Na web stranici staronovaljske umjetničke galerije Skale do sunca na otoku Pagu, nekadašnjeg prostora umjetničke radionice i organizacije Petikat čiji su pokretači bili Boris Cvjetanović, Hrvoje Đukez, Boris Greiner, Stanislav Habjan i Daniel Žeželj, Jakov Habjan opisan je kao: Gimnazijalac na slobodi u Staroj Novalji. Muzikant satir kad dohvati pašku frulu s oznakom Tri sunca. Gitarist koji ne štedi prste pri restauraciji stare kovane ograde iz naslijeđa svog djeda kao ni zidova stare pošte pri pretvorbi u novu galeriju. Oblikuje i izrađuje. Šegrt i majstor. Vjerujem da bi se svatko tko Jakova imalo poznaje složio da se nije puno toga promijenilo, osim činjenice da šegrt više nije gimnazijalac i da majstor više nije šegrt. Jakov Habjan sada je majstor mnogih zanata, dizajner i izrađivač koji djeluje na presjeku industrijskog dizajna, umjetnosti i Do it Yourself kulture s fokusom na održivost i dugovječnost proizvoda te fizikalnost i poštovanje svojstava materijala.
Osim osmišljavanja i izvođenja proizvoda po mjeri za kulturne prostore poput Centra mladih Ribnjak, Workshopa Zagreb, HUG – humanističke gimnazije Zagreb te KONTEJNER-a – biroa suvremene umjetničke prakse, Habjan kroz dizajn, razradu i izvedbu kreativnih rješenja koja sežu od instalacija, eksperimentalnih instrumenata, namještaja i scenografija, surađuje s brojnim umjetnicima različitih disciplina poput Nike Radić (Ulična šuma, 2024.), Tina Dožića (Alkemija kristala, 2024.), Mire Manojlovića (Električni vibrafon, 2024.), Hrvoja Đukeza (Plastic Jungle, 2023.) i dr. S trojicom kolega arhitekata, inženjera i umjetnika, Maximeom Weinmannom, Williamom Linnom i Hrvojem Spudićem, 2023. godine u djelomično derutnom kompleksu Vjesnik otvorio je radionu, sada i službeno upisanu na Google Maps kao Radionu Vjesnik. U nepune dvije godine njihova je Radiona postala poznato i drago prašnjavo zagrebačko mjesto u kojemu prvomajska druženja uz grah postaju običaj na koji su svi dobrodošli. Tog satira koji zrači zaigranošću Petra Pana i dobroćudnošću Malog princa najčešće možete pronaći upravo u toj Radioni ili u susjednom Kontejneru ili susresti po gradu na njegovom crvenom cargo biciklu kojim prevozi pronađene odbačene materijale ili čupavog obiteljskog psa Šumu. U svibnju ove godine, u zagrebačkoj je Oris Kući arhitekture na izložbi Priče u pločicama zajedno sa svojom jednako magičnom sestrom ilustratoricom, grafičkom dizajnericom i književnicom Klasjom Habjan, predstavio stolove ručno izrađene za Klasjine keramičke pločice koje su nastale tijekom njene umjetničke rezidencije u portugalskoj tvornici pločica Viúvi Lamego kao interpretacija 175. obljetnice njezinog aktivnog postojanja. S obzirom da šira javnost već poprilično dobro poznaje sestru Klasju, došlo je krajnje vrijeme da pobliže upoznamo i mlađeg člana novopečenog dua Klasjakov.
► Završio si preddiplomski Studij dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 2019. godine, a potom magistrirao Industrijski dizajn na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Haagu u Nizozemskoj 2022. Kako je došlo do odabira produkt dizajna kao profesije i konkretno ta dva studija?
