Dvadeset i treću godinu zaredom posljednji tjedan u kolovozu na Kvarneru bio je rezerviran za dokumentarni film. Najstariji festival dokumentarnog filma na domaćem tlu – Liburnia Film Festival – održan je od 26. do 30. kolovoza, s 30-ak filmskih ostvarenja prikazanih na opatijskoj Maloj ljetnoj pozornici i Vili Antonio. Uz etablirane autore poput Nebojše Slijepčevića (čiji intervju za Vizkulturu pročitajte ovdje), Ivana Ramljaka, Aleša Suka i Arsena Oremovića, svoje su filmove predstavili i već zapaženi/e redatelji/ce poput Dalije Dozet (koja je za Vizkulturu govorila ovdje), Renate Lučić, Joze Schmucha i Sunčice Ane Veldić, između ostalih. Rezimirajući ovogodišnji LFF, porazgovarali smo s programskim direktorom festivala Oliverom Sertićem, čije se opsežno iskustvo u dokumentaristici proteže na razne aspekte – od produkcije i edukacije, do distribucije i kuriranja. Na LFF-u filmove selektira od 2007. godine, a od 2012. do 2020. bio je i direktor festivala.
Ova se godina pokazala iznimno uspješnom za domaći dokumentarni film: imamo novoga rekordera (Fiume o morte! Igora Bezinovića), prvi put nakon dugo vremena odabran je dokumentarac za nacionalnog kandidata za Oscara (također Fiume o morte!), dokumentarac Mirotvorac Ivana Ramljaka osvojio je pulsku Veliku zlatnu arenu za najbolji film. Oba ova naslova neizbježno su našla svoje mjesto i u LFF-ovom programu – Mirotvorac u konkurenciji, dok je Fiume o morte! u popratnom programu bio predmet case study razgovora u kojem je sudjelovao autorski trojac: redatelj Igor Bezinović, montažerka Hrvoslava Brkušić i istraživačica arhiva za potrebe filma Nika Petković. O dokumentarnom filmu, dakle, mnogo se pisalo i razgovaralo ove godine, no što taj buzz znači za filmsku zajednicu?
Da, dobra je godina za dokumentarce u Hrvatskoj, barem što se tiče nagrada i prepoznavanja dokumentarnog filma kao filmske forme ravnopravne igranom filmu, što je za nas dokumentariste velika stvar. Pritom treba reći da su hrvatski dokumentarci već godinama dosta dobri i gotovo desetljeće nižu i međunarodne uspjehe, ali nisu toliko medijski promovirani. I financijski tu i dalje veliki raskorak. Igrani filmovi su i dalje nesrazmjerno više financirani od dokumentarnih filmova. Naravno, igrani filmovi su skuplji za izradu, ali je europski prosjek četiri ili pet naprama jedan za igrani film u zapadnim zemljama, kod nas je 10:1. Kako se dogodio ovaj boom ove godine ni meni nije točno jasno, ali poklopili su se jaki filmovi, uletio je neki moment prepoznavanja specifičnih tema, dobrog filma, medija i javne percepcije filma. No, ne trebamo se zavaravati. Dovoljno je da novi direktor Pulskog filmskog festivala odluči izbaciti dokumentarce iz glavne konkurencije i da nam se dogodi produkcijski slabija godina, pa više nećemo govoriti o boomu. Svakako pozdravljam hrvatsku kandidaturu dokumentarca za Oscar. To se trebalo dogoditi daleko ranije jer mnoge druge zemlje predlažu dokumentarce već godinama. Kod nas je tu postojao veliki otpor, a bilo je godina kad je dokumentarac bio najbolji i najnagrađivaniji film u filmskoj sezoni kandidature. Ako se ovaj uspjeh nastavi tijekom nekoliko godina, tada ćemo moći reći da imamo dokumentarnu scenu, komentira Oliver Sertić.
