Na Vizkulturi rado pratimo rad umjetnika Marka Tadića, stoga smo procijenili kako je prošlo dovoljno vremena od njegovog prošlog intervjua i odlučili kako je pravi trenutak za apdejt i novi razgovor!
Marko Tadić je rođen u Sisku 1979. godine. Studirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti (Accademia di Belle Arti) u Firenci. Osvojio je brojne umjetničke nagrade (2015. nagrada Vladimir Nazor za najbolju izložbu, 2012. nagrada za najbolji dizajn na Festivalu hrvatske animacije FHAF, 2010. treća nagrada na izložbi T-HT@MSU u Zagrebu te 2008. godine nagradu Radoslav Putar za najboljeg mladog suvremenog umjetnika). Sudjelovao je u raznim rezidencijalnim programima u Helsinkiju, New Yorku, Los Angelesu, Frankfurtu na Majni i Beču. Od 2014. godine predaje dizajn izložbi i likovne umjetnosti na Nuova Accademia di belle arti (NABA) u Milanu, a od 2015. godine radi kao docent na Katedri za slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Njegovi filmovi prikazani su na mnogim međunarodnim festivalima animiranog filma i eksperimentalnih filmskih festivala. Njegova djela izlagana su na brojnim samostalnim i skupnim izložbama diljem svijeta. Zajedno s Tinom Gverović, predstavljao je Hrvatsku na 57. Venecijanskom bijenalu 2017. godine.
U naš razgovor uključili smo ponešto i o dvije zapažene izložbe na kojima je Marko recentno sudjelovao. Radi se o izložbi Planet, ljudi, skrb – to se zove odrast! koja je održana u dijalogu i partnerstvu s 9. Međunarodnom konferencijom o odrastu u Zagrebu (o kojoj smo pisali ovdje), te izložbi The Aim u riječkoj Galeriji Filodrammatica, koju smo predstavili ovdje. Priupitala sam Marka što je novo nakon Venecijanskog bijenala, razgovarali smo o važnosti odgovornosti umjetnika u današnjem društvu, kakve veze arhitektonske utopije imaju s gejmingom te zašto su fungalne zajednice u njegovoj zabavno-spekulativnoj viziji budućnosti.
► Radili smo s tobom intervju povodom sudjelovanja na Venecijanskom bijenalu 2017. godine. Kad pogledaš unatrag, kako je taj događaj utjecao na tebe u profesionalnom smislu, možda i privatno?
Marko Tadić: Kao prvo radi se o vrhunskoj prilici za prezentaciju vlastitih radova na svjetskom nivou, što neminovno dovodi do povezivanja s međunarodnom umjetničkom zajednicom. To vodi naravno drugim suradnjama, izložbama, nekim novim umjetničkim i kreativnim konstelacijama itd. Osim vidljivosti i priznanja, Bijenale je odlično i za svojevrsno situiranje i mapiranje vlastite prakse u međunarodnom kontekstu – postaje jasno na koji način vi i vaš rad korespondirate s ostalim svjetskim suvremenim praksama. Od financijskog i materijalnog nivoa do konceptualnog i idejnog. Mora se, naravno, spomenuti i ta privilegija boravka u Veneciji za vrijeme postavljanja rada u paviljonu. Taj period je nezaboravan iz raznih razloga, pa vjerujem da je jednako nagrada kao i participacija na takvoj izložbi.
Proživjeti Veneciju u svim tim atmosferilijama i izazovnim trenucima koje nudi, nezaboravno je. Bilo je tu svega. Kiša je lijevala danima dok smo po onom labirintu uličica tražili kablove, a onda opet guštali uz večeru i kave na Zatterama.
► Možeš li komentirati kako se ideja odrasta, koja je bila tema konferencije i izložbe, uklapa u tvoj rad? Čini mi se da je ona na neki način prisutna u tvojoj praksi od samih početaka, u smislu shvaćanja umjetničkog materijala i promišljanja mogućnosti cikličkog procesa radova, od njihove prezentacije i izlaganja do ponovne rekonceptualizacije (a bila je i tema tvog link za Vizkulturino Plakatiranje).
