Kako prolazi vrijeme u praznim prostorima? Može li se “uloviti” propuh? Zaustaviti vrijeme? Koliko traje sada? – u radovima i ciklusima suvremene umjetnice Vide Meić nižu se odnosno, da se poslužimo rječnikom bliskim njenom opusu, talože se brojna pitanja koja se tiču vremena i samog procesa opažanja.
Vida Meić rođena je 1991. godine u Čakovcu. Diplomirala je grafiku na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Ines Krasić, s pohvalom Summa Cum Laude, a danas na tom odsjeku radi kao asistentica te pohađa poslijediplomski doktorski studij. Dobitnica je brojnih nagrada, među kojima su nagrada Grafičke zbirke NSK, MSU nagrada, 2. HPB nagrada Salona mladih, Erste Grand Prix i nagrada “Ivan Kožarić”. Samostalno izlaže od 2016. godine, a sudjelovala je na više od trideset skupnih izložbi. Njeni radovi nalaze se u zbirci Muzeja suvremene umjetnosti, u Grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice, u Muzeju Grada Rovinja te u zbirci Erste banke.
Polazišna točka za istraživanje u njezinom stvaralaštvu je promatranje temporalnosti kroz osobnu i univerzalnu prizmu, mrlja joj je osnovni gradivni likovni element, a grafičke tehnike su medij u kojem se osjeća najslobodnije, premda ne i jedine u kojima stvara.
Premda se mrlja smatra jednostavnim vizualnim elementom, nečim što nastaje potencijalno slučajno, ali može biti simbolično i asocijativno, Vida Meić pristupa im analitički, gotovo znanstveno. Kroz njih konstruira proces opažanja i vlastiti likovni jezik koji progovara o osobnom i univerzalnom doživljaju vremena.
Povod za ovaj razgovor bila je njezina nedavna samostalna izložba Present Continuous gdje su se u mraku Galerije 90-60-90 isticali slojevi grafika koji su pozivali da zavirimo u međuprostore, zamislimo se nad tim trenucima „između“.
Što su ti trenuci između te kako izgleda stvaralački proces, Vida Meić ispričala nam je u nastavku.
► Na nedavnoj izložbi Present Continuous u Pogonu, u Galeriji 90-60-90 (o kojoj se na Vizkulturi pisalo ovdje), grafike kao da lebde u zraku, a njihova nanizanost asocira na svojevrsnu vizualnu vremensku lentu. Koja ideja stoji iza rada i kako si došla na ideju takvog postava?
Vida Meić: Iza tog rada stoji moj interes za temporalnost. Temom vremena bavim se od početka doktorskog studija na ALU, od 2023. godine, a kroz ovaj rad pristupila sam joj na intimnijoj razini, polazeći od osobnih pitanja koja me zaokupljaju. Ta pitanja sam željela prenijeti u prostor izložbe, postaviti ih publici i vidjeti na koji način će na njih reagirati.
Rad je dio šireg istraživanja u kojem kroz razgovore s drugim sugovornicima prikupljam različite perspektive o vremenu. Zanima me heterogenost iskustava i načini na koje se ona mogu vizualno artikulirati. Cilj mi je istražiti mogućnosti bilježenja nevizualnog fenomena temporalnosti.
Imala sam mnoštvo pitanja, ali sam ih svela na tri glavna: kako mjeriš razdoblje između sekundi? Kako osjećaš trajanje bez početka i kraja? Doživljavaš li čekanje kao aktivnost ili pauzu? Primarno me zanima stanje između. Kada smo jednostavno u tijeku. U međuvremenu. Zanima me trenutak i njegovo trajanje, ali i čekanje i pauza, ti trenuci kad se naizgled ništa ne događa, ali vrijeme zapravo postaje jako prisutno. Kada smo u tijeku.
Još uvijek nisam provela sva istraživanja, a za razgovor biram sudionike različitih profesija. Razgovarala sam s fizičarem, s matematičarom, razgovarat ću i sa svojim kolegama… Nakon intervjua ponovno vraćam lopticu na sebe, ali s uključenim uvidima svih tih drugih perspektiva.
