Još uvijek brinem zbog terasa

Autor: Tomislav Kevo

Ne volim terase. Otvorene, zatvorene, natkrivene. U centru ili na periferiji, postavljene na parkirnim mjestima ili na javnim površinama. S grijalicama ili bez njih, a posebice one s uređajem za raspršivanje vode. Kao što nema dobrog robovlasnika, tako za mene nema ni nevine terase na javnom prostoru. Rijetke smatram prihvatljivima, a većinu nasilnima, dekadentnima, ponajveći dio i primitivnima. Najveći strah u početku ovog istraživanja bio je da će tekst ugledati svjetlo dana pod nazivom Kako sam prestao brinuti i naučio voljeti terase. 

Ne volim terase i zato sam ih odlučio istražiti, odnosno konfrontirati se sa svojim predrasudama i strahovima te pokušati razumjeti zašto niču svuda oko nas, kako od njih grad i ljudi profitiraju, postoji li alternativa. Istraživanje sam odlučio povezati s činjenicom da sam novopečeni stanovnik Črnomerca i da je to ujedno dobra prilika da upoznam svoj novi kvart. Jedne kišne nedjelje, s metrom u ruci cijelo sam poslijepodne šetao Mjesnim odborom (MO) Ban Keglević na Črnomercu, prošao sve njegove ulice, pobrojao i izmjerio sve terase.  Nadao sam se da će kvantificiranje dovesti do zaključka, koji ne mora nužno rezultirati epohalnim otkrićem, već određenim doprinosom diskusiji o javnom prostoru u Zagrebu. Metodologija nije odveć rafinirana i svjestan sam njenih ograničenja, ali je smatram dostatnom budući da ovaj tekst ne pretendira biti znanstveni članak. Riječ je o kombinaciji promatranja kroz opažanje, dérivea i bazične ekonometrije. Dakle, ovaj članak nema veće pretenzije od doprinosa raspravi o jednom specifičnom urbanom problemu u Zagrebu oko kojeg se taman tijekom pisanja članka rasplamsala rasprava u javnom prostoru.

 

 

Ne uspijevam se sjetiti točnog trenutka kad su (mi) terase postale problem, ali sam primijetio da, u nedostatku boljih prometnih politika i nedovoljnog inzistiranja na komunalnom redu, postaju noćna mora zagrebačkog javnog prostora. Pojedine se ulice uslijed brojnih prepreka (terase, kante, skele, parkirani automobili) pretvaraju u pacmanovski labirint, lišen zabave. Iz tog su razloga polazišna pitanja ovog istraživanja formulirana na sljedeći način: 

– Nije li, zapravo, ustupanje javnih površina za terase najgora moguća odluka iz perspektive javnog interesa?

– Je li i Gradu financijski isplativije zadržavanje parkirnih mjesta, umjesto davanja u zakup za terase?

– Jesu li za građan(k)e sva ostala rješenja bolja od terasa?

– Postoji li neki treći put, pored dihotomije parking-terasa?

 

 

Svaka terasa položena na parkirno mjesto je jedan problem više u kontekstu kroničnog nedostatka parkinga u gradu. S druge strane, oslobođeno parkirno mjesto ne doprinosi rješavanju prometnih gužvi, ne potiče šire korištenje javnog prijevoza, favorizira automobilski prijevoz i time posredno dovodi do većeg onečišćenja okoliša.^[1] No, vratimo li se ideji oslobođenih parkirnih mjesta, pretpostavka je da gotovo nitko neće kupiti auto jer su se oslobodila četiri nova parkirna mjesta u kvartu. Istovremeno, ta će mjesta uštedjeti vrijeme stanovniku/ci kojemu je auto nužno sredstvo za kretanje – za odlazak na posao, vožnju djece u vrtić i školu, za pristup javnim uslugama. Zgrade su već sagrađene, auti kupljeni, obitelji naseljene. Oslobađanje parkirnih mjesta nije nužno korak naprijed k rješavanju urbanističkog i prometnog kaosa, ali je potencijalno olakšanje svim građanima, posebice onima koji žive ili rade u centru.

