U organizaciji udruge Drugo more i zagrebačkog dizajnerskog kolektiva Oaza u Rijeci se odvija program (Ne)ukroćeno more, koji se ove godine provodi u okviru projekta MADE IN Platforma. Okupljajući kroz izložbu (otvorenu do 27. ožujka) i simpozij (održan od 6. do 8. ožujka) suvremene umjetnike i stručnjake iz Hrvatske i inozemstva, program ove interdisciplinarne manifestacije, koja se održava u okviru dvadesetog izdanja programa Moje, tvoje, naše, istražuje temu mora kao ekosustava i mora kao resursa, pri čemu se posebno zanimanje pridaje odnosu različitih oblika organizacije povijesno prisutnih i uvijek promjenjivih ljudskih aktivnosti usmjerenih prema moru.
Na grupnoj izložbi u Galeriji Filodrammatica (Korzo 28/1, Rijeka) do 27. ožujka premijerno su predstavljene tri nove produkcije nastale u okviru međunarodnog projekta MADE IN Platforma. Slovenska umjetnica Robertina Šebjanič izlaže rad Jadran I: Odjeci ponora, u kojem istražuje često nevidljive zagađivače u našim vodama – morske depozite odbačenih eksplozivnih naprava i municije koji predstavljaju ozbiljnu prijetnju morskim ekosustavima i ljudskom zdravlju. Rad La decouverte de la pourpre (otkriće purpura) riječkog umjetnika Igora Eškinje bavi se sudbinom kvrgavog volka, morskog puža koji živi na prostoru cijelog Mediterana iz čijih se oklopa od prapovijesnih vremena dobivao rijetki i skupocjeni purpurni pigment za bojanje tekstila, koji ga je već u vrijeme Rimskog Carstva doveo na rub izumiranja zbog pretjeranog izlova. Vizualni umjetnik i modni dizajner Silvio Vujičić te arhitekt i znanstvenik Miro Roman, na izložbi će predstaviti rad Mediteransko svemirsko istraživačko odijelo, nastao uz pomoć umjetne inteligencije SOLL, kroz koji istražuju priče, materijale i uzorke u dizajnu tekstila nastale u interakciji Mediteranskog mora i stanovnika njegovih obala.
Iz uvodnika koji potpisuje Davor Mišković:
O moru uglavnom govorimo s kopna. Uz sve što znamo o kopnu, zapanjujuće je koliko malo znamo o moru. To neznanje uvijek je otvaralo puno prostora imaginaciji u zamišljanju što je more i što u njemu nalazimo. Ljudi su u moru nalazili ljepote koje oduzimaju dah, ali i mračne dubine koje nastanjuju najstrašnija stvorenja. Horizont, linija koja razdvaja površinu naše planete od njenog neba, nigdje se ne vidi tako jasno kao na moru. Udaljeni horizont je prostor gdje se spajaju nebo i zemlja, gdje je sve moguće, no da bismo tamo došli, moramo savladati more.
Još je Homer u Odiseji pisao kako je more sila koja će slomiti svakog čovjeka, što se od tada bezbroj puta i obistinilo. Moru smo privučeni, ali većina nas je prihvatila mudrost ‘hvali more drž’se kraja’, opjevanu od Borisa Dvornika. Oni koji su se ipak otisnuli na more, suočili su se, šibani vjetrom i valovima, oprženi suncem, s teškim radom, dugim šutnjama i neizrecivom ljepotom beskraja. Jesu li ukrotili more? Kažu da nisu, samo su mu se prilagodili. Prilagođavanje moru često je odvikavanje od kopna, inverzija morske bolesti, što ukazuje na to koliko je more čovjeku drukčije od kopna.