Marko Tadić: Radi se o metodi osvještavanja sistema funkcioniranja produkcije potpornih struktura u umjetnosti i zatim svjesnog recikliranja postojećih objekata koji su u muzejima i galerijama korišteni za izlaganje i zatim arhivirani. Ono što je nekome ostatak, drugome postaje primarni resurs za stvaranje novog rada i/ili ambijenta za rad. To je logičan redoslijed korištenja materijalnih resursa unutar sistema izlaganja. Nema potrebe da se svaki put produciraju novi postamenti, projekcijske plohe, izlagačke vitrine itd. Korak dalje korištenje je svih tih elemenata, koji su, recimo, dali svoje u tim funkcijama, da se izrađuju izlagačke instalacije koje su slobodnije forme i same vrlo skulpturalne. Upravo to smo radili u Rijeci u Galeriji Filodrammatica na izložbi The Aim u rujnu 2023. Okupili smo dostupne objekte i materijale te od njih na licu mjesta izradili nosive strukture za radove na papiru i male objekte. Na taj način smo aktivno promišljali i fluidno manipulirali kompletan proces izlaganja radova.
► Koliko je ova tema u umjetničkim i kulturnim krugovima u Hrvatskoj zaživjela? Kako stojimo u usporedbi s drugim zemljama i kontekstima?
Marko Tadić: Mislim da smo na pravom putu jer koliko vidim prvi korak je napravljen, a to je osvještavanje samih aktera o tim procesima koji su vrlo jednostavni za primjenu u svim umjetničkim praksama. Jedan od načina koji je zanimljiv jest pogled unatrag na umjetnička djelovanja u našim krajevima koja su bile ekološke prirode, ali se možda tada nisu takvima nazivala. Tu ne mislim samo procese recikliranja nego i na udruživanja u kolektive te suradnju s prirodom, land art, osvještavanje odnosa između ljudi, životinja i biljaka te aktivističke prakse. Danas smo u korak sa „svijetom“ jer je fokus na suvremenim tehnologijama, prirodnim resursima i prilično šokantnim, galopirajućim klimatskim promjenama. Umjetnost je proširila polje djelovanja i, kao 60-ih godina 20. stoljeća, kreiraju se nove umjetničke metodologije i suradničke platforme koje mapiraju postojeće stanje i kreiraju nove sisteme funkcioniranja unutar vrtloga informacija.
► Koje je mjesto umjetnosti u širem pokretu promišljanja o ekološkoj održivosti i društvenim promjenama? Imaju li umjetnici danas društvenu odgovornost?
Marko Tadić: Uloga umjetnika svakako bi trebala uključivati komunikaciju o bitnim temama, a tema održivosti i odrasta sada je u samom vrhu po važnosti i aktualnosti. Umjetnici mogu postavljati primjer i komentirati suvremene problematike kroz individualno djelovanje, a udruživanjem djelovati i na društvenom nivou. Uključivanje umjetničkih praksi u aktivno djelovanje u održivosti, sve od bazičnog nivoa, materijala koji se koriste u produkciji svih oblika umjetnosti, pa do širenja informacija i senzibiliziranja publike za ove goruće teme te upisivanja uloge umjetnosti u ekološki održivom razvoju.
► Spomenuo si da si surađivao na postavu izložbe Planet, ljudi, skrb – to se zove odrast!. Kakvo je bilo iskustvo, koliko si se pronašao u toj ulozi?
Marko Tadić: Na tom sam projektu najviše surađivao s Anom Dević i Anom Kovačić iz WHW-a. Postavljanje radova u prostor uvijek je izazovno jer izložba mora djelovati kao cjelina, a opet svaki rad za sebe mora biti predstavljen na najbolji način. Na početku smo radili sa svojevrsnim mapama radova umjetnika koje smo rasporedili kroz prostor HDLU-a. To nam je ostavilo veliku slobodu jer smo radove prilagođavali prostoru i na taj način gradili postav. Postav izložbe pridonosi lakšem percipiranju radova i kreirajući odgovarajući ambijent stvorili smo mjesto i atmosferu za čitanje tih koncepata. Prostor Bačve u HDLU-u vrlo je zahvalan za postave ovakvih izložbi jer radovi zbog ovalnog bijelog prostora u kojem se nalaze uvijek djeluju kao da lebde ili kao da su oduvijek tamo. Rezultat postava na kraju bila je jedna organska cjelina u kojoj su radovi djelovali kao flora i fauna pronađene na dnu mora.