Jakov Habjan: Već sam kao klinac htio biti izumitelj i starci su mi s puno podrške i taman premalo nadzora dali alat u ruke da mogu raditi gluposti kao npr., brusit piljevinu na tavanu iznad njihovog kreveta. Oko 2011. godine smo sagradili i prvu radionu u vrtu obiteljske kuće gdje sam se mogao igrati; piljio sam, šarafio, izrađivao male predmete koji su uvijek bili uporabni. Nisam imao taj impuls poput Klasje za slobodnim izražavanjem koji je čisto umjetnički. Zamišljao sam kako bih, da sam upisao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti, opet tamo izrađivao žlice i zdjele – nešto što mogu upotrebljavati, s čime mogu komunicirati. Tako da sam već po opisu studija shvatio da je produkt dizajn savršen odabir za mene. Pripreme za upis kod Milana Vučića bile su mi baš eye opening iskustvo. On mi je bio prvi pravi mentor, izrazito inspirativan i zaista sam jako puno naučio od njega. Preddiplomski studij sam malo produžio. Bio mi je super taj dijapazon sadržaja koji smo prolazili. Učili smo fotografiju, slušao sam teoriju filma na Akademiji dramskih umjetnosti, bili smo malo na strojarstvu, malo na šumarstvu. Volim taj interdisciplinarni moment u dizajnu. Ali nisam htio upisat ovdje diplomski, skužio sam da dolazi do određenog ukalupljenja i poželio drugačije okruženje. Tijekom tih dodatnih godinu-dvije radio sam neke posliće u struci, npr. produkciju za Zagreb Design Week u Hali V Tehničkog muzeja, a tom sam prilikom upoznao i Maximea Weinmanna, jednog od sadašnjih kolega u Radioni. Odlučio sam potom upisat Master Industrial Design na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Haagu u Nizozemskoj, najviše zbog atmosfere samog grada. Grad je manji, ima jaku umjetničku scenu, studij je na umjetničkoj akademiji te stoga više eksperimentalno orijentiran od dizajna na našoj Arhitekturi, a grupe studenata male, samo dvanaest po godini. Bio sam prestravljen kad sam odlazio. Bio je osmi mjesec, spremio sam kofer u prtljažnik i bicikl na stražnji dio busa, pozdravio se sa svojima, sjeo unutra i mislio si: „Što se događa, gdje ja idem?“ Otišao sam iz jedne sunčane, prekrasne zemlje, ostavio sve drage ljude iza sebe, a kad sam stigao tamo, dočekali su me kiša, hladnoća i vjetar. Ali Haag je stvarno kao gradić s razglednice. Tijekom tih nekoliko godina dosta sam probiciklirao po Nizozemskoj i uvidio da ta zemlja ima svojih čari. No, istovremeno je sve izrazito matematički određeno. Toliko su izmanipulirali zemlju da bi mogli nastaniti to nekad močvarno područje da mi je taj antropocentrični sustav s vremenom počeo ići na živce kao i njihova generalno hladnija kultura. Nisam shvatio koliko zapravo volim Zagreb sve dok nisam otišao.
► Kako su u profesionalnom, ali i osobnom smislu utjecali na tebe boravak i studij u Haagu?