Ugostiteljski objekti na terasama, s druge strane, iako nas pojedini cehovi ugostitelja i udruga Glas poduzetnika povremeno pokušavaju uvjeriti u suprotno, nisu javni interes. Riječ je o prvenstveno komercijalnim sadržajima, prostorima u kojima boravak bez potrošnje novca nije moguć, a koji ne adresiraju temeljne životne potrebe, odnosno ne doprinose kvaliteti života. Osobi koja ima želju za socijalizacijom u kafićima ne bi trebao biti problem prošetati pola kilometra ili kilometar dalje do prvog slobodnog kafića. Stanari koji pak moraju prenijeti dijete, namirnice, namještaj i slično pola kilometra ili kilometar do stana doista imaju veći problem. Tijekom diskusija u sklopu programa „Kako misliti urbanizam i javni prostor?“, dobio sam primjedbu na koncept svog istraživanja, odnosno na prethodno iznesenu tvrdnju, da su terase, za razliku od parkinga, živi prostor na kojem se odvija ljudska interakcija i stoga bolje za zajednicu od parkinga, mrtvog prostora. Međutim, moja je polazišna premisa da je parking nužan i da je u javnom interesu, jer omogućuje putovanje, poboljšava kvalitetu života i olakšava upražnjavanje životnih potreba. Terase to nisu – one su luksuz, razbibriga, dokolica.

 

 

Teško je provesti preciznu usporedbu financijske koristi za Grad ako se uspoređuju direktni prihodi Grada od davanja prostora u zakup i direktnog prihoda kroz naplatu parkinga. Kad ugostiteljski objekt dobije dozvolu za terasu, osim direktnog troška najma, Grad uprihođuje i indirektno kroz povećanje prometa te eventualno otvaranje dodatnih radnih mjesta. Isto tako, teško je izračunati i potencijalne prihode od naplate parkinga ako bi se tim prostorima vratila prvobitna namjera. Postoje satne, dnevne i povlaštene parkirališne karte,^[2] a ne postoje javno dostupni podaci o prosječnoj dnevnoj popunjenosti parkirnih mjesta. Pored toga, postoje i potencijalni indirektni prihodi, koje Grad ostvaruje parkirnim kaznama. Međutim, smatrao sam da je vrijedno vremena i truda pokušati se uhvatiti u koštac s propisima, pravilnicima, gradskim službama, teorijskim okvirima o javnom prostoru i osobnim promišljanjima te sam se nadao da ću na kraju od silne šume ipak moći ugledati i pokoje drvo.

Pravnu osnovu za ustupanje javnih površina čini „Odluka o davanju u zakup i na drugo korištenje javnih površina“ koju je Gradska skupština Grada Zagreba usvojila 2015. godine. Dokument je to koji pobliže definira osnove za izdavanje dozvole, a elaboracija kriterija za dodjelu dozvola i obračuna naknade može se pronaći u drugom dokumentu – Pravilniku o kriterijima za određivanje zakupnina i naknada za korištenje javnih površina za postavljanje kioska, pokretnih naprava, privremenih građevina, komunalnih objekata u općoj uporabi, organiziranje manifestacija i organizaciju gradilišta. Pravilnikom je propisano da se za potrebe određivanja visine zakupnine utvrđuju četiri gradske zone, koje za zakupninu ne prate prostornu podjelu Zagreba na četiri parkirne zone. Člankom 3. spomenutog Pravilnika definirano je da se visina zakupnine, odnosno naknada za korištenje javne površine određuje prema sljedećim kriterijima:

– “zoni u kojoj se javna površina nalazi;

– vrsti objekta (kiosk, pokretna naprava, privremena građevina, komunalni objekt), manifestacije ili radova na organizaciji gradilišta ili ostalih aktivnosti iz članka 1. ovoga pravilnika;

– djelatnosti koja se obavlja (namjeni);

– veličini javne površine koja se koristi;

– vremenskom razdoblju na koje se javna površina daje u zakup ili na korištenje (rok).”