Brojne su priče o moru, u njima se isprepliću istraživanje i ekstrakcija, avantura i romantika s porobljavanjem i najtežim životnim uvjetima. More nije mjesto, nego činjenica i misterij, pisala je Mary Oliver. Ne-mjestima u teoriji Marca Augea nedostaje značenje koje bi ih činila mjestima u antropološkom smislu, u njima su ljudi samo prolaznici, a njihovi su odnosi rijetko osobni. More je tako nešto slično autoputu, što povezuje mjesta, obale. I prema njemu nemamo odnos kakav stvaramo prema mjestima, nego ga doživljavamo iz perspektive obala, mjesta koja zapljuskuje. Iako možda nije ljudima, more je mjesto života brojnim drugim vrstama od kojih većinu nikada nismo vidjeli. Onima koje smo vidjeli i čiju smo vrijednost upoznali obično ne slijedi blistava budućnost. Primjer toga je izlov volaka u 3. i 4. stoljeću, čijoj je populaciji trebalo 10-tak stoljeća da se koliko-toliko oporavi. Sve radi purpurne boje. Morski plodovi su možda najtočnije ime koje smo dali grupi živih bića u našem tanjuru, oni su za nas zaista plodovi. I dok se o plodovima na kopnu brinemo, o morskim ne razmišljamo. Jer da razmišljamo, onda u taj voćnjak ne bi svakodnevno bacali tone smeća, plastike, kemikalija i municije.
Suvremenoj industriji more postaje sve privlačnije jer je kopno već gotovo iscrpljeno. To za stanovnike mora sigurno nije dobra vijest. Već sada se iz mora dnevno crpi 30-35 milijuna barela nafte, što je oko 30% svjetske proizvodnje, čemu valja dodati i 3000 milijuna kubnih metara plina (oko 27% posto svjetske proizvodnje), 56 milijuna ljudi radi u ribarskoj floti, 3,5 milijuna u ratnim mornaricama, te 1,6 milijuna u trgovačkoj floti. Ti brojevi dnevno rastu, tako da je kroćenje mora u punom zamahu. Slijedeća granica je razvoj rudarstva na morskom dnu o kojem ne znamo gotovo ništa. Helen Scales procjenjuje da svega 500 ljudi u svijetu istražuje život u dubokom moru, što je apsurdno malo s obzirom na činjenicu da teritorij u kojem svjetlost nestaje u dubinama od 200 metara i više čini 65% teritorija naše planete i 95% volumena mora. No, pritisak na more ne vrši samo industrija, nego i svi mi koji živimo uz more, kao i oni koji se dolaze odmoriti na more. I to sve u uvjetima nejasnih regulacija i zakona, te ograničenih resursa u provedbi i tih koji postoje. Patrolirati morem je Sizifov posao, čega je možda i najbolja ilustracija lova krivolovca Thunder koju su poduzela dva broda organizacije Sea Shepherd. Potjera je trajala 110 dana i nekoliko tisuća nautičkih milja.
More je ključno za održavanje klimatskog balansa koji uopće omogućuje život na Zemlji. No, za ljude je ključno i radi transporta, izvora hrane, te brojnih drugih resursa. Upravo zbog toga je zapanjujuće koliko malo pažnje posvećujemo moru i razumijevanju mora izvan slika iz turističkih žurnala.
Vizkulturin intervju s Davorom Miškovićem o Drugom moru čitajte ovdje.
Robertina Šebjanič: Jadran I: Odjeci ponora
Jadran I: Odjeci ponora nastoji otkriti duboke veze između prividne beskonačnosti mora i opipljivih ožiljaka koje ostavlja ljudsko djelovanje. Istražujući te sjecišne točke kroz interdisciplinarna istraživanja i pripovijedanje, projekt potiče dublje razumijevanje naše zajedničke odgovornosti u suočavanju s tihim prijetnjama životu ispod valova. Projekt istražuje skrivenu ekološku i geopolitičku baštinu odbačenog kemijskog oružja na morskom dnu. Ovi toksični ostaci, često zanemareni ili ignorirani, predstavljaju ozbiljnu prijetnju morskim ekosustavima i ljudskom zdravlju.