Jakov Habjan: Mislim da sam došao tamo s tipičnim očekivanjima koje jedan student ima od zapadnoeuropskog obrazovanja – da će sve savršeno funkcionirati, biti točno na vrijeme i svi ljudi ćete konstantno oduševljavati. No, bilo je ipak malo kaotičnije, a još je naša godina bila tzv. covid-generacija. Ono što mi se dogodilo oko samog studija, životno iskustvo koje sam stekao i prijateljstva koja sam sklopio, ostavila su veći trag od samog kurikuluma škole, iako je bilo odličnih zadataka. Nizozemski pristup produkt dizajnu velikim dijelom proizlazi iz utjecaja svjetski poznate Akademije dizajna u Eindhovenu – nizozemske prijestolnice dizajna gdje se održava i Nizozemski tjedan dizajna. Granice između umjetnosti i dizajna puno su mekše i definitivno sam osjetio njihovo preklapanje kao i liberalniji pogled na dizajn općenito. Puno stvari ostaje na spekulativnoj razini, razini istraživanja i procesa koji ne mora nužno rezultirati nečim uporabnim. Meni je to u suštini bilo inspirativno, ali na momente mi jest nedostajao kontakt s materijalom. Definitivno sam se trebao malo prilagoditi. Došao sam iz jednog arhitektonskog konteksta koji je izrazito orijentiran bauhausovskim principima u jedan puno slobodniji svijet što mi na početku nije potpuno odgovaralo. Htio sam imati svog mentora koji će mi bit uzor, a u Hagu su brojni mentori tek friško diplomirali ili bi nas po jedan semestar mentorirali različiti dizajnerski studiji čiji su članovi sjajni kreativci, ali nemaju iskustva s pedagoškim radom. Studij je imao svoje pluseve i minuse; infrastrukturno je fantastičan po pitanju same škole i radiona specijaliziranih za npr. metal, drvo, keramiku, tekstil i sl. Ja sam si trudio organizirati sve zadatke tako da što više vremena provodim u radionama i iskoristim pristup znanju ljudi koji su ih vodili i svim alatima koje smo imali na raspolaganju. Bile su mi poput ogromnog playgrounda, neopisivo sam uživao u tome. Ono što mi također nije odgovaralo je užasno velika podjela između teorije i prakse. Prvi semestar zadnje godine provodili smo i pisali istraživanje, a u drugom smo semestru taj završeni diplomski izvodili. Meni je takva podjela bila dosta suluda jer doživljavam produkt dizajn kao jako fizički, u interakciji s korisnicima i svijetom. Moj je diplomski rad bio dosta autoetnografski po prirodi, vezan uz moje odrastanje i strast za biciklizmom. Sve skupa je imalo dosta terapeutski učinak na mene, skenirao sam pozadinu iz koje dolazim i kako je utjecala na mene te je usporedio s tim drugim, nizozemskim kontekstom. Upravo mi je iz tog razloga bilo neprirodno tako osobnu temu prvo teorijski istražiti pa tek potom prenijeti u praksu. Pred kraj sam se malo izgubio, ali nisam bio jedini, svi smo imali osjećaj kao da moramo krenuti ispočetka. Na master sam otišao s ciljem da shvatim što želim u životu raditi. Tijekom studija i rada u Zagrebu svašta mi je bilo zanimljivo, tako da je najveći take out boravka u Nizozemskoj bilo to prosvjetljenje. Shvatio sam da ne želim posvetiti život proizvodnji na veliko, da svoj trud želim uložiti u neki [meni] bitniji cilj, a to su za mene bili i još uvijek jesu – bicikli. Tako da sam nakon povratka u Zagreb otvorio obrt za proizvodnju bicikala i invalidskih kolica što mi je i dalje prva djelatnost po NKD-u [Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti]. S vremenom sam shvatio da je moj happy place radiona zbog čega sam u narednih par godina uložio energiju u stvaranje prostora koji njeguje stvaranje. To sjajno ilustrira pitanje koje mi je nakon povratka iz Nizozemske postavio umjetnik Hrvoje Đukez, jako dobar obiteljski prijatelj koji me uzeo pod svoje kao šegrta čim sam dovoljno za to stasao i s kojim i danas puno surađujem. Pitao me što bih radio da sad imam svo vrijeme svijeta što me isprva zateklo, ali vrlo sam brzo pronašao odgovor. Želim radionu. Želim prostor u kojemu mogu isprobavati tehnike, materijale, alate i ideje te ih probat’ nekako realizirati u stvarnom svijetu.
► Spomenuo si više puta svoju strast prema bicikliranju i samom biciklu kao predmetu – možeš li mi ukratko ispričati kako je iz toga nastao tvoj diplomski rad pod nazivom Cycleship i o čemu se točno radi?