► Može li se reći da čitavo vrijeme razvijaš jedan arhiv čiji je sadržaj pokretljiv, on se dodaje i izbacuje, premješta, njegov kontekst se izmjenjuje, može supostojati na više mjesta odjednom, u ateljeu, na izložbi? Produktivnije je promatrati cjelinu, nego se usredotočiti nužno na njezine elemente, kao što je istaknuto u predgovoru izložbe The Aim koja je održana u Galeriji Filodrammatica u Rijeci. Kako je tekao proces priprema za tu izložbu? Što ti je tu bilo važno?
Marko Tadić: Prvenstveno metoda postava izložbe koja je bila bazirana na recikliranju postojećih postamenata u Galeriji Filodrammatica, drugi korak bila je aplikacija radova na papiru na te izvedene postamente. Sami „postamenti“ ili potporne strukture, zbog sistema izgradnje, bili su vrlo skulpturalni i, da nismo aplicirali kolaže/crteže na njih, bili bi i sami dovoljni za izložbu.
Ali kada smo stavili radove na njih, sve je dobilo jednu novu, narativniju atmosferu i postamenti su postali integralni dio rada jer su svojim formama nadopunjavali i nastavljali se na motive s papira. Tu se pak radilo o jednoj novoj viziji gradova, gdje sam procesom crtanja i kolažiranja na uvećane fotografije dodavao nove elemente i tim procesom nadogradnje poznatih prizora stvorio spekulativne pejsaže koji nam pokazuju moguće prošlosti ili budućnosti naših gradova. Slučajne forme postamenata s apliciranim crtežima postale su svojevrsni totemi u prostoru galerije s konceptualno upisanim porukama i informacijama o prošlom, trenutnom i mogućem.
► U sklopu konferencije sudjelovao si u kolaborativnom projektu s kolektivom CO2. Spomenuo si i kako ti je suradnja s BADco. bila važna. Kako se razlikuje rad u takvim okruženjima u usporedbi s individualnim umjetničkim radom?
Marko Tadić: Suradnje su od iznimne važnosti za osobni razvoj umjetnika i za širenje i oplemenjivanje vlastitog polja djelovanja. Rad na novim platformama, pogotovo kada su suradničke, izmetne vam tepih vaše sigurne zone ispod nogu i bačeni ste u svemir novih ideja i umjetničkih potencijala. Kroz umjetničke suradnje, sve ono što je u vlastitoj praksi bilo strano, postalo je od krucijalne važnosti nakon, radi se o principu rada u grupi, rada na nekoliko paralelnih narativa koji se isprepleću i grade umjetničko djelo koje je višeslojno, ljudsko tijelo u prostoru i pokret kao izričajni medij, glazba, zvuk, svjetlo i prostor; svi ovi elementi postupno su promijenili, gradili i definirali moju izlagačku praksu. Percepcija različitih prostora i prezentacijskih platformi svaki put drukčije definira način i elemente izlaganja.
► Zanimljiva mi je tvoja instalacija the shifting meaning, vježba improvizacije, koja je bila prisutna u više prostora, primjerice, na Dubrovačkim ljetnim igrama, potom i u zagrebačkoj Kinoteci. Možeš li nam reći nešto više o tome? Što ti je u toj procesualnosti najzanimljivije?
Marko Tadić: Radi se o jednoj vrlo fluidnoj instalaciji koja, svaki put kada se izlaže, ima drukčiji izgled, iako se sastoji od istih gradivnih elemenata. Makete, mini ready-madeovi, crteži i kolaži postaju aktivni kao figure u šahu koje svojim međusobnim interakcijama dovode do novih kombinacija, strategija i rješenja. Metoda izrade i izlaganja naslanja se na bricolage u kojem korištenjem priručnih i recikliranih materijala stvaramo nešto novo. Ovim pristupom objekti s naizgled nejasnom ulogom postaju akteri u umjetničkoj instalaciji, gdje pri svakom izlaganju preuzimaju nova značenja unutar konteksta izložbe. Svaka nova izložba ili nova improvizacija instalacije za njih uvode novo značenje i nove međusobne interakcije. Upisana značenja u izlagačke objekte referiraju se na arhitekturu, urbanizam, ulogu kulture u društvu te vizualiziraju i tematiziraju njihove međuodnose.
