Dizajn i oblikovanje u Hrvatskoj je tema koja me vječno zbunjuje. Razlog tome je što me, iako donekle poznajem povijest struke, ponešto joj i pripadam, ipak uvijek zbunjuje disparitet svakodnevice našeg javnog prostora, takva kakva jest (a najčešće je – disfunkcionalna) i visoka kvaliteta dizajnerske produkcije, od samih početaka do današnjih dana. Prostor u RH koji se kontinuirano i predano brine o održavanju vidljivosti, a time i digniteta profesije dizajnera je Galerija Hrvatskog dizajnerskog društva, o kojoj će u ovom tekstu biti riječ.
Hrvatsko dizajnersko društvo (HDD) je nevladino, nestranačko, neprofitno i dobrovoljno strukovno udruženje, osnovano 1983. godine kao Društvo dizajnera Hrvatske (DDH), koje se bavi promicanjem zajedničkih strukovnih i socijalnih interesa članova Društva i sustavnim stvaranjem društvenih uvjeta koji vode poboljšanju rada na području dizajna. Sve do 2003. godine Hrvatsko dizajnersko društvo (izvorno: Društvo dizajnera Hrvatske), bilo organizirano isključivo na volonterskoj bazi, kada su zaposlene Tatjana Jallard kao dizajn menadžerica i Divna Milovanović kao tajnica. Godine 2007. pokrenut je portal dizajn.hr na koji će ovaj tekst često referirati, a 2008. tajnicom društva postaje Mirjana Jakušić, što se ne mijenja do današnjih dana.
Sama pak HDD galerija osnovana je više od četvrt stoljeća nakon osnivanja društva, točnije 12. veljače 2009. godine. Novi prostor Hrvatskog dizajnerskog društva u Boškovićevoj 18 otvorila je tada ispred Ministarstva kulture državna tajnica mr.sc. Nina Obuljen, “naglasivši posebnu angažiranost ministra kulture mr. Bože Biškupića u pronalaženju prikladnog prostornog smještaja za HDD nakon četvrt stoljeća sustavnog javnog djelovanja.”
Kao što mi je u prepisci objasnila Ira Payer, predsjednica HDD-a u to vrijeme, prostor u Boškovićevoj dobiven je izravnim zalaganjem ministra Biškupića. Neposredno prije sastanka između Biškupića i HDD-a, navedeni je prostor došao u vlasništvo države i ministar ga je ponudio. Nekoliko pak tjedana ranije, razgovaralo se o suterenskom prostoru u Masarykovoj ulici, međutim isti je “bio u vrlo lošem stanju i zahtijevao je ogromna ulaganja, tako da smo odlučili da moramo odustati i nadati se nekoj boljoj opciji”, koja se eto ukazala vrlo brzo, što pokazuje određenu otvorenost tadašnje konstelacije u Ministarstvu kulture za pitanja prostora za djelovanje dizajnerske strukovne udruge. Dok je govorio o prostoru u Boškovićevoj, ministar Biškupić je napomenuo da taj prostor ima jedan veliki problem: ogromne izloge. Naime, HDD je prvenstveno bio u potrazi za uredskim prostorom za administraciju i sastanke, pa su se izlozi učinili nepraktični za tu svrhu ali, piše Ira Payer, Rekla sam: imat ćemo galeriju! Ostalo je povijest.
I zaista, povijest se od te godine počela proizvoditi iz sve snage: u Boškovićevoj 18 se od 2009. godine vrlo redovno održavaju prezentacije povijesnog i suvremenog dizajna i oblikovanja u RH, tako da je HDD galerija jedna od najživljih galerija u Zagrebu, a time i u cijeloj našoj republici-koja-to-tek-treba-postati. Iz tog prostora (točnije, iz malog ureda u pozadini galerijskog prostora) publiciraju se bezbrojne stranice historizacije dizajna u Hrvatskoj kao i diskurzivne analize već postojećih radova o dizajnu i dizajnerima/icama.
Marko Golub nesumnjivo je spiritus movens HDD galerije od 2011., kao njen voditelj, urednik portala dizajn.hr, pokretač nakladničke djelatnosti, te autor brojnih tekstova i knjiga. Osim toga, kada u HDD-u radite izložbu, Marko će svojim ogromnim iskustvom svesrdno podržati sve prateće aktivnosti: od uokviravanja i postavljanja građe do press-objava i komunikacije na društvenim mrežama. Drugim riječima, raditi poslove koje u institucijama kojima je su-osnivač grad ili država radi – nekoliko ljudi.
