U kontekstu kulture grada Zagreba, temeljita konstrukcijska obnova nije potrebna samo zgradama umjetničkih muzeja i galerijskih prostora. Kulturni sektor, kojim i dalje dominiraju tržišno-nacionalističke politike, još je od tranzicijskih ‘90-ih godina prošlog stoljeća na državnoj razini sustavno zanemarivan, a na životu ga održavaju prekarni kulturni radnici i umjetnici, koji i sami većinu vremena financijski jedva preživljavaju. Kultura i umjetnost, kao i većina toga u našoj zemlji, konstantno se nalaze u, kako to Milena Dragićević Šešić i Sanjin Dragojević u svojoj knjizi o menadžmentu kulture nazivaju – turbulentnim vremenima. Iako se činilo teško zamislivim, dolaskom pandemije i dvaju potresa 2020. godine, vremena su postala još turbulentnija.
Zagreb je posljednjih pet godina obilježilo, više ili manje uspješno, saniranje na svim frontama; između ostalog i višedesetljetnog infrastrukturnog, financijskog i upravljačkog zapuštanja kulture te pripadajućih joj fizičkih prostora. Iako se problem nedostatka, ili bolje rečeno nepostojanja fizičkih prostora za kulturne svrhe najviše veže uz nezavisnu kulturu i njene organizacije civilnog društva, uslijed oštećenja izazvanih snažnim potresima, ovaj su se put u beskućništvu našle i brojne gradske i državne kulturne ustanove, od ukupno 207 oštećenih objekata različite namjene koji su u vlasništvu Grada Zagreba. Jedna od još uvijek izmještenih gradskih kulturnih intstitucija je i Umjetnički paviljon, čija je zgrada na Trgu kralja Tomislava od 2020. godine zatvorena za posjetitelje. Unatoč činjenici da je zgrada Paviljona u potresima prošla čak relativno dobro i krovna metalno-staklena konstrukcija nekim čudom nije stradala, druga znatna oštećenja učinila su je neadekvatnom za bilo kakvu djelatnost. Naime, pojedini su zidovi zgrade bili raspucani, vijenac krova na južnoj strani je puknuo, ugrožena su bila sva četiri krovna tornjića, a u interijeru gotovo da nije bilo dijela bez oštećenja. Iako se završetak obnove inicijalno očekivao 2024. godine, zbog trakavičastih birokratskih procesa koji se sastoje od niza potrebnih natječaja, javnih nabava, izrada projektnih dokumentacija itd., a potom i same provedbe konstrukcijske i cjelovite obnove, Paviljon će novu izložbu u svom matičnom prostoru otvoriti na jesen 2026. Novoobnovljeni će se prostor sastojati od izložbenog dijela sastavljenog od dva kontrastna interijera u zapadnom krilu i središnjem dijelu suterena. To razizemlje, koje je ‘90-ih godina 20. stoljeća bilo u funkciji restorana, nanovo će služiti odvijanju programa, kao i svakodnevnom okupljanju posjetitelja, a lani ga je javnost mogla posjetiti kao mjesto radnje glavne izložbe 59. zagrebačkog salona arhitekture i urbanizma (više ovdje).
Kao prvu prilagodbu kulturnog programa novonastalim uvjetima, ciklus postavljanja radova suvremenih hrvatskih umjetnika ispred zgrade nazvan Umjetnost ispred umjetničkog paviljona pokrenula je prethodna ravnateljica Paviljona Jasminka Poklečki Stošić. Bio je to jedan manji konceptualni iskorak u, još uvijek poprilično izložbeno tradicionalnom i pomalo salonskom programu Paviljona, čiji se fokus nije previše odmicao od povijesnih i opusnih pregleda hrvatske, uglavnom, moderne umjetnosti i njenih velikana (uz pokoju grupnu izložbu velikanki) – program kakav se od jednog historicističkog izložbenog prostora najčešće i očekuje, a kakav je Poklečki Stošić, nakon kustoskog rada u Klovićevim dvorima, uspješno i provodila. U srpnju 2022. godine, mjesto ravnateljice preuzela je povjesničarka umjetnosti i kustosica Irena Bekić čiji se program ne prilagođava, nego upravo proizlazi iz situacije dugotrajne privremenosti, kao i povijesti i izvorne prirode same građevine Paviljona. Osim u virtualnom prostoru, Paviljon se tako privremeno nastanio u povremenim izložbama u Etnografskom, Tehničkom i Arheološkom muzeju, Kulturnom centru KIC i Galeriji Forum, Vranyczanyjevoj palači u Berislavićevoj ulici, prostorima Društva arhitekata Zagreb/Udruženja hrvatskih arhitekata, javnom gradskom prostoru, kao i heterotopijskim interijerima grada poput paviljona Botaničkog vrta i stana u Tomašićevoj 12. Bekić i njen tim kustosica izmještenost pritom nisu shvaćale isključivo kao logistički problem, nego kao mogućnost drugačijeg institucionalnog djelovanja — eksperimentalnijeg, kolaborativnijeg i osjetljivijeg na kontekst u kojem se odvija. Razgovor s ravnateljicom Irenom Bekić i jednom od kustosica, povjesničarkom umjetnosti Ivanom Meštrov, otkriva na koji se način propitivanje reprezentativnosti, kako arhitektonske, tako i institucionalne, nastavlja kroz produkcijski zahtjevne, ali značenjski produktivne projekte i kako izvanredne okolnosti iskoristiti za dugoročne transformacije, a ne samo privremena rješenja.
► S obzirom da se cjelovita obnova Paviljona značajno odužila, što ste od zamišljenog programa uspjeli realizirati, a koji su se projekti rodili iz novonastale situacije? Kako ste joj pristupili u konceptualnom smislu?