► Vjenceslav Richter je upozoravao da je nužno ponovno definirati odnos ljudi prema zalihama energije, mogućnosti proizvodnje hrane, održanja prirodne ravnoteže ljudske okoline, do kraja života je gotovo fanatično razrađivao ideju sinturbanizma. Još jedan rijetki primjer iz povijesti domaće arhitekture je utopistički projekt Hidroid Vojtjeha Delfina, a obojica su na neki način važna za tvoju praksu. Možeš li prokomentirati, koje su prednosti i ograničenja spekulativnog pristupa budućnosti? Što je privlačno u utopiji, postoji li nešto opasno u njoj?
Marko Tadić: Utopijski projekti u arhitekturi imaju još i naziv paper architecture ili arhitektura koja ostaje na papiru, nikad izvedena, samo zamišljena. Činjenica je da nema idealnih rješenja koja će trajati vječno, to bi bila jedna vrlo depresivna misao da ju ne popravlja činjenica da rješenja leže u konstantnom i neizbježnom procesu promjene i prilagodbe. Ljudi se prilagođavaju svojoj okolini, ali u isto vrijeme svoju okolinu prilagođavaju sebi. Richterovi i Delfinovi utopijski projekti nisu zamišljeni kao nemogući, znanstveno-fantastični, tehnički neizvedivi; oni su vrlo mogući i zbog svog snažnog ekološkog fokusa aktualniji su danas nego u trenutku kada su nastali. Kao mnoge takve idejne projekte, možemo ih nazvati vizionarskima. Na stranu vizualna imaginacija, ono najbitnije kod njih je način razmišljanja i metode pristupa rješavanju socijalnih problema arhitekturom. Richter je svojim projektom sinturbanizma pokušavao riješiti problem dnevnih migracija koje dovode do masovnog gubitka vremena i energije, a Delfin je odlučio koristiti morsku površinu kao platformu za izgradnju hotela ne bi li se rasteretila obala od masovne gradnje i, što danas vidimo, ogromnog problema apartmanizacije obale. U srži ovih projekata nalazi se opći boljitak društva i iako su projekti ostali samo na papiru njihova je moć u edukaciji drugih arhitekata i umjetnika koji nastavljaju njihov posao, koji se svojim projektima približavaju njihovim vizijama i idealima. Evolucija ideja se nastavlja.
► Spomenuo si da te zanima i intenzivno pratiš gejming. Kako vidiš poveznicu između gejminga i svog umjetničkog rada? Utječe li na tvoj kreativni proces i razmišljanje o estetici i/ili naraciji, s obzirom na to da se i tu radi o fiktivnom svijetu, nekoj njegovoj mogućoj projekciji?
Marko Tadić: Vrhunska platforma za vizualizaciju upravo spomenuti utopijskih, ali i distopijskih koncepata. Cijeli taj gamersko-digitalni medij svojom kompleksnošću i mogućnošću da se razdvoji na jednostavnije elemente postao je idealan alat za umjetnike koji manipuliraju tim medijem na najrazličitije i vrlo inovativne načine. Svaki pristup je poseban, različite su polazne točke, a alat i vizualni jezik su isti, kao u slikarstvu, filmu, kiparstvu, animaciji, performansu itd. Nalazimo se u razdoblju kad nam je svima jako poznata estetika video igara i u jednu ruku ona je čak i utješna jer smo upoznati s njom od malih nogu.
Ta estetika i taj alat postaju međugeneracijski jezik kojim komuniciramo kroz reference. Kao i svaki drugi umjetnički medij, vrlo je podložan manipulaciji i raznim kreativnim procesima možemo prilagođavati taj alat svojim potrebama, npr. procesima ready-madea i montaže stvarati nova djela koja se naslanjaju na određenu estetiku ili narativ. Polje djelovanja proširilo se samim korištenjem ovog medija na komentiranje suvremenog društva koje je određeno digitalnim, mobilnim, streamanim ili shareanim.
