Umjetnost je proces razmjene

[ intervju na engleskom jeziku pronađite ovdje ]

 

Jedan od gostujućih predavača ovogodišnjoj generaciji WHW Akademije nagrađivani je britanski umjetnik i profesor na Sveučilištu u Lancasteru, Tim Etchells. Djelujući na sjecištu i u preklapanjima izvedbene, vizualne i literarne umjetnosti, Tim koristi riječ i sliku, glas i gestu, tekst i prostor kako bi postavio složena pitanja o iskustvima današnjice, pri čemu traganje za potencijalnim (i nikad jednostranim) mogućim odgovorima leži na plećima publike. Član je i umjetnički direktor poznate eksperimentalne kazališne skupine Forced Entertainment, a djelovanje u području izvedbene umjetnosti nedvojbeno je oblikovalo način na koji Tim nastoji publiku angažirati i aktivirati svojim radovima, u kojem god mediju bili izvedeni.

 

 

► Kada govorimo o vašem radu, nemoguće je ne spomenuti eksperimentalnu kazališnu/performans skupinu Forced Entertainment na čijem ste čelu od samog početka. U jednom sam ranijem intervjuu pročitala da je rad grupe zamišljen kao reakcija na komodifikaciju kazališta i umjetnosti općenito. Kako je došlo do osnivanja skupine, koji su bili razlozi?

Tim Etchells: Kada smo počeli 1994., prije gotovo četrdeset godina, Forced Entertainment je bio reakcija na nekoliko stvari, ali uglavnom na kazališnu scenu u Velikoj Britaniji (kojom baš i nismo bili oduševljeni!). Željeli smo stvoriti drugačiju vrstu kazališta, onu koja bi mogla izravnije govoriti o stvarnosti koju živimo i koja bi nam omogućila da unesemo utjecaje s drugih strana, da pobjegnemo od književnog realizma i da se oslanjamo na vizualnu umjetnost, kinematografiju, glazbu. To je bilo naše polazište.

Druga stvar koju smo dijelili bilo je zanimanje za efemernost izvedbi uživo i način na koji takva izvedba okuplja privremenu zajednicu – stvarajući proces između ljudi, vremena i mjesta, a ne materijalnog objekta. U tom je smislu naša skupina iskazivala jednu vrstu otpora prema određenom tipu komodifikacije, ali naravno da je taj otpor u svijetu kojim dominira kapitalistička logika vrlo ograničen. Zasigurno, dio našeg interesa nalazi u činjenici da su djelo i njegova vrijednost nematerijalni, što za mene ostaje primarni interes kada govorimo o izvedbama uživo: da se rad opire materijalnosti i fiksiranosti koju imaju druge forme.

 

► Polazna točka vaše prakse nalazi se u izvedbenim umjetnostima, a čak i u djelima realiziranim u drugim medijima, element vremena za vas je, rekla bih, vrlo važan. Kako je performativnost oblikovala način na koji razmišljate o umjetnosti općenito?

Tim Etchells: Budući da dolazim iz performansa, gdje su moji umjetnički počeci, sklon sam sve shvatiti kao vremenski proces i kao proces razmjene s gledateljima ili publikom. Kada radim na neonskim radovima ili instalacijama, crtežima ili videima, čak i kada pišem tekstove, puno razmišljam o trenutku i o procesu razmjene u kojem će se gledatelj, čitatelj ili prolaznik susresti s radom. U tom momentu susreta postoji vremenski element: osoba koja se susreće s radom čini to u određeno vrijeme, u određenom kontekstu, donoseći svoja iskustva, očekivanja, razmišljanja. Postoji dijalog, živa razmjena, aktivacija umjetničkog rada s te druge pozicije i pritom nastaje nešto novo. U tom smislu uvijek sam smatrao da instalacije, čak i kratka priča ili roman, također djeluju aktivno, uvlačeći gledatelja ili čitatelja u razmjenu koja je uvijek privremena, krhka i specifična za kontekst, za okolnosti i trenutak. To je pitanje vrlo važno u kontekstu čitavog mog umjetničkog djelovanja; svakako to dolazi iz performansa, ali se proteže na radove u drugim medijima, primjerice u tekstovima ili objektnim radovima.

 

 

► Također ste pisac, pa je jezik razumljivo jedan od vaših primarnih medija. Međutim, ono što mi se čini vrlo zanimljivim jest da tražite lomove i dvosmislenosti u jeziku koji na određeni način odražavaju našu stvarnost i postavljaju izazovna pitanja o našoj suvremenosti. Primjerice, u jednom od vaših recentnih radova, Qu’y a-t-il entre nous?, nameće se cijeli niz pitanja: Što je između nas – praznina ili prostor interakcije i dijaloga? Što dijelimo, koje vrijednosti? Ali i: što je zapravo javno u javnom prostoru i kakvi se odnosi uspostavljaju između gledatelja i umjetničkog djela, između umjetničke institucije i njezine publike?

Tim Etchells: Na jednoj razini, ono što me zanima u tim radovima jest stvarati intervencije, često (ali ne uvijek) u javnom prostoru, gdje jezik predlaže nešto što je snažno, što daje temu, koncept, gestu, ali je također višeznačno ili nedovršeno ili otvoreno na određeni način. Dakle, rad je konkretan i živopisan, emanira vrlo specifičnu energiju i niz tema, ali je s druge strane otvoren i zahtijeva da se kao gledatelj_ica potrudite kako biste ga promislili ili popunili prazninu. Doista, odgovor na pitanje “što je među nama?” može ukazivati na mnogo toga, od zajedničkih vrijednosti do praznine, ali i na prepreku, zid. Također, pitanje je i tko smo “mi” – “mi” bismo mogli biti “ja i ti”, pa “svi u gradu”, zatim “Beaubourg i Pariz” ili “Francuska i ostatak Europe”. Budući da stvari nisu specificirane, one lebde; budući da lebde, zahtijevaju od gledatelja da misli.

