U Galeriji Prozori u Zagrebu, o kojoj smo s njezinom voditeljicom Petrom Dolanjski Harni prije godinu dana razgovarali ovdje, prije nekoliko dana otvorena je izložba Aterparty riječke umjetnice Milijane Babić. S Milijanom smo o njezinoj umjetničkoj praksi lani razgovarali ovdje, a u nastavku doznajte više o aktualnoj zagrebačkoj izložbi, otvorenoj do 9. prosinca radnim danima od 8 do 20 sati, a subotom od 8 do 14 sati.
Kustosica izložbe Petra Dolanjski Harni u predgovoru piše:
U središtu izložbe Afterparty je knjiga nastala na temelju dvogodišnjeg umjetničkog istraživanja o iskustvima žena vezanima za menopauzu i starenje. Kroz dugotrajan proces razgovora, druženja, bilježenja i prikupljanja, autorica brojna osobna iskustva provlači kroz umjetničku obradu kreiravši kolektivni narativ koji čine glasovi oko 200 žena sudionica istraživanja. No nije riječ samo o knjizi kao o materijalizaciji i estetizaciji umjetničkog procesa, okupljanju i sabiranju rezultata ili njihovom upisivanju u javni prostor kroz medij knjige. Jednako je važno sve ono što je prethodilo. Radi se, naime, o nizu umjetničkih situacija koje su se odvijale kroz neformalne razgovorne formate. Ti su događaji, premda jednokratni i efemerni, nosili emotivni intenzitet i postali mjesta kolektivnog iskustva i podrške. Povezujući za žene koje su prošle menopauzu, utješni i osnažujući za one koje ju prolaze, a u njihovoj se pozadini nalazi simbolički kapital autorice – dugogodišnja angažiranost, povjerenje koje gradi s lokalnim zajednicama te feministička etika brige i solidarnosti kao konstitutivna obilježja njezine umjetničke prakse. Knjiga tako postaje i umjetnički rad i hibridna dokumentarna forma i svjedočanstvo – materijalizacija dijeljenog iskustva, refleksija o transformaciji, društvenom i osobnom poimanju, ali i položaju ženskog tijela u razdoblju peri/post/menopauze i starenja. Krenuvši od onoga što je bilo nužno, a to je izmjestiti temu menopauze iz farmaceutskog i medicinskog diskursa, iz privatnosti doma, iz prostora šutnje i nedijeljenja, iz sfere lošeg i jeftinog humora, ili, pak, iz sfere ignoriranja i nerazumijevanja, kao što se pokazalo da je čest slučaj u radnom okruženju, autorica je otvorila prostor u kojem se menopauza može promatrati iz emancipatorne perspektive – kao dio žive, stvarne svakodnevice, ali i kao područje političkog i kulturnog djelovanja. (…)
Izložba u Galeriji Prozori predstavlja (privremenu) završnu točku umjetničkog rada. Uz umjetničku knjigu, ona uključuje rad Pauza izveden u formi kalendara te plakata za galerijske izloge. Riječ je o režiranim fotografijama na kojima autorica preuzima ulogu modela te u improviziranim scenografskim postavima, nastalim unutar vlastitog životnog prostora koji je privremeno postao izvedbena scena, performativno oblikuje vizualni pandan temeljen na osobnom iskustvu i iskustvima drugih žena. Koristeći vlastito tijelo kao materijal i medij kojim se referira na njihove izjave, dovodi u pitanje društveno konstruiranu sliku menopauze, izvodeći njezinu dekonstrukciju kroz vizualne i relacijske geste. Odluka da preuzme ovlast nad vlastitom reprezentacijom ujedno je i metonimijska gesta kojom zahvaćajući u dijelove ženskih iskustava, ukazuje na njihovu kompleksnost i širu sliku, preoblikujući reprezentacijske režime koji menopauzu drže u sferi nevidljivog ili stereotipnog.
Stoga je Milijanin rad i poziv na promjenu paradigme – na pomak s individualiziranih objašnjenja prema razumijevanju da je način na koji i same doživljavamo i govorimo o menopauzi i starenju oblikovan normama, očekivanjima i društvenim pritiscima. U tom smislu, umjetnost se ovdje ispostavila ne samo kao medij reprezentacije navedene tematike, nego i kao alat afektivne i društvene reorganizacije. U knjizi Kulturna politika emocija Sara Ahmed postavlja pitanje: što se događa kad je jedan ugođen na sreću, a drugi izgubi tu ugođenost? Nadalje, Ahmed zaključuje da ako ugođena tijela imaju prednost u odnosu na druga tijela, onda je ima i njihova sreća. One čija tijela više ne sudjeluju, mijenjajući se i fizički i psihički, postaju afektivni stranci, koji se „pojavljuju po rubovima prostorija, gdje se pretpostavlja da borave oni nesretni“. Nije li to upravo ono o čemu govori jedna od sugovornica kada kaže: „Kad pređete pedesetu i kad vide da ste ušli u menopauzu, kad se to ne može sakriti, onda vas otpišu. Nakon toga dolaze na pozicije mlađe osobe, ljepšeg izgleda, sposobnije, brže, produktivnije.“ No, afekti mogu biti i prostor otpora: kad ih prepoznajemo, imenujemo i dijelimo, oni se mogu „odlijepiti“ od dominantnih značenja.
Na tom tragu umjetnički rad Milijane Babić pokazuje da je promjena moguća kroz afekt – kroz osjećanje koje prelazi u djelovanje – jer, kako piše Ahmed, ono što osjećamo ne pripada samo nama, nego i kružnim putanjama između tijela, prostora i društva. Time osjećanje postaje politički čin kojim se afirmira prisutnost onih koji su inače gurnuti na rub, pa afekt postaje sredstvo solidarnosti, otpora, preoblikovanja društvenih odnosa i kreiranja novih prostora zajedništva. Naći taj prostor, između ostalog, u mediju knjige uvrštene u fondove narodnih knjižnica i u rukama što većeg broja žena; učiniti ga vidljivim i kroz druge formate, poput kalendara obješenog na zid ili plakata u galerijskim izlozima – nije ni bezazleno ni nevažno.
Milijana Babić (Rijeka, 1974.) je multimedijalna vizualna umjetnica. Njezin umjetnički rad zasniva se na performativnoj umjetničkoj praksi i često razvija u smjeru kontekstualno specifičnih dugotrajnih akcija u javnom prostoru. Na osnovu dokumentacije akcija nastaju multimedijalni radovi namijenjeni galerijskoj publici. Polazišna točka njezinog rada je propitivanje vlastite pozicije žene i umjetnice u neposrednom životnom okruženju. Formalno umjetničko obrazovanje stekla je na Tehnološkom institutu u Durbanu, Južnoafrička Republika (2001., BA), i Akademiji za likovnu umjetnost i dizajn u Ljubljani (2007., MA). Od ranih 2000-ih izlaže na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u regiji i međunarodno. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.