Jakov Habjan: Subjekt mog diplomskog projekta bio je bicikl, ali tema je zapravo bila kako dizajnirati prakse zbližavanja s objektom. Jer ono što me izrazito motivira u dizajnu jest ta komunikacija između korisnika i objekata. Stvarima koje voliš, kroz koje rasteš, koje nose oznake vremena, svjedoče i pričaju o uspomenama koje si s njima stvorio. Na temu me potaknulo i vlastito putovanje biciklom na relaciji Zagreb – Haag koje me snažno ganulo; devet dana si potpuno ovisan o tom biću koje je jedino uz tebe svaki dan kad se probudiš. Slušaš svaki njegov zvukić, krckanje i škripanje, on nosi sve tvoje stvari koje u tom trenutku posjeduješ preko svakog brda koje prođeš. Iz svega toga proizlazi i određeni standard brige o predmetima koju sam razvio i tendenciju da ne kupujem nove stvari, nego popravljam stare. No, u nizozemskom društvu koje je ekstremno bike-oriented, bicikl je paradoksalno najobičnija stvar na svijetu. Šokirala me njihova rudimentarnost pa čak i grubost prema tom predmetu. Bicikl je samo utilitarni alat koji propada, a ja sam ga promatrao iz perspektive nekog kulta, konteksta koji je skoro sektaški. Ti si pripadnik plemena ako voziš bicikl po Zagrebu, a pogotovo ako se sam brineš o njemu, mijenjaš mu gume i slično. U Cycleshipu sam pokušao spojiti te dvije stvari – želju za kreiranjem objekata koje dugo traju i s kojima čovjek stvori emocionalnu povezanost i svoju ljubav prema biciklima. Rezultat je bio triptih – tri različita tipa bicikla, odnosno portreti triju odnosa vlasnika i njihovih bicikala. Osobno sam u cijeloj priči imao ulogu svojevrsnog medijatora jer je rad snažno utemeljen na zajedničkom fizičkom radu s ljudima kojima sam kroz radionice pomogao prilagoditi bicikle njihovim vlastitim potrebama i željama. Bicikl je predmet prema kojemu je jako lako razviti privrženost. Čovjek može biti prikovan uz mobitel ili laptop, ali ne možeš razviti odnos s crnom kutijom, njihov unutarnji svijet je meni znanstvena fantastika dok je bicikl tako jednostavan i pregledan. Temeljna mu se forma praktički nije promijenila od samog početka, a ono što se mijenja su zaista detalji, materijali i tehnike konstrukcije, ali u esenciji je ostao isti. Negdje sam pročitao da je to jedini ljudski izum koji se nije uspjelo okrenuti protiv čovječanstva, koji nije pretvoren u sredstvo uništavanja. Smatram ga najplemenitijim izumom i zaista vjerujem u njega, posebno njegovu ulogu u urbanim sredinama. Ideju o proizvodnji cargo bicikala trenutno sam stavio on hold jer je u našoj sredini njihova kultura još praktički nepostojeća, ali sigurno ću ih još izraditi. Konačni cilj diplomskog rada bio je osvijestiti našu predmetnu okolinu i brigu o njoj, a neki viši cilj prenijeti takav način razmišljanja i na odnose prema drugim predmetima.
► Dolaziš iz umjetničke obitelji; otac ti je Stanislav Habjan, grafički dizajner, multimedijalni umjetnik i pisac, majka Ana Marija Habjan je povjesničarka umjetnosti i redateljica, a sestra Klasja grafička dizajnerica, ilustratorica i književnica. Kako je bilo odrastati u okruženju potpuno ispunjenom umjetnošću?