Iako je u prostoru vidljivo 25 grafika, rad u sebi sadrži ukupno 110 otisaka. Iza svake grafike nalaze se svi njezini probni otisci, malo razmaknuti, tako da se rad nastavlja i iza onoga što vidimo. Ta uslojenost mi je važna jer pokazuje vrijeme kao nešto što se taloži i traje.
Prikazujem jedno trajanje, jednu gestu bez jasnog početka i kraja, bez nekog važnog narativa; važno mi je samo da se odvija, da traje. Cjelinu čine fragmenti, svaka grafika za sebe, a naglasak je na procjepima između njih, na tom prostoru između, gdje se vrijeme zapravo najviše osjeti.
Ideja postava proizašla je i iz samog prostora Pogona, koji mi je bio jako važan za ovu izložbu, i zapravo sam postav zamišljala i prije nego što sam započela s produkcijom radova, što mi se dosad nije dogodilo. Mogućnost prostora da se potpuno zamrači omogućila mi je da na neki način “poništim” prostor, tako da grafike jednostavno postoje same za sebe.
Bilo mi je izuzetno važno da cijeli proces bude izveden u jednom dahu. I sam naslov izložbe, Present Continuous, proizlazi iz tog pristupa, zanima me vrijeme koje se upravo događa, koje je u tijeku.
Motiv je bila jedna gesta nastala u jednom jutru, a već istog popodneva smo jetkali ploče, kao jedan kontinuirani čin. Ovu izložbu ne bih mogla realizirati sama i, naravno, prethodilo joj je višemjesečno planiranje, pomagali su mi kolegica Iva Ćurić i kolega Jakov Pašalić. Večer prije sam s kolegama pripremila ploče, a sljedeći dan sam nanosila vazelin na njih vlastitim tijelom, dok su me kolege pomicali kako bi se sve izvelo u jednom neprekinutom pokretu.
Nakon tog dana, uslijedilo je klasično tiskanje. Duboki tisak je fizički zahtjevan, ali tek u tom procesu dolazim do novih shvaćanja, i ja sam u tom procesu zaista “doma” pa sam bila sasvim opuštena i uživala sam u svakoj sekundi procesa. Iako proces tiskanja traje, svaki fragment, svaka grafika zasebno nastaje u toj sekundi kada je preša pritisne, par minuta nakon što je ideja o varijaciji tona tog otiska nastala u glavi. Ponovno naglašavajući Present Continuous.
► Ova izložba nije prva u kojoj se baviš problematikom vremena. Prošlogodišnja samostalna izložba u Galeriji SC Rezervna soba također se bavila pitanjem vremena i prostora. Tu si se odmaknula od grafike u trodimenzionalni svijet skulpture i objekata.
Vida Meić: Rezervna soba bila je vrlo intimna. Izložba se ticala jedne sobe u mom stanu koja je prazna i nema namjenu. Primijetila sam u razgovoru s drugima da dosta ljudi ima tu neku sobu, treću sobu, rezervnu sobu, malu sobu, viška, onu u kojoj nitko ne boravi i koja na neki način ima izrazito emotivan učinak na nas. Polazeći od praznog prostora, rad propituje njegovu potpunu prazninu te načine na koje se vrijeme u takvom prostoru akumulira i manifestira. Objektima i knjigama umjetnika vizualizira se pokušaj materijalizacije praznine u praznom prostoru.
Bila su izložena dva 3D printana objekta koji izvorno prikazuju rezervnu sobu, u različitim materijalima: prozirnoj plastici i čeliku, pri čemu svaki svojim materijalom naglašava različite aspekte istog motiva. Također sam po sjećanju u glini na različite načine gradila istu tu sobu, promišljajući o odnosu praznog i punog.
