Značajnih velikih novih parkova u Zagrebu uglavnom nema. Iznimka je parcijalno i krajobrazno manjkavo, ali dobrodošlo uređenje Bundeka te najrecentnije formiranje Parka Kate Šoljić uređenog 2016. godine uz Selsku, a koji je izveden po rješenju temeljem javnog natječaja. Radi se o najmanjem parku od svih onih prostora za koje su unazad desetak i više godina provedeni javni natječaji, npr. za park u Španskom ili za trešnjevački Park pravednika. Sve te veće realizacije stale su u trenutku kad su natječaji provedeni, bez osobitih izgleda da se odabrana rješenja izvedu tj. parkovi konačno urede.
O stanju i perspektivama krajobraznog razvoja Zagreba i statusu struke krajobrazne arhitekture u Hrvatskoj, u sklopu Vizkulturine urbanističke serije, razgovaramo s predsjednikom Hrvatskog društva krajobraznih arhitekata Mariom Jukićem.
*Mario Jukić / foto: Nikolina Nerat Jukić
► Kod oblikovanja urbanih zelenih zona, a često su to upravo javni parkovi, u svijetu se odavno događaju značajne promjene koje idu u smjeru što održivijeg pristupa. Jesu li i koliko u zagrebačkoj praksi prisutni takvi i slični iskoraci?
Mario Jukić: Kad govorimo o trendovima u krajobraznoj arhitekturi možemo slobodno reći da se u Hrvatskoj ne prate nikakvi trendovi, a kamoli neki “progresivnog” karaktera kao što je to održivost kroz tzv. “autohtoni pristup”. Ono što se najčešće radi su manji parcijalni zahvati, dječja igrališta i parkovi po gradskim četvrtima koji su i oblikovno i po izboru biljnog materijala i urbane opreme uglavnom “konfekcijska” rješenja i ne odudaraju jedno od drugog, ne prate trendove i ne predstavljaju ikakve iskorake. Najčešće se to opravdava jeftinijim održavanjem, a zapravo podrazumijeva da tvrtka jedinice lokalne samouprave isprojektira, izvede i održava taj prostor bez većih ambicija koje čine razliku, a koje bi se moglo ostvariti kada bi svijest bila malo drugačija.
Ipak, održivost u dizajnu javnih zelenih površina svakako je tema s kojom ćemo se sigurno u skorijoj budućnosti svi susresti i, nadam se početi intenzivnije baviti, možda ne toliko vlastitom inicijativom koliko klimatskim promjenama i samom potrebom da smanjimo troškove održavanja, prvenstveno potrošnje vode. Ta održivost može se zadovoljavajuće postići korištenjem materijala i vrsta koje su kompatibilne podneblju, mikroklimatskim uvjetima, a u svemu i zadovoljiti zahtjeve investitora. Održivost zapravo uopće nije bitnije skuplja od onoga što se ionako izvodi, već samo iziskuje nešto više promišljanja i vremena za izradu projekta. Dakle, preduvjet je znanje.
Na primjeru grada Zagreba u novije vrijeme, zadnjih 30-tak godina, ne bih rekao da ima nekih značajnijih primjera održive krajobrazne arhitekture i uređenja zelenih površina. Još uvijek je sve po starom i dobro uhodanom konceptu; u zelene površine na istaknutijim lokacijama ulaže se dosta novca. Travnjaci su opskrbljeni navodnjavanjem, bogate su zelene boje i za vrućih ljeta, a cvjetne gredice zadovoljavajuće gustoće sadnje, redovito se izmjenjuju te se svakako ne možemo požaliti na dosadu. Naravno cijeli dojam upotpunjuju svjetlucave kapljice s više ili manje lijepih fontana. Prvi dojam koji Zagreb ostavlja stručnjacima za krajobraznu arhitekturu je da imamo viška novca. Nije mi poznato jesu li ikada rađeni izračuni ili studije isplativosti takvog upravljanja. Zagreb tu nije iznimka. Javni naručitelji, prema mom i iskustvu mojih kolega, u uvjetima za uređenje zelenih površina ne spominju ni minimalne kriterije održivosti i ekonomske isplativosti budućeg održavanja zelenih površina, a kamoli da se isti i dodatno vrednuju. Tome, naravno, dodatno pridonosi i činjenica da se u većini projekata stavlja naglasak na strukturni dizajn. Dizajn je naravno bitan, no krajobrazna arhitektura se ne sastoji samo od klasičnih građevnih struktura i proizvoda, već i od bioloških elemenata koji – kao i sva druga živa bića – imaju svoje specifične karakteristike i potrebe za njegom i održavanjem, a koje se s vremenom i uvjetima mijenjaju.