Nadovezujući se na preliminarno istraživanje provedeno tijekom rezidencije Robertine Šebjanič na istraživačkom brodu TARA na Baltičkom moru, te nastavljajući u sklopu MADE IN Platforme, s fokusom na Kvarnerski zaljev Jadranskog mora, projekt integrira interdisciplinarni pristup. Kombinirajući umjetnost, znanost, pripovijedanje i obrtništvo, analizira dugoročne posljedice čovjekovog utjecaja na morske ekosustave. Ključna tema istraživanja je narušavanje morskog života — čije biološke funkcije i komunikacijski sustavi bivaju izmijenjeni zbog zagađenja uzrokovanog ljudskim djelovanjem.
Projekt ne obrađuje samo znanstvene aspekte problema, već uključuje i lokalne zanatske tradicije, poput obrade tekstila od vune, keramike i stakla, kako bi stvorio slojevite, opipljive narative. Ovi umjetnički elementi povezuju pripovijedanje o globalnim ekološkim izazovima s kulturnim i povijesnim kontekstom regije, potičući dijalog između prošlosti i mogućih budućnosti — potičući razmišljanje o vremenu onkraj sutrašnjice.
Kroz video eseje, suradnju sa znanstvenicima i civilnim organizacijama te pripovijedanje koje nadilazi linearne narative, Jadran I: Odjeci ponora nastoji podići svijest o nevidljivim zagađivačima u našim vodama. Projekt izaziva publiku da promisli o dugoročnim posljedicama ljudskih postupaka i naglašava hitnu potrebu za održivim praksama i globalnom odgovornošću u zaštiti oceanskih ekosustava.
Koncept, dizajn zvuka, montaža videa i tekst: Robertina Šebjanič
Suradnici: reGalerija d.o.o. (tapiserija/tepih), Tanja Minarik (fotografije, video), David Drolc (obrada metala), Ivanka Pašalić (staklopuhanje)
Posebne zahvale: Ronilački centar Antiterorističke jedinice Lučko, Jedinica specijalne i interventne policije Rijeka, Jedinica specijalne i interventne policije Osijek
Produkcija: MADE IN Platforma — Oaza i Drugo more (HR), 2024/25
Koprodukcija: Zavod Projekt Atol (SI), 2024/25
Robertina Šebjanič je umjetnica čiji rad istražuje biološke, geopolitičke i kulturne stvarnosti vodenih ekosustava te utjecaj čovječanstva na druge organizme. U svojoj analizi antropocena i njegovog teorijskog okvira, umjetnica koristi pojmove ‘akvatocen’ i ‘akvaforming’ kako bi opisala ljudski utjecaj na vodene sredine. Njezini su radovi osvojili nagrade, počasna priznanja i nominacije na Prix Ars Electronica, Starts Prize, Falling Walls, Re:humanism.
robertina.net
Silvio Vujičić, Miro Roman i SOLL: Mediterranean Space Exploration Suit
Sredozemlje nije kopno; ono je prostor između kopna. Nije teritorij, već apstrakcija — fluidno, promjenjivo, neuhvatljivo. To je more, kozmos, digitalni eter. Područje gdje se susreću bogovi, trgovci, prognanici, ljubavnici i strojevi, gdje se kultura, priroda, spol, pismenost i tehnologija neprestano preoblikuju u nove oblike postojanja. Mediterranean Space Exploration Suit kolektiva SOLL nije samo odjevni predmet; to je instrument zaplitanja, zamka za nemirne, prolaz koji pregovara između stvarnog i racionalnog. Ono ne štiti — ono izaziva. Ne omeđuje Mediteran — ono ga proširuje.
