Nekad profesor na Arhitektonskom fakultetu, a danas predsjednik Komisije za sportsko graditeljstvo i okoliš Hrvatskog olimpijskog odbora, arhitekt Krešimir Ivaniš, u nastavku Vizkulturine serije o urbanizmu Zagreba govori o mogućnostima proširenja Maksimirskog perivoja, budućim gradskim bazenima, koncesioniranju kvartovskih sportskih igrališta i nekima od makro i mikro tema iz povijesti i budućnosti urbanizma glavnoga grada Hrvatske.
*Krešimir Ivaniš
► Najveći zagrebački donjogradski blok, onaj Medulićeva-Ilica-Kačićeva-Prilaz, svojevremeno je trebao biti presječen, no produženje Dalmatinske ulice koje bi ga podijelila nikad se nije dogodilo, ni kao ulica, ni kao pješački prolaz. Godine 2015. godine na mjestu te nekad planirane ulice izgrađena je stambena zgrada koja, doduše, ima prolaz u prizemlju i nudi nekakvu mogućnost komunikacije, no to je daleko od potencijala koje je lokacija imala prije izgradnje tog objekta koji je blok zatvorio. Priliku da tu dođe nešto bolje smo propustili, no vidite li još potrebu i mogućnost za pješačko otvaranje tog velikog bloka?
Krešimir Ivaniš: Tamo nisu planirana dva bloka nego jedan s pasažom. Blok je u okviru detaljnog urbanističkog uređenja Donjega grada 1980-ih, Urbanistički zavod grada Zagreba (UZGZ) povjerio Vlasti Benić Velnić. Uzor su joj bile suvremene realizacije pasaža u povijesnoj jezgri Beča. Ovaj plan i niz drugih, detaljno su obrađenih tih godina. Autori su bili Doklestić, Kiš, Obsieger, Žic itd., a uz UZGZ-ov moćni interdisciplinarni tim: sociolog Perković-Perkins, prometaši Leinert, Pucić, Šojat, Imper, hortikulturisti/ce Froelich, Popović te konzervatori, infrastrukturci, ekonomisti, demografi, .. nudili su tada europske planerske perspektive razvoja Donjega grada. Osim kao podloga parternom uređenju Ilice i okolnog prostora, ovi planovi su posve nerealizirani.
Vaše pitanje otvorilo je Pandorinu kutiju uspomena na zagrebački urbanizam s europskim štihom:
– na Međunarodni natječaj za regulatornu osnovu 1930-ih, čije postavke razrađuje u Gradskom građevnom uredu Hribarov tim evropskih đaka i talentiranih urbanista: Antolić, Seissel, Ulrich,..;
– na Antolićevu prvu poratnu Regulatornu osnovu, na osnovi koje je postao ekspert OUN-a u Burmi;
– na eru Holjevca kojemu reurbanizaciju starog i planiranje Novoga Zagreba, suvereno vodi Kolaciov UZGZ: Josip Uhlik, Mirko Maretić, Grozdan Knežević, Nada Šilović, Branko Kincl,…uz međunarodnu suradnju i razmjenu iskustva s Europom kao uobičajenom praksom: npr. Bakemine savjete i o Savi;
– na Kolacijeve nasljednike u razvoju i opremanju Zavoda kvalitetnim kadrovima, Bakala pa Dakića;
– na Mattionijeve novitete: Dječju sobu (Bakran, Crnošija, Horvat, Krasić, Plevko, ..) i Okvire metropole 1996. – 2001. s temama: Urbana pravila, Gradska trasa željeznice, Sava između (dva) Zagreba i Male urbane promjene, sa značajnom međunarodnom participacijom. Seminari i radionice obrađivani su uz suvremene postulate, alate i osobito ciljeve urbanističkog planiranja. Zbornik referata, svih radionica i zaključaka Okvira metropole bili su izloženi stručnoj javnosti u Zagrebu i Beču. Bio je to posljednji, međunarodno relevantan doprinos s uputama ka suvremenoj, održivoj misiji zagrebačkog urbanizma, neshvaćen, sustavno zaboravljan, nekorišten, čak i sakrivan. Odlaskom u mirovinu posljednjih Mohikanaca Bore Doklestića, Nike Gamulina i Vladimira Mattionija, ugašeno je svjetlo suvremenog i održivog razvojnog planiranja metropolskog Zagreba;
– na sustavno dokidanje prakse i samog pojma urbanizam: mijenja ga termin prostorno uređenje. Katedra za urbanizam Aarhitektonskog fakulteta u Zagrebu još čuva tradiciju, ne kao anakronizam nego kao najavu i nadu
– na novi Zakon o obnovi Zagreba…, kojemu je već naslov manjkav: ne obnavljati već osuvremeniti! Resetirati ciljeve urbanističke prakse, vratiti dostojanstvo javnom prostoru, prilagođavati grad promjenama klime, demografije itd. i najvažnije: ograničiti i spriječiti uplitanje neukih ali moćnih;
Po Zvonimir Mrkonjiću, našoj civilizaciji je cilj pretvorba materije u energiju. Trenutnom modelu prostornog sređenja Zagreba cilj je pretvorba javne i zelene supstance u privatne betonske kubike.