*Dječje igralište u parku uz Tomićevu ulicu / foto: Saša Šimpraga
► Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata podržalo je nekoliko incijativa za nove javne parkove u Zagrebu. Od one za deveti park na Zelenoj potkovi koja ga je i u konačnici 2013. godine i dobila, do incijative za formiranje parka na Kajzerici za koji grupa građanskih incijativa uz značajnu podršku strukovnih organizacija i pojedinaca te samih građana, zagovara i novi koncept javnog parka koji bi uključivao i prvi zagrebački urbani voćnjak. Koliko tako koncipiran park, s raznolikim elementima, pa tako i voćnjakom, ima prednosti?
Mario Jukić: Takvi koncepti već se aktivno razvijaju u osvještnijim sredinama, a za Zagreb bi bilo dobro da uvede tu novinu, jednako kako je izuzetno važno da Kajzerica kao kvart koji doslovno nema javni park, taj park dobije.
Grad Zagreb, kao javna uprava, trebao bi razmišljati na način da se uvođenjem parkova osigurava i povećava opća kvaliteta života. Kvart s odgovarajućim parkovnim površinama postaje poželjniji pa dobiva i na vrijednosti, uključivo i onoj ekonomskoj.
Pritom, kod formiranja prostora određenih javnih prostora, poput kvartovskih parkova, građane koji koriste taj prostor treba pitati što žele. Treba istražiti njihove potrebe i navike. To su elementarne postavke priprema programa za natječaje, a takva praksa u Zagrebu uopće ne postoji. Planirati ne znači samo fizički i tematski odrediti prostor i tako ga ucrtati u neki urbanistički plan i nametnuti korisnicima. Planirati znači dobro promisliti i analizirati prostor, uvažiti postojeće navike i potrebe stanovnika tog prostora kako bi se oni kasnije mogli saživjeti i identificirati s prostorom. Dakle, očita je potreba veće demokratizacije pristupa planiranju što uključuje ispitivanje mogućnosti i želja stanovnika i to već od početka. Demokratizacija tu ne znači problem, već bolje rješenje u konačnici.
Kada govorimo o urbanim voćnjacima, bitan element je i sama dostupnost i promocija lokalnog uzgoja hrane. Danas mnogo ljudi živi u gradovima i nekako kao da nisu ni svjesni otkuda dolazi hrana koju svakodnevno konzumiramo. Mnoga djeca u gradu nisu vidjela domaće životinje, pa tako, zasigurno nisu vidjela ni stabla poput trešnje, jabuke, kruške ni osjetila njihov miris kada su u cvatu. Neka od ovih stabala još se zateknu u nekim kvartovima gdje još imamo individualnu izgradnju, obiteljske kuće s okućnicama. Na javnim zelenim površinama utilitarne biljke se uglavnom ne koriste već je prednost dana samo dekorativnoj funkciji. Jasno da treba voditi računa i o zdravstvenoj sigurnosti ako se takvi nasadi rade blizu frekventnih prometnica, odnosno u sklopu planiranja svakako treba izvršiti analizu tla prije sadnje i kasnije analizu voćaka koje dozriju. Ako se vratimo u malo dalju prošlost, sadnju voćaka uz ceste provodili su još Napoleonovi vojnici s idejom da izrasle voćke i njihovi plodovi služe kao javno dobro, za okrjepu svim putnicima namjernicima. Danas imamo neke primjere u Europi i SAD, npr “Londonski projekt voćnjak” (The London Orchard Project) koje održavaju volonteri. Kod nas imamo primjere urbanih vrtova, slično se može primijeniti i na voćnjake.