Jakov Habjan: Ja sam roditelje prvenstveno doživljavao kao mamu i tatu, a tek kasnije shvatio da su umjetnici kad mi je to zapravo netko drugi rekao. Tata je kao slobodnjak većinu vremena radio od doma što je bilo super jer smo mogli provodit puno vremena zajedno. On i ja smo stvarno stalno nešto brijali posvuda. Mama ima posao od 9 do 5, radi na HRT-u, ali oboje su i meni i Klasji zaista uvijek bili dostupni. Kad god su kod nas prepoznali želju za nekim stvaranjem ili istraživanjem, podržali bi nas. Odrastanje nam je bilo jako zaigrano, kreativno i slobodno. Jako sam sretan i počašćen što sam imao priliku proživjeti takvo djetinjstvo. Što sam mogao mjesece provesti s lopatom u vrtu jer su mi dopustili da kopam rupu. Što im je bilo ok da imam sjekiru u rukama jer želim izraditi luk i strijelu i nisu se ljutili kad sam si skoro odrezao prst – otišli smo u bolnicu, zašili to i idemo dalje. Imao sam puno sreće u brojnim takvim situacijama, ali i naučio puno lekcija. Inače, mama je uvijek bila handy osoba u obitelji. Jako je pragmatična i spretna s rukama. Kad bi se nešto dogodilo u kući, ona je popravljala, a djed s tatine strane bio je kovinotokar i mislim da sam od njih dvoje naslijedio taj strojarski, sistematični način razmišljanja. Tata je pak pravi primjer umjetnika koji živi u svom jako lijepom filmu, ali koji je uvijek bio na raspolaganju kad bih dobio neku ideju. Kad bih mu rekao da trebam nešto iz Bauhausa, on bi se digao usred posla i odveo me. Imali smo izrazito neposredan odnos što smatram vrlo važnim. Prijatelji su uvijek izražavali oduševljenje činjenicom što mi roditelji sve to dopuštaju, dok sam osobno to uzimao zdravo za gotovo, smatrao normalnim i uobičajenim. S druge strane, trudili su se zaštititi nas od nekih potencijalno štetnih utjecaja preusmjeravajući nas ka više poučnim i kreativnim zanimacijama pa bih ponekad bježao kod prijatelja igrat igrice (smijeh). Tek danas uviđam i shvaćam koliko je to zapravo bilo dragocjeno i opet sam im zahvalan na tome. A Klasja mi je kao starija sestra oduvijek bila uzor. Iako radimo različite stvari, koristimo različite medije, imamo mnoštvo sličnosti. Imao sam prilike pomagati joj s nekim zadacima tijekom njenog Studija vizualnih komunikacija na Arhitektonskom fakultetu što mi je definitivno potvrdilo da krećem u pravom smjeru.
► Jesu li Klasjakov stolovi izloženi u sklopu izložbe Priče u pločicama tvoje sestre Klasje u Orisu Kući arhitekture vaša prva suradnja? Kako je do nje došlo?
Jakov Habjan: Ovo nam je bila prva suradnja u smislu da zajedno radimo nešto kompleksnije. Svatko je imao svoj dio koji je bio rad sam za sebe, ona pločice, a ja stolove, ali bili smo u konstantnoj međusobnoj ovisnosti i komunikaciji. Radio sam joj prije tu i tamo neke poličice za izložbe i uskakao kad je trebala moju, više tehničku pomoć. Ali ovo jest bio prvi cjeloviti proces u kojemu smo radili zajedno. Stolovi su nastali na temelju specifičnosti svakog dizajna njenih pločica; oblik, forma, konstrukcija i boja stola komunicira s Klasjinim pločicama, one su bile poput predloška za stolove. O njima smo počeli pričati nakon Klasjinog povratka s rezidencije u Zagreb, a sama je priča proizašla iz forme pločica. Ne radi se o golemim muralima od 3 x 3 metra, nego su im dimenzije baš pogodne za stolove. No, unatoč tome što su pločice nastale prve, proces je od početka do kraja bio suradnički. Moj je dizajn krenuo sa skicama na papiru preko modeliranja u digitalnom programu i već smo za to vrijeme igrali ping-pong s formama i detaljima, zatim uvodili promjene i odabirali između različitih opcija. Suradnja nam je odlična; inače smo vrlo bliski, jako dobro komuniciramo i zato to funkcionira. Zapravo uopće ne doživljavam to kao rad. Osim toga, svatko ima svoj prostor, svatko odrađuje svoj dio, ona je vrhunska u tome što radi i potpuno si vjerujemo. Na kraju krajeva, slični smo, imamo sličnu estetiku i ukus što smo otkrili već tijekom