No, vratimo se vašem pitanju. Donjogradske pasarele ni danas nisu pase, ni Dalmatinska, niti mnogi drugi javni prostori ali uz značajne promjene ciljeva i vizija: puno manje gradnje i puno više sadnje, uz integralno, održivo, kompetentno i suvremeno, makro i mikro planiranje. I zašto ne, uz međunarodnu participaciju, kao 1930-ih.
*Mogilska ulica / foto: Saša Šimpraga
► Dinamov stadion je 1990-ih godina teško devastiran (očajna gradnja odražava se i na Maksimirski perivoj) i nikad dovršen. Danas se zaziva i njegovo rušenje i izgradnja potpuno novog stadiona, a jedna od opcija je ista lokacija, uz koju se nalazi i (bivši) sportsko-rekreacijski centar Svetice. U Lenucijevim vizijama današnje Zvonimirove ulice, koju on radno naziva „Sjajnom ulicom“, ta je ulica imala spajati današnji Trg žrtava fašizma s Maksimirskim parkom i to na način da izlazi točno na ulazni portal parka. Ulica je na taj način i trasirana, izgrađena, osim u svom krajnjem dijelu, od Svetica do Maksimirske tj. preko sjeverozapadnog ugla sportsko-rekreacijskog centra. Nekad je to produženje priječio Sokolski stadion, no sada kad Sveticama predstoji promjena, vidite li mogućnost ili potrebu urbanističke preregulacije koja bi reafirmirala tu izvornu ideju, odnosno što vidite na Sveticama općenito?
Krešimir Ivaniš: Lenuci je današnju Zvonimirovu ulicu nazvao Sjajnom po uzoru na sličnu u Pešti. Njenom istočnom kraku luka tangenta je trebala biti maksimirska Aleja, potez Vidikovac-glavni maksimirski portal. Tu ipak romantičnu ideju demantirali su grandeca i prometni potencijal Zvonimirove: dvosmjerna tramvajska i četverotračna kolna prometnica s obodnim zelenilom i njezin metropolitanski profil i neophodni odvojak prema Borongaju. Zvonimirova s današnjim profilom pred portalom Maksimirskog parka? Ni Sokolski stadion niti Svetice, već intenzivni promet Maksimirske, ugasili su realnost Sjajne ideje. U ukupnosti urbanističkih i inih posrtaja bivših i sadašnje gradske uprave oko stadiona Dinama, nerazumijevanje ideje o ljepoti Sjajne ulice, smatram ipak jednim od benignijih.
Puno ozbiljnija i štetnija su bila lutanja o dislokaciji glavnog gradskog stadiona te traćenje truda, vremena i novaca na natječaje i projekte stadiona na Kajzerici, Jarunu i na Nacionalni stadion. Lutali su, nažalost, uz političare i medije, i autoriteti naše urbanističke i arhitektonske scene. Budućnost stadiona je u kompetenciji, realnosti i odgovornosti izrade i u javnim raspravama verificiranom natječajnom programu, uz osiguranje relevantne međunarodne konkurancije te u korektnoj, međunarodnoj stručnoj javnosti transparentnoj provedbi natječaja i njegovoj primjeni. Sve ovo kada se steknu uvjeti i, treba li naglasiti, uz nemiješanje samozvanih političkih vizionara. Svetice su neodvojiva prostorna ekstenzija kompleksa Dinama, obogaćene dvoranskim plivalištem.
*Nekadašnji Sokolski stadion, arhivska fotografija
► Nakon velike poplave 1964. godine i s obzirom na veliki broj ljudi koji su ostali bez domova, Zagreb je tada pribjegao hitnoj arhitekturi: izgradnji privremenih, montažnih, naselja, poput Novog Retkovca ili naselja s barakama koje su podignute na mjestu nekadašnjeg maksimirskog zabavišta. Na obje lokacije tada podignuti objekti uglavnom postoje i danas, s tim da je prostor nekadašnjeg zabavišta po GUP-u u međuvremenu zaveden kao prostor javnog parka (Z1) tj. kao svojevrsna buduća ekstenzija samog Maksimira. Povijesni park poput Maksimira ne može primiti neke nove, suvremene sadržaje, no sve ono što mu nedostaje, u prvome redu besplatna i stalno dostupna sportsko-rekreacijska infrastruktura, može se nadoknaditi u zonama neposredno uz park, a takva točka je upravo taj prostor između Bukovačke i Prilesja. Kako gledate na tu ideju?