Ta 2011. godina je ujedno i godina u kojoj HDD započinje kontinuiranu suradnju s Ministarstvom kulture na suorganizaciji nastupa na značajnim međunarodnim smotrama: Praški kvadrijenale scenografije i scenskog prostora (2011., 2015., 2019., 2023.), Milanski trijenale i Londonski bijenale dizajna (2016.). Međutim, to nisu jedine aktivnosti međunarodnog karaktera: u 2012. napravljeno je prvo izdanje putujuće izložbe Contemporary Croatian Design – In a Nutshell, u kustoskoj koncepciji Koraljke Vlajo, koja je nakon Zagreba prikazana u Briselu, Beogradu, Helsinkiju, Mariboru, Sofiji, Skoplju, Tirani i drugdje. Ta izložba je dopunjena s nekoliko novih projekata koji su reflektirali aktualna događanja na dizajnerskoj sceni u Hrvatskoj, te predstavljena u Galeriji DESIGNFORUM (Museumsquartier) u Beču. Ove godine je u Ljubljani predstavljena izložba ECCENTRICITY – Design From the Off-Centre (o čemu je Vizkultura pisala ovdje), čiji je glavni kustos i autor tekstova bio Marko Golub, ispred HDD-a. Koncept ove izložbe fokusira se na dva stanja – ekscentričnost i bivanje van središta, te tako označava prirodu kreativnih procesa i položaj dizajnerskih kultura u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji u odnosu na takozvane centre, poput Beča ili Londona.
Evo što o izložbi kaže Marko Golub: Mislim da je Eccentricity – Design from the Off-Centre tek početak nečeg mnogo većeg. Na toj izložbi smo radili gotovo godinu dana, od toga vrlo intenzivno oko 8 mjeseci i bilo je vrlo uzbudljivo vidjeti kako se unutar tima (istraživači i selektori za pojedine zemlje bili su još Slavimir Stojanović iz Beograda, Bojan Hadžihalilović i Vanesa Prodanović iz Sarajeva te Nataša Vuga i Tanja Radež iz Ljubljane) natječemo i otkrivamo jedni drugima ono što smo vidjeli kao najotkačenije primjere dizajna iz naših zemalja. Za mnoge znate, mnoge druge prvi put vidite ali odmah vam pomognu rasvijetliti neke veze i odnose koje ste dotad samo slutili – sada mnogo više znamo jedni o drugima, ali i sami o sebi nego što smo znali na početku projekta. Na samom otvorenju izložbe, koje je ujedno bilo i otvorenje cijelog European Design Festivala, istaknuo sam da je taj takozvani “ekscentričan” dizajn nije nužno nikakav opskurni underground, iako ima i toga, nego su u vrlo velikoj mjeri to upravo najbolji i najistaknutiji primjeri dizajna vizualnih komunikacija od druge polovice 20. stoljeća do danas. Dovoljno je da pogledate najslavljeniji plakat nastao u hrvatskoj, Bućanovu Žar pticu i cijeli taj ciklus plakata za HNK u Splitu – u njima nema gotovo ničeg konvencionalnog i normalnog, od formata, preko tretmana tipografije do načina vizualne interpretacije teatra, a da u njegovu raniju posebno inspirativnu “konceptualističku” fazu ni ne ulazimo. Najveća imena hrvatskog grafičkog dizajna svih generacija radili barem su jednom zaronila u nešto pomaknuto i začudno, od Arsovskog i Bućana, preko Mirka Ilića i Borisa Ljubičića, Sanje Iveković i Dalibora Martinisa, do Sonde, Ivane Vučić, Orsata Frankovića, Zorana Đukića, Line Kovačević, Darija Devića i Hrvoja Živčića i drugih. Isto je i u susjednim zemljama, s ljudima kao što su Slobodan i Saveta Mašić, Slavimir Stojanović, Trio Sarajevo, Miljenko Licul, Matjaž Vipotnik, Marko Vuleta Đukanov, Dorijan Šiško, Nejc Prah i drugi. Mislim da su upravo oni dizajneri koji danas rade nama najčudnije stvari nasljednici svojih slavnih prethodnika iz prošlosti, čak i kad se prethodnici neće složiti.