U Hrvatskoj je, unazad nekoliko godina, dvadesetak gradova uspostavilo mreže društvenih vrtova: Varaždin, Osijek, Rijeka, Pula, Zagreb, Karlovac, Koprivnica, Velika Gorica itd. Urbano vrtlarstvo i urbana poljoprivreda općenito nameću se kao tema, posebno u krajobraznoj arhitekturi. Neke procjene kažu da će do do 2050 godine oko 6,3 milijarde ljudi živjeti u gradovima, a preporuka Svjetske zdravstvene organizacije je da svaki stanovnik grada ima pristup zelenoj površini u krugu od 300 metara od mjesta stanovanja.
Urbani voćnjaci svakako imaju pozitivan učinak, a imat će ga i prvi zagrebački jednom kad bude zasađen. Osim što se možete osvježiti svježim voćem, tu su i ekološki, mikroklimatski, sociološki, psihološki i na kraju zdravstveni učinak. Boravkom u prirodi ljudi, a posebno djeca, izgrađuju socijalni i biofizički odnos s određenim mjestom i razvijaju kognitivnu i emocionalnu povezanost s tim prostorom. Boravak na otvorenom kod djece potiče maštu i kreativnost, intelektualni i fizički razvoj te socijalizaciju kao i emocionalne veze s drugim ljudima. Sve to omogućuju javni parkovi koje treba imati svaki kvart, pa tako i Kajzerica.
*Prostor budućeg parka na Kajzerici / foto: Saša Šimpraga
► Park-šuma Grmoščica de facto je – ili bi trebala biti – Maksimir zapadnog dijela grada. Park je sada bez odgovarajućeg uređenja. Mogućnosti su, naravno, ogromne: od jednostavnog uređenja šume do njenog povezivanja s okretištem na Črnomercu putem javne šetnice s pješačkim mostom za što je iskoristiva trasa nekadašnje transportne trake i napušteni nadvožnjak iznad Kustošijanske ulice. Uređenje takvih velikih parkova u dijelovima grada gdje nedostaju je i javnozdravstveno pitanje. Koliko mislite da se u Zagrebu vodi računa o jednakoj zastupljenosti u svim dijelovima grada javnih sadržaja poput parkovno-rekreacijske infrastrukture?
Mario Jukić: Park šuma Grmoščica je zelena oaza smještena svega 500 metara zračne linije od okretišta na Črnomercu i četiri kilometara od Trga bana Josipa Jelačića i eklatantan je primjer zanemarivanja gradskog prostora s izuzetnim potencijalom. Ovaj prostor stvarno može biti Maksimir zapadnog dijela grada. Revitalizacijom prostora ciglane na Črnomercu, povezivanjem preko trase transportne trake kao pješačkog mosta, što bi bio poseban atrakt u prostoru, i uređenjem park-šume, Zagreb bi dobio nešto neprocjenjivo.
Sada je veliki dio prostora šume uništen i zapušten, a pri kišnim razdobljima dolazi do klizanja zbog prijašnjeg iskapanja gline za potrebe ciglane. Neki su, obzirom na znatnu površinu Grmoščice smatrali da bi “(…) najprimjerenija bila izgradnja sadržaja koji odgovaraju zahtjevima i potrebama modernog europskog grada, kao npr. izgradnja Doma za starije i nemoćne osobe te izgradnja i uređenje sportsko-rekreacijskog centra za sve građane Grada Zagreba”. Ne razumijem kako to da se razvoj uvijek gleda kroz okvir neke izgradnje. Ovakva plitka razmišljanja nikako ne osiguravaju održivost, a održivi grad je cilj kojem trebamo stremiti. Neke zone moraju se štititi od izgradnje.
