Kao jedna od najistaknutijih autorica mlađe generacije hrvatske animacije, Jelena Oroz svojim je radovima osvojila mnogobrojnu domaću i inozemnu publiku. Od studentskih početaka do nagrađivanih filmova, poput recentnog kratkometražnog uratka pod nazivom Nema mjesta prikazanog na više od 60 festivala diljem svijeta, uvijek je težila nekonvencionalnom pristupu u kojem nesavršenost postaje izvor kreativnosti, a intuitivnost neodvojivi segment animacijskog procesa. Naglašavajući važnost neprestane igre, hrabrosti i pogreške iz koje se mogu stvoriti najljepša dostignuća Jelena nam je otkrila kako su osobna iskustva i fragmenti svakodnevnice oblikovali njezina razigrana vizualna rješenja, što je inspirira u umjetničkom radu te na koji način doživljava svoje mjesto unutar bogate tradicije hrvatske animacije još jednom potvrđujući snagu svog osebujnog autorskog glasa.
Jelena Oroz (1987) završila je 2008. godine preddiplomski studij likovne kulture na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Godine 2014. diplomirala je na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje sada radi kao docentica. Njezini filmovi Nema mjesta (2024), Pisma na kraju šume (2022), Dva na dva (2018), Vučje igre (2015, diplomski film), Fakofbolan: Uvijek ili nikad? (2013, glazbeni spot), Comeback (2012, studentski film) i Čekaonica (2011, studentski film) prikazivani su i nagrađivani na brojnim svjetskim filmskim festivalima.
► Jedna si od najistaknutijih autorica mlađe generacije hrvatske animacije. Od studentskih radova do filmova Dva na dva, Pisma na kraju šume i Nema mjesta – kako bi opisala vlastiti razvojni put i što smatraš najvećom prekretnicom u svojoj dosadašnjoj karijeri?
Jelena Oroz: Teško mi je nešto istaknuti kao prekretnicu. Animacija je sama po sebi spor i dugotrajan proces; dok završite jedan film, od ideje do gotovog djela, već se nekoliko puta izmijenite kao osoba, tako da radikalne prekretnice nije bilo. Ono što mogu reći jest da uvijek težim tome da mi je svaki novi film drugačiji od prethodnog, ne u smislu tehnike (tu sam još uvijek vjerna 2D animaciji), nego više idejno, konceptualno i tematski.
Kao studentici animiranog filma, uzor su mi bili filmovi francuske škole GOBELINS; od dizajna likova, kvalitete animacije, režije i priča, skoro svaki film iz njihove škole smatrala sam savršenim. Danas me više privlače animirani filmovi koji imaju neku dozu “nesavršenosti”, ludila, filmovi koji ostave neku emociju, koji su hrabri, neobični, začudni…Recimo da nacrtate savršen crtež na bijelom papiru, ali onda slučajno prolijete kavu po njemu pa ga ljutiti i razočarani zgužvate i bacite. No onda se predomislite i ipak ga odlučite zadržati, pokušavate ispraviti nabore i nepravilnosti papira, no to naravno ne ide. Upravo ti nabori i neplanirana boja crtežu daju još jedan sloj i obogaćuju ga grafički i likovno. Za primjer bih navela radove Varje Yakovleve i Nate Mekluh, čiji likovi imaju krive proporcije, animacija ne imitira stvarni pokret, a sve funkcionira savršeno; njihova me likovna rješenja i animacije uvijek oduševe. Naravno, ako je nešto “nesavršeno” dobro, ne znači da nije promišljeno i testirano bezbroj puta, potrebno je imati dobar osjećaj za balans svega. To nastojim i sama primijeniti u radu, volim se iznenaditi rezultatom, kombinirati znanje i intuiciju, ponekad i namjerno griješiti da vidim što će se dogoditi. Ukoliko nastane kaos u kompoziciji, pokušam ga organizirati. Mora biti neke igre i iznenađenja u procesu rada, barem što se mene tiče. Čak je i Richard Williams u knjizi The Animator‘s Survival Kit pisao o moći straight forward animacije upravo zbog momenta iznenađenja (straight forward je način animiranja u kojem ne postoje ključni crteži tj ekstremi, već se od prvog crteža animira neplanski i ne znate kako će točno animacija ispasti). Naravno, to sve ovisi i o projektu kojeg radite, radite li s timom ljudi ili sami, koliko iskustva imate… No da se vratim na pitanje – nekoć sam više težila perfekciji, danas više cijenim proces.