Za temu ovog istraživanja važan je članak 8. Pravilnika, koji definira cijenu zakupnine za otvorenu terasu: „[…] plaća se naknada koja se obračunava po svakom započetom kvadratnom metru (m²). Mjesečna naknada za postavljanje otvorene terase bruto površine do 50 m² obračunava se množenjem veličine javne površine (m²) na koju se postavlja otvorena terasa i jediničnog iznosa naknade utvrđene Tabelom [1, op.a.].”

Tabela 1. Mjesečne naknade za otvorene terase (po m²) izražene u kunama. Izvor: Pravilnik.

Uvidom u tabelu vidljivo je da je dosadašnja politika Grada favoriziranje dugoročnog (godišnjeg) ispred kratkoročnog (sezonskog) najma, jer je dugoročni najam prosječno jeftiniji za 25%. Također, kriteriji za obračun postavljeni su tako da se zapravo favoriziraju veće terase. Ako je otvorena terasa bruto površine veće od 50 m², mjesečna naknada za površinu do 50 m² obračunava se sukladno formuli: iznos iz tabele × kvadratura terase, dok se za preostalu površinu veću od 50 m² obračunava na sljedeći način:

– „za I. i II. zonu 50 % od jediničnog iznosa naknade utvrđene Tabelom po m²;

– za III. i IV. zonu 10 % od jediničnog iznosa naknade utvrđene Tabelom po m².”

Dakle, Grad Zagreb zapravo daje popust na količinu ako je planirana otvorena terasa veća od 50 m². To je svakako praksa koja stimulira ugostitelje na što veći obim terasa, a na štetu svih ostalih. Da bi se površina terase od 50 m² bolje približila – to je otprilike površina od 4 parkirna mjesta u nizu. Dimenzije standardnog parkirnog mjesta za automobile u Hrvatskoj propisuje Hrvatski zavod za norme, a one su: 

– dužina: 5,50 metara za uzdužno parkiranje te od 4,80 do 5,00 metara za koso i okomito parkiranje

– širina: 2,00 metara za uzdužno parkiranje te od 2,30 do 2,50 metara za koso i okomito parkiranje.^[3]

Za potrebe računanja uzimam vrijednosti za okomito parkiranje. Važno je naglasiti da su ovo standardi koji mogu odstupati ovisno o lokaciji. Još 2013. novinarka Večernjeg lista upozorila je na trend smanjivanja veličine parkinga kako bi ih stalo više. Međutim, za potrebe ove analize uzimam standard od 5 m × 2,5 m, odnosno računam da jedno parkirno mjesto zauzima površinu od 12,5 m². Nakon provedenog terenskog istraživanja u siječnju 2022., sve sam podatke zapisao u Tabelu 2. kako bih dobio izračun i usporedio potencijalne prihode koje Grad ostvaruje na primjerima terasa na parkirnim mjestima u MO Ban Keglević. Postoje i terase koje su na javnim površinama, a nisu na parkirnim mjestima pa njih nisam uvrstio u izračun. Također, nekoliko je terasa postavljeno na privatnim parkinzima pa su oni samo popisani, ali za njih nisu napravljeni izračuni.

Mjesečni prihodi od zakupnina izračunati su kroz formulu iz Pravilnika, prema kojoj se jedinični iznos za godišnju terasu iz Tabele 1 množi s kvadraturom postavljene terase. Potencijalni mjesečni prihodi od parkinga izračunati su malo kompleksnijom formulom, uzimajući u obzir da se parking naplaćuje po satu i da se ne naplaćuje cijeli dan već od 7 do 20 sati radnim danom te od 7 do 15 sati subotom.^[4] Izostavio sam iz računice dnevne i povlaštene parkirališne karte jer nije moguće dobiti uvid u količinu takvih karata, odnosno izračunati koliki postotak parkirnih mjesta zauzimaju. Formula za izračun mjesečnih prihoda od parkinga je sljedeća:

Potencijalni prihodi od parkinga (PPoP) = (cijena sata parkinga × broj sati tijekom radnog dana za koje se plaća parking × 22 radna dana) + (cijena sata parkinga × broj sati subotom za koje se plaća parking × 4 subote mjesečno). Rezultati su prikazani u Tabeli 2.