Temu uređenja velikih parkova koji su urbane šume svakako moramo promatrati kao vrlo specifičnu kategoriju, kako zbog specifičnih opcija za korištenje, vlasništva i upravljanja, a uz vodotoke kao jedan od najznačajnijih elemenata zelene infrastrukture grada. Zelena infrastruktura nužna je u gradu iz mnogobrojnih razloga; regulacije poplava, smanjenja urbanog zagrijavanja, svježeg zraka – ukratko radi zdravlja. Urbano zelenilo nezamjenjivi je element gradskog krajobraza i jedan je od preduvjeta za ugodan život ljudi u gradu, a danas kad oko 70 posto europskog stanovništva živi u gradovima, ono postaje i sve važnije.
S obzirom na to da je cijela ta zona koja obuhvaća okretište Črnomerec, ciglanu, Müllerov brijeg, Grmoščicu i sve prilazne zone, urbanistički i prometno vrlo nesređena te zahtjeva cjelovito sagledavanje problema, neki značajniji zahvati na uređenju same šume bez jasne strategije razvoja šireg područja bi vjerojatno ponovno bili trošenje novca bez pokrića. Potrebna je strategija aktivacije. Zagreb općenito ima jako puno neuništenih ili neuništenih do kraja, nevjerojatnih, a zapuštenih, ostataka prirode u gustom gradskom tkivu koje treba čuvati, ali i aktivirati kao javne prostore. Problemi su samo naizgled nepremostivi.
*Grmoščica / foto: skyscrapecity.com
► Više od 80 godina planira se nadsvođenje potoka Črnomerca za potrebe izgradnje ceste. Prvi planovi su iz vremena ekspanzije grada, kada su mnogih gradski potoci postali trase ulica. Iako se u međuvremenu svijet promijenio, zagrebački GUP ostao je isti, desetljećima povlačeći istu stavku nadsvođenja potoka Črnomerca za potrebe izgradnje ceste. Kompromisa koji bi očuvao potok pritom nema. Mnogi svjetski gradovi, uključujući i mnoge europske, skreću prema održivom razvoju koji je i jedina garancija opstanka planeta koji je od industrijske revolucije, a osobito u zadnjih stotinjak godina, radikalno zagađen. Tamo gdje se naprednije misli, priroda postaje sastavni dio života u urbanim sredinama. Trasa potoka Črnomerca (koja je u najvećem dijelu već sad dovoljno široka i za za potok i za cestu ukoliko za to uopće postoji znanstveno potvrđena potreba) zagrebačka je osobitost koja gotovo neprekinutom javnom šetnicom spaja Medvednicu i Savu. Prostor je oblikovan na način da štiti od poplava. Nikakva druga očekivanja Grada tu nikad nije prepoznao. Nema čak ni klupa iako se šetalište obilno koristi. Građanske incijative bore se za očivanje trase potoka kao zelenog koridora, staništa zaštićenih životinjskih vrsta, uređenog javnog prostora i uopće važnog dijela gradske zelene infrastrukture.
Iako neslužbeno, čini se i da dva gradska ureda imaju suprotna mišljenja, jedni su isključivo za cestu, drugi skloniji naprednijem pogledu. Kako na trasu potoka Črnomerca gledate s krajobraznog stanovišta? Koliko je taj prostor atraktivan kao zelena oaza? Da li ga je, koliko i zašto bitno sačuvati?
Mario Jukić: Planiranje zelenih površina u gradovima može se promatrati kroz razvoj koncepcija organizacije gradskog prostora, posebno funkcije stanovanja i kroz razvoj koncepta korištenja prostora. Poseban problem, pri tome je nedovoljno poznavanje interakcija i nedovoljno ili nikakvo praćenje utjecaja između prostornih uvjeta i potencijala te politika korištenja prostora, stavova za razvoj grada i same kvalitete života. Zato je uvijek nužna kvalitetna stručna interdisciplinarna analiza.
Kad kažemo “Tamo gdje se naprednije misli, priroda postaje sastavni dio života u urbanim sredinama” – to stvarno stoji, no kad govorimo o održivom razvoju moram naglasiti da pojam održivog razvoja obuhvaća i ekonomsku uspješnost i društvenu odgovornost, uz istovremenu zaštitu kako prirodnih, tako i ljudskih resursa. Dakle, održivi razvoj ne možemo gledati samo kao razvoj grada baziran na zaštiti okoliša i uređenja zelenih površina, on je mnogo kompleksniji, a da bismo zakoračili u održivi razvoj moramo imati politiku koja ga podržava. Eto, ako dva gradska ureda imaju suprotna mišljenja, jedni su isključivo za cestu, drugi skloniji naprednijem pogledu – što zaključiti? Kakva je politika Grada?