Krešimir Ivaniš: Slažem se s predloženom namjenom, a potreban je mudar program, ekspertan i pošten ocjenjivački sud i provedba. No, nije li sve to ipak previše za očekivati u Zagrebu?
*Maksimir / foto: Saša Šimpraga
► Jedna od karakteristika vladavine gradonačelnika Milana Bandića je i koncesioniranje malih kvartovskih igrališta, koja time postaju uređenija budući da se potom iznajmljuju korisnicima, ali isto tako i nedostupna lokalnim stanovnicima ukoliko nisu spremni platiti da ih koriste. Kako komentirate takvu praksu odnosa prema javnim dobrima, odnosno, kao predsjednik Komisije za sportsko graditeljstvo i okoliš Hrvatskog olimpijskog odbora, koja je u životu grada uloga upravo malih, kvartovskih igrališta, kao sportske i javnozdravstvene infrastrukture?
Krešimir Ivaniš: Kao građanin, ne kao predsjednik Komisije, mislim da je opisano raspolaganje uzurpacija i kriminal.
*Veliki dol / foto: Saša Šimpraga
► U Zagrebu je u planu izgradnja dva nova gradska bazena, Špansko i Dubrava. Za oba su već provedeni i arhitektonsko urbanistički natječaji. Možete li se osvrnuti na odabrane lokacije? Primjerice, u Dubravi je sada određeno da bazen ima biti na bitno manjoj parceli nego je incijalno planirano neposredno uz sportsko-rekreacijski centar Klaka-Grana. Zašto grad sam sebe zakida?
Krešimir Ivaniš: Program je prevažan dio projekta, koncept ili začeće buduće građevine. Na oba primjera programirane su ili nedovoljne površine ili su preveliki kapaciteti građevina. Zanimljivo je da to i autorica programa i ocjenjivački sudovi priznaju kao usputnu primjedbu na prezentaciji radova. Usput, na prezentaciji natječajnih radova za dvoransko plivalište u Dubravi, izostala je rasprava između žirija i sudionika, što je jedinstvena iznimka. Da smo u bajci o Pepeljugi, pa da je parcela staklena cipelica, a nježno stopalce bazen, dobra vila i princ bi sve prilagodili, uskladili i sretno priveli kraju. Ali, eto nismo u bajci pa šepamo: noga lička, a cipela bečka!
► Gredelj je buduće suvremeno središte Zagreba, a njegova središnja uloga i način na koji će se taj potencijal eventualno ispuniti ovisi upravo o kvaliteti i količini javnih prostora koji će to omogućiti. Pritom, novost nije zazivanje velikog novog gradskog parka, značajnije urbane praznine. Taj potencijalni park bi, na neki način, možda ispunio i sve one nedostatke koji danas uvjetuju da se povijesni parkovi Zelene potkove opterećuju neprimjerenim sadržajima. Za sve to mjesta bi moglo biti u novom velikom parku Gredelja. Što vidite na prostoru Gredelja, a osobito kako vidite njegovu zelenu stranu?
Krešimir Ivaniš: Isto to što i vi, dragi Saša!
*Gredelj / foto: nepoznati autor
► Jedan ste od autora rješenja Obale Savke Dabčević Kučar, odnosno sjevernog savskog nasipa između Savskog i Mosta slobode. Taj iskorak na Savu jedan je od najvažnijih za Zagreb, a uz sva ograničenja i incijalne probleme u vrijeme nastanka, to šetalište ostaje i najpopularniji potez na Savi, s tisućama korisnika. Od kad je prvotno uređeno, šetalište se ponešto promijenilo, primjerice stvorena je Aleja skulptura, a na incijativu 1POSTOZAGRAD postavljene su pumpe za besplatnu pitku vodu itd. U smislu poboljšanja, što još vidite za taj prostor danas?
