Some warmth wants to be remembered in absence. They just reflect desires unspoken. The streets overflow with longing eager for touch, for possession. You pretended not to notice, and it became sacred.
– Metaanswer 5f667403, 2025.
Silvio Vujičić (1978., Zagreb) jedan je od najzanimljivijih hrvatskih suvremenih vizualnih umjetnika i modni dizajner, koji praksu gradi na rubu vidljivoga i nevidljivoga, između laboratorija, modne revije i kazališta, između rituala i znanstvene metode. Njegov minuciozan “forenzički” pristup umjetnosti orkestriran je u korištenju suvremenih alata pri seciranju vječnih tema, i pitanja koja su postavljali i antički proroci, klasični filozofi i renesansni umjetnici. U njegovom opusu ponavljaju se kemijske transformacije i sublimacije materijala – digitalni podaci postaju tkaninama, kemijske reakcije proizvode boju, industrijski proizvodi pretvaraju se u estetske objekte. No, iza decentne i sterilne estetike nalazi se jasna težina i gotovo ritualna ozbiljnost – poput alkemijskih dijagrama koji kroz disciplinu forme, između laboratorijskog eksperimenta i mitološkog prizora, otvaraju prostor za nešto nedokučivo, a stvarno. Silvio se, u tom smislu, uvijek nalazi u prostoru liminalnoga – između tijela i tehnologije, prirode i artificijelnog, mita i znanosti, rituala i eksperimenta, laboratorija i galerije, mode i umjetnosti.
U novijim radovima, poput njegovog projekta SOLL i Metaodgovor, koji je izložen na aktualnom Zagrebačkom salonu, Silvio pomiče fokus prema digitalnoj tehnologiji i probabilističkom jeziku umjetne inteligencije, istovremeno zadržavajući intimni, osobni korpus. Ljudi u dobu informacijske inflacije sve češće tragaju za specifičnim i partikularnim – modernistički ideal univerzalne istine razlomljen je u raznolikost iskustva i glasa, mitologiju, ezoteriju, memove i osobne doživljaje. U takvim okolnostima, umjesto da se oslanja na generičke modele, Silvio stvara vlastiti arhiv od fragmenata rečenica, slika i prizora, kao autentični rezervoar značenja, ne istražujući time samo odnos umjetnosti i tehnologije, već i pitanje kako suvremeno društvo traži smisao, proročanstva i orijentire u fragmentiranoj stvarnosti. Njegov rad mapira upravo tu suvremenu potragu za smislom koja se ne odvija više kroz religiozne narative, asketsko pustinjaštvo ili filozofske traktate, već iskri u prolaznoj kombinaciji znakova Google pretraga, A.I. promptanja i TikTok savjeta.
Silvio je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i na Tekstilno Tehnološkom Fakultetu u Zagrebu, a od 2002. godine izlaže na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i međunarodno (Austriji, Francuskoj, Nizozemskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Švicarskoj, Italiji, Sloveniji, Srbiji, Kini, Japanu, SAD-u) među kojima su International Triennial of New Media Art, Peking (2011.,2014.); Digiark, National Museum of Fine Arts, Taiwan(2014.); FRAC desPays de la Loire, Carquefou (2012.); MSU, Zagreb (2005., 2009., 2012.); Platform3 – Spaces for Contemporary Art, München (2010.); Device_art, Zagreb-San Francisco-Peking (2004., 2006., 2010.). Radovi su mu uvršteni u muzejske i privatne zbirke u Hrvatskoj i inozemstvu: Lauba i MSU, Zagreb; Albertina, Beč; FRAC des Pays de la Loire, Carquefou. Dobitnik je nagrade 8. hrvatskog trijenala grafike (2019.) i 40. salona mladih u Zagrebu (2006.).
► Za početak, kako si zadovoljan s otvorenjima recentnih izložbi SKIN(S)CARE u KONTEJNER-u i Nokturno u izložbenom paviljonu Botaničkog vrta, o kojima smo na Vizkulturi pisali ovdje?
