INTERVJU ► Marin Remić

Na umjetničkoj sceni najzanimljiviji su mi umjetnici i umjetnice koji “ispadaju” iz standardnih povjesničarsko-umjetničkih pregleda, ponajviše zato što ih ne zanimaju službene potvrde i etikete, nego jednostavno rade stvari po svome. Upravo u takvom kontekstu upoznala sam Marina Remića, umjetničkoj javnosti poznatijeg kao Tužni Marin u čizmama, na kraju osnovne škole, u vrijeme kada smo još bili klinci, a zidovi, kontejneri i zapušteni gradski kutci činili su se kao sasvim legitimna mjesta za prve crteže. Remić je tada gotovo obavezno dolazio u paketu s Čićom, odnosno Erolom Beširevićem (čiji ste intervju na Vizkulturi mogli čitati ljetos). Vječno u svom filmu, dečki su uvijek nešto crtali, puštali zanimljivu mjuzu i bacali fore u duhu vrlo specifičnog, njima svojstvenog smisla za humor. Već je tada bilo jasno da Remića više privlači rad izvan službenih okvira nego ideja ganjanja akademske umjetničke karijere.

Marin Remić završio je Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu, ali njegov se rad vrlo brzo počeo razvijati izvan školskih i akademskih okvira – kroz ilustraciju, street art, strip, oslikavanje javnih površina, fanzine i nezavisni tisak. Umjesto Akademije, odabrao je put kontinuiranog rada: crtanja, eksperimentiranja i samostalne produkcije, koji će kasnije rezultirati i pokretanjem nezavisne tiskare SMAK PRESS.

Tijekom faksa angažirala sam ga da napravi remake covera albuma Treći svijet Haustora za izložbu koju sam kurirala u nekadašnjem Vinyl baru u Bogovićevoj ulici, a nakon te izložbe mi je poklonio istaknuti rad koji i danas visi na zidu mojeg dnevnog boravka. Zapravo, kad bolje razmislim, većina radova koje danas imam u svojem domu potpisuje upravo Marin Remić. Njegov stil, pomaknuti likovi, kombinacija humora i creepy atmosfere, kao i jasan utjecaj cirkuske estetike, nešto su što me kod njegovih ilustracija uvijek iznova privlači.

Ponosna sam vlasnica nekih od njegovih prvih tetovaža, uključujući pandu na lijevom srednjem prstu, a naše upoznavanje zapečatio je komentar koji i danas savršeno opisuje dinamiku naših razgovora: E, ne mislim niš loše, ali ti stvarno možeš jako puno pričat! I bio je u pravu. Možda upravo zato što ga mogu ispitivati unedogled – o crtežu, zidovima, tiskanju, radu i svemu između – danas imamo i ovaj razgovor, koji je zapravo samo nastavak tih dugih, pomalo kaotičnih, ali uvijek poticajnih razgovora koji traju već godinama.

Remić je umjetnik kojem se divim upravo zbog njegova dosljedno antiinstitucionalnog stava – radi mimo ikakvih službenih potvrda da je to što radi “dobro”, neopterećen nagradama, titulama i validacijama. Umjesto toga, samo radi: crta, oslikava, tiska, pokreće stvari i razvija vlastite interese. Možda baš zato njegov rad djeluje tako slobodno, neposredno i neopterećeno jer nikada nije tražio nečiju potvrdu, nego samo prostor i medij u kojem može realizirati sve svoje ideje.

► Škola primijenjene umjetnosti i dizajna je često prva stanica onima koji se profesionalno žele baviti umjetnošću. Kako ti danas gledaš na iskustvo školovanja u ŠPUD-u? I zašto se tvoj put nakon toga nije nastavio na Akademiji likovnih umjetnosti?