LFF se u dvadesetak godina postojanja transformirao u raznim aspektima – program je iz godine u godinu rastao, festival je potom iz Ičića 2016. godine preseljen u Opatiju. Iste je godine pokrenuto i Slučajno kino koje ususret LFF-u dokumentarne filmove donosi na neočekivane lokacije diljem Rijeke, dok je dvije godine ranije ustanovljen program Liburnia uplovljava – filmska turneja pobjedničkih ostvarenja prethodnoga izdanja festivala. Stalan dio festivala čini i edukativan radionički program, a moderirani razgovori s gostujućim filmašima nezaobilazna su prilika za otvaranje dijaloga o filmovima, njihovim intencijama i procesima nastanka. Kako je rastao festival, tako je rasla i publika, no prepuštanje filmovima u opuštenoj atmosferi na izmaku ljeta ostala je LFF-ova konstanta.
Nepretencioznost i obiteljsko okruženje gdje želimo da se filmaši, organizatori i publika osjećaju kao kod kuće. LFF to pokušava njegovati od početka. Osnivač festivala, Igor Bajok, još je u Ičićima, od prvih godina dočekivao gotovo sve goste i osobno ih pozdravljao, a publika je nakon projekcija skupljala stolice zajedno s organizatorima i volonterima. Taj duh sam pokušao preuzeti i ja, a kasnije i drugi koji su vodili festival. Naravno, festival je narastao, programski i produkcijski, i to više nije moguće u toj mjeri kao prije, ali i dalje nam je važno kao smjernica u radu. Filmova je daleko više nego na početku. Prije nije postojala selekcija, od petog izdanja postoji, produkcijski festival radi na drugačijoj razini, počevši od PR-a, preko edukacijskog programa do marketinga. Ono što nas je možda koštalo te nepretencioznosti je, opet, financiranje. LFF je i dalje kategoriziran kao mali festival na HAVC-u, iako već odavno nismo mali i financijski već godinama krpamo kraj s krajem jer kod financiranja ne postoji smislena festivalska kategorizacija i to nam sprečava ozbiljniji rast. Još nekoliko stvari moram spomenuti. Jedno je da nam u zadnjih 10-ak godina gotovo svaki/a autor/ica ili član/ica ekipe predstavlja filmove na pozornici i svi se rado dolaze družiti u Opatiju, čak i bez obzira na to što festival ne plaća putne troškove već samo smještaj. Drugo je sjajna ekipa koja već godinama radi festival i koja funkcionira kao proširena obitelj, pojašnjava Sertić.
LFF-ova povijest duga je nešto više od dva desetljeća, pa zasigurno možemo govoriti i o doprinosu tog festivala senzibiliziranju publike za dokumentarni film. Kako su izgledali počeci, iz današnje perspektive? Razlika je ogromna. Prije svega jer je tada produkcija dokumentarnih filmova bila daleko manja. Bilo je manje produkcijskih kuća i autora, nisu postojale koprodukcije, pa niti HAVC, nego su se ti rijetki filmovi financirali iz budžeta Ministarstva kulture. Danas je sve to daleko raskošnije, ali i javnost je u međuvremenu shvatila da je dokumentarac punokrvno autorsko djelo često rađeno baš za veliko platno. Publika je prvih 12 godina u Ičićima kontinuirano rasla, djelomično zbog rasta kvalitete filmova, rada na promociji, ali i poznatih zabava koje su taman super pale na kraj ljeta. Atmosfera je tamo bila hipijevska i privlačila ekipu koja se na početku dolazila družiti, a onda se pretvorila u publiku. Imalo je to neki efekt Motovuna gdje su se ljudi penjali na brdo da bi partijali, a onda ih je sve više počeo privlačiti film. Prebacivanjem u Opatiju, dio mlađe publike se izgubio i iskreno, nastao je neki neobjašnjivi otpor prema festivalu u kojemu more više nije s lijeve strane stolice, nema toliko koncerata nakon projekcija kao prije, a i grad je generalno skuplji s većim problemom parkiranja. No, na Ljetnoj pozornici dobili smo daleko kvalitetnije projekcije, bolje zatečene produkcijske uvjete (čitaj, ne moramo graditi kino ispočetka), publika je to prepoznala i počela se vraćati. Ono na što sam posebno ponosan sve ove godine je da nam je publika posebno senzibilizirana za socijalne teme. Nikad nagradu publike nije dobio lokalni film i vrlo rijetko je to bila komedija ili neki “lakši film”, ističe Sertić.