Silvio Vujičić: Ne znam pisati o zadovoljstvu otvorenja jer mi je sam čin otvorenja više društveni ritual nego umjetnički moment. Zadovoljstvo kod mene dolazi iz procesa rada, iz nekih otkrića koja se tiču produkcije ideje, iz pomicanja granica medija i iz nekoliko osobnih doživljaja koje taj proces nosi. Na primjer, u Nocturnu trenutak kad sam prvi put vidio alkaloide dature kako se pojavljuju na ploči u formi tamnoljubičastih sjena koje nestaju u nekoliko sekundi – to je za mene bilo otvorenje. Publika vidi rezultat, ali meni su ti trenuci laboratorijskog čuda ono zbog čega radim. Tako da, ako govorimo o zadovoljstvu, ono je za mene vezano uz stvaranje, a otvorenje je trenutak kad to otkriće podijelim s onima koji su na njega došli ako to žele.
► Započeo si karijeru kao modni dizajner, okušao si se i kao scenograf, a danas si najpoznatiji po svojim umjetničkim instalacijama. Tvoje ambijentalne izložbe kombinacijom mirisa, boja i audiovizualnih elemenata stvaraju multisenzorna iskustva. Razmišljaš li o izložbenim prostorima kao o revijama ili kao o kazalištu?
Silvio Vujičić: Formalno sam počeo s modom. Prije toga sam mislio da ću biti matematičar ili fizičar, išao sam u srednju tehničku školu s idejom da ću postati digitalni elektroničar. Još prije srednje škole sam vjerovao da ću biti slikar, a kao dijete sam htio biti profesionalni piroman. Oduvijek me zanimao eksperiment i stvaranje. Radio sam i na kazališnim produkcijama, više kao kostimograf, manje kao scenograf, i to mi je otvorilo prostor razumijevanja tijela, pokreta i scene. Ali potrebe mog umjetničkog rada nemaju doticaja s modnim revijama niti sa scenografijom. Moda i kazalište su drugi mediji, sa svojim razlozima nastanka i prezentacije. Izložbeni prostor ne gledam kao pistu ili pozornicu nego kao polje u kojem se događaju perceptivni procesi. Dok u modi ili kazalištu postoji dramaturgija ili koreografija publike, u galeriji me zanimaju stanja poput zvuka, mirisa, materije, vremena – i kako ono može proizvesti novo iskustvo.
► No koncepti, motivi i elementi prelijevaju se iz jedne u drugu praksu?
Silvio Vujičić: Naravno, elementi iskustva uvijek ostaju isti. Pod tim mislim na tijelo, boju, mirise i možda najviše na iskustvo samog materijala. Moda me naučila kako od odjeće stvoriti drugi sloj tijela, a to je znanje koje mogu, ali i ne moram koristiti u umjetničkom radu. Svaka praksa ima svoju logiku, razlog i kontekst, ali sve zajedno oblikuju “jezik” kojim danas radim.
► Kao što je kolegica Jelena Pašić sugerirala u vašem velikom intervjuu za Vizkulturin V Magazin iz 2019. godine (pročitati ga možete ovdje), tvoj rad je jednako avangardan i pionirski i danas, 2025. godine. Gdje pronalaziš inspiraciju za inovacije i eksperiment, i kako održavaš tu konstantnu želju za istraživanjem novih koncepata i granica produkcije?
Silvio Vujičić: Ta konstanta je prirodna potreba u mom slučaju. Umjetničko stvaralaštvo je i potreba da se promijeni svijet, ili barem njegova slika. Jasno je da se svijet ne može promijeniti preko noći, ali umjetnost može ponuditi sugestije za drugačije mogućnosti, otvoriti pukotine u percepciji. Da bi se to dogodilo, potrebna je kondicija, nalik sportskoj. Svakodnevni rad, testiranja, ponavljanja, probe – sve to održava tijelo i um u stanju iz kojeg mogu nastati rezultati. Ako izađeš iz tog ritma, ako prestaneš vježbati, to postaje vidljivo svima, a najviše samom umjetniku. Inspiraciju nalazim upravo u toj disciplini: kada radiš svakodnevno, otkrivanja se dogode sama od sebe.