Marin Remić: Išao sam u Primijenjenu na odjel slikarstva i to je bilo super, garantiran provod. Tko je htio, mogao je naučiti svašta, ali ja sam dobro izbjegavao stvari koje me nisu zanimale. Danas mi to baš ne ide. U školi sam, kao i više manje svi srednjoškolci, stekao hrpu prijatelja, neke u klupi, neke preko puta na HNK-u, a neke na satu razrednika kad su mi zbrajali izostanke. Na primjer, Matej Pašalić koji mi je tada bio razrednik, a danas me kao pravi prijatelj zove kad treba pomoć da izbaci šutu. Sada s odmakom mi se čini da me je više oblikovalo društvo s kojim sam provodio vrijeme van škole nego sama škola i odjel. Mislim da baš iz tog razloga nisam razmišljao o Akademiji, tj. jedino sam razmišljao kako ne želim ići tamo i kako da to objasnim doma roditeljima.

► Počeo si se baviti street artom vrlo rano. Sjećaš li se svojih prvih radova u javnom prostoru?

Marin Remić: Pa to je bio početak srednje škole kad sam se počeo družiti s Erolom i Mateom. Tu negdje kad smo se i ti i ja upoznali, prije 15+ godina. Društvo je radilo grafite, ali mene slova nisu nikad previše zanimala pa sam uz njih krenuo raditi neke svoje švrlje. Odjednom se sve vrtilo samo oko toga, to je bio način druženja. Samo smo crtali i taj krug prijatelja, poznanika i luđaka se širio jer je bilo dosta zanimljivih likova na sceni koje smo htjeli upoznati.

► Imaš li neku zanimljivu anegdotu vezanu za intervencije u javnom prostoru? Jeste li ikada bili “uhvaćeni” i morali preuzeti odgovornost za ilegale/poluilegalne intervencije?

Marin Remić: Puno je ljudi iz društva “palo”. Bilo je puno bježanja i skrivanja, ali ja nisam nikada baš radio nekakve velike ilegale, nije me to toliko ložilo. A kakvih je tad bilo igrača na grafiti sceni, ovo što sam ja radio bilo je dosta blago. Kada su nam pred kraj srednje prijatelji dali na korištenje atelje u Vinogradskoj, napokon smo mogli producirati u miru pod lampom za stolom, bez jurnjave i skrivanja pa je taj rad na “ulici” poprimio malo drugačiji oblik. Tako bismo ponekada, u želji da raščistimo kuću, stare radove postavljali vani po ulici, i nedavno se po treći put desilo da mi netko pokazuje kako je te naše radove pronašao na Hreliću za siću.

► Kako danas vidiš domaću street art scenu, s obzirom na svojevrsnu institucionalizaciju i turistifikaciju? Gubi li rad u javnom prostoru određeni šarm kada imate dozvole ili ste pozvani da oslikate zidove?

Marin Remić: Mislim da je normalno i u skladu s vremenom da postoje akcije, organizacije i kvalitetni umjetnici i umjetnice koji rade izvrsne murale, street art festivale i graffiti jamove. Dok god to rade pametni i normalni ljudi, to može biti samo pozitivna stvar koja dobro utječe na scenu. Rad bez dozvole je potpuno druga stvar, kategorija za sebe, kojoj samo društvene mreže mogu uništiti šarm (hehe).

► Kažeš da nisi uvijek siguran kuda ideš, ali da inspiraciju pronalaziš svuda oko sebe – u ljudima, u prostoru, svakodnevnim situacijama. Kako se tvoj umjetnički izričaj mijenjao tijekom godina? Koji su motivi i poruke prevladavali u ranijim radovima, a što je danas dio tvojeg vizualnog pečata?

Marin Remić: Rijetko kad znam kuda idem, samo onda kad je to jedini način da se izvučem, a to obično dođe u nekom dijelu procesa kad čovjek zapne, a ja uglavnom zapnem jer ne znam kuda idem i tako u krug i tako već dugo.

I to mi je okej, do sada je funkcioniralo, ne uvijek, ali uglavnom. Već mi je dugo glavni fokus na ilustraciji, radim puno na kompu pa se trudim da što više toga na neki način završi na papiru u obliku fanzina, stripa ili grafike. Zadnje sam vrijeme dosta u stripu i tu uglavnom trošim ovo malo fokusa što imam da unaprijed smislim što želim postići. Većina ostalih stvari dolazi iz konstantne potrebe za stvaranjem tako da često radim bez cilja samo jer me tera neki vrag da radim. Možda griješim, ali čini mi se da su motivi dosta slični, samo sam naučio malo bolje crtati, hehe.