Krešimir Ivaniš: Davnih dana predlagali smo Višnja Ožanić, Zoran Hebar i ja Savsko šetalište na Salonu arhitekture i uspjeli smo, okljaštrenoga, ugurati u realizaciju operativnog plana Vodoprivrede uz pomoć Luje Tropana, koji je uz kipara Ratka Petrića osnivač jedinstvenog u Zagrebu Parka skulptura sa djelima Zvonimira-Ribe Lončarića, Dore Kovačević, Šime Vulasa, Ivana Kožarića, Marije Ujević, Mira Vuce, Ratka Petrića, Branka Ružića, Mladena Mikulina, Stjepana Gračana, Milene Lah, Zlatka Boureka…
Poboljšanje? Udobnije klupe, sanitarije uz ventilacijski sklop bivše Kockice i stube, odavno projektirane na kosini nasipa za ad hoc koncerte ili meditaciju uz rijeku, slične onima uz Most slobode.
*Hendrix / foto: Saša Šimpraga
► Nekakav društveni dogovor što zagrebačke obale Save trebaju biti zapravo ne postoji. I zadnji veliki natječaj nije se odlučio između dvije osnovne koncepcije: one velikoga zelenog prostora uz rijeku i one koja favorizira gustu izgradnju samo u najcentralnijemu dijelu. I bez te odluke neke su intervencije moguće, poželjne. Gdje i kakve?
Krešimir Ivaniš: Potrebno je poznavati činjenice. Intenzitet protoka Save u Zagrebu redovno oscilira 1:67. Nakon izgradnje šest uzvodnih hidrocentrala, u zagrebački aluvij dotiče tek po koje zrnce pijeska i niti jedan jedini šljunak. Erodivna voda bez vučenog nanosa dere dno i snižava kotu vodonosnika, brojke su nepouzdane ali katastrofalne. U cost-benefit dileme Savski parkovi, Grad(nja) na Savi i Sava kao Nijagara, uvrstimo varijable o klimatskim i drugim promjenemauvrstimo varijable o klimatskim i drugim promjenema i ideja Savskih parkova kao poveznica, ne razdjelnica, kao Sava između Zagreba, jedina nudi nadu.
*Sava, pristanište / foto: Saša Šimpraga
► Jedan ste od onih koji su prilikom obnove Trga bana Jelačića 1980-ih zagovarali da Manduševac dobije i pristup besplatnoj pitkoj vodi. To se nije dogodilo i povijesna je česma s obnovom zakinuta za svoju stoljetnu ulogu, dijelom i smisao. Posljednjih godina, porastom komunalnih standarda pa i sukladno europskim direktivama koje idu za što većom dostupnošću besplatne pitke vode u javnim prostorima gradova, incijativa da se Manduševac promijeni na način da dobije i mogućnost konzumacije besplatne pitke vode postaje sve vidljivija. Da je to stvarna potreba na svakodnevoj razini, pa i prilikom masovnih okupljanja, pokazao je i slučaj kada se na nekima od tih događanja (npr. doček reprezentacije) distribuira pitka voda baš u nedostatku pristupa besplatnoj pitkoj vodi na trgu. Suvremeno interpretirana potreba tj. povratak atentične funkcije na autentičnoj lokaciji – onoj koja čak i u gradskim legendama govori o vodi koja se pije – svakako je moguća. Kako bi vi postupili?
Krešimir Ivaniš: Pio bih je čak i ako voda nije iz vrela Manduševac. Takvo je poboljšanje moguće i potrebno.
► Što je po vama urbanistički prioritet Zagreba?
Krešimir Ivaniš: Riješiti sa operative političkog tutorstva neukih i neodgovornih moćnika i njihove infrastrukture.
► Možete li izdvojiti neku točku ili dio Zagreba koji su vam najdraži i reći zašto je tako?
Krešimir Ivaniš: U dječaštvu Nikolićeva šuma, park danas bez pristupa javnosti uz Ured predsjednika i Pantovčak, zatim kruna južnog savskog nasipa i prostor parka Maksimir na kojima sam trčeći s prijateljem, ponekad i sa starijim sinom, izderao 10-ak pari Adidaski, a danas pješačka tura Medulićeva-Srednjoškolsko-Žajina – slastičarna Sršek ili Dom sportova. I naravno, Medvednica, prohodana, proskijana, nikada dostudirana ali planirana u Planu prirodnih posebnosti parka prirode 2000-tih.
Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku
Fotografije: Saša Šimpraga, nepoznati autor
Ostale razgovore Saše Šimprage iz Vizkulturine serije o urbanističkom razvoju Zagreba pročitajte na sljedećim linkovima: Maroje Mrduljaš, Zoran Hebar, Azra Suljić, Borislav Doklestić, Željka Čorak, Ivan Mlinar, Igor Ekštajn, Jesenko Horvat, Zlatko Uzelac, Mario Jukić, Suzana Dobrić Žaja, Nikša Božić, Marijo Spajić, Janko Večerina
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2020.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
