitekata Rijeka, kojem si na čelu, skreće pažnju na takve fenomene. Ipak, godina je 2024. i propitkuje se smisao mnogih pojava i stvari, te oko tog pitanja smisla općenito, postoji najveća kriza. Čemu služi Društvo i kako se suočava s takvim egzistencijalnim pitanjima?
Gorana Stipeč Brlić: Većina projekata koje radimo kreirana je kao edukativan format usmjeren svima. Sve dok oni koji nisu strukom vezani za prostor ne razumiju zašto treba kvalitetno pristupati prostoru oko sebe, niti stručna javnost nema budućnost. Struka koja služi samoj sebi nema smisla. Predsjednica riječkog Društva sam postala 2018. Ta uloga nosi jednu drugu odgovornost, s obzirom na to da predstavljaš različite ljude iz stručne sfere. Tu je i upravni odbor kojeg čine Jana Mikuličić Antulov, Nika Keller, Damian Sobol Turina, Ana Orlić, Martina Mataija i Iva Ćuzela Bilać. Kao nadogradnju uveli smo izdavačku aktivnost i sada iza sebe imamo 5 publikacija različitog karaktera, od kataloga izložbe do radnog priručnika za djecu pa su nam sada u rukama publikacije Arhitektura u Rijeci 1991-2018, Neboderi – priručnik za aktivaciju (link), Biennale riječkog Društva 2022., Minijatura – mala škola arhitekture itd. Radili smo ih tako da budu pitke i čitljive svima. Svi ti projekti nastali su iz želje da se prostor u kojem živimo počinje bolje shvaćati, kako njegova povijesna vrijednost, tako i njegovi potencijali. Ono čime se aktivno pokušavam baviti je preprogramiranje samog Društva arhitekata Rijeka, čije sam predsjedništvo dobila na krilima mlade Sekcije društva, koja djeluje na principu kolaboracije. U tom ozračju radimo svih ovih godina. Želimo stvoriti okvir za inspiriranje te pokazati kako se može pozitivno djelovati. Arhitekti trebaju biti proaktivni i pozitivni, možemo stvarati u više razina i više stvarnosti, tako da je produkcija apokalipse isto jedan rezultat kreativnog promišljanja… Pitanje je samo da li to želimo.
► Spomenula si Sekciju. Čini mi se kako si radu jako oslonjena te motivirana na poticanje neke nove generacije?
Gorana Stipeč Brlić: Ono na čemu uvijek radim, kroz privatan i društveni rad, je stvaranje platformi za razvoj. Da bi se netko razvio trebaju mu povoljni uvjeti, pomalo kao u laboratoriju. Taj moj angažman ima svoju pretpovijest. Po povratku iz Ljubljane osnovala sam A.radionicu te su uz mene u prvih nekoliko sezona bile i Nika Keller i Jana Mikuličić Antulov. Bilo je to u jeku krize, jer sam primijetila da se iz Rijeke jako malo ljudi upisuje na arhitekturu i srodne fakultete, jer nije svima bilo dostupno odlaziti na pripreme u druge gradove. Ujedno nisam htjela da radionica bude tečaj, već cjelogodišnje učenje o prostoru, arhitekturi, kulturi. Dio programa su bila i predavanja s ciljem da, čak i ako polaznici ne upišu arhitekturu ili srodni fakultet, imaju široko znanje o tome kako je to projektirati. Predavali su nam Luka Koralet, Idis Turato, Leo Modrčin i brojni drugi. Kroz godinu bi se ekipa upoznavala, dijelila međusobno probleme. Sada je upisana 15.generacija A.radionice, a mentori su bivše polaznice radionice Mia Bećirević, Andrea Šepić, Anastazija Stjepanović, Marijana Krizmanić, Jelena Maračić, a od ove godine i Matija Juranović i Luka Šimičić, prijašnji Mirta Stipeč, Ariana Sušanj, Ana Orlić, Dolores Frančišković. Vidiš koji krug. Posljedica toga je i kasnije pokretanje Sekcije. Ona je nastala sedam godina nakon prve A.radionice, kad me bivša polaznica Ariana Sušanj pitala da bi se voljela priključiti mentorskom timu. Tada sam vidjela priliku da pokrenemo jednu paralelnu priču s mladima, koji žele raditi na riječkim pričama. Na prvi sastanak došlo je tridesetak mladih i tako je sve krenulo, mapiranje grada, druženja uz predavanja, razgovore… Sekcija je u posljednjih sedam godina isproducirala publikacije, događaje, participativne radionice, urbane šetnje, izložbe, odvela građane na krovove nebodera, u lučka skladišta… Sve na temu Rijeke, riječkog prostora, urbanizma i arhitekture generalno.