odrastanja. Doslovno smo iz istog gnijezda i zaista nas iskreno veseli taj objekt koji oživljava obje naše djelatnosti. Osobno imam tendenciju raditi stvari s idejom da dugo traju i volim da stvari žive uz ljude, mijenjaju se uz njih, stare s njima i nasljeđuju se, a keramička je pločica kao predmet jedna od najdugovječnijih mogućih vrsta ilustracija. Tako da mi je bilo logično da zajedno stvorimo predmet koji može živjeti generacijama. Netko me na izložbi pitao gdje vidim te stolove, možda u nekom muzeju pa sam zgroženo rekao ne! Želim da se po njima prolije kava, da mrvice kruha uđu u fuge, da se koriste. Imam problem s pogledom na produkt dizajn kao nešto ekskluzivno i njegovom fetišizacijom. Razumijem da je ovo specifičan slučaj, radi se o suradnji umjetnika i dizajnera pa su cijene predmeta sukladne tome, ali cijela ta situacija i sama ta izložba u Orisu je kontekst i razina otmjenosti na koju ja nisam navikao. Volio bih da postoji veća pristupačnost takvih predmeta širem krugu ljudi.
► Sadašnju Radionu Vjesnik dijeliš s troje kolega i prijatelja Maximeom Weinmannom, Williamom Linnom i Hrvojem Spudićem. Kakav je bio put do nje i kako ste se vas četverica okupili?
Jakov Habjan: Moja prva radiona nakon povratka iz Nizozemske bila je mala brvnara s peći na drva u dvorištu Hale V Tehničkog muzeja u blizini Krivog puta, a drugu sam dijelio s Maximeom Weinmannom u Borovju. Ubrzo nakon toga nam se pridružio i William Linn kojeg je Maxime upoznao u Močvari tijekom postavljanja neke izložbe. No, ta je radiona s vremenom postala potpuno nefukcionalna pošto se nalazila u podrumu i konstantno poplavljivala. Igrom slučaja je u isto vrijeme Kontejner – buro za suvremene umjetničke prakse, ušao u najam prostora u sklopu Vjesnika, a Williamova supruga Olga Majcen-Linn jedna je od Kontejnerovih kustosica. Bio je to prostor bivšeg servisa tiskarskih strojeva i potpuno derutan tako da su nas angažirali za njegovu renovaciju i adaptaciju u suradnji s nagrađivanim arhitektonskim uredom Skroz koji su ga projektirali. Tada smo slučajno vidjeli ovaj prostor nekadašnje garaže, stupili u kontakt s vlasnikom i nakon xy komplikacija uspjeli sklopit ugovor. No, ovaj je prostor također trebalo potpuno renovirati što smo sve sami odradili uz pomoć prijatelja. Bilo je to najintenzivnijih mjesec i pol’ dana u mom životu; paralelno smo selili iz bivše radione, sređivali novu, a morao sam završavat i vlastite projekte te kupovat strojeve s državnim poticajima koje sam uspio dobiti. Tijekom same selidbe nam se priključio i Hrvoje Spudić koji je ispao savršena nadopuna našem malom timu. Nas četvero je tako stajalo jedno popodne ispred ovog raspadajućeg prostora čija se ni vrata nisu mogla zatvoriti, ali je imao toplu vodu i struju pa smo zaključili: „Ovo je nešto najbolje ikad!“ Tako da je cijeli proces unatoč stresu bio zaista lijep. Sad ovaj prostor istinski poznajemo; svaki šaraf na krovu, svaki centimetar jame koja je bila zalivena strojnim uljem i sve ono između. Iako se nas četvorica bavimo različitim stvarima i imamo različite pozadine, nema ni jednog projekta koji je nastao u izolaciji. Maxime je po struci specijalist za agrikulturu, no ima pozadinu u različitim umjetnostima, od vizualnih do kazališta i plesa, a bavi se i elektroničkim inženjerstvom te je dugo godina radio u auto industriji. Hrvoje je studirao arhitekturu, ali se također jako puno bavi izradom, primarno u metalu, radi adaptacije za 16-milimetarske projektore i kamere, a Will je multimedijalni umjetnik koji se bavi svime i svačime, od programiranja do slikarstva. Svatko od nas ima svoju specifičnu nišu poznavanja tehnika i materijala zbog čega se puno lakše upustiti u nešto što nam je osobno strano i možda malo zastrašujuće. Tako da je sve što zasebno radimo, u jednom aspektu zapravo kolektivno; uvijek dolazi do puno razmjena, prosvjetljujućih komentara u prolazu i međusobnog pomaganja što mi je užasno vrijedno.