Volim slična pitanja vješto izbjeći s odgovorom da samo radim što mi je lijepo za vidjeti ili da samo radim ono što znam.

► Već si neko vrijeme angažiran u polju stripa. Koji su te stripovi i autori s domaće scene (i šire) formirali? Što ti je važno tijekom rada na stripu – ritam, narativ, humor, vizualne forme ili nešto drugo?

Marin Remić: Pa i nisam baš previše aktivan na strip sceni, ali trudim se napraviti neki konkretan komad već par godina. Doduše, prošle sam godine bacio šezdesetak stranica u smeće pa me to malo usporilo, ali naučio sam svašta u procesu pa bude nešto izašlo. Rad Igora Hofbauera inspirira me od djetinjstva i u polju stripa i plakata, a kao klinac sam jako volio Matakovićev crtež. Danas su stripovi lako dobavljivi tako da čitam sve što mi dobro izgleda, nešto naručim, nešto kupim po sajmovima, uglavnom od malih izdavačkih kuća ili DIY izdanja. I zapravo me puno toga inspirira, ali svakako mi je važna čitkost narativa, neka fluidnost i kadriranje i ritam kadrova koji te vode kroz priču. Kada znaš dočarati atmosferu i prenijeti emociju, teksta ti treba minimalno.

Crtež uvijek mora biti na razini i u najjednostavnijim kadrovima pa se nerijetko vraćam unazad i popravljam stare kadrove koje tu i tamo zbrzam.

► U tvojem opusu vidi se kontinuiran interes za produkciju fanzina i tiskanih izdanja – često manjeg formata, ručno rađenih i s nekim osobitim šarmom. Koliko ti je važno imati kontrolu nad cijelim procesom, od crteža do tiska? Što ti produkcija fanzina nudi, a što klasično izdavaštvo ne može?

Marin Remić: Jako mi je zanimljiva ta grafička igra i koliko prostora ostavljam pomacima, fulancima i spontanosti. Ja po karakteru nisam baš pedantan lik, pogotovo ako se radi o meni samom ili mojem radu. S obzirom na to da sam puno na kompu i jako puno koristim opciju “undo”, na neki me čudan način taj pomak u tisku ispunjava. Nema prepravljanja, jednom kada je na papiru, to je to. Volim to vidjeti. Volim da nije sve točno onako kako je bilo na kompu i u pripremi. To malo začini stvar.

Izdavaštvo kao takvo, bilo fanzina i nečeg “konkretnijeg”, danas ima veliku ulogu koje možda i nismo toliko svjesni. Fanzini su i nastali iz potrebe za nalaženjem istomišljenika, širenjem, okupljanjem i otporom.

U online svijetu informacije nestaju jednakom brzinom kojom se i stvaraju i zato je bitno ostaviti tiskani trag koji možda do svoje publike neće doputovati tako brzo, ali jednom kada stigne, ostat će duže i ostariti bolje.

Dalje je stvar izbora i mogućnosti.

► Pokretanje SMAK PRESS tiskare, o čemu smo već pisali ovdje, nije samo autorski, negi i infrastrukturni čin – pogotovo ako uzmemo u obzir kontekst nezavisnog izdavaštva. Kako je došlo do ideje pokretanja, odnosno kada se i zašto pojavila potreba za vlastitom tiskarom? Je li SMAK PRESS nastao iz frustracije postojećim sustavom u polju izdavaštva ili pak želje za autonomijom?

Marin Remić: Baš iz gore navedenih razloga i inspiriran primjerom drugih kolega iz regije i šire koji rade sličnu stvar, rodila se potreba za barem jednom mašinom. Prvo smo kupili riso printer i krenuli printati doma. Sa sito tiskom nas je upoznao Nikola Mijatović još davno u radioni koja se tada nalazila u Medici tako da se ljubav stvorila još tada. Pilj (Filip Pilj) je prije koju godinu umjesto vozačkog ispita odlučio kupiti svu opremu za sitotisak i kad smo dobili priliku da pored Kleti uredimo prostor za radionu bacili smo se na posao i uz veliku pomoć kolega i prijatelja eto nas, imamo krov nad glavom.