Osim objekata, na izložbi je bilo predstavljeno i devet knjiga umjetnika. Prva je nastala u tehnici dubokog tiska, opet u mediju koji mi je najbliži, i to zato što sam uspjela direktno uloviti propuh u toj sobi. Propuh, gotovo nevidljiv, ali fizički osjetilni fenomen, najviše mi je govorio o odnosu praznine i punine. Na cinčanu ploču nanijela sam kolofonij u prahu, izložila ga propuhu u toj sobi koji ga je pomaknuo, a zatim sam ga zapekla vatrom da ga pozicioniram točno u toj fazi. Na temelju te jedne mrlje izvela sam ostalih osam knjiga. U ostalim knjigama digitalnim obradama ulazim u mrlju, tražeći puninu i materiju u praznom.
Rad se razvijao kroz istraživačka pitanja: akumulira li se vrijeme drugačije u praznom prostoru? Postoji li praznina u praznom prostoru? Gdje je vidljiva punina u praznini?
► Odakle taj interes za temu vremena i prikazivanje tako apstraktnog pojma kroz vizualne elemente?
Vida Meić: Krenulo je dosta osobno, kroz razmišljanje o vlastitom biološkom satu i tom neskladu s vanjskim, društveno strukturiranim vremenom. Taj odnos prema vremenu nosi određenu nelagodu, pa i strah, osjećaj da stalno izmiče nekoj jasnoj strukturi.
Počela sam primjećivati koliko je taj subjektivni osjećaj vremena intenzivan i nepovezan s normativnim, u jednom trenutku imam osjećaj da ga imam premalo, da mi izmiče, a već u sljedećem kao da ga ima previše, kao da se rasteže i usporava.
Posebno me počeo zanimati i gubitak tog jasnog protoka vremena, primjerice kod osoba s Alzheimerovom bolešću, gdje se vrijeme raspada, a normativno i subjektivno vrijeme dolaze u snažan raskol. To mi je dodatno otvorilo pitanje koliko je naše subjektivno iskustvo vremena zapravo važno i točno. Iz tog osobnog interesa razvila se potreba da ta stanja pokušam razumjeti i vizualno artikulirati kroz rad.
Pitanja vremena i tema temporalnosti protežu se kroz zadnjih par izložbi, tri samostalne i nekolicinu skupnih, u sklopu kojih postavljam pitanja na koja pokušavam, ne nužno odgovoriti, ali dublje promišljati.
Na samostalnoj izložbi Sediment u Galeriji Šira 2023. godine pitala sam se gdje vidim protok vremena u svojoj blizini i ograničila sam se da to baš bude u mom ateljeu, kao uvod u temu vremena. Pronašla sam nakupine boja na pozadini starih matrica i trajno ih zabilježila otiskivanjem. Dubokotisno otiskivanje na uslojene polupropusne papire omogućilo je iščitavanje svakog sloja zasebno i hvatanje tragova vremena. Osim hvatanja već postojećih sedimenata, također sam ih stvarala. Sabiranjem nagomilanih otpadnih papira, starih grafika, gradim objekte, stiskajući i sumirajući određeno trajanje. S ciljem sagledavanja teme iz različitih pristupa i pogleda, u knjizi umjetnika analiziram detalje i međuodnose slojevitosti stvorenih objekata, koristeći grafičke tehnike, cijanotipiju i fotogrametriju. Za tu sam izložbu koristila različite pristupe temi protoka, taloženja vremena: analiziranjem postojećih nakupina na matricama, stvaranjem sedimentnih slojeva i analiziranjem tih stvorenih objekata u knjigama umjetnika.
U knjizi umjetnika za 9. hrvatsko trijenale grafike (Klovićevi dvori, 2024.) Usporavanje vremena, pokušala sam doslovno vizualno prikazati usporavanje vremena i to mi je bio možda najzanimljiviji od svih radova, omogućilo mi je da se s tom idejom zaista poigravam.
Materijal na temelju kojeg sam radila bile su linoleum ploče iz akt sale ALU na Jabukovcu, s poda prostora u kojem sam studirala. Sumirano vrijeme, zabilježeno s izgrebenog poda, analitički se obrađuje detaljnim promatranjem, razvrstavanjem, filtriranjem i sagledavanjem svakog elementa iz različitih kutova. Ovaj proces donosi nove informacije i perspektive, koje usporavaju proces percepcije tih tragova.