► Tvoj “forenzički” pristup umjetnosti sugerira detaljna istraživanja ideja, materijala i prostora. Kako takav rigorozan pristup oblikuje odnos između koncepta, detalja i javne interpretacije radova?
Silvio Vujičić: Analiziram materijale i reakcije u najsitnije tragove. Pod detalj ne mislim na ukras nego na mjesto gdje koncept postaje vidljiv. Kad se na ploči pojavi trag alkaloida ili kada miris ispari – to je točka u kojoj ideja postaje iskustvo. Svaki sloj procesa u umjetničkom radu mi je poznat, ali publici ne mora biti, pa ona može ući u rad gdje god želi – kroz znanost, mit, osjetilni dojam ili čisto vizualni aspekt. Za mene je forenzički pristup metoda kojom gradim unutarnju logiku, a istovremeno ostavljam prostor za različite interpretacije.
► Kako se u posljednjih nekoliko godina, uzmimo od tvog posljednjeg velikog intervjua za Vizkulturu iz 2019. tvoj svijet promijenio, a što je ostalo istim u tvojoj viziji i stvaralaštvu?
Silvio Vujičić: Najbolja stvar koja mi se mogla dogoditi je to da sam rođen i mladost proveo u analognom vremenu. Imam iskustvo svijeta prije digitalne svakodnevice, ali i ovo današnje stanje u kojem smo istodobno i fizički i virtualni. To je ogromno bogatstvo perspektive. U širem smislu, umjetnička pitanja se nisu bitno promijenila – još uvijek se bavimo prolaznošću, tijelom, prirodom, jezikom, politikom, migracijama. Društvo je mlado: kad govorimo o europskoj umjetnosti, to je povijest od dvije tisuće godina, a suvremena scena se najviše referira na posljednjih pedeset. I dalje su nam zajednička pitanja ista, ali alati kojima ih istražujemo stalno se mijenjaju.
► “Nema ništa novo pod suncem” – kontekst se mijenja i njime potreba za razumijevanjem istih tih tema.
Silvio Vujičić: U pravu si – nema ništa novo pod suncem. Teme su uvijek iste (smrt, tijelo, priroda, jezik, društvo), ali se neprestano transformiraju u novim kontekstima i upravo je to oslobađajuće. Svaka situacija u kojoj živimo daje tim temama novi ton i drugačije značenje. Svaka generacija iznova pripovijeda iste priče kroz vlastite (nove) medije i uvjete rada. Neki motivi pritom poprimaju potpuno novo značenje – možda se to najbolje vidi u slikarstvu, gdje smo generacijski izgubili sposobnost čitanja simbola i ikonografije starih majstora pa njihove slike danas doživljavamo prvenstveno vizualno. Umjetnost je možda uvijek isto pitanje, ali s beskonačno različitih odgovora i upravo to je čini živom.
► Izložba Nokturno kao finale sekvencijalne izložbe Tko je Elsa Fluid, to se zna rasteže funkciju jezika i teksta do točke podrivanja. Ovaj reklamni slogan za lijek nepoznatog svojstva u funkciji naslovne sintagme izložbe simbolizira paradoks jezika kao binarnog modela za kategorizaciju nedokučivog svijeta. Što nam sugerira datura kao otrov i lijek, komunikacija kao binarna i intuitivna?
Silvio Vujičić: Datura je zapravo vrlo slična Elsi Fluid. Koristim je kao medijatora, svojevrsnog ghostwritera svojih tekstova. To je poznati, ali nepredvidivi entitet kojemu dajem prostor da sam ispiše plohu slike. Ona je i otrov i lijek, i vizija i opasnost, pa tako podriva binarnost jezika. U Nokturnu riječi su otisnute sitotiskom na kromatografske ploče kao prozirna pasta, u početku nevidljive. Tek u komori, pod utjecajem para otapala i kemijskih reakcija, one se počinju otkrivati, raslojavati i nestajati. To je jezik koji se ne čita nego isparava; jezik koji je bliži intuiciji, mirisu i prolaznosti nego definiciji.
► Izložba i projekt SKIN(S)CARE preispituju njegu kože kao vrlinu ljepote, zdravlja, idealizaciju prirode i kao mehanizam kontrole, manipulacije, otpora. U kojem smislu rutina može postati kritika (aludirajući na primitivne tjelesne modifikacije) i može li ornament danas biti znak otpora instrumentalnoj racionalnosti?