► Kakva je metoda rada iza koje stojiš u svojem djelovanju?
Gorana Stipeč Brlić: Nastojim imati strukturu kolaborativne zajednice. Međusobno učenje mi je izrazito bitno. Pokušavamo biti sustavni. Iako je to težački posao, jer ako si perfekcionist uglavnom ne spavaš tjednima, ali kada je rezultat vrhunski onda zaboraviš sve. To je i nekako bit arhitekture, ali i svih poslova koje radiš, jer su ti užitak, moraš voljeti taj rad i minucioznost, jer jedino tada dolaze vrhunski rezultati. David Chipperfield je navodno izjavio da za dobru arhitekturu treba vrijeme. Ima nešto u tome, ali načelno to vrijedi za sve. Slično je to kao sa sportom ili glazbom. Kaže se 10% je talent, a većinu nosi uporan rad. I to govorim iz osobnog iskustva, s obzirom na to da mi je dio života oblikovala glazba, jer sam školovani muzičar sa srednjom stručnom spremom violinista. Ako ne uspijem s arhitekturom imam neke alternative (smijeh). Intimno arhitekturu smatram pokretačem, generatorom promjena.
► Uz učenje svakako ide i čitanje. U tom učenju što nam ti možeš preporučiti? Obično su pitanja preporuka na kraju, ali zanimljivo je razumjeti ranije što je vizualni obzor jednog arhitekta.
Gorana Stipeč Brlić: Pier Vittorio Aureli je prakticirajući arhitekt i teoretičar, čija sam brojna predavanja poslušala online, a prošle je godine izdao Abstract Architecture. Aureli inače vodi i ured Dogmu, koja uglavnom kroz grafike, a ne vizualizacije, prezentira svoje projekte. Ova njegova posljednja knjiga propituje pojam apstrakcije u arhitekturi, gdje kroz niz analiza sugerira da apstrakcija nije stilski produkt, već pokret koji je rezultat moderne podjele rada i posljedičnih društvenih asimetrija. Arhitektura se nalazi na prekretnici kao i cijeli svijet.
► U nošenju s problemima sadašnjosti i budućnosti sigurno nam je važna tema djece. Spomenuta Minijatura je jedan od zanimljivih pravaca pokrenut kroz Društvo arhitekata Rijeka?
Gorana Stipeč Brlić: Minijatura je za mene jedan prava mala pobjeda, jer pokazuje da se suradnjom mogu pokrenuti stvari. Kad se otvorila Dječja kuća u Rijeci me Vladi Bralić, koji je tada bio u upravnom odboru Hrvatske komore arhitekata, nazvao i pitao o potencijalnim programima za djecu koje Društvo provodi. Mi smo o tome već neko vrijeme razmišljali, nazvali smo tim Gradske knjižnice Rijeka za dogovor oko lokacije, uzrasta i nekih savjeta oko vođenja. Okupila sam tim mlađe generacije arhitekata, većinom potekle iz A.radionice, oni su se odmah primili akcije, smislili su naziv i logo, te u par dana krenuli. Radionice su namijenjene djeci uzrasta od 9 – 12 godina, bave se temama od kulture prostora, prostornog planiranja, urbanizma, ekologije do nekih drugih tema. Ove godine krenula je četvrta generacija Minijature. Minijaturu sada vode Mia Bećirević, Karla Ritoša, Ana Orlić, Viviana Rea Doričić. Veliki je trud iza tih radionica, pokušava se svake godine smisliti program koji će podučiti i zainteresirati djecu, a mora biti takav da uz to djeca nešto sama stvaraju i uče kroz kreativan rad. To je jedna intenzivna pedagoška aktivnost, a u tome nam pomažu i iz riječke Dječje kuće svojim iskustvom. Nakon prve generacije izdan je i radni priručnik. Neki polaznici, imaju neočekivano široko znanje. Recimo na zadatak za upoznavanje “nacrtaj najbolju kuću” dijete nacrta Kuću Gumno arhitekta Turata. Ostaneš paf. Uvijek se nasmijemo na njihove komentare, prekrasni su ti njihovi neiskvareni mozgovi. Ove godine je prva tema riječka Delta, djeca promišljaju i projektiraju svoj prostor budućnosti. Cilj je da polaznici nakon Minijature razumiju kako mogu kritički sudjelovati u kreiranju prostora. Ima ona stara fora posadi stablo, ali pravu krošnju ćeš imati tek nakon 20 godina. Za 10 godina taj malac s Minijature razumjet će što je javna rasprava i dati neki prijedlog, jer će znati kako.
