Nije tajna da sam još od osnovnoškolskih dana veliki fan grafita. Ono što, međutim, zna tek šačica ljudi, jest da sam se i sama (davno) okušala u crtanju – a gotovo nitko ne zna da moj grafit i danas stoji na zidu pokraj Dinamovog stadiona. Iako sam vrlo brzo odustala od šaranja po zidovima grada, još uvijek se sjećam tog uzbuđenja kada sam kupila sprejeve i organizirala frendice da mi čuvaju stražu, dok sam ja nastojala skicu s A4 papira prenijeti na golemi zid. Naravno, ruke su mi se tresle, izvedba je bila katastrofalna (iskreno, policija me trebala kazniti zbog kriminalno loše realizacije tog grafita, a ne zbog ilegalnog poteza), ali cijeli proces – od pripreme do izvedbe – imao je neku čar. Iako sam se (na vašu sreću) ostavila crtanja, fascinacija grafitima je i dalje prisutna, stoga već godinama pratim umjetnike s grafiti scene.
Jedan od tih umjetnika je i CHEZ, koji mi je dugo bio enigma na našoj sceni. Kada hodam gradom, često mi se čini da vidim neki njegov tag ili mural, što mi odaje dojam da je itekako prisutan i prepoznatljiv, no s druge strane riječ je o vrlo šutljivom i samozatajnom umjetniku. Budući da sam svjesna činjenice da je moja znatiželja najgora noćna mora svakog introverta, nisam htjela gnjaviti CHEZ-a s pitanjima “kada si se počeo baviti crtanjem?” i “zašto radiš to što radiš?” na nekakvim ležernim koncertima ili otvorenjima izložbi. Međutim, intervju je ispao sjajna prilika da saznam sve što me oduvijek zanimalo!
Rođen u Slavonskom Brodu, CHEZ je prve kreativne korake napravio 90-ih godina kada su se prvi grafiti tek počeli pojavljivati na zidovima grada. Susret s misterioznim slovima i energijom ulične umjetnosti odredio je njegov put – od povučenog klinca do umjetnika prepoznatljivog apstraktnog izričaja. U razgovoru koji slijedi CHEZ govori o svojim počecima, razvoju kroz različite scene i gradove te o tome kako umjetnik postaje prepoznatljiv i bez potpisa.
► Rođen si u Slavonskom Brodu 1980-ih, a odrastao u prijelomnim devedesetima. Kakva je tada bila atmosfera u gradu i koliko je ona utjecala na tvoje prve korake u kontekstu kreativnog izražavanja? Kako je izgledala lokalna umjetnička scena i jesi li imao uzore ili neke starije autore/ice koji su te povukli/e u svijet ulične umjetnosti?
CHEZ: U Slavonskom Brodu je starija generacija počela crtati grafite oko ’93./’94. godine i vrlo brzo su me zaintrigirali. Tada nisam ni znao što znači termin grafiti niti sam bio upoznat s kontekstom ulične umjetnosti, stoga nisam ni shvaćao isprva da su to zapravo neka slova. Ipak, bio sam fasciniran takvim misterioznim pojavama na zidovima u javnom prostoru, stoga sam već negdje oko 1995. počeo skicirati slične kreacije, ali kod kuće i na papiru. Dok sam se vozio autom s roditeljima po gradu, upijao sam detalje tih radova, a čim bih došao doma, pokušavao sam ih rekreirati. Sjećam se da sam u filmovima ili videospotovima iz 90- tih napamet znao prepoznati mikromomente u kojima bi se usput u prolazu pojavio neki grafit.
Bio sam prilično povučen klinac pa sam valjda u grafiti sceni pronašao svoje mjesto gdje sam se osjećao sigurno i da tu pripadam. Tada sam točno znao gdje želim usmjeriti svoju energiju, za razliku od svih ostalih osnovnoškolskih aktivnosti koje su bile nametnute tom periodu. Krajem 90-ih sam upoznao Maria Miličića (Mane Mei) (koji je o svom radu za Vizkulturu govorio ovdje), koji je dijelio istu fascinaciju grafitima kao i ja, te smo zajedno krenuli u prve akcije i “prava” crtanja grafova.
► Nedavno si se vratio u Slavonski Brod i u suradnji s lokalnom zajednicom oslikavao skate park – prostor koji za tebe ima posebno značenje jer je vezan uz tvoje prve susrete s grafiti scenom. Kako je izgledalo tvoje iskustvo povratka na mjesto početaka – jesi li doživio povratak više kao nostalgičan trenutak ili kao priliku da potakneš i neke nove, mlađe generacije na bavljenje street artom?