► S vremenom si počeo stalno surađivati s Kontejnerom – biroom suvremene umjetničke prakse na postavima izložbi i galerijskoj tehnici. Kako se razvila ta suradnja?
Jakov Habjan: Moja suradnja s Kontejnerom je nastala organski, s vremenom. Mislim da smo svi mi iz Radione napravili dosta kvalitetan posao s renovacijom njihovog prostora i pritom u jako lijepoj komunikaciji s njima. Osim što imamo direktnu poveznicu s njima preko Willa i što je čisto fizički praktično imat radionu pored galerije, kroz taj su proces renovacije uvidjeli da i mi ostali poznajemo [umjetničku] scenu i imamo senzibiliteta prema tome što njihov prostor treba biti. Nakon toga smo nastavili surađivati na postavljanju izložbi, izradi scenografija i sličnim stvarima, a prije pola godine su me pitali za stalnu suradnju na mjesečnoj bazi u obliku space managementa ili kako ja to volim zvati, posla domara (smijeh). Rad s njima mi je jako zabavan i inspirativan jer upoznajem mnoštvo ljudi, zanimljivih umjetnika i umjetnica s kojima imam priliku postavljat njihove radove, a često i nešto smisliti i konstruirati. Ovaj suživot naše Radione s jednim tako živim kulturnim prostorom kao što je Kontejner me čini jako sretnim i vjerujem da će trajat.
► Jesu li umjetnici tvoji najčešći klijenti? Kako izgledaju te suradnje i kakve još projekte izvodiš?
Jakov Habjan: Najčešći klijenti mi jesu umjetnici koji se javljaju s nekim svojim idejama ili već postojećim projektima sa željom da surađujemo u njihovoj izvedbi. To često uključuje i konceptualni dio koji mi je jako drag. Jedna od najdražih mi je bila suradnja s prijateljem glazbenikom Mirom Manojlovićem na izradi električnog vibrafona, što mi je prvotno bila potpuno suluda ideja jer nisam imao nikakvog glazbalarskog iskustva. Izradio sam neke kalimbe kao klinac, ali nije to to (smijeh). Oboje smo skoro proplakali kad je prvi put na njemu zasvirao. Najdraže mi je kad mi netko dođe s takvim dream projektom i uvuče me u njega, raditi jedan na jedan s nekime tko je strastven oko toga čime se bavi i može mi tu strast prenijeti. Često mi se javljaju i arhitekti, ali i pojedinci kojima treba izraditi komad namještaja, nešto objesit na zid i sl. Trenutno radim na izradi namještaja za Workshop Zagreb, prijateljičin arhitektonski studio i coffee shop koji se uskoro otvara i za koji ona ima jasnu viziju, ali mi istodobno daje jako puno slobode što mi puno znači. Ponekad moram odraditi neke suhoparne projekte jer plaćaju račune, ali najdraže mi je kad postoji sukreativni proces. Brainstormanje, mozganje i stvaranje nečega od samog početka pri čemu se i sam osjećam kao autor. Jako kiparsko i stoga pomalo neobično iskustvo bilo mi je oblikovanje debla za instalaciju multimedijalnog umjetnika Davora Sanvicentija za izložbu u Kontejneru pod nazivom Oko spava, uho diše. Poznajem ga već dugi niz godina zbog čega imamo povjerenja jedan u drugoga, a sve je krenulo kroz druženje uz kavu u Radioni kad mi je ispričao svoju ideju i cijelu filozofiju tog rada. Kako bi on htio da se čovjek osjeća u trenutku kad legne u to deblo i opusti se. Iako imam iskustva s drvorezbarstvom, u tehnološkom mi je smislu taj rad bio nov jer se radilo o komadu drva zaista velikih dimenzija i čak sam si izradio jedan alat za njegovu obradu koji mi je nedostajao. Htio sam pritom poštovati prirodnu formu debla, a ne ga mijenjati nekim strogim linijama. Oblikovati ga kao nekakvo gnijezdo.