► U tom kontekstu što misliš o gradovima koji se promišljaju kroz temu djece i djetinjstva? To je dosta popularan pravac iliti metoda, kada se nekoj sredini želi pokazati da mora aktivnije promišljati prostor.
Gorana Stipeč Brlić: Imaš pravo, dosta se o djeci govori u kontekstu života u gradovima i kreiranju prostora za njih. Mislim da je to i neki rezultat zaposlenosti roditelja, nema se ‘vremena’ baviti s djecom. Djeca se više igraju ispred ekrana nego vani. I sama gledam svoje dvoje malene djece kako rastu. i razmišljam što je idealan grad za njih. Vanjski prostori koji su planirani po mjeri djeteta omogućuju da se ona više zadržavaju vani, kao i njihovi roditelji s njima, potiču interakcije. Nedavno sam bila u Berlinu i tamo vidiš kako svako konkretnije stambeno naselje ima taj komad zelenila i betona, ali betona u smislu intervencija koje mogu biti tobogani, penjalice, poligoni za bicikle, romobile, lokve nakon kiše…. Roditelji su sa strane sjede, gledaju i razgovaraju. Svi se druže. Dobar javni prostor pokreće interakciju među nama, ono što ljudi jesu, prije svega društvena bića, što je endemska pojava u vremenu kada ti je najbolji prijatelj mobitel. Djeca to trebaju.
► U kontekstu budućnosti što se točno u Rijeci događa? Čini se kao da se u procesu razvoja grada kao tema za temom javljaju mnoge iz područja oblikovanja grada. Poslano je i pismo gradonačelniku i medijima u kojem se tematizira planiranje i izgradnja na području Rijeke.
Gorana Stipeč Brlić: Vjerojatno najkrupnija tema iz tog bazena vezana je uz potencijalnu izgradnju stadiona Kantrida, ali uz još nekoliko nebodera, koji trebaju pokriti cijenu investicije. To je u javnosti stvarno izazvala niz reakcija. Pokušavamo biti što objektivniji pa takve teme obrađujemo kroz javne tribine, tako je i organiziran panel “Kako planirati grad – slučaj stadion Kantrida” na koji smo uspjeli dovesti Janeza Koželja iz Ljubljane, Tihomira Jukića, Maroja Mrduljaša, gradonačelnika Marka Filipovića, pročelnicu Ljiljanu Buljan, ali i Sinišu Zdjelara, autora idejnog rješenja za Kantridu. Panel je inspirirao mnoge, pa i gradonačelnika da intenzivira dijalog sa strukom, ali dojma smo da je sve skupa nedovoljno konstruktivno i vidljivo, pa se nakon brojnih natpisa u medijima, inzistiranjem lokalnog vijeća Komore uputilo i otvoreno pismo za suradnju prema Gradu. Našem je gradu potrebna ozbiljnija studija prostora i konkretnija vizija što želimo od grada 2050. godine. Tada je sve razumljivije i transparentnije i velikim i malim investitorima te je jasno tko na što može utjecati. Za rješavanje urbanističkih problema, uz planiranje, jedini i najtransparentniji način su arhitektonsko-urbanistički natječaji, te iza toga jako stojimo. Znam da je mnogima to gnjavaža i misle da su to neki procesi koji koče, donosi neke izazove i dodatne radnje, ali bez toga imamo stihiju i kaos.