Od regionalnih suradnji još svakako treba istaknuti izložbu Mirko Ilić – Licem u lice, koja je održana prošle godine u Muzeju savremene umetnosti Republike Srpske (MSURS) u Banja Luci. Već samo ove međunarodne aktivnosti govore o tome kako HDD galerija zamjenjuje rad jednog čitavog suvremenog centra za prezentaciju i analizu dizajna u Hrvatskoj, odnosno onoga što smo već odavno trebali imati kada bi političke elite posjedovale djelić intelektualnih i proizvodnih kapaciteta proizvođača u kulturi, umjetnosti i znanosti, a to je – Muzej dizajna (Muzej arhitekture već imamo, kakav god on bio, kao i Muzej za umjetnost i obrt, kao preteču prezentacije dizajnerske struke). Pritom je jasno da bi takva institucija, sa sigurnijim položajem zaposlenih i ozbiljnijim proračunom, trebala raditi upravo na principima koje je trasirala HDD galerija na čelu s Markom Golubom: nikako ne puka muzealizacija, već historizacija koja inspirira i prezentacija suvremenog koja potiče.
HDD galerija ujedno i pobija izreku kako nitko nije prorok u vlastitom selu, jer je njena primarna svrha promocija dizajnerskih postignuća u lokalnoj i republičkoj zajednici. Izložbe, koje svojom kvalitetom nadmašuju jedna drugu u prostoru u Boškovićevoj kao mjestu konstantne profesionalne razmjene i in-formiranja dizajnerske i umjetničke zajednice, kao i svih struka koje su joj imanentne (prije svega teorije dizajna te povijesti umjetnosti i dizajna), često gostuju u partnerskim prostorima širom zemlje: MKC u Splitu (pri čemu se intenzivno surađuje s Galerijom MKC, ali i organizacijom Platforma 9.81 i Odsjekom za dizajn vizualnih komunikacija na Umjetničkoj akademiji u Splitu, skraćeno DVK UMAS), Galeriji Hrvatskog udruženja interdisciplinarnih umjetnika (HUiU) u Puli, Galeriji Filodrammatica (Drugo more), a po dvije izložbe zadnjih godina održane su i u Muzeju crvene povijesti i Galeriji Otok u Dubrovniku, AK galeriji u Koprivnici i Holandskoj kući u Sisku. Prošle godine održana je retrospektiva u suradnji s Muzejem suvremene umjetnosti Istre u Puli, kao i izložba u suradnji s Muzejom grada Rijeke. Ovog ljeta u Jelsi na otoku Hvaru s radom je pak započeo i novi prostor Hrvatskog dizajnerskog društva, namijenjen izložbama i drugim programima otvorenima za javnost, o čemu smo pisali ovdje. Svakako treba istaknuti i trenutnu izložbu Mirka Ilića Time After Time After Time u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci koju su zajednički koncipirali Marko Golub i Sabina Salomon.
Osvrt na djelovanje HDD galerije bio bi u potpunosti krnj ako se ne bi spomenula izuzetno plodna izdavačka djelatnost. Svakako valja započeti s dva izdanja koja su dokumentirala primarnu, galerijsku djelatnost, a to su Fragmenti dizajnerske povijesti 1 i 2 (urednik Marko Golub) (o čemu smo pisali ovdje i ovdje), a koje su danas nezaobilazna referenca za bilo kakvo bavljenje poviješću dizajna u Hrvatskoj, koja sad već zahvaća i četvrt 21. stoljeća. Knjiga Fragmenti dizajnerske povijesti 1 objavljena je 2019. godine te na 390 stranica predstavlja u knjiškom obliku rad autora, istraživača i suradnika koji su osmislili i realizirali ukupno 36 izložbi (od ukupno preko 120 realiziranih u galerijskom prostoru HDD-a do tada). Fragmenti dizajnerske povijesti 2 objavljeni su 2022. godine. Obje knjige podijeljene su u pet poglavlja. Prva knjiga sastoji se od poglavlja Kartografije dizajna, Industrijski kontekst, Drugi rakurs, Dizajn i konceptualna umjetnost i Fragmenti, dok se druga knjiga sastoji od poglavlja Dizajniranje povijesti / Historizacija dizajna, Dizajn nezavisnosti, Intermedijalna čitanka, Dizajn=Akcija i Diskurzivni objekti. Kao što u drugoj knjizi piše Golub: Brojni autori i autorice prethodnih desetljeća ostaju zaboravljeni, a njihov utjecaj zanemaren zbog činjenice da je stručna literatura o povijesti hrvatskog dizajna izuzetno malobrojna, manjkava i puna zjapećih rupa u kojima nestaju, primjerice: žene-dizajnerice, industrijski i grafički dizajneri koji su djelovali gotovo anonimno u kontekstu industrije, privrede ili socijalističkog “korporativnog” oglašavanja, umjetnici koji su se bavili dizajnom a njihov rad u tom segmentu nije valoriziran itd. Radeći sve te izložbe, organizirajući razgovore, producirajući videosadržaje i distribuirajući u javnu sferu mnoštvo novih informacija vjerujemo da smo pomogli rasvijetliti neka mjesta našeg dizajnerskog i kulturnog nasljeđa koja su dugo ostajala neosvijetljena.
