U Galeriji Prozori, smještenoj u Knjižnici S. S. Kranjčevića u Zagrebu, do 11. veljače može se pogledati izložba Sanje Merćep, na kojoj autorica predstavlja fotografsku seriju Obala, ovjenčanu krajem prošle godine drugom nagradom za mlade umjetnike/ice “Ivan Kožarić” Muzeja suvremene umjetnosti, o čemu smo pisali ovdje.
Kako u predgovoru piše voditeljica Galerije Prozori, Petra Dolanjski Harni, s kojom smo nedavno o programu Galerije razgovarali ovdje, fotografska serija “Obala” predstavljena 21 fotografijom vizualna je sinegdoha – dio koji upućuje na cjelinu – prostora zahvaćenog u samom naslovu izložbe kao jezičnog, vizualnog i značenjskog konstrukta. Umjetnička i koncepcijska odluka da se baš ovi prizori izdvoje i povežu, premda nije riječ o dokumentarističkom prikazu obale kao cjeline, nego tek o pojedinim dijelovima, prije slučajnim i subjektivnim nego planiranim i sveobuhvatnim. Naime, ciklus je nastao za vrijeme dugih pješačkih ruta, pri čemu je hodanje kao način kretanja jednako važno kao i medij fotografije kojim autorica bilježi ono što vidi. Stoga je moguće uspostaviti vezu s još jednom stilskom figurom pješačenja kako ju naziva De Certeau, asindetonom. Pa jednako kao što je kod asindentona riječ o postupku uklanjanja povezujućih riječi, veznika i priloga u rečenici, tako se pri hodanju prijeđeni prostor izabire i razvrstava u odjeljke, preskaču se veze ili izostavljaju dijelovi. Prebačen iz sintakse i stilistike u vizualni kontekst rada Sanje Merćep, prepoznajem ga u upečatljivosti određenih prizora koji sadrže tek “izabrane komadiće, ako ne i preostatke” (De Certeau, Michael. 2002. Invencija svakodnevice. Zagreb : Naklada MD. str. 166) obale kao cjeline na koju ukazuju, poput fotografije crkvenog zvonika na čijem se vrhu nalazi razglas ili one na kojoj su izgubljene hlače položene u šikaru uz rub ceste i gotovo su s njom srasle. Ako slijedimo De Certeaua, prijeđeni prostor kojim se autorica kreće fotografskim je medijem sada preobražen u ovakve “povećane pojedinosti i izdvojene otoke” (De Certeau, Michael. 2002. Invencija svakodnevice. Zagreb : Naklada MD. str. 167), pa u svijesti onih koji gledaju rezonira intenzivnije. Upravo iz ovih fotografija koje umjesto općih stvarnosnih i mentalnih slika s kojima povezujemo obalni krajolik fokusiraju određen detalj – humoran, začudan ili neočekivan – prosijava subjektivna autorska stvarnost i pogled koji ima snagu da kreira nove poveznice i značenja “zamjenjujući pasivno primanje aktivnim (kritičkim) čitanjem” (Burgin, Victor. Kako gledamo fotografije. // Život umjetnosti. 89, 2(2011), str. 106). I premda svjesni da je ono što vidimo konstruirani dio cjeline u koju autorica zahvaća, ove prostorne fragmente doživljavamo kao potpune – kao obalu.
No fotografija kadrira prizor, nešto izdvaja dok drugo ostaje skriveno, pa iako ne možemo znati što se nalazi lijevo ili desno ili ispred snimljenog prizora, možemo naslutiti i osjetiti. Naznaku onoga što je bilo – života i događaja i njihovih mijena, kao što je fotografija u čijem je središtu željezni kostur trampolina za djecu – ali i bilježenje onoga što slijedi. Tako će industrijska postrojenja u daljini ili sklepani ugostiteljski kompleks postati simbol za ono što možemo pretpostaviti da će se tek dogoditi na fotografiji koja prikazuje rezultat građevinske intervencije u prirodu. Komad isječenog krajolika, predio u kojem zjapi rupa, osvojeni teren. Pritom, naravno, ne mora biti riječ o jednakim ulozima, ali princip je isti. Eksploatacija i turistifikacija obale i njezina komodifikacija, a to je ujedno i jedan od slojeva koji se iščitava iz fotografske serije. Drugi je onaj suptilniji, koji uključuje umjetnički senzibilitet i želju da se nekim drugim praksama, bilo umjetničkim, bilo življenim, može živjeti i promatrati drugačije i da pritom nije riječ samo o onome što smo izgubili, nego o onome što još možemo pronaći (usp. Schama, Simon. 2004. Landscape and Memory. London: Harper Perennial. str. 14).
Sanja Merćep rođena je 1989. godine u Zagrebu. Magistrirala je na diplomskom studiju Fotografije na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Prethodno je diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a potom niz godina radila u oglašivačkoj industriji. To je iskustvo oblikovalo i njezin umjetnički interes usmjeravajući je prema istraživanju tema poput načina upotrebe i komercijalizacije javnog prostora. Dosada je imala tri samostalne izložbe (Obala – Galerija Otok, Dubrovnik; Usporavanje – Galerija f8, Zagreb; U stvarnosti i u fikciji – Galerija Spot, Zagreb). Na natječaju Muzeja za suvremenu umjetnost Zagreb za mlade umjetnike Ivan Kožarić 2024. godine osvojila je drugu nagradu za autorsku seriju fotografija Obala koja je otkupljena za kolekciju Muzeja.