CHEZ: Ovo ljeto sam, nakon gotovo godinu dana planiranja, uspio provesti u djelo taj projekt – svoj najveći do sada. Rad se proteže preko površine od oko 700 m² i definitivno mi je bio najveći, ostvaren bez institucionalne podrške i pomoći – čista volja i osobna satisfakcija da napraviš nešto toliko veliko. Za mene je ovaj projekt probudio snažnu nostalgiju i sjećanja na sve trenutke koje sam provodio baš u tom parku, ali i ostatku grada. Iako puno toga nema direktne veze s umjetnošću, sve te stvari koje sam prolazio dovele su me do ovog trenutka u životu i čine jednu zaokruženu priču – moj put u posljednjih 20 godina od odlaska iz Broda. Sam rad je bio jako zahtjevan za izvesti i bez logističke pomoći ekipe iz udruge Usudi se i Sunshine Crewa to ne bi bilo moguće. Na neki način vidim ga i kao svoj poklon mladima i gradu, u nadi da će ostaviti barem mali trag i potaknuti neke nove generacije.
► Kako je preseljenje u Zagreb utjecalo na tvoj umjetnički razvoj? Kako bi usporedio umjetničku scenu u Slavoniji i Zagrebu u to vrijeme i danas – po dinamici, energiji, mogućnostima?
CHEZ: Definitivno je preseljenje utjecalo na moj umjetnički razvoj, jer je to ujedno bio i izlazak iz komfor zone. Ipak je Slavonski Brod mali grad u kojem sam u jednom trenutku bio jedini koji se bavi grafitima. U trenutku kada sam došao u Zagreb je već postojala konkretna scena i našao sam se u situaciji u kojoj sam se trebao dokazati i “isplivati” na površinu. Međutim, tako su se počela i otvarati neka vrata za koja nisam ni znao da postoje.
Nova poznanstva s ljudima koji dijele istu strast dovela su do toga da stvaramo, krećemo se po gradu, upoznajemo ljude iz cijelog svijeta… Provodili smo dane na ulicama, istraživali grad, zavirivali u svaki kutak gdje se nešto moglo stvoriti. Dosta sam putovao Europom, najčešće Interrailom, otkrivao nove gradove i širio vidike po pitanju crtanja, no Zagreb mi je definitivno ponudio više mogućnosti za razvoj i mogu reći da sam se svojom upornošću izgradio u osobu i umjetnika kakav sam danas.
► Tijekom godina razvio si prepoznatljiv vizualni jezik – radovi ti se često naslanjaju na motive iz stvarnog svijeta, ali ih interpretiraš kroz apstraktniji, ekspresivan pristup. Kako se tvoj izričaj mijenjao tijekom godina? Jesi li oduvijek bio sklon apstrakciji?
CHEZ: Uvijek sam bio sklon eksperimentiranju kada su u pitanju grafiti. Često sam mijenjao stilove jer sam imao potrebu pokušati nešto novo po pitanju tehnike ili stila slova, svako toliko trebao bi mi novi izazov. Raditi slične stvari me nakon nekog vremena nije ispunjavalo jer sam u glavi mogao vizualizirati kako će izgledati završen rad, a sve sam više uživao u spontanosti, pa sam tako promijenio pristup. Najviše volim kada samog sebe iznenadim s nekim novim, neplaniranim detaljem. U takvom pristupu i procesima slova su se lomila, rezala, okretala, gradila, rušila, curila, raspadala, a klasični grafiti elementi su postajali distorzirani ili u potpunosti odbačeni. Malo pomalo ušao sam u fazu potpune apstrakcije gdje su osnovni elementi grafiti slova ostali samo u nekim mikrotragovima.
► Kako pristupaš istraživanju samog medija – spreja, površine i boje? Koje tehnike ili pristupe koristiš da postigneš određene efekte, slojeve i teksture, i koliko u tom procesu dopuštaš spontano otkrivanje i eksperimentiranje?
CHEZ: Rad u ateljeu je tu odigrao definitivno veliku ulogu. Tamo sam mogao u miru isprobavati sve te sitnice za koje nemaš vremena kada si na zidu – od otkrivanja neobičnih kombinacija boja koje si pašu do raznih detalja koji se spontano dogode dok pokušavaš nešto potpuno drugo pa tek tada shvatiš da to možeš primijeniti na velikom formatu i da funkcionira savršeno. Jako puno eksperimentiranja, igranja i prepuštanja dovodi do najboljih rezultata. Spontano otkrivanje i eksperimentiranje često rađa detalje koji na kraju definiraju rad te ga čine jedinstvenim.
► Često koristiš pejzažne ili atmosferske elemente (sunce, brijeg, plaža…) – je li to nostalgija, potraga za slobodom ili nešto treće? Kako biraš kada će neki motiv postati središnji element rada, a kada će funkcionirati samo kao atmosfera u pozadini?
CHEZ: Meni je kroz to neko odmicanje od klasičnih grafiti slova odgovaralo da to svoje ime smjestim u neki prostor, odnosno ambijent, da ta slova uđu u sam rad i da pozadina bude jednako važna kao i slova – da se sve stopi u jednu cjelinu, a ne da postoji klasični moment gdje su slova “sticker” preko pozadine. Zašto baš ti elementi? Dobro pitanje. Nisam nikada razmišljao zašto ih toliko često koristim. Valjda mi odgovaraju po nekom filingu i podsvjesno mi unose mir i prirodni sklad u cijeli rad.
► Sudjelovao si na festivalima poput Graffiti na Gradele, Xstatic i drugih – što ti takva okupljanja znače i kako oblikuju scenu? Možeš li izdvojiti neku posebnu suradnju ili trenutak s festivala koji ti je posebno ostao u sjećanju, i koliko misliš da su ovakvi festivali važni mladim autorima kao platforma za rast i vidljivost?
CHEZ: Već preko 20 godina sudjelujem na mnogim grafiti jamovima i street art festivalima po cijeloj regiji i šire. Sva ta okupljanja su vrlo vrijedan element za razvoj scene i sastavni dio cijele priče. Posebno je bilo važno u ranijem periodu, kada je to bio praktički jedini način da se povežeš s novim ljudima, dobiješ nova iskustva i na neki način pokažeš svoju kreativnost.
Smatram da je to i danas vrlo važno i da treba organizirati što više takvih događanja jer su upravo takvi susreti poligon za napredak i rast mladih generacija te mjesta gdje umjetnici mogu pokazati svoju kvalitetu. Jednako tako, važno je da postoje legalni zidovi gdje mladi mogu crtati u miru, vježbati i povezivati se s drugima.
► U okviru projekta “Horizont slobode” si, zajedno s drugim umjetnicima, realizirao mural na zidovima Kaznionice u Glini. Kako je došlo do te suradnje? Kako si pristupio radu u prostoru koji nosi težinu zatvorenosti i kontrole, i na koji način tvoj mural nastoji transformirati ili reinterpretirati tu atmosferu, uzimajući u obzir i širu, humanizirajuću ulogu umjetnosti u kaznenim tijelima?
CHEZ: Do sada sam sudjelovao u četiri projekta oslikavanja kaznionica, u organizaciji Melinde Šefčić i HDLU-a, a jedan od njih je taj u Glini. Pristup radu u zatvoru bio je isti kao i pristup svakom drugom zidu. Razlika je bila samo u kontekstu – veliki zidovi, odsutnost mobitela, ograničeno kretanje i specifična zatvorenost prostora – definitivno druga energija. Sam rad se time ne mijenja, samo ga okruženje čini drugačijim. Ne mogu reći na koji način moj mural transformira ili reinterpretira tu atmosferu – ja sam samo dao boje tom ogromnom, sivom zidu. Kako će ga netko iznutra doživjeti, hoće li mu promijeniti pogled ili donijeti novu misao, to ostavljam onome tko ga gleda.
► Kada radiš velike formate i murale, imaš li neki svoj pristup, princip ili ‘šprancu’ koju slijediš? Kako odlučuješ o kompoziciji, proporcijama i dinamici kad radiš u tako velikom formatu, i koliko te prostor i kontekst zida usmjeravaju u tvom radu?
CHEZ: Kod murala velikih formata startna točka je sam zid – njegova konfiguracija, tekstura i okruženje u kojem se nalazi. Pokušavam na taj zid prenijeti dinamičan pokret i kompoziciju koja, iako ograničena rubovima zida, daje dojam da želi pobjeći iz istog. Startna točka svake kompozicije su slova mog tega koja se u procesu uglavnom djelomično izgube ili deformiraju. Također, ključan je i pažljivi odabir boja koje moraju biti u skladnom odnosu, posložene u savršene gradijente. Volim raditi u tišini, a u samom procesu rada u glavi rješavam zadatke, etape i polja koja moram popuniti i spojiti. Imam svoje vizualne “matematike” koje je teško definirati, ali mi pomažu da svoje ideje prenesem na rad.
► Osim murala, izlagao si radove i u galerijskim prostorima. Kako se tvoj pristup i percepcija publike mijenjaju kada radiš radove za galerijski kontekst u odnosu na rad u javnom prostoru? Možeš li izdvojiti neke izložbe na kojima si izlagao radove?
CHEZ: Dosad sam imao par uspješnih solo izložbi s kojima sam bio jako zadovoljan, ali kada izlažem u galerijskim prostorima, percepcija publike i cijeli pristup potpuno su drugačiji – i meni osobno ne odgovaraju najbolje. U galeriji često imam osjećaj zarobljenosti, kao da su radovi postavljeni da bi bili analizirani ili kritizirani i da se od publike očekuje sud, što nije nužno. Mnogo prirodnije i iskrenije djeluje kada su radovi vani, u javnom prostoru. Tamo pripadaju, tamo imaju pravi ambijent i smisao. Zato nisam sklon klasičnom radu u ateljeu i izradi slika koje nakon izložbe završe u skladištu bez pravog života. Zid je suprotnost tome – kada je mural gotov, on ostaje tamo gdje treba biti i nastavlja živjeti u prostoru i među ljudima.
► Kako vidiš razvoj street art scene u Hrvatskoj od svojih početaka do danas? Misliš li da postoji dovoljno prostora, prilika i podrške za street art unutar institucionalnog i javnog okvira, i što je tvoje mišljenje o ‘komercijalizaciji’ murala – kada oni postaju naručeni ukras umjesto spontanog izraza?
CHEZ: Street art i grafiti scena u Hrvatskoj se razvija i definitivno se puno toga promijenilo – kako kod nas, tako i u svijetu. Trendovi se prate i kod nas, i to je dovelo do toga da je street art postao moderan, pa čak i komercijalan. Danas se kroz njega pokušava reklamirati, oglašavati i dodati “cool moment” u prostor. Mislim da je to normalan slijed stvari i zapravo neizbježno. To je dio pop kulture i jedan blic moment u povijesti scene. Danas se često koristi kao ukras, ali grafiti će uvijek ostati grafiti. Bez obzira na komercijalne verzije, uvijek će postojati ljudi koji crtaju iznutra, iz potrebe za izražavanjem, i ta energija će ostati.
► Kako ljudi obično reagiraju na tvoj rad u javnom prostoru? Imaš li neku zanimljivu ili posebno upečatljivu anegdotu iz iskustva interakcije s publikom dok radiš murale ili druge intervencije u gradu?
CHEZ: Obično ljudi jako dobro reagiraju. Nikad nisam imao negativnih iskustava s radom. Realno, čovjek nikad zapravo ne zna što ljudi misle, ali ono što najčešće dobivam kao komentar vezano je uz stil i boje – kako ih slažem, te neke nježnosti, detalje, zaigranost i gradijente u radovima. To je možda ono što mi ljudi najviše ističu. Ja osobno ne znam po čemu me prepoznaju, ali često mi prilaze i kažu: “vidio sam to, znam da si ti”, pa očito ipak postoji moj prepoznatljiv rukopis.
► Jedna od tvojih kultnih murala je Technicolor Dream, nastao 2016. u Zagrebu u suradnji s Loncem. Možeš li opisati kako je tekao rad na njemu, što ti je ostalo u sjećanju iz tog zajedničkog procesa i kako ti ovakve suradnje mijenjaju pristup radu i doprinose street art sceni?
CHEZ: Suradnja s Loncem na muralu bila je jedna od mojih prvih takvih kolaboracija. Nastala je dosta spontano, bez prevelikog planiranja i detaljnih dogovora – jednostavno smo podijelili prostor i svatko radio svoje, a radovi su se prirodno ispreplitali. Posebno mi je drag trenutak kada se spoje dva potpuno različita izraza, u ovom slučaju hiperrealizam i apstrakcija, pa zajedno stvore sasvim novu cjelinu.
► Čime se baviš u slobodno vrijeme? Postoje li hobiji ili aktivnosti koje ti pomažu da razvijaš kreativne ideje ili na neki način utječu na tvoj umjetnički pristup?
CHEZ: Jako me opušta rad rukama u bilo kojem obliku – od izrade i gradnje do rada s drvetom i drugim materijalima. Privlače me DIY pristupi, nove tehnike i zanati – uvijek me zanima kako stvari funkcioniraju i kako nastaju. Učenje kroz rad i otkrivanje procesa donosi mi najveće zadovoljstvo i inspiraciju. Osim toga, volim provoditi vrijeme u prirodi, posebno uz more jer mi taj kontakt vraća mir i ravnotežu.
► Koji su ti trenutni planovi i ambicije za budućnost – u umjetničkom radu, projektima ili suradnjama? Postoji li nešto što posebno želiš istražiti ili ostvariti u narednom periodu?
CHEZ: Upravo sam završio nekoliko projekata s kojima sam jako zadovoljan, među kojima bih izdvojio Okolo festival u Zagrebu (koji je na Vizkulturi najavljen ovdje). Plan mi je nastaviti istraživati nove medije na kojima mogu raditi. Uskoro me očekuje nekoliko mural projekata, a u prosincu pripremam i izložbu u Studio galeriji Klet (o kojem se na Vizkulturi pisalo ovdje), tako da me to u narednom periodu okupira i veseli.
Razgovarala: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice pronađite ovdje
Fotografije: Sanja Merćep
Zahvaljujemo CHEZU na ustupljenoj vizualnoj dokumenaciji svojih radova.
Njegov rad možete pratiti na Instagramu @chez_186.