To je ono što uvijek pokušavam činiti sa svojim radovima: stvoriti prostore koji uvlače ljude u pitanja, u spekulacije, u razmišljanja što određena fraza ili instalacija mogla značiti. Osim spekulacija u koje su uvučeni gledatelji, ovi radovi također pokušavaju potaknuti ljude da promisle o činjenici da su oni akteri u procesu, da se ne radi o tome da im se nešto govori i poručuje djelom, već se radi o procesu razmjene. To je vrlo aktivan proces za gledatelja, a meni je zanimljivo naglasiti činjenicu da je u svakoj situaciji komunikacije gledatelj odgovoran za više od polovice onoga što se događa. Pokušavam ljudima osvijestiti njihovu vlastitu ulogu u stvaranju značenja.

 

► Vaši radovi pokreću delikatna pitanja etičkih razmjera – među ostalim, to su pitanja komunikacije, dijeljenja i emocija. Danas, kada je naš svakodnevni angažman često sveden (ili ograničen) na klikanje likeova na društvenim mrežama, je li (i bi li mogla biti) presudna uloga umjetnosti u stvaranju prostora za ideje koje kanaliziraju opće vrijednosti?

Tim Etchells: Moja je želja stvarati radove koji potenciraju razmjenu, i to onu koja je složena i nije laka za postići. U tim radovima – posebno onima u javnom prostoru – fraza ili tekst koji koristim postaje pitanje, svojevrsni čvor koji publika mora raspetljavati i stalno mu se vraćati.

 

► Suradnja je važan aspekt vaše prakse. Kako izgleda takav proces rada? Koji su izazovi, a koje prednosti?

Tim Etchells: Točno, velik dio moje prakse je suradnički. Pozitivna stvar, a istovremeno vjerojatno i negativna, jest da se u dijalogu, u suradnji, ideje uvijek propituju, preispituju, kritiziraju, rastavljaju, proširuju, pojačavaju, koriste kao materijal za druge ideje. To može biti bolan i frustrirajući proces. Općenito, moje je mišljenje da u tim procesima završite s jačim i složenijim radom jer pojedinci u grupi guraju i vuku u različitim smjerovima. Iz toga na kraju dobijete kompleksan rad – objekt, performans, što god to bilo. U Forced Entertainmentu, grupi koja surađuje već gotovo 40 godina, uvijek govorimo i osjećamo da je ono što napravimo zajedno bolje, složenije i jače nego što bi bilo tko od nas napravio sam. Sviđa mi se što posao koji radimo zajedno proizlazi iz konstelacije impulsa, energije i razumijevanja koje imamo kao grupa. Mislim da je to ogromna prednost, pogotovo u izvedbenom radu. Za mene je snaga takvog načina rada u tome što dolazi i napaja se iz svih tih različitih stavova i senzibiliteta.

Kao što sam rekao, nedostatak je taj što suradnja može biti vrlo spor i ponekad bolan proces, osobito imajući na umu da je takva vrsta procesa podrazumijeva različite vrste intenziteta. Mnogo je lakše biti sam za svojim računalom nego dijeliti prostor i vrijeme s drugim ljudima. Dakle, teško je, a lakše ne može biti. Ali mislim da plusevi ipak nadmašuju sve poteškoće. Složenosti i integritet koja proizlazi iz kolaboracijskog procesa smisao je ovakvog načina rada. Raditi kolektivno također je politička odluka.

 

► Ovogodišnji program WHW Akademije fokusiran je na pojam umjetničkih ekologija, a u sklopu programa održali ste masterclass. O čemu ste razgovarali sa sudionicima, koje su bile teme i zadaci?

Tim Etchells: Radili smo na nizu eksperimenata s jezikom, s pisanjem. Budući da se okupila grupa umjetnika s različitim interesima i iz različitih sredina koji se u to vrijeme nisu osobno upoznali (bilo je to neposredno prije nego što je sredinom svibnja održana ljetna škola u Zagrebu), bilo je vrlo zanimljivo provesti dvodnevni masterclass pozivajući virtualno na dijalog, putem Zooma, i tako započeti proces uspostavljanja kontakta i razmjene između grupe i mene. Očito je to posve drugačije nego fizički raditi zajedno u istoj prostoriji, ali i u virtualnom prostoru ipak se povezujemo, i tu možemo započeti procese suradnje i razviti neke vještine koje su nam potrebne za pokretanje kolektivnog načina rada. Kroz niz eksperimenata i zadataka koje sam postavio, a koji su se uglavnom odnosili na pisanje i jezik, istraživali smo upravo to: kolektivne modele rada. 

 

 

Razgovarala: Jelena Pašić / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku

 

 

Intervju je nastao u sklopu Vizkulturine suradnje s WHW Akademijom.

Dio ciklusa je i intervju s Vlatkom Horvat koji možete pronaći ovdje.

 

Sadržaj portala Vizkultura i projekt “Vizkulturiranje društva 2022.” sufinancirani su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.