Festival svake godine prati i novi vizual, a ovogodišnji vizual, iza kojeg autorski stoji zagrebački ilustrator i street art umjetnik Marin Remić (aka Tužni Marin u Čizmama), prikazuje filmsku kameru koja umjesto objektiva ima rešetke. Spletom okolnosti, kako se pokazalo, ovogodišnji festivalski vizual nije mogao bolje pogoditi komentar na aktualnu situaciju, “zakuhanu” neposredno uoči početka LFF-a, u kojoj manji ili nešto veći festivali iz polja kulture postaju događaji visokog rizika. Izvršna direktorica festivala Karolina Hrga komunicirala je s dizajnerom Marinom Remićem, iliti Tužnim Marinom u čizmama, oko smjernica vizuala i do mene su došla tek zadnja tri ili četiri prijedloga, od kojih su svi bili sjajni. Do te mjere da smo ih htjeli štampati sve, ali na kraju smo se odučili za ovaj. Ne znam točno kako je tekao njihov kreativno idejni proces, ali mislim da je vizual sjajno pogođen. Rekao bih, nažalost. Tada, naravno, nismo znali što će se dogoditi mjesec dana kasnije s tolikom ujdurmom oko festivala. Meni je sjajno i da taj vizual omogućuje različita tumačenja. I ovo što si sama spomenula, ali i kao introspekcijska ideja zarobljenosti autora u (dokumentarnom) filmu, kao i svojevrsna (auto)cenzura. Interpretacija je gomila i to mi je sjajno, kaže Sertić.
Film koji je upravo tih dana bio “kamen spoticanja” pojedinim braniteljskim udrugama – Ramljakov Mirotvorac (o čemu smo pisali ovdje) – naposljetku je na LFF-u osvojio dvije nagrade, ušavši u povijest tog festivala kao prvi naslov kojem je nagradu za najbolji film dodijelio i žiri i publika. Doista, to je prvi film na LFF-u koji je osvojio obje nagrade. Radi se o sjajnom i važnom filmu. Nažalost, kako vidimo, relevantan je i 30 godina nakon završetka rata, a dok su to teme koje nas žuljaju, takvi filmovi se moraju raditi. To je moralna odgovornost dokumentarista, kaže Sertić.
Premda je projekcija Mirotvorca u Opatiji prošla glatko, za razliku od već nekoliko otkazanih projekcija, LFF je vrlo jasno, javno i glasno – na pozornici i društvenim mrežama – pružio podršku festivalima Nosi se i FALIŠ. Zašto je ta gesta bila važna LFF-u? Nedostatak solidarnosti je rak rana cijelog društva, pa tako i dionika u kulturi. Svugdje, ne samo u Hrvatskoj. Zatvaramo se u male sebične torove, ne komuniciramo i sve nas manje zanima što radi onaj drugi. Srećom, imam prilike raditi s izuzetno angažiranim i empatičnim ljudima koji znaju što javna podrška drugome znači. Pritom tu nije bilo oportune računice: “Može se dogoditi i nama”. Kada smo čuli za tarapanu u Benkovcu, pa kasnije i u Šibeniku, odmah smo odlučili izaći sa statementom, promijenili smo špicu festivala i dali do znanja da kultura pulsira zajedno i da nitko nema pravo miješati se u program, koliko god se ne slagao s time. Povrijeđeni osjećaji branitelja su ovdje potpuno izmišljeni i tu se radilo o gomili interesnih skupina i pojedinaca koji su zapravo odlučili poručiti nešto drugo. Što točno, vjerujem da ćemo saznati u mjesecima koji dolaze. Previše se stvari dogodilo u isto vrijeme da bi te inicijative mogli prozvati slučajnošću. Ja ne samo da mislim da se moramo držati zajedno, ja sam sretan da se želimo držati zajedno. Solidarnost i razumijevanje je ono što gradimo i najveće su vrijednosti koje jedna zajednica može razviti, zaključuje Oliver Sertić.
Autorica: Jelena Pašić / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