Tabela 2. Usporedba prihoda od zakupnina za terase i potencijalnih prihoda od parkinga. Izradio autor. Tabela se može preuzeti ovdje.

Za potrebe diferenciranog uvida u problematiku, pobliže ću analizirati tri primjera:

1. Situaciju s parkirališnim mjestom u parkirnoj zoni II s terasom manjom od 50 m²
2. Situaciju s parkirališnim mjestom u parkirnoj zoni II s terasom većom od 50 m²
3. Situaciju s parkirališnim mjestom u parkirnoj zoni I

 

1) Situacija s parkirališnim mjestom u parkirnoj zoni II s terasom manjom od 50 m²

Kad se usporede prihodi Grada od zakupnine i parkinga, izračun je da Grad mjesečno uprihodi 312,00 HRK od zakupnine za terasu veličine jednog parkirnog mjesta. Nasuprot tome, Grad bi na tom istom parkirnom mjestu potencijalno maksimalno mogao zaraditi 1.590,00 HRK računajući sa 100% popunjenosti dnevnog kapaciteta. Odnosno Grad zaradi skoro 4 puta manje od zakupnine za terase nego što bi zaradio od parkinga. Kao što je ranije spomenuto, u obzir nisu uzete dnevne i povlaštene karte koje bi, uvrštene u izračun, svakako snizile potencijalni prihod od parkinga (mjesečna povlaštena parkirališna karta za II. zonu je 40,00 HRK, dok je dnevna parkirališna karta za II. zonu 60,00 HRK).

 

 

2) Situacija s parkirališnim mjestom u parkirnoj zoni II s terasom većom od 50 m²

S obzirom da Grad daje popust za zakupninu za terase veće od 50 m², bilo je potrebno promotriti i ovu situaciju. U Ulici grada Mainza postoje dvije otvorene terase površine veće od 50 m² te sam uzeo jednu od njih, površine 75 m², za primjer. Kad se usporede prihodi od zakupnine i parkinga, računica je sljedeća: Grad od zakupnine uprihodi 1.562,50 HRK mjesečno, dok bi od parkinga potencijalno uprihodio 9.540,00 HRK. Budući da Grad daje popust za zakupninu svakog kvadratnog metra terase veće od 50 m², Grad bi imao čak 5 puta više prihoda od parkinga nego od terasa. S obzirom da se kod ovakvih terasa zakupnina za prvih 50 m² računa prema jednoj tarifi, a za svaki sljedeći kvadratni metar iznad 50 m² prema drugoj, duplo jeftinijoj tarifi, izračuni pokazuju obrnutu proporcionalnost – što je veća javna površina dana u zakup, to je Grad sam sebi više uskratio potencijalne prihode. Kod terase od 112,5 m², Grad bi mjesečno uprihodio 2.031,25 HRK, dok bi u istom periodu od parkinga zaradio 6 puta više.

 

3) Situacija s parkirališnim mjestom u parkirnoj zoni I

S obzirom na različite tarife obračuna za terase zavisno o njihovom položaju, vrijedno je pogledati i slučaj kad se terase nalaze na parkirnim mjestima unutar I. parkirne zone. Na prostoru MO Ban Keglević postoji jedna otvorena terasa na adresi Ulica Republike Austrije 38, koja zauzima dva parkirna mjesta unutar I. parkirne zone. Iako je mjesečna cijena zakupnine po m² skuplja 7 HRK odnosno čak 28% nego za ostale terase unutar istog MO, cijena parkinga u I. zoni je 2,5 puta skuplja nego u II. zoni. Samim time i direktni prihodi kojih se Grad odrekao znatno su veći. Konkretno, na primjeru ova dva parkirna mjesta, Grad bi od parkinga zaradio skoro 8.700,00 HRK naspram 800 HRK koliko od zakupnine za terase trenutno uprihođuje.

Ovdje je važno naglasiti i činjenicu da se tijekom terenskog istraživanja, u siječnju 2022., ta terasa nije koristila. Otvorene terase koje zimi nisu u funkciji bile su čest prizor tijekom provedbe istraživanja. Nije bilo moguće saznati plaćaju li ugostitelji zakupninu tijekom hladnih mjeseci kad terase nisu u funkciji. Plaćaju li ili ne, svakako uskraćuju parkirno mjesto i potencijalne veće prihode. 

 

 

Iz prikazane analize proizlazi nekoliko zaključaka:

1) Usporedbom direktnih prihoda od zakupnine parkirnih mjesta za terase i potencijalnih prihoda od parkinga, utvrđeno je da Grad gubi prihode za svaku terasu postavljenu na parkirnome mjestu. Treba imati u vidu da je bilo moguće dati tek grubu procjenu, a ne točne izračune jer je previše varijabla bilo teško ili nemoguće odrediti, primjerice izračun dnevne popunjenosti kapaciteta parkinga; prihode od dnevnih i povlaštenih parkirnih karata; indirektne prihode za Grad kroz povećanje prometa u kafićima s terasom i otvaranje dodatnih radnih mjesta; prihode od naplate kazni za parking, itd. Svaki set podataka je sklon manipulacijama, što je i ljepota i tamna strana statistike. Ja sam za potrebe ovog istraživanja uzeo bazične varijable, a sve više od toga zahtijeva pristup informacijama koje nisu javne i provedbu sofisticiranijih izračuna za koje ne posjedujem znanja da ih provedem. Na kraju, posao je osoba zaposlenih u gradskim institucijama da se takvim izračunima bave, a odgovornost Poglavarstva i Gradske skupštine Grada Zagreba da izračune traže i na osnovu njih formuliraju politike i donose odluke.

2) Ovako posložen sustav izračuna zakupnine po kvadratnom metru zapravo potiče ugostitelje da zakupljuju javni prostor u što većem obimu i na što duže periode. Magična crta nakon koje cijena kvadratnog metra terase pada za 50% je na 50 m² odnosno cca 4 parkirna mjesta. Također, sustav u kojem je cjelogodišnji zakup jeftiniji od sezonskog potiče ugostitelje da zakupljuju površine za parking čak i u hladnijim mjesecima kad te terase uopće ne koriste.

3) Sustav dodjele dozvola za terase je nedovoljno transparentan. Tijekom prvih mjeseci 2022. u javnom se prostoru intenzivirala debata na relaciji gradske vlasti-ugostitelji zbog odluke Grada da uskrati izdavanje dozvola za niz postojećih terasa, kao i za postavljanje novih.  Odluka o davanju u zakup javnih površina te pripadajući Pravilnik, javnosti nedovoljno jasno komuniciraju kriterije za njihovu dodjelu. Udruge ugostitelja uporno su ponavljale da su odluke Povjerenstva o izdavanju dozvola proizvoljne i da nije jasno u kojim su situacijama terase poželjne, a u kojima nisu.^[5] Iako postoji mogućnost da članovi Povjerenstva imaju dodatne protokole za odlučivanje, oni nisu javno dostupni, što bi svakako trebali biti.

4) Micanje terasa i oslobađanje parkirnih mjesta nisu u koliziji s drugačijom prometnom i urbanističkom politikom nove zagrebačke vlasti. Taj čin ne mora nužno dovesti do povećanja automobilskog prometa u centru grada, već ga možemo shvatiti kao apaurin za osobe koje žive u užem i širem centru, odnosno kao lijek za gubitak vremena prilikom potrage za slobodnim parkirališnim mjestom, odnosno trenutnim kruženjem oko zgrade. Kao što je prethodno istaknuto, zgrade su već izgrađene, ljudi naseljeni, auti već kupljeni. Gradske vlasti problem pretjeranog automobilskog prometa trebaju rješavati na jedini mogući način – kroz prometne politike, odnosno poboljšanje sustava javnog prijevoza te poboljšanje pješačke i biciklističke infrastrukture.