*Šetnica uz potok Črnomerec u Zaprešićkoj ulici / foto: Goran Pinter
Potok Črnomerec je jedan od rijetkih preostalih gradskih vodotoka koji su otvoreni skoro cijelom svojom dužinom prolaska kroz visoko urbanizirani dio grada. Najznačajniji dio potoka je nizvodno od Zagrebačke avenije, gdje ga uz obje obale prate široki pojasevi zelenih površina. Ta dionica ima najveći značaj kao element krajobrazne raznolikosti, ali i kao značajan doprinos kvaliteti života okolnog stanovništva. Prikladnim uređenjem te površine moguće je uvesti sadržaje koji će dodatno oplemeniti taj prostor, dati novu kvalitetu stambenim naseljima koji potok i šetnicu okružuju, a time osigurati i druge benefite. Odgovarajućom rekonfiguracijom korita potoka moguće je ukloniti sve negativne karakteristike postojećeg vodotoka, učiniti ga estetski i funkcionalno primjerenim, te bi na taj način potok postao linijski akcent cijelog prostora.
Očuvanje određenih biotopa u urbanom prostoru prepoznato je danas u razvijenom svijetu kao velika vrijednost, kako u ekološkom smislu tako i kako u oblikovnom. Pri tome je važno odrediti načine primjene biljnih vrsta u oblikovanju staništa tako da budu primjereni s funkcionalnog, estetskog i ekološkog aspekta u uređenju urbanih zelenih površina. O važnosti i mjeri očuvanja, zapravo je bespredmetno razgovarati ako smo orijentirani na održivi razvoj. Svaki dio prirode u gradu, makar i neuređen, ima svoju ekološku funkciju. Uređenjem podižemo ljestvicu vrijednosti, koja utječe na aspekte održivog razvoja i života svih nas.
*Šetnica uz potok Črnomerec, foto: Mladen Sokele
► Nekadašnja trasa vlaka Samoborčeka već je desetljećima napuštena, a odavno se koristi kao pješačko-biciklistički koridor. Ta uglavnom potpuno neuređena trasa iznimno je praktična i potrebna. Kako gledate na krajobrazne mogućnosti trase i uopće potebu da se ona, makar u segmentima, uredi kao pješačko-biciklistički koridor?
Mario Jukić: Jedno od područja koje je integralni dio održivosti i koje je potrebno razmatrati kada se govori o održivom razvoju grada je i održiva mobilnost. Kod održivih gradova tendencija je organizirati prostor pogodan za pješački i biciklistički promet, a poseban naglasak je na funkcionalnoj i kvalitetnoj umreženost javnog prijevoza koji je uz to i ekonomski pristupačan.
Revitalizacijom trase vlaka Samoborčeka, u vidu biciklističke i pješačke staze, prvenstveno bi se povezao zapadni dio grada s centrom. Staza bi se mogla nastaviti; na zapad do Samobora pa čak prema Sloveniji te Zaprešiću i prema Hrvatskom zagorju. Također, od centra grada moglo bi se krenuti na istok, povezati centar grada s Dubravom i dalje prema Sesvetama. Tako bi dobili biciklističku i pješačku magistralu. Uređenje biciklističke i pješačke staze predstavljao bi stratešku promjenu u politikama upravljanja prostorom u Zagrebu, a koja bi grad približila naprednijim praksama.