Prvi svezak sastoji se od zasebnih mrlja, izdvojenih iz cjeline, izgrebanih tragova. Drugi svezak predstavlja te iste mrlje pretvorene u 3D objekte, omogućujući detaljnije sagledavanje. U trećem svesku isti prikazi lišeni su suvišnih informacija, nudeći oku odmor. Posljednji svezak vraća nas na početak, uklanjanjem dosad glavnih mrlja, prikazivanjem samo pozadinskih informacija.
Kad me kustosica NNMU-a, Marta Radman, pozvala na sudjelovanje u izložbi Od Y do Z: Gradilište nove generacije, posebno me privukao trezor u prostoru bivše banke u Oktogonu, pa sam odlučila napraviti novi rad Odgoda.
Iako mi taj prostor nije bio emotivno blizak, prepoznala sam poveznicu s konceptom Rezervne sobe. U trezoru je mikroklima toliko kontrolirana da se čini kao da unutra nema vremena, nema vlage ni prašine, temperatura je stabilna. U tom smislu, vrijeme je ondje na neki način odgođeno.
Reagirala sam na papire iz svog ateljea koji su ostali u kadi i popljesnivili i unijela u trezor ono što je zapravo zabranjeno. Tri knjige, obložene baršunom i izložene na izvornoj baršunastoj polici, sadrže plijesan.
Jedna knjiga sadrži stvarnu plijesan, nastalu nemarom tijekom grafičkog procesa, dok druge dvije kroz digitalnu obradu prikazuju plijesan s odgodom. U uvjetima trezora, gdje su temperatura i vlaga stabilne, prirodni procesi propadanja i rasta su suspendirani.
U tom “zaustavljenom” vremenu plijesan se ne pojavljuje linearno, nego s odgodom — kao pogreška u sustavu, kao glitch.
► Gledajući presjek tih ciklusa i izložbi, čini se kao da se zapravo nastavljaju jedni na druge. Premda se ne radi uvijek o istoj tehnici, naizgled se provlači isti motiv – mrlje. Zašto baš mrlje kao nositelj nekog likovnog značenja?
Vida Meić: Na prvu se možda čini da se provlače mrlje, ali mrlja je zapravo element kroz koji razmišljam. O kojoj god temi da trenutno promišljam, uvijek to vizualiziram kroz apstraktne mase. Osobito kada razmišljam o vremenu – doživljavam ga kao neku masu koja se sažima, proteže, razvlači, koja je ljepljiva, vodena… Mrlje su zanimljive jer su jednostavni likovni elementi, a ja sam oduvijek tražila neko savršenstvo odnosa likovnih elemenata, čak i u slučajnim greškama. I u stvarnosti oko sebe tražila sam taj odnos boje, linije i plohe, a to sam nastavila razvijati kroz grafiku.
Izražavam se kroz različite tehnike – tehnika je posljedica same ideje. Zato sam se na prošlim izložbama odmaknula od grafike u keramiku, objekte od papira i knjige umjetnika. No, kao što je mrlja način na koji promišljam, grafika je medij kroz koji najlakše mislim, jer mi je proces blizak i kroz njega najjednostavnije dolazim do novih uvida.
► Spomenula si neke suradnike i studente pa je red da se dotaknemo i toga. Diplomirala si grafiku u klasi prof. Ines Krasić na Nastavničkom odsjeku na Akademiji likovnih umjetnosti. Na tom si odsjeku trenutno na doktorskom studiju te radiš i kao asistentica. Koji su tvoji dojmovi studija, što se nadaš da će od tebe dobiti tvoji studenti? Kakav utjecaj rad sa studentima ima na tebe?
Vida Meić: Studiranje na Akademiji bilo mi je jedno od najljepših razdoblja u životu. Imali smo posebnu generaciju i dalje smo svi bliski. To je jedan poseban svemir u kojem si nekoliko godina potpuno uronjen u likovnost.
Prije nego što sam počela raditi na Akademiji, bavila sam se poslovima koji su bili više birokratski i tada kao da se stalno “pališ i gasiš” u glavi. Ovdje je drugačije, kroz rad i razgovore sa studentima i kolegama imaš mogućnost biti u tome kontinuirano.