► Kakvim se još principima vodiš u svom dizajnerskom i tehničkom radu?
Jakov Habjan: Kad dizajniram, razmišljam kroz materijal, tj. kroz svoj odnos s određenim materijalom, kao i o proizvodnji tog predmeta. Ne želim materijal sakrivati, nego ga zadržati što sirovijim. Krećem od toga kako se pojedini materijal ponaša i na koji način od njega mogu dobiti određenu formu koja je minimalna, ali meni zanimljiva ili se uklapa u zadani kontekst dizajna. Držim se klasika forma prati funkciju i želim da sve što radim ima svoju iskrenost po pitanju konstrukcije, da je ona vidljiva i bez suvišnih detalja. Volim se držati monomaterijala ili kombinirati materijale koji su slični po svojstvima i estetici. Važno mi je da je sve što izradim rastavljivo na pojedine dijelove ili pojedine materijale kako bi se moglo reciklirati. Zato uživam promatrati kako su predmeti napravljeni iz dizajnerske perspektive, ali i manufakturne. Vidim sve odluke, korake i detalje koji su zamišljeni prije nego što su uopće učinjeni. Volim s detaljima komunicirati proces izrade predmeta. To je jako štreberska stvar koju će znati iščitati samo nekolicina ljudi, ali to me veseli. Jako mi je bitno što je ispod stola kao i što je na stolu. Praksa se u produkt dizajnu češće temelji na suradnji dizajnera i tehnologa pri čemu se dizajnerski dio bazira na konceptualnom, renderskom i programskom dijelu, a koji se potom malo preoblikuje, prilagođava i usklađuje s tehnologom. Ja sam nekako oba ta procesa uspio staviti pod isti krov. Pritom je važno naglasiti da bez ljudi iz Radione i oko nje, bez postavljanja pitanja ili outsourceanja pojedinih dijelova i/ili usluga o kojima nemam dovoljno ili uopće ikakvog znanja, ništa ne bi bilo moguće. Nadalje, nemam nikakvu želju pa ni kapacitet raditi serijske proizvode u ogromnim nakladama jer mi je važna unikatnost predmeta. To ne znači da sam isključiv po tom pitanju; dizajn za masovnu produkciju je esencijalan, bez njega ne bismo imali jako puno potrebnih nam stvari za život. Ne smijemo ga kritizirati pod svaku cijenu, ali u kontekstu nekog tipičnog dizajna predmeta poput, npr. lampe postoji ogroman odmak između ideje i njezine realizacije koji osobno ne volim. Imam se potrebu uključiti u samu proizvodnju, imati kontrolu i dodir s njom jer svaki predmet ima svoju priču. Iz istog mi je razloga i ovakav prisan rad s klijentima važan jer svaka osoba i svaki projekt su drugačiji. Ne zavaravam se idejom da će moj dizajn riješiti probleme tisuća ljudi, ali ako moj dizajn može pozitivno utjecati na život samo jedne osobe, poboljšati mu svakodnevicu i na taj način učiniti tog pojedinca boljim čovjekom, ja sam sretan. To mi je cilj.
Portreti i fotografije iz Radione Vjesnik: Maja Bosnić
Intervju je dio projekta DIJALOZI S UMJETNIČKOM SCENOM Udruge Vizkultura koji je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba
