Klimatski izazovi nisu ozbiljno shvaćena tema u suvremenom Zagrebu, odnosno prostorne i druge politike ne odražavaju u dovoljnoj mjeri poteze koji bi imali direktni učinak na smanjenje utjecaja klimatskih promjena. Odraz je to nazadnih politika koje nužno traže obrat i odmicanje od standarda 20. stoljeća i približavanje onima 21. U nastavku Vizkulturine serije o urbanističkom razvoju Zagreba, arhitektica Cvijeta Biščević govori o mogućnostima održivih i klimatskih aspekata javnog i drugog prostora glavnoga grada Hrvatske.
*Cvijeta Biščević
► Strateški najvažnija pojedinačna točaka razvoja Zagreba u 21. stoljeću je prostor Gredelja (iako se tako uopće ne tretira). Koliko i kako to buduće suvremeno središte grada treba biti „zeleno“ tj. planirano održivo, osobito kada govorimo o javnim prostorima, ali i općenito?
Cvijeta Biščević: Danas je sasvim jasno da planiranje grada treba zasnivati na rješenjima koja se hvataju u koštac s izazovima klimatskih promjena, sigurnosti vode i hrane, gubitka bioraznolikosti, zagađenja, ljudskog zdravlja i kvalitete života, nejednakosti, intergeneracijske pravde itd, te da urbani razvoj zahtijeva integrirano prostorno planiranje zasnovano na participativnom procesu koji se bazira na sedmogeneracijskoj održivosti (Seven Generation Sustainability).
Grad budućnosti treba biti prilagođen klimatskim ekstremima, koji će se u urbanoj sredini već do polovice stoljeća najviše odraziti porastom broja vrućih dana, a time i na pojavnost toplinskih stresova te sve izraženije toplinske otoke koji u ljetnim mjesecima mogu blokirati dnevno-noćni režim izmjene toplog i hladnog zraka između riječne doline i Medvednice. Toplinski stres znatno utječe na zdravlje stanovništva i kvalitetu života, kao i na kvalitetu zraka, te kvalitetu i trajnost građevnog materijala, a naravno i na potrošnju energije za hlađenje. K tome se očekuje i porast opasnosti od poplava, klizišta i općenito erozije tla uslijed promjena u režimu oborina koje mahom postaju nepredvidive i intenzivnije. Istovremeno se očekuje ukupno smanjenje količine oborina na godišnjoj razini. To će uzrokovati češća i dulja sušna razdoblja, što će utjecati na kvalitetu i dostupnost vodnih resursa, te uzrokovati smanjenu vlažnost tla, probleme u vodoopskrbi i poljoprivrednoj proizvodnji koja se odvija na periferiji grada.
Važno je napomenuti kako upravo količina vlage u tlu utječe na temperaturu i vlažnost okolnog zraka, što zauzvrat utječe na pojavnost toplinskih otoka i toplinskog stresa. No još je važnije znati da vlaga u tlu utječe na smanjeni kapacitet biljaka da sintetiziraju i pohranjuju atmosferski ugljik, a poznato je kako je upravo pohranjivanje atmosferskog ugljika u biomasu i tlo jedan od ključnih alata za ublažavanje posljedica klimatskih promjena i dostizanje postavljenih ciljeva smanjenja ukupnih emisija. Dakle, izrazito je važno imati na umu da upravo oborine treba 100% uhvatiti in situ te usporiti kretanje vode i apsorbirati je čim više u krajolik. Na taj se način potpomaže biološka otpornost ekosustava i prijenos toplinske energije iz okolnog zraka na vodenu paru.
Akcijskim planom za energetski održivi razvitak i prilagodbu klimatskim promjenama grada Zagreba predviđene su opće mjere iz područja prilagodbe klimatskim promjenama, te mjere smanjenja emisija CO2 iz sektora zgradarstva, prometa, javne rasvjete i centraliziranog toplinskog sustava. Postavljeni cilj je mjerama postići smanjenje emisija CO2 za više od 40% do 2030. godine. No, predloženih konkretnih rješenja tu je malo – jedna takva bi moglo biti npr. povećanje površina na kojima se provode aktivnosti urbanog vrtlarenja – dok se prirodna rješenja (Nature Based Solutions) mogu samo naslutiti u općim smjernicama o analizama i konkretnim mjerama koje tek treba izraditi. To implicira da ćemo morati pričekati još nekoliko godina, ako ne i desetljeće (!), dok se konkretna rješenja ne ugrade u zakonske odredbe prostornog planiranja i upravljanja zemljištem, a to automatski znači da je postavljeni cilj nedostižan, odnosno da smanjenje emisije CO2 za više od 40% možemo očekivati možda 2050. godine.
U kontekstu navedenih izazova, upravo bi razvoj prostora Gredelja, kao suvremenog središta i strateški važnog prostora grada, trebalo uvjetovati implementacijom prirodnih rješenja kao što su zeleni krovovi i zeleni zidovi, vertikalne šume, ozelenjavanje prometne infrastrukture, te formiranje (Studijom revitalizacije zone Gredelj i predloženog) zelenog koridora koji spaja Zelenu potkovu s Trgom kralja Petra Krešimira, kao i sakupljanje oborina i izgradnja odvojenog sustava javne odvodnje oborinskih voda. Oborinsku vodu treba usmjeriti u kišne vrtove, filter trake, propusne površine, upojne bunare, odnosno u neko od prikladnih rješenja za ponovno korištenje vodnih resursa i obnovu prirodne infiltracije podzemnih voda. Novoplanirano gradsko središte treba poslužiti kao primjer razvoja i prilagodbe ostalih gradskih četvrti u tome kako se i koja rješenja za energetsku i klimatsku prilagodbu mogu i moraju implementirati u ostalim kvartovima, četvrtima ili naseljima. Sustavi energetske decentralizacije, hidrološka rješenja povezana u funkcionalnu mrežu riječnog sliva, kružno gospodarenje krutim i tekućim otpadom, te održiva komunikacijska povezanost s ostalim sadržajima i dijelovima grada, a to znači ugodna i funkcionalna pješačka i biciklistička infrastruktura, pametna mreža javnog prijevoza i tek na kraju cestovni promet i promet u mirovanju, mogli bi se demonstrirati upravo kroz ovakav jedan gradski projekt gdje se, tako reći, počinje od nule.
*Gredelj, foto: Katarina Zlatec
► Promjena o kojoj govorite, a uključuje zaokret u načinu upravljanja prostornim i drugim resursima Zagreba, vjerojatno će se ipak dogoditi u budućnosti, samo ćemo na nju nepotrebno dugo čekati i time puno izgubiti. Kako se poželjno ta promjena ima odraziti na javni prostor grada?
Cvijeta Biščević: Budućnost upravljanja prostornim i drugim resursima oslanja se na proces suodlučivanja u kojem političke elite imaju povjerenja u svoje građane, te zajedno s njima promišljaju potrebe koje treba ugraditi u planiranje grada. U participativno urbanističko planiranje uključene su različite razine vlasti i gradske strukture, civilno društvo i privatni sektor, akademske i filantropske institucije, kao i zainteresirana javnost. Kroz proces se usklađuju suprotstavljeni stavovi, te iznalaze dodirne točke i rješenja na svačije zadovoljstvo. Tako se sprečavaju sukobi i gradi kultura suradnje (Sociocracy), a rezultat je osjećaj odgovornosti i kontrole kod građana. Sudjelovanje u procesu gradi obostrano povjerenje, što je ključan faktor zamišljanja bilo kakve zajedničke budućnosti.
Primjera ovakve prakse, putem koje se razvijaju čitave strategije razvoja gradova, kao i razvoj ulica, kvartova, četvrti, naselja i budžeta, ima sve više diljem svijeta (npr. Toronto’s First Resiliendy Strategy). U Zagrebu, pa tako i u većem dijelu Hrvatske, zamjetan je kroničan nedostatak povjerenja građana prema strukturama vlasti – što je opravdano – kao i nepovjerljiv tj. patronizirajući odnos vlasti prema građanima. Dvosmjerni nedostatak povjerenja odražava se pat pozicijama i statusom quo, a to utječe na planiranje javnih prostora, kao i na njihovo korištenje. Tu je svakako i neobuzdani utjecaj kapitala i partikularnih interesa koji diktiraju nedostatak izgradnje i korištenja prostora solidarnosti, te kulturne i svjetonazorske razmjene.
U budućnosti očekujem vidjeti najveće promjene u tom smjeru – primjere transparentnih, inkluzivnih i facilitiranih participativnih procesa kroz koje se iskazuje zajednička vizija budućnosti ulice, kvarta, četvrti, naselja, pa i čitavog grada, a na kojoj se temelji planiranje, izgradnja, korištenje i upravljanje javnim prostorom i gradskim budžetom.
*Gredelj, foto: Katarina Zlatec
► Jednom kada dođe do proširenja donjogradske pješačke zone, i stvaranja drugih takvih zona, npr. u Tratinskoj, koliko takvi površinski manji, ali društveno izuzetno bitni prostori, mogu doprinijeti održivosti? Zašto su te pješačke zone važne? Ne samo kao mjesta susreta, već i doprinosa borbi protiv klimatskih promjena?
Cvijeta Biščević: Javni prostor nije luksuz u urbanom tkivu, već nasušna potreba svakodnevnog života. Tako su i pješačke zone neodvojivi dio urbane otpornosti, odnosno sposobnosti grada da se prilagodi političkim, gospodarskim, društvenim, kulturnim i inim promjenama. Grad koji živi kroz izazove i krize je grad koji se neprestano mijenja, a kako bi zadržao sposobnost prilagodbe uvijek koristi provjerenu strategiju namirivanja intrinzične ljudske potrebe za kontaktom i dijalogom s drugim ljudima i kontaktom s prirodom, stoga javne i zelene površine ugrađuje u urbanu matricu.
Globalna pandemija je podsjetila na nužnu fleksibilnost izgrađenog prostora, pa su tako mnogi gradovi diljem svijeta u posljednjih godinu dana preuredili i/ili prenamijenili svoje javne prostore, ponajviše ulice, kako bi ugostili sadržaje koji su ljudima u ovom trenutku najpotrebniji – novi pješački i biciklistički koridori, terase i odmorišta na mjestima parkirališta, otvoreni prostori okupljanja, nove rekreativne zelene zone i sl. Smanjena potreba za putovanjem i rad na daljinu katapultirali su u prvi plan koncept 15-minutnog grada u kojem svi stanovnici mogu zadovoljiti većinu svojih potreba u kratkoj šetnji ili vožnji biciklom. Lokalizacija neophodnih sadržaja svakodnevice građana, kroz mreže pješačke i biciklističke infrastrukture, te povećanje javnih zelenih površina, nepobitno doprinose klimatskoj otpornosti gradova, no jednako tako i psihofizičkoj dobrobiti pojedinca.
Znanstvena istraživanja u polju psiho-neuro-endokrino-imunologije (PNEI) potvrđuju ono što mnogi odavno naslućuju, a to je da razine stresa koje organizam fizički, fiziološki i emotivno doživljava u prostoru kojeg nastanjuje i u kojem često obitava – kroz organizaciju posla, društva i osobnog života – izravno utječe na razvoj bolesti. Razvoj industrijskog društva nedvojbeno je doprinio povećanju opće dobrobiti pojedinca i društva kroz npr. distribuciju hrane i smanjenje gladi, sanitarne uvjete i manji broj zaraznih bolesti i sl., no stres urbanizacije stvorio je i brojne druge pritiske na organizam, čak i za one koji se ne bore za osnovne životne potrebe kao što su hrana, odjeća i obuća i krov nad glavom. Stres suvremenog urbanog života uzimamo zdravo za gotovo iako je jasno da blagodati napretka imaju skrivene troškove fiziološke ravnoteže, emocionalnog i duhovnog zadovoljstva, gubitka povezanosti s prirodom, nestanak društveno-organizacijskih struktura koje gradskog stanovnika integriraju u zajednicu itd. Uzmemo li u obzir i projekciju rasta urbanog stanovništva do 2050., broj ljudi koji pate ili će patiti od bolesti i simptoma povezanih sa stresom samo će rasti do polovice i u drugoj polovici stoljeća. Pribrojimo li tome još i temperaturne stresove izazvane klimatskim promjenama, postaje očito koliko je važno grad utopiti u zelenilo i omogućiti građanima boravak na otvorenom te otvoren i lagan pristup sadržajima kojima se služe u svakodnevnom životu. Mreža pješačkih zona je svakako dio takve poželjne infrastrukture grada.
*Tratinska / foto: Saša Šimpraga
► Bili ste dio tima Parkticipacije, inicijative, kasnije udruge, koja je zagovarala uspostavu mreže društvenih vrtova u Zagrebu. Upravo zahvaljujući toj incijativi – a ne gradskim uredima koji to samoincijativno nisu bili u stanju lansirati, štoviše isprva su se i protivili da bi na kraju podržali i dijelom preuzeli elaborate nastale radom i kroz ekspertizu volontera – to se i dogodilo, pa je Zagreb, po prvi put u povijesti, 2013. godine dobio mrežu gradskih vrtova. Ta je mreža u međuvremenu i narasla te se pokazala kao izuzetno popularan i koristan sadržaj za grad, a slični su sadržaji posljedično potaknuti i ostvareni i u niz drugih gradova u Hrvatskoj. Zagrebački gradski vrtovi najčešće su smješteni na prazne zelene površine koje su planirane za neke buduće namjene, a u međuvremenu se koriste za vrtove. Parkticipacija je paralelno s inicijativom predlagala da se kategorija društvenog vrta unese u GUP, odnosno da se neke površine u gradu rezerviraju upravo za te namjene. Možete li to pobliže objasniti?
Cvijeta Biščević: Tijekom jednogodišnjeg aktivnog zagovaranja, u suradnji s mnogim drugim inicijativama (1postozagrad, Goethe Guerilla Zagreb, inicijativa Prostor za vrt, Udruga za promicanje inkluzije – podružnica Zagreb, Zelena akcija, Slatki kao šećer) te uz podršku mnogih pojedinaca, putem dopisa gradskoj upravi, organiziranjem javnih događanja, medijskim nastupima i javnim akcijama, čini mi se da smo uspjeli podići temu uzgoja hrane u gradu na jedan sasvim novi nivo, senzibilizirati javnost i zainteresirati ne samo građane i gradske vlasti Zagreba, već i cijele Hrvatske, da se angažiraju u pokretanju različitih projekata vezanih uz urbanu poljoprivredu. U određenom trenutku smo dobili i poziv za sastanak s nadležnim gradskim strukturama kako bismo podijelili svoja razmišljanja i ideje, te smo na zahtjev raspisali projektni prijedlog za uređenje prvog zagrebačkog društvenog vrta. No nakon toga, sva komunikacija s gradom je prestala, te smo tek iz medija saznali da se pokreće projekt „Gradski vrtovi“ – top-down model u kojem korisnici pojedinačno potpisuju ugovor o najmu s Gradom.
Nažalost, Zagreb je pokretanjem projekta kroz jednosmjerno odlučivanje i neinkluzivnu provedbu propustio odličnu priliku za uvježbavanje i podizanje kapaciteta gradske uprave i građana za participativno planiranje i suodlučivanje. Naša ideja je bila pokrenuti ne samo urbani vrt, već društveni vrt gdje korisnici kroz participativno odlučivanje grade i vrt i zajednicu, a time i društvo i kulturu, putem uvježbavajući kulturu suradnje. Pritom bi uzgajali ne samo jednogodišnje biljne kulture, već i trajnice, drveće i grmlje, kao metaforu ulaganja pažnje, energije i strpljenja u vrijednost nečeg trajnog – trajne kulture za buduće generacije.
Ipak, može se reći da je projekt „Gradskih vrtova“ uspješan jer interes za korištenjem vrtova i osam godina kasnije ne jenjava, makar je bilo potrebno određeno vrijeme da se razjasne uloge i odgovornosti korisnika i Grada. S obzirom na razne polaritete i nejednakosti u društvu, možemo reći i „bolje išta, nego ništa“ jer su građani dobili barem prostor za psihofizičko relaksiranje, uz naravno i mogućnost uzgoja hrane za vlastite potrebe, ako već ne i priliku za participativnim planiranjem i upravljanjem javnim prostorom.
Međutim, ne postoji nikakva garancija da će vrtovi opstati u budućnosti kao sadržaj, ili na trenutnim lokacijama, a bilo bi sasvim logično da se razvoj tog izrazito korisnog sadržaja, u koji je sada već uloženo jako puno energije, financija, emocija i nade, planski promišlja i uvrštava u viziju razvoja grada budućnosti. Upravo iz tog razloga što niti trenutna mreža vrtova, kao ni „divlji vrtovi“ do tada, pa ni sada, nisu prostorno definirani kroz korištenje i namjenu površina ili kategorizirani kao neki oblik javne zelene površine ili rekreacijske površine u prostorno-planskoj dokumentaciji, htjeli smo ukazati na uvjetnu narav gradskog projekta urbanih vrtova koji se može vrlo lako ukinuti u bilo kojem trenutku kao posljedica promjene politike, pritiska građevinskog sektora ili mešetarenja gradskim zemljištem. Iz tog razloga smo predlagali uvrštavanje pojma „urbani vrt“ u GUP Grada Zagreba, kao i prilikom izrade UPU-a Studentskog kampusa Borongaj u čijem je idejnom projektu i Odluci o izradi ionako bila postavljena odrednica urbane poljoprivrede. Između ostalog i zato da bi se „ozakonili“, tamo gdje je to moguće, i „divlji vrtovi“ na gradskom zemljištu, te postavila mogućnost planiranja urbanih vrtova kao sadržaja prilikom razvoja budućih naselja. Nažalost, s obzirom na dobro poznatu boljku kratkovidnog planiranja gradskog prostora u posljednja dva-tri desetljeća, utemeljenog na partikularnim interesima i proizvodnji profita, ti prijedlozi, za sada, nisu uvaženi.
*Dubrava / foto: Saša Šimpraga
► Gdje u gradu planirati takve sadržaje?
Cvijeta Biščević: Zamislimo potencijal uređenja budućih parkova Lakun (između Sopota i Sloboštine, op.S.Š.) i Bračak (između Sigeta i Podbrežja, op.S.Š.) u Novom Zagrebu, ili možda zonu uz potok iznad ulice Mate Lovraka u Dubravi, kao prostore nove mreže uređenih gradskih parkova u sklopu kojih se nalaze različiti sadržaji, a među njima i gradski vrtovi te jestiva park-šuma. Ti prostori, okruženi stambenom izgradnjom bez dovoljno kulturnih i društvenih sadržaja, obilježeni su relativnom biološkom raznolikošću. Na prostoru parka Lakun već se nalazi i gradski vrt i „divlji vrtovi“. Ne bi li daljnje sadržajno kultiviranje ovog zelenog prostranstva moglo uvažiti postojeću raznolikost i povijesni kontekst uzgoja hrane na periferiji grada, koji je svojim širenjem zauzeo poljoprivredne površine koje su ga hranile, te ih učiniti polaznim točkama promišljanja krajobraznog uređenja?
Intervencije zasnovane na reinterpretaciji duge tradicije uzgoja hrane u dijelu grada gdje i dan-danas nailazimo na autonomne i institucionalne prehrambene mikro-sustave, mogu se suvremeno interpretirati u urbanom kontekstu pružajući višestruke dobiti stanovnicima grada. Pristup koji uzima u obzir suvremeni ritam života vlastitih stanovnika i koristi urbanu poljoprivredu za promišljanje tematike parkova, osim doprinosa održivom razvoju, jačanju ekosustava i ublažavanja utjecaja klimatskih promjena, može doprinijeti i društvenom okupljanju, druženju, edukaciji, zbližavanju, međugeneracijskoj solidarnosti i integraciji otuđenog gradskog stanovništva, te njihovom kontaktu s prirodom, rekreaciji, identifikaciji s prostorom, kao i kulturnoj razmjeni. Ključna promjena paradigme u planiranju grada bilo bi viđenje urbane poljoprivrede i jestivog krajolika kao glavnog sastojka zelene infrastrukture grada, urbane otpornosti i zdravlja građana.
U svakom slučaju, kroz suradnju i razmjenu informacija s drugim inicijativama u nekim gradovima Hrvatske u kojima su postojala, ili još uvijek postoje, ista nastojanja za uspostavu urbanih vrtova i njihovo uvrštavanje u promišljanje prostornog razvoja grada, a tu prvenstveno mislim na udrugu Gredica iz Varaždina čiji su Čudesni vrtovi odličan primjer dobre praske suradnje građana i gradske uprave, pojam „urbani vrt“ uvršten je u GUP Grada Varaždina. Nedavno je to učinio i Grad Pula. Stoga, na neki način, napore građana koji su uloženi da pojam „urbani vrt“ uđe u jezik prostornog planiranja smatram uspješnima jer sada gradovi i općine koje žele krenuti putem suvremenog promišljanja razvoja prostora imaju predložak koji mogu kopirati.
*Novozagrebačka Plava potkova
► Postoje li još neke stavke koje smatrate poželjnima za uključivanje u neki novi GUP?
Cvijeta Biščević: Tu je cijeli niz prirodnih rješenja koja trebaju pronaći svoje mjesto pri planiranju gradskog okoliša, te postati sastavni dio prostornoplanske dokumentacije, projektiranja i infrastrukture grada. Osim nekih već navedenih rješenja, poput zelenih krovova i zelenih zidova, urbanih šuma i zelenih koridora, nužno je planski propisati i prostorno predvidjeti rješenja kao što su infiltracijski bazeni, retencijski bazeni i jezera, naturalizacija korita potoka, obnova i održavanje močvarnih područja, šumski obalni puferi i poplavna područja.
► Inicijativa za javni park na Kajzerici, u Bencekovićevoj ulici, koju je 2015. godine pokrenulo pet organizacija civilnog društva (a ne gradski ured čiji je to posao), uključivala je i prijedlog da taj budući park sadrži i prvi zagrebački urbani, javni, voćnjak. Bila bi to novina za Zagreb. Taj se park do danas nije dogodio, s izuzetkom novog malog igrališta na jednom njegovom dijelu. Otkupu nekoliko privatnih parcela izostaje, no u budućnosti, s nekom drugom gradskom upravom, bi se mogao dogoditi. Iako je vrlo važno da Kajzerica dobije svoj park, manje je važno hoće li Zagreb svoj prvi javni voćnjak dobiti na Kajzerici ili negdje drugdje, no zašto je dobro da ga dobije?
Cvijeta Biščević: Kajzerica još uvijek nema svoj park, a Zagreb još uvijek nema svoj urbani voćnjak, no zato je Varaždin upravo ove godine podigao svoj urbani voćnjak na 6400 četvornih metara, pa se ostali gradovi, kao i u slučaju urbanih vrtova, ponovno mogu ugledati na taj primjer.
Svakako, urbani voćnjaci su, kao i svaki javni park ili šuma, prvenstveno namijenjeni za odmor i rekreaciju građana. Uz ostale stablašice, tu se nalaze i jestive trajne kulture koje doprinose povećanju biološke raznolikosti grada pružajući hranu i stanište različitim životinjskim vrstama čija je životna sredina ugrožena urbanom ekspanzijom i upravljanjem prostorom. Nadalje, urbani voćnjaci doprinose većoj otpornosti grada na klimatske ekstreme, a pored toga i ljepšoj slici grada, te lokalnoj prepoznatljivosti. Ujedno podižu svijest o uzgoju hrane i zdravim prehrambenim navikama. Ovakav oblik uređenja javnih zelenih površina može poslužiti i u edukativne svrhe, te pobuditi interes za voćarstvom, tradicijskim sortama, obnovom znanja i vještina kultiviranja voćaka i drugih trajnica, no i za razvoj urbanog pčelarstva. Urbani voćnjak je mjesto gdje su stanovnici izloženi jednom drugačijem iskustvu koje omogućava praćenje prirodnih ciklusa rasta, razvoja, sazrijevanja, propadanja i razgradnje. Pritom, naravno, drveće općenito poboljšava kvalitetu zraka otpuštajući kisik dok se pohranjuje ugljik, djeluje kao rashladni uređaj snižavanjem okolne temperature zraka te pruža brojne koristi psihološkom i fiziološkom blagostanju čovjeka.
O ovom obliku javnog prostora mogu brinuti komunalna društva koja i tako upravljaju javnim zelenim površinama, a novi oblici krajobraznog uređenja mogu samo povećati potrebu za stvaranjem novih radnih mjesta i zapošljavanjem agronomskih stručnjaka. Brigu o voćnjaku može preuzeti i lokalna zajednica, nevladina organizacija i sl., no to mogu biti čak i komercijalni voćnjaci koji zapošljavaju marginalizirane i ranjive skupine građana.
S obzirom na to da grad zorno odražava kulturu nekog vremena i odnos društva prema živom svijetu, vrijeme je da se povećanjem javnih zelenih površina, njihovom sadržajnom i hortikulturnom diverzifikacijom te novim oblicima korištenja urbanog zelenila aktivira deklarirana gradska politika prilagodbe klimatskim promjenama.
*Novi park Clichy-Batignolles u Parizu sadrži i urbani voćnjak / foto: Ville de Paris
► Nestanak gradskih šuma odražava se i na npr. razinu Save i dostupnost rezervi pitke vode na područjima uz rijeku. Jedna od najvećih zagrebačkih nizinskih šuma je Resnički gaj. Kako tretirati taj prostor pod planiranom ekspanzijom grada?
Cvijeta Biščević: Suvremeni grad si ne može priuštiti da prilagodbu klimatskoj krizi ne stavi u prvi plan planiranja budućnosti, stoga si ne može priuštiti niti gubitak preostalih vrijednih ekoloških cjelina, kao što je Resnički gaj. Uostalom, ekološko naslijeđe Zagreba, šumoviti masiv Medvednice i aluvijalna riječna nizina s poplavnim šumama, riječnim rukavcima, jezercima i močvarama, trebali bi biti okosnica prostornog razvoja grada koji želi biti zelen, održiv i zdrav, ali i turistički privlačan. Šume, šumarci, potoci i jezera koja se nalaz u i oko Zagreba doprinose povećanju usluga ekosustava i otpornosti grada na predstojeće klimatske ugroze. Vrijedne zelene i plave koridore, fragmente nekadašnjeg bioma, moglo bi se po uzoru na pokret gradova kao nacionalnih parkova (National Park Cities) planski povezani u urbanu i peri-urbanu zeleno-plavu mrežu funkcionalne hidrologije i bioraznolikosti. Jačanje prirodnog kapitala kroz upravljanje živim krajolikom kao da se radi o nacionalnom parku može samo unaprijediti kvalitetu života, zraka, vode i tla, te ublažiti utjecaj klimatskih ekstrema. Od izrazite je važnosti čim više očuvati prirodna staništa i potaknuti građane da ih koriste rekreativno na način kako bi to činili da se nalaze u parku prirode ili nacionalnom parku. Vrijednost ovakvih prostora je neprocjenjiva. Točnije, ekonomski je nemjerljiv doprinos šuma kvaliteti i zdravlju ljudi, grada, krajolika i voda. U tom smislu bi Resnički gaj valjalo zaštititi od izgradnje, a planirane cestovne koridore ponovno promisliti kroz prizmu nove ekološke i klimatske paradigme umjesto da se rješenje oslanja na plan od prije nekoliko desetljeća.
► Prirodni vodotokovi u gradu važni su i s miroklimatskog aspekta. Nedvojbeno doprinose npr. smanjenju toplinskih otoka za vrućih ljeta. U urbanističkom, okolišnom i urbanološkom smislu, što vidite kao poželjni odnos prema tim gradskim vodama?
Cvijeta Biščević: Koncepti koji informiraju upravljanje vodnim resursima u Hrvatskoj, pa tako i u Zagrebu, mahom su zastarjeli. U posljednja se dva desetljeća Europa, kao i mnogi svjetski gradovi, sve više okreće vraćanju vodnih tokova, jezera i močvara u njihovo prirodno stanje. Prepoznavanje vrijednosti i dobrobiti vodenih ekosustava apsolutno je nužno kako bi se osiguralo stanište i hrana za različite vrste biljaka i životinja čija je brojnost ljudskim djelovanjem drastično reducirana u posljednjih nekoliko desetljeća. Promjene i varijacije u režimu oborina, u kombinaciji s antropogenim zahvatima, mogu utjecati na pojavu poplava i suša. Stoga su planske retencijske površine i infiltracijski bazeni uz prirodne tokove vode važni kako bi se omogućilo usporavanje toka i prirodna infiltracija ekstremnih oborina, što je pak posebno značajno za ublažavanje pojave poplava, kao i punjene vodonosnika, a time i za vodoopskrbu grada. Naturalizacija vodenog toka, uz infiltracijske i retencijske intervencije, nužna je i zbog sve izraženijeg brtvljenje tla npr. asfalt, izgradnja i sl. uslijed urbanizacije prostora.
Zagreb ima odličan potencijal za unapređenje postojeće mreže potoka koji se s Medvednice slijevaju prema Savi, neke od kojih bi mogao ponovno i otkopati. Svakako, kanaliziranje ili zatvaranje potoka danas se smatra velikim ekološkim problemom i nikako se ne smije dopustiti daljnja devastacija izuzetno vrijednih vodnih resursa. Uređenje šetnica i biciklističkih staza uz potoke, te njihovo povezivanje u funkcionalnu rekreativnu mrežu koja povezuje parkove, sportske sadržaje, prirodne šume i ostale sadržaje u različitim predjelima grada, dodatno bi afirmiralo vrijednost vodenih ekosustava grada Zagreba.
*Stotine prosvjednika u šetnji s Darkom Rundekom za spas potoka Črnomerca / foto: Grupa Krenimo
► Kada govorimo o javnom prostoru Zagreba, konkretnim i odmah izvedivim zahvatima koji mogu poboljšati održivost, što biste vi prvo popravili ili napravili?
Cvijeta Biščević: Maksimalno ozelenjavanje prometnica i ostalih javnih površina je svakako nešto što je lako i brzo izvedivo, a u sadnju stabala može se uključiti i građane. Kapaciteti za to postoje, i na razini gradske podružnice Zrinjevac, i od strane aktivnih građana. Doista nije potrebno puno više od volje. Dakle, čim prije opremiti grad zelenom infrastrukturom, ali i na drugačiji način održavati zelene površine – sadnjom trajnih jestivih kultura, organskim pristupom brizi o gradskom zelenilu, većom primjenom komposta u održavanju zelenih površina itd.
Zatim bih predložila poboljšanje sustava gospodarenja otpadom. Prvenstveno stimuliranjem građana manjim iznosom računa za što veće odvajanje oporabljivih komponenti otpada (staklo, papir, metal, plastika, biootpad), tj. naplatom odvoza otpada prema količini. Također, promovirala bih promjene životnog stila koje podupiru koncept nula otpada.
S obzirom na to da nema nikakvog poticaja za smanjenje korištenja automobila i da se infrastrukturne promjene vjerojatno neće provesti uskoro, promocija korištenja i sufinanciranje kupnje bicikala moglo bi doprinijeti rasterećenju prometnica, destimulaciji nepotrebne vožnje, održivoj mobilnosti stanovništva, većem pritisku na uređenje biciklističke infrastrukture, te naravno smanjenju emisija.
Kroz projektno financiranje inzistirala bih da se čim prije izgrade kapaciteti javne uprave i civilnog društva za participativno planiranje i odlučivanje kako bi se potakle strukturne promjene za dugoročnu održivost i otpornost.
*Prosvjed “Savica za park”
► Možete li navesti neki mikro-primjer doprinosa održivosti i klimatskoj pravdi u Zagrebu?
Cvijeta Biščević: Iako se Zagreb strateški, barem na papiru, opredijelio za unapređenje i održivo upravljanje prirodnom baštinom u urbanom i periurbanom prostoru (Zeleni grad), te zelenu infrastrukturu koja deklarativno potiče održivi razvoj i osigurava veću kvalitetu življenja (Održivi grad), kao i zelenu infrastrukturu koja će osigurati ublažavanje posljedica klimatskih promjena (Zdravi grad), u trenutnoj praksi upravljanja gradom te odrednice nisu vidljive. Upravo suprotno – stalno svjedočimo uklanjanju starijeg drveća, koje se često ni ne zamjenjuje novim, te pritiscima na fragmente javnih zelenih površina.
S druge strane, stvarne potrebe građana vidljive su u nebrojenim aktivnostima i borbama neformalnih i formalnih inicijativa nastalih u proteklih desetak i više godina koje se bore za poboljšanje javne, zelene, društvene i kulturne infrastrukture svojih kvartova. Trenutni je dojam da budućnost Zagreba leži upravo na tim inicijativama građana koje, mahom volonterski, djeluju kako bi grad učinile boljim mjestom za život, kako danas tako i u budućnosti. Aktivni građani rade posao institucija – predlažu akcije sadnje stabala; ukazuju na mjesta gdje treba zasaditi posjećena stabla; predlažu mrežu javnih česmi kako bi se omogućila besplatna pitka voda i smanjila potrošnja plastične ambalaže; zagovaraju uspostavu parkova u kvartovima s nedostatnom (zelenom) infrastrukturom i društveno-kulturnim sadržajima; uključuju se u javne rasprave kako bi pokušali utjecati na izmjene zakona, pravilnika i planova; predlažu poboljšanja za biciklistički i javni promet; štite zelene površine, potoke, šume, igrališta i parkove od izgradnje, itd. Popis građanskih inicijativa u Zagrebu je iznimno velik. Upravo je njihov doprinos zajednici i gradu kamen temeljac klimatske pravde koji pomaže izgradnji održivosti Zagreba.
Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku
Fotografije: Grupa Krenimo, Savica za park, Saša Šimpraga, Ville de Paris, Katarina Zlatec
Ostale razgovore Saše Šimprage iz Vizkulturine serije o urbanističkom razvoju Zagreba pročitajte na sljedećim linkovima: Maroje Mrduljaš, Zoran Hebar, Azra Suljić, Borislav Doklestić, Željka Čorak, Ivan Mlinar, Igor Ekštajn, Jesenko Horvat, Zlatko Uzelac, Mario Jukić, Suzana Dobrić Žaja, Nikša Božić, Marijo Spajić, Janko Večerina, Krešimir Ivaniš
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