► Tvoj recentni uradak – kratkometražni film Nema mjesta – ovjenčan je nagradom ASIFA Croatia za najbolji hrvatski profesionalni film 2024. godine te je prikazan na preko 20 domaćih i međunarodnih festivala, između ostalog i na Velikom natjecanju ovogodišnjeg Svjetskog festivala animiranog filma Animafest Zagreb. Kako se rodila ideja za njegovu tematiku i kako izgleda stvaranje jednog takvog djela?
Jelena Oroz: Ideja za animirani film Nema mjesta razvila se iz istoimene ilustracije koju sam prije sedam godina radila za Vizkulturino Plakatiranje. U to vrijeme, moja svakodnevica uključivala je kretanje po kvartu s bebom u kolicima, što se pokazalo kao veliki izazov jer su nogostupi uglavnom služili kao parkirna mjesta, a to je otežavalo kretanje i obavljanje jednostavnih radnji kao što su šetnja, odlazak u dućan, na plac… Iz vlastite nemoći i frustracije, odlučila sam se poigrati motivom automobila te ih pretvorila u dvonožne zvijeri (jer ipak, iza volana se krije čovjek). Nisam se htjela upuštati u tematiku preduboko te se baviti problemom infrastrukture ili predlagati riješenja, već sam odlučila napraviti jedan animirani dnevnički zapis koji je postao mali osvetnički film. Veseli me da je film do sada primljen na više od 60 festivala diljem svijeta, a nerijetko se nalazi i u konkurenciji dječjih filmova. Također, prikazivao se u osnovnim školama u sklopu programa pojedinih festivala te ga je platforma Vrti svoj film, po izboru djece, uvrstila u svoju bazu filmova, a i Film svima je napravio inkluzivnu verziju filma te ga uvrstio u svoj program filmova. Što se tiče same produkcije filma, rekla bih da je tekla glatko, zahvaljujući sjajnim suradnicima. Najveći problem bio je postaviti strukturu filma u čemu su mi puno pomogle producentica Bonostudia Vanja Andrijević i dramaturginja Jasna Jasna Žmak. Jasna je pročistila moj tekst o ideji i motivaciji za izradu filma te mi ga vratila u obliku monologa – i upravo mi je taj monolog služio kao smjernica za postavljanje priče – kadrovi nisu nužno morali imati uzročno posljedični kontinuitet jer voiceover vodi gledatelja, a ja sam pokušavala pronaći razigrana i kreativna vizualna rješenja za prikaz pojedinih situacija koje doživljavamo kao pješaci. Tome svemu je prethodila izrada gomile crteža i animacijskih testova od kojih većina nije završila u filmu, ali su bili bitan dio procesa. Pri samom kraju produkcije, tj. postprodukcije, većina autora/animatora ima slična razmišljanja; preispitujemo sve što smo napravili, a k tome se ne nazire kraj rada na filmu, jer stalno nešto treba prepravljati i dorađivati. Ipak, to su slatke muke, naročito kada film krene u distribuciju. Teško je predvidjeti kako će film rezonirati sa publikom, selektorima festivalskih programa i festivalskim žirijem, pogotovo danas kada je sve više kvalitetnih autorskih filmova. Zato me svaka obavijest o tome da je film uvršten u program nekog festivala izrazito razveseli.
► Upravo je ranije spomenuti Animafest jedan od ključnih festivala na kojem si predstavljala svoje radove i osvajala nagrade. Koliko ti takva priznanja znače i u kojoj mjeri utječu na odnos prema vlastitom stvaralaštvu?
Jelena Oroz: Za mene su takva priznanja prvenstveno potvrda da publici, odnosno gledateljima, ne treba podilaziti niti ih podcjenjivati. Ako publici ne nudimo sadržaj koji na neki način odstupa od konvencije, kako ćemo onda senzibilizirati novu publiku? Iako postoje ljudi koji prate i interesiraju se za takve sadržaje i dalje smatram da velika većina zapravo ni ne zna što sve animirani film može biti. Pozivam sve koji ovo čitaju da urone u svijet autorske animacije i otkriju neke nove dimenzije, a prilika za to je svakako posjet svjetski prepoznatom festivalu animiranog filma – Animafestu – koji iz godine u godinu prikazuje najbolje od recentnog animiranog filma iz cijelog svijeta uz mnoštvo popratnog sadržaja.
► Animacija je spoj vizualne umjetnosti, filma i pripovijedanja. Kako ti osobno doživljavaš taj medij u kontekstu prožimanja narativnog i vizualnog? Ima li jedno prvenstvo nad drugim?