Tema aktivacije pruge Samoborčeka već se dugo provlači, a recentnije je bila i predmet promišljanja projekta Akupunktura grada Društva arhitekata Zagreba. Koridor Samoborčeka bio bi uistinu zanimljiv projekt u urbanističkom i krajobrazno-arhitektonskom smislu. Mogao bi obuhvatiti pješačku stazu, biciklističku stazu, memorijalne sadržaje vezane za Samoborček ali i različite druge teme. Cijelom trasom moguće je koristiti već postojeći nasip pruge, preostale željezničke mostove, na čvorišnim točkama mogli bi se urediti manji parkovi ili trgovi, igrališta, evo i ovdje prilike i za urbane vrtove i urbane voćnjake. Dijelom kod Gajnica trasa prolazi uz potok i tu postoji, recimo to tako, uređena pješačka staza. Dijelom od Črnomerca pa sve do Jankomira koridor Samoborčeka ide uz postojeću dvokolosiječnu prugu po kojoj prometuju i prigradski vlakovi te na tom potezu imaju pet stajališta. Također na istom potezu, sa sjeverne strane pruge je Aleja Bologne po kojoj prometuje više linija Zetovih autobusa. I to je prilika za povezivanje pješačkog, biciklističkog i javnog prometa. Postoji li potreba za takvom stazom? Naravno da stvarno postoji. Uz Aleju Bologne ne postoji prava biciklistička staza. Iscrtana je na dijelovima pješačke staze, ali npr. od Kustošije do Črnomerca nestaje, na dijelu Ilice, koji se nastavlja na Aleju Bologne, čak je i sam pločnik vrlo male širine, toliko da se dva pješaka mogu mimoići, ako se ne sudare sa stupom javne rasvjete. Sve to su argumenti u prilog aktivacije trase.
► Tu je i mogućnost spajanja na šetnicu uz potok Črnomerec, a time i formiranje gradske mreže zelenih pješačko-bicilističkih koridora.
Mario Jukić: To je svakako moguće i poželjno, a time i formiranje mreže zelenih pješačko-biciklističkih koridora. Koridor Samoborčeka, kao horizontalu, trebalo bi povezati s pješačkim i mogućim biciklističkim koridorima i uz druge potoke tj. zelene vertikale. Pa na posljetku to povezivanje ostvariti i preko Črnomerca s park-šumom Grmoščica u jedan zeleni (pod)sustav.
Nažalost, koridor stoji neiskorišten, a mogao bi se prilično lako urediti. Čak ako se osvrnemo i na ulaganje, koje naravno ima neku cijenu tj. iziskuje određeni novac, moramo biti svjesni da je investiranje u ovakav tip infrastrukture, itekako isplativo.
► U Zagrebu je čitav niz prostora koji su predviđeni za javne parkove, a mnogi od njih su i u velikom mjerilu, primjerice prostori nedovršenih parkova novozagrebačke Plave potkove. Tamošnja dva najveća planirana parka su oni koji bi se trebali dogoditi na velikim prazninama južno od Sigeta i Sopota. Da li je uputno ta dva parka rješavati zajedno ili odvojeno, i zašto?
Mario Jukić: Mišljenja sam da je bolje rješavati prostor u cjelini nego u segmentima jer na taj način možemo osigurati određenu koherentnost, no opet ne nužno. U svakom slučaju važno je izraditi kvalitetnu i stručnu strategiju i plan za određeni prostor. Trebamo znati što tamo želimo ostvariti ili postići, a onda se to može provoditi u segmentima. Nužno je napraviti i taj toliko potrebni demokratski iskorak i već u pripremi programa uključiti lokalnu zajednicu u proces, dakle od samog početka, budući da je upravo lokalna zajednica najveći korisnik tog prostora. Mislim da Zagreb zaslužuje suvremeni park takvog mjerila.
*Plava potkova
► Zagrebački Agronomski i Šumarski fakultet smješteni su na atraktivnoj lokaciji neposredno s istočne strane parka Maksimir s kojim čine, ili bi mogli činiti, cjelinu. Izgradnja paviljona na lokaciji za potrebe sveučilišta započela je 1930. godina, a ti paviljoni služe i danas, uz neke novije objekte. Ono što je zajedničko čitavom prostoru je da funkcionira kao kampus s puno zelenih površina koje su i u funkciji obrazovanja. Povijest dobrog dijela lokacije vezana je i uz ljetnikovac s gospodarskim dobrom biskupa i bana Jurja Haulika, uvelike zaslužnog za uređenje Maksimirskog perivoja. Svi ti objekti su u vlasništvu Agronomskog fakulteta. No, stanje ljetnikovca, koji za nastavu koristi upravo Zavod za krajobrazu arhitekturu, u izrazito je lošem stanju, a u podjednako lošem stanju je i njegov okoliš tj. pripadajući vrt koji je uglavnom i nestao. U najmanju ruku je neobično da sam studij koji obrazuje krajobrazne arhitekte i arhitektice svih ovih desetljeća nije uspio urediti taj prostor kao nekakav pokazni vrt onoga čime se bave, makar u nekoj manjoj mjeri. Planova je bilo, ali rezultat izostaje i pomaka nema. Ne želim vas pitati o razlozima zašto je tomu tako, administrativnoj pozadini, inerciji, već što vi kao krajobrazni arhitekt vidite za taj prostor? Kako onaj u neposrednom okolištu ljetnikovca, tako i za čitavi kampus. Što to mjesto može biti?
Mario Jukić: U idealnom scenariju, povijesni dio parka oko Hualikovog ljetnikovca mogao je odavno biti i u službi fakulteta i Maksimirskog privoja kao njegov svojevrsni nastavak – što je nekad i bio – no ozbiljnije uređenje izostaje. Možda je vrijeme da se umjesto velikog plana, sagleda neki manji koji bi kroz etapne realizacije vodio onom većem. Povezivanje povijesne i obrazovne uloge kroz promociju održivog razvoja, proizvodnje hrane i uređenja krajobraza teme su koje bi taj prostor mogao idealno ispunjavati, vezati uz obrazovnu ustanovu kojoj pripada, a Zagreb dobiti bolje uređeni fakultetski arboretum i park.
*Hualikov ljetnikovac s vrtom, razglednica
► Status struke krajobrazne arhitekture definiran je kroz različite zakonske akte i pravilnike. Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata kontinuirano je angažirano na njenoj afirmaciji, što nije bez izazova. Možete li navesti neka od aktualnih nastojanja, odnosno u čemu su neki od najvećih problema?
Mario Jukić: Kod definiranja i reguliranja statusa krajobrazne arhitekture u Hrvatskoj puno je nedosljednosti i brkanja pojmova. Tako prvi problem nastaje u bogatstvu hrvatskog jezika koje za krajobraz koristi i pojmove krajolik, pejzaž i pejsaž. Tako se u različitim krugovima koriste različiti pojmovi, iako su sinonimi i između njih nema baš nikakve značenjske razlike. Ovo bogatstvo jezika, ili njegova različita tumačenja, uzrokovali su i prvi problem koji se nalazi u Pravilniku o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama u kojem je pejsažna arhitektura svrstana u polje arhitekture, dakle područje tehničkih znanosti, dok je krajobrazna arhitektura svrstana u polje agronomije, odnosno područje biotehničkih znanosti. To je iskorišteno na vrlo nedoličan način da nas se kao struku 2018. godine izbaci iz Zakon o poslovima i djelatnostima prostornog uređenja i gradnje, a od ove godine onemogući i upis u Hrvatsku komoru arhitekata, čiji smo članovi od njenog osnivanja 1998. godine.
Povrh svega, tu se uz sve navedeno još miješa i pojam hortikultura, koji se odnosi na uzgoj kultiviranih biljaka: povrća, voća, cvijeća i drveća, dok se krajobrazna arhitektura bavi oblikovanjem prostora. Pitom je krajobrazna arhitektura profesija interdisciplinarnog karaktera, a krajobrazni arhitekti se u Republici Hrvatskoj školuju na interdisciplinarnom, međunarodno akreditiranom studiju Krajobrazna arhitektura koji se izvodi na Agronomskom fakultetu i u čijoj nastavi sudjeluju stručnjaci s Arhitektonskog, Filozofskog, Geodetskog, Prirodoslovno-matematičkog i Šumarskog fakulteta u Zagrebu i jedini je studij u Hrvatskoj kojem je krajobrazna arhitektura glavna tema.