U radu sa studentima želim da idu malo dalje od onoga što im je trenutno poznato. Puno razmišljam o tome kako im pristupiti i kako im omogućiti prostor za razvoj. Rad sa studentima snažno utječe i na mene, kroz taj odnos stalno preispitujem vlastite procese i načine rada. Ta razmjena mi je jako vrijedna jer me drži otvorenom i aktivnom unutar vlastite prakse. Trenutno mi je najvažnije da zadrže entuzijazam i da vjeruju u proces.
► Kao mlada umjetnica osvojila si i brojne nagrade: na Salonu mladih 2018. Stručno vijeće MSU-a dodijelilo ti je nagradu koja je uključivala samostalnu izložbu Struktura mrlja u Muzeju. Moramo spomenuti i nagradu Grafičke zbirke NSK, 2. HPB nagradu Salona mladih, Erste Grand Prix, nagradu “Ivan Kožarić” i Rektorovu nagradu… Što takve nagrade znače za tebe kao (mladu) umjetnicu? Utječu li one na razvoj karijere i neke nove mogućnosti? Može li se danas živjeti od umjetnosti?
Vida Meić: Nastaviti se baviti umjetnošću nakon Akademije nije jednostavno, pogotovo ako nemaš osigurane tehničke i financijske uvjete. Postoji ta unutarnja potreba za radom, ali paralelno moraš i živjeti, raditi i snalaziti se.
Sjećam se svoje prve nagrade, Erste Grand Prixa. To je bio prvi trenutak kada sam pomislila: “ok, ovo ima smisla”. U tom smislu, nagrade su važne jer ti daju neku vrstu potvrde i podrške, pogotovo na početku.
Osim toga, konkretno pomažu jer često uključuju financijska sredstva ili nove prilike za izlaganje, što direktno utječe na mogućnost daljnje produkcije radova. A taj kontinuitet je ključan.
Odmah nakon završetka Akademije zaposlila sam se, jer mi je bilo teško zamisliti da živim isključivo od umjetnosti. Zato sam danas posebno zahvalna što radim na Akademiji, jer mi taj posao omogućuje dovoljno vremena za vlastito stvaralaštvo.
► Osim izlaganja, kao autoricu te možemo susresti i u izdavaštvu – s Ivanom Jozićem objavila si knjigu Šaptanje bankomatima. Možeš li nam reći nešto više o toj suradnji? Kako je do nje došlo?
Vida Meić: Često radim projekte sa strane koji mi služe kao svojevrsni izazovi, postavljaju mi određene okvire, zadatke i parametre kojih se moram držati, i upravo mi je to zanimljivo jer me izbacuje iz uobičajenog načina rada.
Ivan i ja smo se upoznali kroz jedan raniji umjetnički projekt, brzo smo se povezali i ostali bliski, pa je iz toga prirodno došla ideja za suradnju na knjizi Šaptanje bankomatima i druge nježnosti. Na tom projektu radili smo više od šest godina, bez jasne predodžbe kamo će nas točno odvesti.
Zanimalo nas je što se događa kada se susretnu dvije različite umjetničke prakse, bio nam je važan odnos između teksta i likovnih elemenata, bez unaprijed zadanog rezultata. Upravo ta otvorenost i dugotrajnost procesa bile su nam ključne, ali i najzahtjevnije. Takvi projekti su mi važni jer me pomiču iz vlastitih okvira i otvaraju drugačije načine razmišljanja.
► Nakon nedavne izložbe, jesu li se slegli dojmovi, kakvi su ti daljnji planovi?
Vida Meić: U planu je trenutno samo doktorski i da sljedeće godine uspijem realizirati novu doktorsku izložbu. Dosta je intenzivno razdoblje, s obzirom na to da sam dvije godine zaredom imala samostalne izložbe i sad već počinje razmišljanje o novoj izložbi za iduću godinu. Nadam se da će me proces u koji se sad upuštam s drugim sugovornicima odvesti još dalje u tom istraživanju, iako zasad još ne znam gdje i kako će to izgledati.
Portreti: Luka Pešun