Jelena Oroz: Za animirani film, vizualni dio je jako važan, ali to ne znači da ne treba biti u službi priče ili da zbog toga priča ne treba postojati. Pri tom ne mislim samo na priču sa klasičnom fabulom, već i na priče koje su građene atmosferom. Neki filmovi naprosto imaju moć da nas “uvuku u sebe”, a ni sami ne možemo objasniti zašto. Primjeri takvih filmova su La Chute Borisa Labbea, How Marka Meštrovića, Sjena Petre Balekić (Vizkulturin intervju s Petrom čitajte ovdje) i još mnogi drugi. S druge strane jednostavan dizajn i “siromašna” animacija ne znače da je film infantilan ili dječji. Za to bih kao primjer izdvojila filmove Dona Hertzfeldta koji se bave egzistencijalnim pitanjima, odnosima među ljudima, ljudskom percepcijom i sjećanjima, a likovi u njegovim filmovima su doslovno dizajnirani kao stickmani (mislim da nema službene hrvatske riječi za to, možda čovječuljci). Ipak, kao animatorica volim vidjeti hrabra ili neobična animacijska rješenja unutar filma, često i naizgled diletantski crtež izgleda sjajno animiran, naročito ako je u spomenutoj službi priče.
► Tvoji likovi često balansiraju na granici “sivog” prostora ljudske prirode – između krhkosti i jezivosti, nisu ni pozitivci ni negativci. Koje je izvorište motiva koji pronalaze put u tvoje priče i protagoniste? U kojoj mjeri ih oblikuju tvoja osobna iskustva oblikuju i gdje povlačiš granicu između intime i univerzalnog?
Jelena Oroz: Ne volim klasičnu podjelu na pozitivce i negativce, djelomično jer mi se sviđa taj balans, djelomično jer ima dozu mističnosti. Takva “nepodjela” mi se recimo jako sviđa u Miyazakijevim filmovima kao što su npr Howl’s Moving Castle, a pogotovo Spirited Away. Mislim da je super da djeca gledaju i analiziraju takve filmove gdje antagonisti nisu nužno negativci već likovi koji su zbog nečega drugačiji i odstupaju od konvencija, što zaista nije nužno loše, a možda uči i prihvaćanju različitosti. Naravno, ako nisu zaista zli :). A i na kraju, svi smo mi neki čudan miks i dobrog i lošeg, ovisi o perspektivi promatrača. U filmu Nema mjesta imamo sličnu situaciju – glavni lik pokušava prijeći cestu i nemoćan je u odnosu na bijesne aute. No pred kraj filma, shvaćamo da je cestu pokušavao prijeći ne bi li ušao u svoj auto i ponašao se isto kao i ovi bijesni. Svaki od mojih filmova imaju uporište u proživljenom, možda tematski nisu najrelevantniji, ali iskreno, nisam sigurna da ću ikada moći raditi filmove o situacijama ili pričama koje me duboko potresaju – animacija i crtanje mi upravo i služi, na neki način, kao bijeg od toga. Zadnjih par godina, u crtežima mi je dosta aktualan lik vještice, one klasične, u crnoj dugoj haljini, sa šeširom. Voljela bih napraviti jedan film s njima kao likovima. Ne bih se toliko bavila povijesnim činjenicama ili značenjem simbola, više neki ludi girl’s night out film u kojem stvari krenu po krivu, priča koja počne i završi na totalno neočekivanim mjestima.
► Kada je riječ o animacijskim tehnikama, (pretežno) radiš u 2D animaciji, uz TV Paint, After Effects i digitalne alate. Koje su estetske i tehničke prednosti takvog pristupa, a u čemu bi se možda još voljela iskušati u budućnosti (npr. hibridne tehnike, 3D, stop-motion)?
Jelena Oroz: Rekla bih da je to naprosto postalo dio mog rukopisa, samo po sebi nema niti prednosti niti mana u odnosu na druge tehnike. Za vrijeme studiranja sam bila opterećena time da moram znati sve, ali shvatila sam da je teško zadržati stečeno znanje ukoliko se naučeno ne koristi kontinuirano, barem što se tiče softvera. S obzirom na tempo današnjeg života, draže mi je nešto nacrtati i isprobati animacijski pokret tehnikom koju poznajem, nego provesti sate i sate učeći nove programe i onda s tim ne nastaviti. U današnje vrijeme na Instagramu možete vidjeti toliko različitih stilova, i kod dizajna likova, u ilustracijama i animacijama, a sve su rađene u istom softveru za 2D digitalnu animaciju. U tom smislu, radije otkrivam nove stvari koristeći poznati alat:). No to se možda i promjeni. Pokušala sam crtati sa VR naočalama i nisam se našla u tome, ali možda ne bih odustajala jer sam vidjela jako zanimljive rezultate. Stop animacija mi je u tom smislu interesantnija jer tu više mogu koristiti neke dosjetke, tranzicije i animacije, ne iziskuje toliko mentalnog napora u smislu savladavanja novih programa.