U našim nastojanima, pokušavamo ishoditi upis na Popis reguliranih profesija. Pod pojmom “regulirane profesije” podrazumijeva se da su uvjeti za rad u profesiji propisani određenim pravnim aktima, a obavljanje regulirane profesije podrazumijeva da osoba posjeduje stručne kvalifikacije stečene nakon obrazovanja – radno iskustvo, licenca i dr. – čime se pak osigurava kvaliteta i odgovornost za obavljeni posao. Prema Zakonu o reguliranim profesijama ispunjavamo sve kriterije za reguliranu profesiju, međutim, Ministarstvo graditeljstva, koje je trebalo dati mišljenje o tome, nije pokazalo dobru volju tako da smo jednostavno došli do zida. Nažalost, ne možete razgovarati s nekim ako taj ne želi biti sugovornik i odbija svaku vašu argumentaciju i svjetske primjere i praksu. U svijetu, naime, postoji niz različitih zakonskih platformi koje podržavaju krajobraznu arhitekturu u kvalitetnom i suvremenom obliku. U dijelu zemalja Europske unije zakonima je decidirano određeno kojim se poslovima mogu baviti licencirani krajobrazni arhitekti i koje su njihove zadaće. No, bez obzira na zakonski okvir, u tim zemljama postoji i jaka svijest o važnosti krajobrazne arhitekture u svim procesima prostornog uređenja, oblikovanja te zaštite prirode i okoliša i konačno samim politikama prostora kojim se upravlja.
Ovu su tek neki od bitnijih problema s kojima smo suočeni na nacionalnoj razini, a na lokalnoj se to odražava na način da se krajobrazni arhitekti vrlo slabo angažiraju u oblikovanju otvorenih prostora pa i javnih zelenih površina, što se pak reflektira na njihovoj kvaliteti, a time i kvaliteti života svih. Samo u Zagrebu imamo dosta primjera koji su već poznati: od parka na Savici koji se pokušao amputirati do Trg žrtava fašizma gdje su procedure izigrane itd. U svim tim slučajevima gradska uprava pokazuje štetne pristupe koji prostor zakidaju za njegove vrijednosti i mogućnosti. U takvim pristupima bit problema zapravo je u samoj demokratičnosti; od toga da se u prvi plan stavi interes javnosti, poštuju procedure do potrebe provođenja javnih natječaja za važne prostore kako bi pokušali doći do najboljih rješenja. A kada govorimo o provođenju natječaja koji bi također trebali, opet ističem, biti demokratičniji, sami krajobrazni arhitekti su tu dodatno limitirani uglavnom na suradnike, što opet govori o odnosu prema struci. Dakako, ima i pozitivnih primjera gdje su krajobrazni arhitekti sudjelovali u procesu natječaja, od pripreme do žiriranja ili kao sudionici te osvojali prve nagrade. Ne mogu reći da postoji neko pravilo, ali sve ovisi o otvorenosti za komunikaciju, želji za pomake zajednice naprijed, otvorenosti za strukovni i konačno osobni napredak, a krajobrazni arhitekti tu sasvim sigurno mogu doprinijeti društvu u cjelini. Na kraju sve se to nekako svodi na pitanje što mi kao građani, kao članovi neke zajednice i društva zapravo želimo, a s druge strane za to se onda treba i izboriti, biti angažiran i solidaran, dati da se i naš glas čuje i tako pokušati utjecati na politiku. Mislim da je prvi i najteži korak u svemu tome promijeniti svijest.
*Maksimir, foto: Saša Šimpraga
Fotografije: arhivske, Nikolina Nerat Jukić, Parkticipacija, Goran Pinter, Mladen Sokele, skyscrapercity.com, Saša Šimpraga
Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkultura pročitajte na linku
Ostale razgovore Saše Šimprage iz Vizkulturine serije o urbanističkom razvoju Zagreba pročitajte na sljedećim linkovima: Maroje Mrduljaš, Zoran Hebar, Azra Suljić, Borislav Doklestić, Željka Čorak, Ivan Mlinar, Igor Ekštajn, Jesenko Horvat, Zlatko Uzelac
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