► Tvoji radovi često sadrže elemente blagog humora, nepretencioznosti, intelektualne zaigranosti, pristupa koji nije nužno na prvu opterećen teorijskom prtljagom, nego se višeslojnost otkriva tek u procesu gledanja i istraživanja. Koliko je taj dio svjesno upisan u tvoje radove? Koliko te karakteristike doprinose komunikaciji s publikom?
Marko Tadić: Idealan način da publika čita i percipira rad na drukčiji način, da se propitkuje i istovremeno osjeća uključenim u kreativni proces, upravo je kroz razigranost eksperimenta. Spontanost i razigranost kreativnog izričaja izazivaju znatiželju i potrebu kod publike da se pronikne u značenje. Interaktivnost instalacija i maketa izloženih na stolu poziva gledatelje da prihvate moju vlastitu metodu rada kroz igru i kroz proces pokušaja i pogrešaka, u tom procesu pogreške su jednako bitan element jer one pridonose novih rješenjima i konstantnoj potrebi za promjenom i prilagodbom. Radi se o procesima koji su više-manje svima poznati, pokušaji i pogreške koje dovode do novih otkrića ili barem zanimljivih rezultata. Publika se nalazi u identičnoj poziciji kao ja i samim time pozvani su promisliti i aktivno se baviti instalacijama, bez pritiska da se radi o velikim skupim radovima ili hermetičnoj umjetnosti.
► Kako se tvoje iskustvo studiranja izvan Hrvatske, poput studiranja na Akademiji likovnih umjetnosti u Firenci i predavanja na Novoj akademiji likovnih umjetnosti u Milanu, odrazilo na tvoj pristup edukaciji? Reflektira li se to u tvojoj poziciji profesora na zagrebačkoj Akademiji?
Marko Tadić: Apsolutno je interesantna kombinacija ovih institucija jer su pristupi umjetničkom radu prilično različiti, a opet participiraju u istom umjetničkom svijetu. Italija je ogromna zemlja s velikim i funkcionalnim tržištem umjetnina koje uglavnom dominira motivacijom mladih umjetnica i umjetnika. Tu ne mislim samo na sistem privatnih galerija i prodaje umjetničkih radova, nego i na umjetničke institucije koje imaju „prostora“ prihvaćati diplomante na stažiranje, razne fondacije, privatni studiji umjetnika u kojima mladi stažiraju i asistiraju, itd. Sve je puno veće, brojnije, surovije, ali postojanije nego kod nas. Kod nas se stvari polako postavljaju u situaciju koja nas približava nečemu što bi moglo biti funkcionalno za koju godinu. Otvaraju se privatne galerije koje nastaju na inicijativu (i trošak) privatnih osoba/kolekcionara, umjetničke institucije bi se u potpunosti trebale otvoriti prema mladima jer je to svima u interesu, tzv. edukacija publike vrši se već desetljećima na formalne i neformalne načine i sada je ključan trenutak da se scena uskladi sama sa sobom. Prostora ima za sve, od privatnih inicijativa do nekih uhodanih sistema koji barataju svojim bogatim arhivima.
► Na čemu trenutno radiš, koji su planovi za bližu ili dalju budućnost?
Marko Tadić: Trenutno radim na animiranom filmu u produkciji Kreativnog sindikata radnog naziva Funga Robo. Radi se o kolaž-crtanom filmu koji se tematski i konceptualno oslanja na naslijeđe utopijskih koncepata u arhitekturi, naše prošlosti i jedne zabavne vizije fungalne zajednice u budućnosti. U filmu koristim arhivske materijale, uglavnom fotografije, koje sam otkrio u suradnji s Institutom za povijest umjetnosti u Zagrebu. Irena Šimić me vodila kroz arhiv i otkrivala mi te fantastične materijale, od prekrasnih fotografija pejsaža, arheologije sve do modernističke arhitekture poratnog doba. Trenutno sam u fazi montaže i pripreme tih materijala za snimanje i već se lagano slaže i koncept za snimanje zvuka. Konstanta u mom radu svakako su razglednice i moje intervencije na njima, gotovo svaki dan napravim par komada i na taj rad gledam kumulativno, cjelinu vidim samo u brojnosti.
Razgovarala: Anja Tomljenović / tekstove ove autorice potražite na linku