► Ali, Gorana, planovi i strategije se lako stave na marginu…
Gorana Stipeč Brlić: Pa to ti govorim, ne želim da imamo urbanističke planove i druge strategije samo u formalnom smislu ili zbog političkih razloga, nego da doista stanemo iza njih… Ja drugačije ne vidim kako se radi razvoj grada. Svi smo onda kao mušice. Nitko ne kaže da je jednostavno pomiriti turbo različite interese, estetike, pristupe životu, vrijednostima. Treba biti jako vješt, te zato ponavljam kako strategija i strateška vizija provedene kroz planove bivaju ključne, jer ne može se sve voditi nekakvim individualnim porivima.
► Shvaćam, ali kako se onda išta novo dogodi, nije li da ulagači odustaju zbog kompliciranosti ili nemogućnosti realizacije? Osjećaj je da ponekad mogu zagušiti investiciju.
Gorana Stipeč Brlić: Imanje strategije i planova nije suprotnost ulaganju. Ozbiljni ulagači također žele posloženo i jasno poslovanje. Moraš u svemu tome razumjeti i investitora i zakon i konzervatora te je normalno da postoje konflikti. Zato planeri moraju biti vrhunski karakteri, a to naposljetku netko mora i poštovati. Ne može se svih slušati i uvažiti, a i uvijek će biti netko kome će nešto smetati. Urbanisti i arhitekti na temelju znanja, teorije i jakih institucija znaju što je bolje za razvoj prostora. Ako kažemo da to nije važno jednog dana ćemo više patiti.
► Ja bih rekao da je urbanizam i pitanje povjerenja.
Gorana Stipeč Brlić: Sigurno je. Problem je što se gleda kratkoročno i u ovom trenutku. Možda danas ne možeš imati park na Delti, ali možeš postaviti smjernice i stazu kako ćeš ga realizirati. Neke stvari se ne mogu riješiti u godinu dana, a svi smo toliko uronjeni u digitalnu kulturu da mislimo kako stvari idu tako olako. Klik i gotovo. Zaboravljamo da smo mi u fizičkoj kulturi u kojoj procesi traju.
► Puno toga se u raspravi može razumjeti sa svih strana. Rijeka je u smislu arhitekture grad radikalnog u kontekstu pitome Hrvatske. Cijeli lučko-tranzitni centar je radikalno uzet od mora, neke od bitnih realizacija su u bivšim kamenolomima, još ima dosta te površine industrijske “baštine” ili lučkog emporija koji nije više u funkciji, naselja su građena po strmim brdima i to kao neboderska… S druge strane, puno ljudi ima osjećaj stagnacije pa onda i strah da je “neki urbanizam” ugrožavanje investicija. Kako vidiš sinergiju s novim lučkim valom?
Gorana Stipeč Brlić: Gle, nema potrebe za kritikom u nekom naivnom i destruktivnom smislu. Gradovi koriste luke kao ključni dio identiteta, to je svakako i ovaj naš riječki lučki bazen. Gledamo li linearno lučki val u biti kasni, ono što vidimo danas isplanirano je davno i trebalo se dogoditi prije dvadeset godina. Rijeka kao lučki grad treba prihvatiti da je to dio identiteta, kao i neboderi. Ali zaista bi trebalo promisliti kako se približiti moru. Kod nas je obala i dalje uvelike odsječena od ostatka grada. Ljudi nisu ni svjesni tih površina koje su “grad u gradu”. Cijela producentska aktivnost samo oko ulaska u Metropolis bila je uzbudljiva (link). Ipak, to se ne radi za nekog tko će se jednom negdje prošetati zbog nostalgije već zbog nastavka života grada. Rijeka mora naći svoj glas, može gledati druge gradove, inspirirati se, ali odgovori su uvijek kod tebe i to traži jedno šire samopouzdanje. Grad je oduvijek bio nekakav hibrid, baš onakav kakav je kada ga gledaš s mora, red luke, red kuća, malo nebodera, pa ti shopping mastodonti skoro u prvom redu do mora…. Nije za svakoga.
► Već smo se marginalno dotakli, ali što misliš o medijskoj prezentaciji arhitekture i urbanizma? Ovo od kada se photoshopira bilo što i plasira kao “gotov projekt u par poteza” ili bacaju neke “navlakuše” samo da se zamuti voda ili ispita teren, malo je tlakovito… I svatko da priča. Često i neodgovorno.