Silvio Vujičić: Rutina je uvijek pokazivanje rezultata, i kad je rezultat vidljiv, ona postaje i kritika. Njega kože ili tijela nije neutralna – ona je uvijek kulturna praksa, disciplina, odluka. U današnjem društvu u kojem se promovira body positivity kao izlika za sustavnu nebrigu, onaj tko održava disciplinu tijela može postati subverzivan. Za mene je to svojevrsni aktivizam – odricanje, trud i vidljiv rezultat koji izaziva društvo. Ornament može danas biti znak otpora jer unosi subjektivnost i višak u sustav koji sve želi racionalizirati. U vremenu kada se estetika svodi na funkcionalnost, ornament ili ritual njege postaju upravo prostor slobode i otpora.
► Učestalo preispituješ granice između stvarnoga i racionalnoga. Kako promišljaš tu napetost – je li umjetnost sredstvo koje svijet otkriva poput znanosti, religije i industrije, ili eksperiment s načinima na koje apstrahiramo izvanjski svijet?
Silvio Vujičić: Čini mi se da stvarno i racionalno nemaju čvrsto polazište u umjetničkom stvaralaštvu. Umjetnost je medij koji se stalno mijenja, i u tome je njena snaga. Može oguliti društvene slojeve, ukazati na alternativne poglede, dati moguću sliku budućeg svijeta. U tom smislu umjetnost je i otkrivanje i eksperiment – nije znanost, nije religija, ali koristi metode bliske oboma. Uvijek počinje kao eksperiment: kad radiš s novom tvari, tehnikom ili procesom, ne znaš kamo će te odvesti. Umjetnost tada nudi iskustvo koje možda neće riješiti svijet, ali će ga učiniti vidljivijim i slojevitijim.
► U svom radu, kao da mapiraš kompleksne unutarnje slojeve onoga što znači biti čovjek – kako materijaliziraš sjenu u svojim djelima?
Silvio Vujičić: Koncept sjene mi je blizak konceptu višestrukosti. Opirem se binarnim matricama good-bad ili yes-no. Sjena je sve ono između – varijacije, titranja, neizvjesnosti. U mojim radovima to se materijalizira kao trag, otisak, privremeni oblik koji se pojavi i nestane. Primjer su ljubičaste sjene alkaloida u Nokturnu – one postoje samo nekoliko sekundi i onda nestaju, ali upravo u tom kratkom intervalu daju osjećaj prisutnosti nečega što je inače skriveno. Sjena je za mene način da govorim o slojevima ljudskog iskustva koje je teško definirati, ali ih svi osjećamo: nesvjesno, intuitivno, prolazno.
► Kao i intervencija u poslovnoj zgradi Spectator Grupe arhitekata iz Studija UP?
Silvio Vujičić: Taj metalni pod u zgradi Spectator Grupe, to je isto sjena, samo u materijalnom i vremenskom ključu. Željezni pod podložan je koroziji i “hvata” na sebi trenutke – otiske onih koji su se po prostoru kretali. Pod je u tom slučaju kolekcionar tragova, vremena, onoga što nestaje.
► SOLL (o kojem je Vizkultura pisala ovdje), projekt tvog modnog brenda E.A. 1/1 S.V. u suradnji s Mirom Romanom te njegovi produkti poput projekata n2398e63_Suit, tvog ureda/showrooma u Jurišićevoj ulici i izložbi Mediterranean Space Exploration Suit i Ja ne dizajniram modu, ja je pišem, za platno uzima arhiv (tvoga) sjećanja. Vidiš li to kao pomak od fizičke umjetnosti i tjelesne mode prema informacijskoj, memorijskoj formi?