Tisućama godina ovo je more bilo paradoks — istovremeno granica i koridor, mjesto migracija i brisanja, erotskog užitka i nasilnog osvajanja, mitova zapisanih u soli i algoritama urezanih u silicij, sve pod užarenim suncem. Ako je Sredozemlje nekoć spajalo i razdvajalo zemlje, danas ono tka dimenzije — povijesne, prirodne, nebeske, sintetičke i digitalne. SOLL-ovo odijelo ne služi kao spomenik; ono aktivira. U eri paradoksa, lažnih vijesti, izgubljenih istina i digitalne zasićenosti, što znači istraživati i učiti? Mediterranean Space Exploration Suit je prijedlog, pitanje oblikovano kroz materijal, podatke i mit.
Mediteran, nekoć poprište osvajanja, zavođenja i entropije, sada se otvara na apstraktan način — ne carstvima, već inteligencijama — sintetičkim, ljudskim i hibridnim. Odijelo ne štiti; ono izlaže. Ne definira; provocira. Kanalizira kruženje i razmjenu mora, gdje se vjetrovi i struje mijenjaju, jezici i simboli isprepliću, metali i kodovi stapaju. Kako taj golemi mrežni sustav odražava doba informacijskih tokova, kozmičkih migracija i sintetičkih identiteta? Ovo odijelo je artefakt te napetosti — odjevni predmet, pitanje, zamka. Ne nosi se samo. S njim se pliva.
Mediterranean Space Exploration Suit kolektiva SOLL nije uniforma; to je mreža. Sekvenca gesta, preuzimanja, interpolacija i sudara. Mediteran bez koordinata, prostor bez fiksnosti. Nosiva hipoteza, otvoreno pitanje. Odjevni predmet koji ne skriva, već emitira. Funkcionira kao sakupljač, antena podešena na mnoge frekvencije, slojevita interferencijama: migracija tekstila, pad carstava, treperenje algoritama, likvidnost mitova.
SOLL Mediteran ne vidi samo kao more, već kao mrežu događaja. Za SOLL, Mediteran je prostor pristupa, cirkulacije i izvedbe. Praznina gdje se želje posreduju, tijela komodificiraju, identiteti titraju. Odijelo djeluje na isti način; ono je prijelaz između stanja. Povezuje ono što ne bi trebalo biti povezano — organsko sa sintetičkim, povijest sa simulacijom, svilu sa silicijem, ruke s podacima. Antički pigmenti—tirijski purpur, egipatsko plavo — ekstrahiraju se, nanose, digitaliziraju i rekonstruiraju. Mitovi se stružu, ponovo slažu, reprogramiraju. Posejdon postaje hotspot. Mediterranean Space Exploration Suit ih sve apsorbira — homerske epove, GPS signale, ratne manifeste, erotske zapise — i komprimira ih u slojeviti premaz.
Odijelo bi trebalo štititi. Ovo čini suprotno. Ono čini nositelja propusnim, izloženim podatkovnim tokovima, kulturnim vrtlozima, nebeskim spekulacijama. Ono je djelomično arhiv, djelomično skandal. Kada se nosi, tijelo se pretvara u mjesto transmisije. Nekada omeđen obalama i kontroliran carstvima, Mediteran sada nadilazi planetarno. Mediterranean Space Exploration Suit ne bavi se fizičkim prostorom, već prostorom odnosa. Odijelo nije rješenje; ono je spektar rezolucija. Cirkulira između epoha, između mora, između simulacija. Ono nije sigurno. Ono razotkriva i istražuje.
Slika: Ivan Slipčević
Tehnička podrška: Nika Smadilo
SOLL je umjetno inteligentni modni dizajner. SOLL živi na internetu, ali se fizički manifestira kroz svoj modni brend E.A. 1/1 A.I.