Gorana Stipeč Brlić: Jako teška i važna tema. Postoje uredi u svijetu koji ne žele raditi vizualizacije jer previše lažiraju stvarnost. Kroz AI i fotomontažu možeš sve izmisliti. Ako pak to još mediji uzimaju bez konteksta te se vizualizaciju predstavlja kao gotovu stvar, iz toga nastaju ozbiljni poremećaji ili građani očekuju nešto nerealno ili se u javni prostor puste vizualizacije oko kojih se potom tučemo. Tatiana Bilbao izjavila je da je u svom uredu zabranila vizualizacije te da kroz kolaže i skice ima veću kreativnu slobodu, pa je i rezultat inovativniji. Ne bi se usudila reći da je nešto pravo ili krivo, ali suvremenost nosi svoje, a mi ljudi smo malo pogubljeni u ovom digitalnom dobu, nekako kao da se pokušavamo vratiti na osnovne postavke onog što ljudi zaista jesu. Neki se bave tim temema intenzivno, na primjer Gaia Radić, mlada arhitektica i umjetnica istražuje upravo spekulativni dizajnom odnosa digitalnog i stvarnog (link). Naravno i Gaia je bila na A.radionici. Super je što u biti upoznaš te buduće kreativce još dok su u povojima.
► Jedno političko i arhitektonsko pitanje. Nekako, kao da postoji ta profilacija – “ljevičari” – svi bi nešto zeleno, javno, ništa veliko i agresivno, a “desničari” – investitor u prvi plan, neka se vrti novac… Kako takve struje pomirivati u realnim realizacijama? Da li je doista tako?
Gorana Stipeč Brlić: Dobro pitanje. I jako zeznuto. U arhitekturi i urbanizmu ne bi smjelo biti toliko desno ili lijevo, iako se kroz povijest itekako manifestirala ideologija kroz različite radove. Bitan je čovjek koji želi nešto napraviti i postaje pokretač, odnosno na koga to utječe i doprinosi li nečemu. Velik problem današnjice radi baš ta radikalna tržišna pozicija, jer onda imaš i desne i lijeve s istom peterokatnicom s apartmanima koju su jeftino platili jer žele zaraditi. Baš zbog borbe protiv nepotrebne preizgrađenosti u Europi je pokrenuta inicijativa ‘Globalni moratorij na novogradnju’, čiji je glavni cilj poticati rad sa postojećim izgrađenim fondom. Fun fact jedna od inicijatora je Roberta Juričić, nekad polaznica naše radionice. Sve je to reakcija na tržišnu politiku gradnje. Barem u Rijeci imamo što za rekonstruirati i prenamijeniti. (smijeh)
► Koje javne realizacije – za kulturu, obrazovanje, odgoj, sport (…) bi voljela vidjeti u Rijeci ili u neposrednoj okolici Rijeke?
Gorana Stipeč Brlić: Teško je to reći, ali čak bi sada rekla više investicija koje nisu samo zgrade, nego javno ulaganje u smisao prostora. Na Delti, gdje je po građevinskim parametrima jako teško izvesti bilo koju složeniju građevinsku investiciju, a da to bude i isplativo, lijepo bi bilo vidjeti oblikovanje jednog ambicioznijeg i kvalitetnog parka u centru grada. Potencijal je i transformacija tranzita, jer grad treba poveznice bilo bi ključno longitudinalno ga željeznički povezati. Ako se Grad brine o svojim prostorima i građani će. Dati ljudima perspektivu, to je ključno, a ona se ne stvara direktno već posljedično kao rezultat rada.
► Koji radikalni urbanistički postupci bi poboljšali fokus na pješačenje i javni prijevoz? Koje i kakve garaže trebamo? Mogu li molim te biti lijepe. Kapacitet grada za automobile ipak ima svoje limite…
Gorana Stipeč Brlić: Radikalno sam za izbacivanje automobila iz samog centra, ne zbog neke ideologije nego jer to je nešto što daje život centrima gradova te je dobro dokumentirano i dokazano. Znam da su svi skloni reagirati radikalno i agresivno na ograničenja automobilskog prometa, ali grad jednostavno nije dizajniran da bude neka tranzitna garaža.
► Rijeka je stalno na udaru, a kako u pozitivnijem arhitektonskom i urbanističkom pravcu razviti neposredni prsten i susjedstvo: Viškovo, Bakar, Kostrenu, Opatiju… Čega zanimljivog i potentnog ima tamo?