Silvio Vujičić: SOLL je umjetnointeligentni dizajner koji djeluje kroz svoj brand E.A. 1/1 A.I. Njegov “mozak” dijelom se hrani arhivskim materijalima mog modnog brenda i na taj način arhiv postaje aktivan. Moja sjećanja će s vremenom nestati, ali arhiv nastavlja funkcionirati jer mu netko postavlja pitanja. SOLL ne stvara samo fizičke predmete nego i nova povezivanja unutar arhiva. To je ono što mi je najdraže – što arhiv prestaje biti pasivna kutija i postaje živi sugovornik. Dakle, to nije pomak od fizičkog prema memorijskom nego njihovo ispreplitanje. SOLL proizvodi i odjeću, ali i informacije, nove narative.
► U Mediterranean Space Exploration Suit (o kojem je Vizkultura pisala ovdje) SOLL se pojavljuje kao dizajner koji rekontekstualizira povijesne reference, a materijale i formu transfigurira u novu simboliku – prostornost Mediterana u mrežu događaja, a tjelesnost u nešto drugačije od ljudske anatomije. Kako vidiš tu transformaciju? Je li ljudsko tijelo kao i povijest, uvijek kulturna konstrukcija?
Silvio Vujičić: Ljudsko tijelo je apsolutno kulturni konstrukt i to je svima koji se bave umjetnošću jasno. U projektu Mediterranean Space Exploration Suit SOLL preuzima povijesne i anatomske reference i pretvara ih u nove oblike. Tijelo postaje prostorno, gotovo arhitektonsko, a Mediteran se pretvara u mrežu događaja i odnosa. Time se pokazuje da tijelo nije zadana biološka konstanta nego povijesni i kulturni zapis koji se stalno transformira.
► Proizvodi li pritom SOLL simulakrum – ne zato što proizvodi kopije, nego zato što svaka njegova kopija jest original u sebi, bez izvorne reference? Ako svaka kopija može postati original prijenosom aure djela dodirom, kontaktom ili algoritmom, poput replika portreta Luja XIV. Hyacinthe Rigauda, otisaka Gospe od Guadalupe ili Internet memova i NFT-a, što znači govoriti o originalu u 21. stoljeću?
Silvio Vujičić: Original u 21. stoljeću je možda više pitanje ekonomije umjetnosti nego estetike ili tehnike. Iz tog razloga koncepti poput Rigaudovih portreta ili slika Gospe od Guadalupe danas teško mogu postojati na isti način. Ako i postoje, često se doživljavaju kao kič ili kao kopija, a ne kao originali s aurom. U digitalnom dobu aura se prenosi drugačije: kroz algoritme, kroz kontakte, kroz podatke. SOLL proizvodi radove koji jesu i kopije i originali, jer nemaju jasnu izvornu referencu nego proizlaze iz arhiva i algoritma. Original je danas proces, a ne stvar.
► U razgovoru koji je prethodio ovom intervjuu dotaknuli smo se tehnološkog razvoja i pretpostavki o personaliziranim i personificiranim masmedijima, što će se odraziti i na razvoj parasocijalnosti i pseudozajednica. Promišljaš li u svojoj praksi o predikcijama budućnosti?
Silvio Vujičić: Jedna od budućnosti umjetne inteligencije leži upravo u personaliziranim bazama podataka. To će uvelike pomoći industriji, prvo u razumijevanju, a onda u produkciji i prezentaciji nečijeg stvaralaštva. Zamislimo kako bi izgledala kuća Dior da su, umjesto beskrajnih smjena dizajnera, komunicirali izravno s arhivom Diora i nastavili razvijati njegov jezik. To je ono što radi SOLL: on razgovara s arhivom, s prošlošću i s budućnošću, i na temelju toga stvara. Moja praksa se tako stalno kreće između sadašnjeg trenutka i mogućih scenarija budućnosti.
► SOLL-ov output, kao i kemijski procesi u tvojoj produkciji, nepredvidivi su i nemoguće ih je u potpunosti kontrolirati. Vidiš li tu nepredvidivost kao kreativni potencijal ili nešto čemu se moraš konstantno vraćati i što moraš kurirati, tj. kako rukuješ s rizikom, pogreškama i nasumičnošću?