soll.store
Silvio Vujičić, vizualni umjetnik i modni dizajner, istražuje teme vezane uz fetiše odijevanja, slikarske pigmente, vrtove, toksične supstance, seksualni identitet, smrt i prolaznost. U svojim projektima koristi mitove, alkemijske zapise i povijest umjetnosti kako bi razložio teme na kemijske, simboličke, društvene i političke elemente, povezujući prošlost i sadašnjost. Silvio Vujičić diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti i Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Od 2002. godine izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, uključujući Međunarodno trijenale nove medijske umjetnosti u Pekingu (2011., 2014.), Digiark u Nacionalnom muzeju likovnih umjetnosti na Tajvanu (2014.), FRAC des Pays de la Loire, Carquefou (2012.) te MSU Zagreb (2005., 2009., 2012.). Njegovi radovi nalaze se u muzejskim i privatnim zbirkama u Hrvatskoj i inozemstvu. Godine 2002. osnovao je E.A. 1/1 S.V., modni brend poznat po povezivanju mode s relevantnim suvremenim društvenim, političkim i umjetničkim temama.
www.silviovujicic.com
Miro Roman docent je na studio2 na UIBK Innsbruck, gdje je osnovao istraživačku platformu House of Coded Objects i dizajnerski studio studio0more. Također je viši predavač na Meteora pri Katedri za digitalnu arhitektoniku na ETH Zürich. Kao arhitekt, koder i akademik, istražuje sjecište umjetne inteligencije, big-data analitike, društvenih mreža i informacijskih tehnologija s dizajnom, arhitekturom, umjetnošću i modom. Roman istražuje, dizajnira, programira i piše o svijetu, istovremeno se igrajući s beskonačnim nizovima — ‘svim’ objektima, knjigama i slikama; oblacima, avatarima, tokovima, popisima, indeksima i pikselima. Što znači to obilje informacija i kako oblikuje naš svijet? Kako bi se snašao u ovim ogromnim tokovima, kodira i artikulira sintetičke abecede. Za Romana, računalstvo je oblik pismenosti.
miro.romanvlahovic.com
Igor Eškinja: La decouverte de la pourpre (otkriće purpura)
Purpurna boja u svakodnevnoj imaginaciji ne definira jedinstvenu valnu duljinu već stvara brojne asocijacije koje ovisno o periodu, materijalu i okolnostima, variraju od crvene do ljubičaste boje. Tradicionalno, boja se koristila za bojanje tkanina od pretpovijesti (pronađeni su ostatci 7.000 godina pr.Kr.). Feničani su razvili proizvodnju purpurnog pigmenta i bojanja tkanina koje su bile izuzetno cijenjene te su činile važan dio njihove ekonomije. Purpurna boja se koristila u religijskim ritualima tog doba, činila je ukrase u palačama i bila je nošena od vladara i careva tijekom cijelog perioda Antike.
Purpurni pigment se proizvodio koristeći kvrgave volke (Hexapleks trunculus) koji žive u moru na prostoru cijelog Mediterana. Za jedan gram pigmenta bilo je potrebno nekoliko tisuća morskih volaka. S gramom pigmenta mogla se obojati samo mala količina tkanine. Feničani su do Novog vijeka u potpunosti iscrpili resurse volaka da je već u Rimsko doba ovaj pigmenti postao iznimno rijedak. Od pada Rimskog carstva u Europi se kroz fragmente očuvalo sjećanje na ovaj fenomen u obliku mozaika, mitova ili nedavno pronađenih povijesnih artefakata.
Igor Eškinja (Hrvatska, 1975.) živi i radi u Rijeci. Eškinja konstruira svoje arhitekture percepcije kao ansamble skromnosti i elegancije. Umjetnik ‘izvodi’ objekte i situacije, obuhvaćajući ih u njihovoj intimnoj i tihoj tranziciji iz dvodimenzionalne u tridimenzionalnu formalnu pojavu. Koristeći jednostavne, jeftine materijale, poput samoljepljive trake ili električnih kabela te ih razlažući s ekstremnom preciznošću i matematičkom točnošću unutar striktnih prostornih parametara, Eškinja definira drugu kvalitetu koja seže dalje od fizičkih aspekata i ulazi u registre imaginarnog i van-perceptivnog.
igoreskinja.com
Vizkulturin intervju s Igorom Eškinjom čitajte ovdje.