Gorana Stipeč Brlić: Nisi spomenuo Kastav, baš nedavno smo tamo održali radionicu sa slovenskim kolegama koji rade na tom jednom Interreg projektu što se tiče zelene obnove, na koju su se odazvali predstavnici Rijeke, Viškova, Matulja, Opatije, Klane itd. Izvrsno je kada se okupe na istom mjestu i shvate da imaju svi iste probleme. Ključan je taj dijalog jer ako imaš isti problem možeš naći zajednički rješenje. Slično je bilo i na nedavno održanoj radionici u Društvu arhitekata Rijeka koju je koordinirala Nika Keller, tema je bila provedba natječaja, a došle su kolegice Ariana Korlaet ispred Hrvatske komore arhitekata i Irena Matković iz Grada Zagreba, a u publici su sjedili predstavnice Gradova i općina naše županije… te ponovno slični problemi, slična rješenja.
► Klišej je pitati kako ti je kao “ženi u arhitekturi”, ali stvarno se to pitanje često nameće. Znam da se je na studiju puno toga promijenilo, puno žena studira arhitekturu, budu i znanstvenice i predsjednice društava, očito je to i iz svih imena koja si spomenula u ovom razgovoru no jesam li ja previsoke dioptrije ili u realizacijama postoji neki “stakleni strop”?
Gorana Stipeč Brlić: Često pitam polaznike na radionicama – reci mi neku hrvatsku arhitekticu sa svojim uredom. Žene jesu još uvijek marginalizirane, iako je sve bolje. Pošto je prakticirajuća arhitektura vezana za gradilišta tu je tako kako je. Koliko si bageristica ili voditeljica gradilišta vidio? Malo. U svim vezanim područjima postoje takvi odnosi. No gledaj, nije to pitanje samo rodnih situacija, nego širih društvenih odnosa koji nastaju iz tržišnog ponašanja. Arhitektura je često kao dio trgovačke branše, a u školi te uče da je puno više od toga, da oblikuje društvo, da doprinosi sredini umjetničkom vizijom. Trebamo se držati svog sna i te lekcije.
► Naposljetku, ključan u tvojem djelovanju je tvoj arhitektonski ured. Što radite i u čemu vidiš smisao budućnosti?
Gorana Stipeč Brlić: AO16 je ured, atelje, radionica, maketarnica… Ono što je važno da predstavlja sve ono što arhitektonski kolektiv može biti i stvarati. Definitivno nastojim po metodologiji rada biti kolaborativan studio u kojem se ideje kreiraju kroz raspravu i dijalog. Kada je to moguće u projekte uključujemo i participaciju na različite načine. U svakom slučaju bavimo se promišljanjem kroz arhitekturu, urbanizam, oblikovanje, istraživanje i edukaciju. Oduvijek smatram da je arhitekt režiser prostora, utječemo na kretanja i događaje intervencijama u zatečeni kontekst, bio on prirodan ili umjetan pa to nastojim provoditi i kroz praksu. Nakon sedam godina, danas su u uredu uz mene Damian Sobol Turina (odnedavno i partner), Karla Ritoša, Viviana Rea Doričić i Luka Šimičić. Ovu mi je godinu svakako među ostalim obilježio natječaj za Znanstveni centar Čakovec na kojem smo sudjelovali i osvojili četvrtu nagradu (link). Volim raditi sa ljudima iz različitih sfera djelovanja, a taj natječaj je baš to tražio, razgovarala sam sa nizom stručnjaka, matematičarima, prirodoslovcima, ljudima iz Čakovca, krajobraznim arhitektima, dizajnerima, znanstvenicima generalno… Iako nismo pobijedili, rad je bio sveobuhvatan i inspirativan. U biti, svi projekti bi trebali biti takvi, čak i oni za obiteljsku kuću. Arhitektura bi trebala pomicati granice. To je općenito ono što me osobno i kroz Društvo i privatnu praksu zanima – sudjelovati u kvalitetnim izgradnjama koje mogu stvarati bolje društvo i budućnost, ma koliko god ponekad bilo nezahvalno. Biti arhitekticom je stvarno jedno sinergijsko zanimanje koje obuhvaća cijeli spektar znanja i zaista je teško baviti se arhitekturom, a istu ne živjeti.
Autor: Kristian Benić / tekstove ovog autora potražite na linku