5) Ako se vodimo logikom da oslobađanje parkinga nužno ne vodi do povećanja automobilskog prometa u centru, onda znači da ne vodi ni do većeg ekološkog onečišćenja. Također, na primjeru analize u Francuskoj, otvorene i zatvorene terase mogu dovesti do značajne potrošnje električne energije, prema tome nisu ni one bez grijeha.

 

 

U konačnici, nije sve tako crno-bijelo i dvojba terasa-parking uopće ne mora biti dvojba. Ta nevaljala dihotomija može biti presječena trećim putem – favoriziranjem javnog sadržaja. Na mjestu parkinga mogu se postaviti javni sadržaji koji utječu na kvalitetu života (primjerice klupe) ili se može napraviti drvored koji estetski i zdravstveno znatnije utječe na kvalitetu života. Parkirna mjesta umjesto za terase, mogu se ustupiti za javne sadržaje koje sami građani mogu osmišljavati – tzv. parkleti, odnosno „produžeci pločnika koji stanarima obližnjih zgrada pruža[ju] više prostora i mogućnosti za odmor i druženje”. Mogućnosti su brojne, ali odluka bi u konačnici morala biti dio smislene strategije Grada. Kompleksno je to pitanje, čije rješenje ne smije proizlaziti isključivo iz jednog kriterija – estetike ili cost/benefit analize. Radi se o političkoj odluci s ekonomskim, urbanističkim, prometnim, zdravstvenim i ekološkim reperkusijama. 

---

^[1] Makar, niti grijane terase nisu bezopasne za okoliš. Francuski energetski stručnjak Thierry Salomon je izračunao da jedna terasa s 10 električnih grijalica u periodu od studenog do ožujka potroši 9 puta više električne energije nego prosječno kućanstvo u godinu dana (ne računajući energiju potrebnu za grijanje i toplu vodu). Nekoliko gradova u Francuskoj već je zabranilo plinske i električne grijalice na terasama.

^[2] Pravo na kupnju povlaštene parkirališne karte (PPK) imaju stanari ulica na području zona u kojima se naplaćuje parkiranje kao i pravne osobe, fizičke osobe, obrtnici i osobe koje obavljaju drugu samostalnu djelatnost koje imaju sjedište ili koriste poslovni prostor unutar tog područja ako ispunjavaju propisane uvjete. PPK izdaje se najduže u trajanju do 12 mjeseci. Izvor: Zagreb Parking (posjet: siječanj 2022.)

^[3] Tomislav Bujan, Planiranje i dimenzioniranje površina za parkiranje u funkciji sigurnosti cestovnog prometa, diplomski rad, Fakultet prometnih znanosti, Sveučilište u Zagrebu, 2019. Dostupno na:  https://repozitorij.fpz.unizg.hr/islandora/object/fpz%3A1744/datastream/PDF/view.

^[4] Izvor: Zagreb Parking (posjet: siječanj 2022.)

^[5] “Borna Janeš, Pod Zidom: Grad mi je naredio da uklonim terasu zbog dva parkirna mjesta. Ovoga ljeta gubim 90 posto prometa”, Plava kamenica, 18. 2. 2022.

---

Biografija autora

Tomislav Kevo diplomirao je politologiju na Sveučilištu u Zagrebu te europsku povijest na Central European University u Budimpešti. Angažiran je u brojnim građanskim inicijativama, a do sada je najviše istraživao teme odnosa prema prošlosti u javnim i muzejskim prostorima. 

 

Autorski projekt Tomislava Keve Još uvijek brinem zbog terasa nastao je u sklopu dvomjesečnog istraživačko-obrazovnog programa Kako misliti urbanizam i javni prostor?, u organizaciji povjesničarke umjetnosti Petre Šarin, koji 2021. godine provodi Udruga za promicanje vizualnih umjetnosti i kulturnu djelatnost – Vizkultura, uz potporu Ministarstva kulture i medija RH i Grada Zagreba.