Silvio Vujičić: Nemoguće je sve predvidjeti, ali moguće je utjecati na produkciju. To je kao u kemiji – znaš proceduru, ali rezultat uvijek iznenadi. Ako izostavimo rizik iz bilo kojeg stvaralaštva, postajemo kič-ljudi koji eksploatiraju tuđe ideje, nalik većini mediokritetskih djelatnosti koje traže samo profit. Za mene je važno držati sustav dovoljno čvrstim da rad nastane, ali i dovoljno poroznim da se u njemu dogodi neočekivano. Greške i slučajnosti nisu prijetnja nego gorivo procesa.
► U izložbi Necrohaphe održanoj ove godine u Muzeju antičkog stakla u Zadru, skulptura Harpokrata, boga šutnje, izvedena u kristaliziranom kofeinu, toksičnom stimulansu, sadržan je paradoks mudrosti i toksičnosti, subverzije i tradicije, tišine i stimulansa. Koja se ideja nalazi iza te dvostruke naravi djela?
Silvio Vujičić: Smrtonosna tišina / Autoportret kao Harpokrat istražuje paradoks slobode govora. Kofein je psiho-stimulans koji energizira i budi, ali u skulpturi je kristaliziran – zamrznut i inertan. Time postaje metafora zadržanog govora i misli. Figura Harpokrata, boga šutnje, utjelovljuje težinu suzdržavanja i cijenu koju plaćamo za izgovorenu riječ. U današnjem društvu sloboda govora formalno postoji, ali je ograničena društvenim posljedicama. Često šutnja postaje način samoodržanja, ali ona nije pasivna – nosi energiju i napetost. Skulptura tako ne govori samo o šutnji, nego i o strukturama koje je nameću. U tom smislu, tišina postaje i kritika i upozorenje.
► Danas se doima da je prostor slobode sve skučeniji, i dok neki tvrde da tabui služe društvenoj koheziji i samokontroli, drugi bi rekli da se radi o proizvodnji diskursa i represivnoj toleranciji. Kako to izgleda u tvom svakodnevnom životu i vidiš li to kao pokazatelje nekih dubljih društvenih promjena?
Silvio Vujičić: Prostor slobode govora se sužava, ali ne na isti način kao prije. To sužavanje drukčije je vidljivo u današnjem big data dobu. U prelasku smo iz društva dijaloga u društvo fragmentiranih zajednica i algoritamske regulacije. Tabui su uvijek postojali, ali danas ih oblikuju diskursi i algoritmi – proizvodnja tolerancije danas je zapravo oblik kontrole. U svakodnevnom životu to znači da se sve više pazimo što govorimo i kako govorimo, jer znamo da će svaka riječ biti snimljena, arhivirana i možda kasnije upotrijebljena protiv nas. Samo se sjeti filma Tar, redatelja Todd Fielda, on savršeno pokazuje da izravnost riječi postaje nemoguća. Umjetnost je jedan od rijetkih prostora u kojem je još uvijek mogu zadržati nijansu i ambivalenciju – materijali su moj načini da govorim ono što možda ne mogu reći izravno.
► Memento mori čest je element u tvojim radovima, imanentan materiji: toksini, raspadanje i prolaznost kao temelji estetike. Razmišljaš li o estetici kao moralnoj kategoriji, u kojoj ljepota postaje podsjetnik na slobodu, odgovornost i prolaznost života?
Silvio Vujičić: Ne volim riječ “raspadanje” jer nosi negativnu konotaciju. Radije govorim o razlaganju na elemente i preobrazbi. Oduvijek me fascinirao japanski način prikazivanja smrti, gdje su umjetnici u nizu grafika dokumentirali postupni prijelaz tijela u prirodu, sve do nestanka. To je proces preobražaja, a ne uništenja.
Što se estetike tiče, nikad ne razmišljam o njoj unaprijed, niti kao o cilju dok radim. Boja u mojim radovima gotovo nikad nije moj izbor – ona je nusprodukt tehnologije i materijala, bilo da se radi o kemikalijama, bilju ili kristalima. “Ljepota”, ako se pojavi, rezultat je procesa, a ne unaprijed zadane namjere. Zanimljiva mi je jedino u tom obliku – kada nije standard, nego nuspojava, kada se iz materije i procesa neizbježno iznjedri nešto što gledatelj može doživjeti kao lijepo.