Na YouTube profilu HDD-a može se pogledati oko 160 priloga, većinom su to dulji sadržaji, razgovori, predavanja, pa i mini-dokumentarci, u trajanju od 30 minuta do 2 sata, dakle iz HDD galerije gotovo da djeluje i mala TV kuća (poput npr. VIDA TV-a). Od mnoštva publiciranih izdanja teško je objektivno izdvojiti najbolje ili najvažnije, pa ću subjektivno spomenuti meni najdraža izdanja: popratnu publikaciju uz izložbu Praksa teorije / Matko Meštrović & dizajn (autori Marko Golub, Dejan Kršić, Ora Mušćet), koja je odala priznanje ogromnom doprinosu tog znanstvenika i mislioca polju teorije dizajna, te popratnu publikaciju uz izložbu Dvostruki život – Sanja Iveković (autori Marko Golub i Dejan Kršić) koja ocrtava grafički dizajn umjetnice kao jedne iz kruga generacije kojoj je grafički dizajn bio privlačan ne samo iz sasvim razumljivih egzistencijalnih nego i programatskih i taktičkih razloga. Dvojac Golub – Kršić uredio je niz izdanja kojima bi se mogao posvetiti poseban tekst.
Kako živimo u društvu u kojem se svaka industrija osim već spomenute hospitality industrije nemilice uništava, a privreda svodi na hospitality monoekonomiju i prodavanje bazičnih resursa Hrvatske, poput vode i zemlje same, htjela bih podcrtati knjigu koju potpisuju Marko Golub i Koraljka Vlajo, a koja je posvećena danas gotovo nevjerojatnom opusu industrijskog dizajna Davora Grünwalda, o čijoj sam izložbi u Tehničkom muzeju pisala ovdje. Slučaj Davora Grünwalda ujedno je studija slučaja o epohi i društvu koje je imalo ogromne potencijale za razvoj, ali ne i dovoljno dosljedne i otvorene društveno-ekonomske politike, a koje su do danas atrofirale u ovo što živimo, nastavak partijskog jednoumlja drugim sredstvima, kaos u kojem prostor u Boškovićevoj 18, zajedno s još nekoliko sličnih, svijetli poput svjetionika u mraku, i to ne samo zbog visoke produktivnosti, već i – kako Golub na jednom mjestu ističe – nesebične razmjene raznih aktera u stvaranju strategija oblikovanja svijeta koji obitavamo. Bez takvih prostora naša mala wanna-be republika razbila bi se o stijene neoliberalizma kao brodić bez kormilara u bespoštednoj oluji vječnog nadmetanja i jagme za profitom.
Ovaj kratak osvrt koji je tek croquis nacrta i elaborata ukupne vrijednosti koju HDD galerija proizvodi za društvo u cjelini, zaključila bih ponavljanjem također već navedenog: dan kada političke elite uoče da bi ozbiljno ulaganje koje bi HDD galeriju unaprijedilo u suvremeni Muzej dizajna ili sličnu instituciju s deset do dvadeset zaposlenih stručnjaka, bit će vjerojatno i dan kada će Hrvatska odista biti republika. No, čini se da dodatna i kontinuirana edukacija za prepoznavanje svega što Hrvatskoj odista treba nikome nije potrebnija doli njima, hrvatskim političkim elitama.
Za kraj, zamolila sâm samog spiritus movensa HDD galerije, Marka Goluba, da kaže nešto o njenom radu i svojim najdražim projektima – izložbenima i publicističkima, proizašlima iz rada HDD galerije u proteklih 15 godina.
Pokušavamo u vrlo malom izložbenom prostoru, s malim budžetom i vrlo malim timom, raditi projekte kao da smo velika institucija s velikim budžetom i velikim timom ljudi i to nam polazi za rukom već 15 godina. Stranci koji prate naš rad, kada dođu u posjet prvo ostanu iznenađeni veličinom prostora, a potom i intimnošću uredskog dijela koji je obično zatrpan polurastvorenim paketima novih izdanja upravo pristiglih iz tiskare. Kako nas stvarnost ne bi išamarala zapravo smo smislili načine da uvijek jedno slijedi iz drugog i vodi do nečeg trećeg, odnosno da pojedinim projektima kormilarimo tako da nam otvaraju prostor i stvaraju temelje za druge projekte. Važno mi je da postoji jasan kontinuitet i da nemamo osjećaj da smo neku priču posve napustili nakon što smo odradili određenu izložbu ili publikaciju.