► Često naglašavaš važnost intuitivnog pristupa i stalnog eksperimentiranja. Kako u praksi balansiraš očekivanja tržišta i vlastitu slobodu te intuitivnost i disciplinu koje animacija kao medij zahtijeva?
Jelena Oroz: Rekla bih da je danas tržište više nego ikad otvoreno za nove stilove, neobična vizualna rješenja. Agencije često naglašavaju da traže zanimljive i svježe stilove, a u autorskom filmu je to još izraženije. Naravno, po potrebi se prilagodim projektu, ali i dalje radim u svom stilu. Više se ni sjećam kad me netko kontaktirao jer želi da nešto nacrtam ili animiram na određeni način; kontaktiraju me ljudi jer žele da napravim nešto u svom stilu. Mislim da treba razvijati svoj stil, naravno, teško je ne biti inspiriran nečijim radom, ali zadržati neku autentičnost, danas zbilja postoji publika za sve, samo treba raditi.
► Produkcijski uvjeti u animaciji često su zahtjevni. Koliko te okvir financiranja i resursa ograničava, a koliko potiče na kreativna rješenja?
Jelena Oroz: Zahtjevni su, ali s druge strane imamo veliku sreću što postoji Hrvatski Audiovizualni Centar koji sufinancira hrvatske filmove. Naravno, nije lako proći na natječaju, ali za razliku od drugih zemalja u regiji, možemo zaista biti zadovoljni što imamo takvu financijsku podršku. Postoji mogućnost i koprodukcije sa drugim zemljama, tako da, iako nije lako doći do sredstava, nije nemoguće. Što se tiče drugog dijela pitanja, zapravo nemam točan odgovor. Kod sebe sam primijetila jednu profesionalnu deformaciju – čak i kad radim ilustracije za koje znam da neće biti animirane, u glavi negdje razmišljam o animaciji i crtam ih pojednostavljeno. Više ne znam je li to MOJ stil ili je taj stil proizašao upravo zbog toga što je animacija dugotrajan i kompleksan proces, a kompleksniji likovi i vizuali iziskuju više vremena, što projekt čini skupljim. Definitivno vjerujem da ograničenja mogu poticati kreativna rješenja, bilo da su financijska, vremenska, tehnička… Dobar film ne mora nužno koštati jako puno. Puno je flmova koji to potvrđuju, ali za primjer ću navesti noviji animirani film Flow koji je ove godine dobio Oscara za najbolji animirani film. Budžet filma je bio oko 3 i pol milijuna dolara, što je daleko manje od budžeta filmova Pixara npr. Ako niste, preporučam da pogledate.
► Hrvatska ima bogatu tradiciju animacije. Kao jedna od protagonistica njezine mlađe generacije, kako doživljavaš svoje mjesto na toj sceni?
Jelena Oroz: Iskreno, teško mi je na taj način pozicionirati svoj rad. Svakako sam ponosna da sam dio jedne male, unikatne zajednice i da se mogu baviti animacijom. Malo ljudi zapravo zna koliko su hrvatski animirani filmovi cijenjeni i prepoznati u svijetu animiranog filma, još od doba Zagrebačke škole animiranog filma, čiji su nam predstavnici zapravo otvorili vrata u taj svijet. Ukoliko dajem svoj doprinos sceni, mogu samo reći da sam sretna i zadovoljna:)
► Na čemu trenutačno radiš i u kojem bi smjeru htjela dalje razvijati svoj opus?
Jelena Oroz: Trenutno radim kao umjetnička povjerenica za animirani film u Hrvatskom audiovizualnom centru te kao docentica na Akademiji likovnih umjetnosti, na odsjeku za Animirani film. Iskustvo rada sa studentima me definitivno obogatilo i profesionalno i kao osobu i možda je i to jedna svojevrsna prekretnica u mojoj karijeri. Uz to, imam i jednu zanimljivu suradnju: radim dizajn likova, layout i animaciju na novom animiranom filmu Marka Dješke (Vizkulturin intervju s Markom pronađite ovdje) – Slight Oddity. Film prati razgovor dvoje fetišista i prepun je sočnih i duhovitih situacija. A moj novi projekt se nazire u nekoj dalekoj izmaglici, srest ćemo se kada dođe vrijeme 🙂
Portreti: Sanja Merćep
Tekst je dio Vizkulturine serije “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo te Hrvatski audiovizualni centar.