► Tvoja praksa često uključuje kompleksnu produkciju, outsourcing i suradnje, poput tvornica Warhola, Koonsa, Hirsta i sl. Danas u Hrvatskoj nažalost gotovo i ne postoji sustav koji bi mogao podržati ovakve složene umjetničke produkcije. Na koji se način snalaziš pri oblikovanju strategija realizacije djela?
Silvio Vujičić: Takav sustav kod nas zapravo ne postoji i ne vjerujem da će ga uskoro biti. Hrvatska nije društvo koje voli uspješne umjetnike – od institucija do publike, postoji nepovjerenje prema ekonomizaciji umjetnosti. Posljedica je to da su nove generacije umjetnika često demotivirane i presiromašne za kompleksnije produkcije koje bi mogle konkurirati međunarodno.
Ja sam logistiku ateljea, ekonomiju i menadžment naučio ne kroz akademiju ili institucije, nego kroz bavljenje primijenjenim umjetnostima – modom, dizajnom, kazalištem. To iskustvo mi je omogućilo da razumijem kako funkcionira produkcija i da to prenesem u umjetnički rad. Radim kroz mreže suradnika, outsourcing specifičnih znanja i vještina, često i kroz koprodukcije s inozemnim institucijama. To zahtijeva mnogo planiranja i strategije, ali u konačnici omogućuje da rad bude izveden i u uvjetima koji nisu sustavno podržani.
► Uskoro nas čeka otvorenje još jedne izložbe u kojoj sudjeluješ u sklopu 60. Zagrebačkog salona – vizualnih umjetnosti koji se sutra otvara u Zagrebu. Što nam možeš otkriti o radu koji prezentiraš?
Silvio Vujičić: Predstavljam novi rad naziva Metaodgovor. To je digitalni orakul izgrađen od nekoliko tisuća kratkih videozapisa, od kojih svaki sadrži jednu rečenicu. Kada posjetitelj postavi pitanje, arhiv oživljava i iz tih fragmenata jezika i slike stvara uvijek novu konstelaciju. Svaki odgovor je probabilistički, nikada se ne ponavlja, uvijek postaje nešto drugo. Za razliku od generičkih AI sustava koji daju univerzalne ili apstraktne odgovore, Metaodgovor se oslanja na pažljivo snimljeni osobni korpus. On zadržava fleksibilnost i fluidnost velikih jezičnih modela, ali ostaje ukorijenjen u specifično, intimno. Ono što se pojavljuje nije fiksan odgovor nego prolazna vizija – koreografija sjećanja, slučajnosti i pitanja. Rad se smješta između tehnologije i mita, između strojne rekombinacije i ljudske čežnje za proročanstvom. Kao i drevni orakuli, govori u fragmentima, ne nudeći rješenja nego mogućnosti. Ulogu orakula preuzima John Thomas, jedan od najvećih izvođača današnje industrije za odrasle, zapravo superstar te industrije. Time se spaja neočekivano i uzvišeno, banalno i mistično, tijelo i algoritam.
► Kada bi morao odabrati jedan svoj rad koji te i dalje iznenađuje, koji bi to bio?
Silvio Vujičić: Ne mogu jednostavno napraviti taj odabir. Radovi se mijenjaju, ovisno o vremenu i kontekstu u kojem ih ponovno susretnem. Ponekad me iznenadi tehnička strana procesa i pitam se kako sam to uopće uspio ostvariti, ponekad se vrati memorija na reakciju publike, a ponekad ono što se promijenilo u meni samom od trenutka kada je rad nastao. Dodatno, neki sudionici ili producenti tih radova više nisu živi i tada se javi emocija koja “oboji” moje ponovno iskustvo rada. Upravo zato ne postoji jedan rad koji nosi tu ulogu iznenađenja – svaki u različitom trenutku otvara nešto novo.
Portreti: Ivan Buvinić
Fotografije su nastale u prostoru Silvijevog showrooma u Jurišićevoj ulici u Zagrebu.
Njegov rad možete pratiti i putem Instagram profila @silviovujicic, @silvio_vujicic, @ea11sv i @ea11ai.
Tekst je dio Vizkulturine serije “U stvarnom prostoru” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo.