Trudimo se maksimalno iscrpiti materijal, oko svega proizvesti što više dokumentacije – publikacije, video sadržaji, objave i datoteke dostupne na webu itd. – i svu je učiniti dostupnom. U tom smislu su i izložbe i publikacije o Sanji Iveković, Daliboru Martinisu, Željko Borčiću, Mihajlu Arsovskom, Mirku Iliću i Zoranu Pavloviću, na primjer, sve povezane, premda su napravljene u rasponu od deset godina. Na sličan način su povezani i rani izložbeno-edukacijski projekti Ivice Mitrovića i Olega Šurana na temu dizajna interakcija i spekulativnog dizajna s nešto kasnijim istraživanjima Damira Prizmića i Nikole Bojića, i sasvim recentnih Ines Borovac ili Mije Ribić, dok im je izložba Line Kovačević koja se odvila negdje između, važna referenca.
Sve monografije i druge knjige koje smo izdali su mi osobito drage, bez obzira jesmo li ih pripremali dulje vrijeme, kao Pavlovića, Dragića i Arsovskog, ili smo samo uočili priliku da se nešto brzo napravi dok je prozor za to još otvoren. U tom smislu sigurno mi je najvažnija suradnja s Dejanom Kršićem, koji je u isto vrijeme i istraživač i tekstopisac i grafički dizajner, s kojim se jako dobro nadopunjujem, vjerojatno zato što nas i u pisanju i u kuriranju zanimaju slične stvari ali na potpuno različite načine i iz različitih razloga. Od Dejana sam putem strašno puno toga putem naučio, kao i od ljudi poput Mirka Ilića ili Borisa Ljubičića s kojima sam jako puno radio, a oblikovale su me i suradnje s kolegicama i kolegama kao što su Koraljka Vlajo, Barbara Blasin, Alira Hrabar Bekar, Lovorka Magaš, Veljko Krulčić, Ivan Klis, ti, sad vrlo nedavno i Sabina Salamon i mnogi drugi.
Osobno su mi vrlo važne i mini-retrospektive dizajnera srednje i mlađe generacije kojih smo napravili mnogo, većinom sa mnom kao kustosom, a zadnjih nekoliko smo popratili i s opsežnijim publikacijama (Orsat Franković, Zoran Đukić, Ivan Klisurić, Damir Gamulin, Studio Sonda, Kazinoti & Komenda, Studio Bilić_Muller itd.) – uzbudljivo je zapravo raditi taj pogled unatrag zajedno s ljudima koji su u naponu snaga i imaju još duge karijere pred sobom. Dok pokušavamo prenijeti publici nešto od duha njihovih radova i razmišljanja, i jedni i drugi učimo o sebi.
Svaki od tih projekata je jedna vrsta dijaloga između različitih ljudi, rukopisa, vremena, konteksta itd, i svaki je malo drugačiji, a neki su i projektirani kao dijalozi, poput projekta Ilustratorski dijalog u kojem iz godine u godinu spajamo po dvoje ljudi iz različitih sredina koji dotad nikad nisu radili zajedno da se upuste u kreativni razgovor, s povjerenjem da će iz toga 12 mjeseci kasnije proizaći nova izložba i knjiga (dosad su kroz projekt prošli Srđa Dragović, Hana Tintor, Klasja Habjan, Marina Milanović, Dunja Janković i Irena Gajić, novi dijalog upravo započinju Ena Jurov i Sofija Pašalić).
Veliki je privilegij raditi s ljudima koji pametno misle i oblikuju dijelove naših okruženja na zanimljive, poticajne, dobro promišljene načine i jedan od ciljeva nam je zapravo pokazati kako njihov rad, rad međusobno vrlo različitih dizajnera niza generacija, neprekidno transformira naš svijet, zaključuje Marko Golub.
Autorica: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Fotografije: Ivan Buvinić i arhiva HDD-a
U HDD Galeriji u tijeku je izložba Zagrebački velesajam – propaganda i publicitet 1956.-1970. koja se može pogledati do 7. listopada 2025. Radno vrijeme Galerije je radnim danom od 12 do 19h.
Sve informacije na dizajn.hr.
Tekst je dio projekta “Introspekcije galerijskog” sufinanciranog sredstvima Ministarstva kulture i medija RH