SMAK PRESS je nastao iz znatiželje i potrebe za okupljanjem istomišljenika koja kod mene osobno postoji oduvijek. I jako se brzo stvorio krug ljudi sa kojima stalno surađujemo na razno raznim projektima, izdanjima i programima i opet se taj krug ljudi prijatelja širi i širit će se 🙂

► Kako komentiraš trenutnu situaciju s nezavisnim izdavaštvo u Hrvatskoj i regiji? Može li nezavisna tiskara biti oblik kulturnog otpora ili je prije svega pitanje opstanka? Postoji li politička dimenzija u inzistiranju na malim nakladama, ručnom radu i nesavršenosti?

Marin Remić: Možda jer sam relativno friško tek zaronio dublje glavu u to i zahvaljujući tiskari upoznajem sve više ljudi koji su se time bavili nekoć ili se bave i dalje, meni se čini da postoji konkretna scena i publika. Mislim da je slično kao i u drugim nezavisnim umjetničkim poljima – potreba dolazi iznutra i dok god ima želje, ima i načina. Naš je glavni fokus za sada na vizualnoj umjetnosti, nije da to ciljamo, ali to u užem društvu prevladava, no trudimo se surađivati sa umjetnicima/cama, kulturnim organizacijama i aktivistima koje se bave raznim poljima i cijeli taj koktel pametnih i talentiranih ljudi koji se okuplja na jednom mjestu svakako ima snagu koja može pružiti i pruža svojevrstan otpor.

Tisak je zanat, jako-jako star zanat i bilo bi vrijeđanje majstora i majstorica koji su ga izučili do savršenosti da kažem da fulanac ima vrijednost, ali ima šarm i radimo u skladu s mogućnostima, mala naklada i ručni rad imaju svoju vrijednost i poštovanje prema zanatu a to je samim time otpor sistemu, kapitalizmu i konzumerizu u kojem živimo. DIY kultura je uvijek bila i ostat će bitna.

► Velik dio tvojeg stvaralaštva čine murali, oslikani zidovi pa čak i kamioni. Kako se mijenja tvoj rad kada izađe iz bilježnice u javni prostor? Razmišljaš li tada više o prostoru, kontekstu ili o ljudima koji će s tim radom živjeti?

Marin Remić: Razmišljam o svemu, neizbježno je. Treba biti svjestan prostora i okoline u kojoj se nalaziš. Poanta je da bude bolje i ljepše, da se napreduje, zato se i radi. Nije poanta isticanja, nije poanta da se nešto zašareni. Može, ali mora biti skladno.

Jako često crtam zidove sa Erolom i ljetos smo oslikavali kamion Cirkobalkane, imali smo jasnu zadanu temu “cirkus, pa vi momci radite kaj mislite da treba”, i to je bilo super, zapravo osjećaj je isti kao da crtamo u bilježnicu. Malo on malo ja, spontano se dogovaramo u hodu. Za razliku od toga za zadnji mural koji sam radio u Puli na stambenoj zgradi morao sam naravno unaprijed priložiti skicu koja ide na odobravanje, i tu već u startu razmišljaš o tome tko će i kako s tim živjeti u zgradi i oko nje.

► Kako vidiš budućnost street arta i nezavisnog tiska u kontekstu digitalnog doba, porasta interesa za društvene mreže i slično?

Marin Remić: Ma kratko i jasno. Postoji mjesta za napredak, postoje mlade generacije koje se interesiraju, postoji i potreba, bit će to bomba.

► Na čemu trenutno radiš i u kojem se mediju trenutno najviše prepoznaješ? Imaš li neke još neistražene medije, a da te privlače?

Marin Remić: Trenutno radim najviše na stripu, i to je vrijeme koje provodim za sebe. Dosta tetoviram, radim ilustracije za jednu knjigu i sa SMAK PRESS-om i društvom pripremamo drugi Štampić, festival štampe i samoizdavaštva kojem se jako radujem. U planu imamo i nekoliko novih publikacija i rezidencija, a s Erolom kuham novu izložbu o kojoj još neznamo ništa. Razni medij me privlače, ali nemam dovoljno vremena za sve, zabavljam se malo sa 3D modeliranjem i stalno maštam o animaciji.