Irena Bekić: Cjelovita i energetska obnova Paviljona pokrenuta je kao postpotresna obnova. Kada sam 2022. godine prijavljivala četverogorišnji program, nisam očekivala da će se ona produžiti na trajanje cijelog mandata. No, kada pogledam unatrag, moj je program u potpunosti realiziran, iako se odvijao u neočekivanim okolnostima i na drugim lokacijama. Novi kontekst naglasio je neke aspekte koji isprva nisu bili vidljivi, aktivirali su se neki značenjski slojevi koji bi u prostoru Paviljona bili drukčije artikulirani. No, pitanja koja su otpočetka bila upisana u program ostala su nepromijenjena; kako promišljati instituciju kao infrastrukturu, kako institucionalno djelovati u vremenu hitnosti i permanentne krize te normaliziranog nasilja i društvene neravnopravnosti? Drugim riječima, kako i kojim metodama raditi izložbe politički, feministički, kritički, te kako graditi kritički muzej?
Djelovati izmještajući se iz reprezentativnog u alternativne prostore, produkcijski je i organizacijski vrlo zahtjevno. No, s druge strane, ono nam je, po logici rubnih pozicija u strukturi, olakšalo put u eksperiment. Naime, reprezentativni prostori čvršće su kodirani; nose sa sobom određena očekivanja i institucionalnu reputaciju koju želimo zadržati, ali pritom redefinirati njezine osnove i inovirati mogućnosti djelovanja. To su transformacije koje se ne mogu dogoditi preko noći. U tom smo smislu ovo međustanje u kojem smo se zatekli, iskoristili za istaraživanje novih kustoskih postupaka i pristupa instituciji kao u, primjerice, spomenutom izložbenom projektu Tko je Elsa Fluid, to se zna – izložba u sekvencama, koji smo kustosica Ivana Meštrov i ja osmišljavale za galeriju u Jurišićevoj ulici. Ta galerija također, zbog postpotresne obnove, još uvijek nije adaptirana, stoga je projekt bio prebačen u privremeni prostor u Tomašićevoj 12 i paviljon Botaničkog vrta. Istraživao je fluidne identitete, mogućnosti relacija i nastanjivanja svijeta koji više nije dominantno ljudski i čiji gabariti i konfiguracije nisu nužno odredive poznatim definicijama. Zahvalna sam umjetnicama Nicole Hewitt i Sandri Sterle te umjetniku Silviju Vujičiću što su bili spremni zajedno s nama ući u taj eksperiment.
Ivana Meštrov: Sa sviješću o novim uvjetima produkcije i prostornim ograničenjima, koji su ovdje shvaćeni kao mogućnost drugačijeg načina institucionalnog djelovanja, uspostavljene su tri jasne programske linije djelovanja za vrijeme Ireninog mandata: Izložbeni i diskurzivni programi u izmještanju; višegodišnji projekt Slučaj Paviljon koji nudi nove vizije konteksta Umjetničkog paviljona kroz alate umjetničke produkcije i kustoskog istraživanja, te projekt izložbe u sekvencama Tko je Elsa Fluid, to se zna, prvotno mišljen za novu galeriju Umjetničkog paviljona na čekanju u Jurišićevoj 1a. Slučaj Paviljon i Elsu razvijamo zajedno, dok sam Izmještanjima pridonijela 2024. godine jednom skupnom izložbenom koncepcijom, Što bi nam priroda rekla kad bismo postavili prava pitanja u Galeriji Forum.
Možda je bitno pridodati da je Elsa Fluid kao kustoski koncept bila derivirana iz genius locija, točnije, davne memorije tog prostora u Jurišićevoj. Radi se o kući ljekarnika Eugena Fellera, izumitelja fantastičnog eliksira Elsa Fluid, na čijem se uglu nalazila dvometarska replika bočice koja je obilježila urbanu vizuru Zagreba početkom 20. stoljeća, sve do purifikacije zgrade 1930-ih. Naslov Tko je Elsa Fluid, to se zna, parafraza je Fellerovog reklamnog slogana i pretvara tu zamišljenu osobnost, povijesnu reminiscenciju, prostor ili predmet u jedinu moguću soluciju – fluidnu konfiguraciju premještajućih identiteta pri čemu ona može biti stvarni lik, predmet, alegorija, mentalni sklop, susjedstvo, ljudska ili neka druga vrsta, misao, tlapnja, umjetnost ili otrov. Pojedine sekvence projekta Else činili su sjajni umjetnički koncepti – Vremeplovke zona 01 Nicole Hewitt u suradnji s Ivanom Slipčevićem; Izvan planeta Sandre Sterle u suradnji s Willom Linnom i Hrvojem Pelicarićem; Nokturno Silvija Vujičića – koji su, kao naglašeno kolektivno autorsko djelovanje, bili zamišljeni da kroz duži vremenski period nastanjuju prostor u formi studija ili laboratorija te se razvijaju u formi različitih performativnih aktivnosti ili kroz samo bivanje. Elsu, nadam se, u budućnosti čekaju neke nove konceptualne iteracije i moguće prostorne stabilizacije, a njezino potencijalno prisutstvo zasada signalizira izlog u Jurišićevoj 1a koji, otvorenog ka ulici, koristimo kao prostor proširene komunikacije o izložbenim aktualnostima Umjetničkog paviljona. Njegov dizajn, kao i dizajn sveukupnih vizualnih komunikacija Paviljona, potpisuje Rafaela Dražić. Svakako zavirite u njega kad užurbano prolazite tom kucavicom grada.
► Završetak obnove konačno se približava kraju – kako sada, nakon dugih pet godina, doživljavate cijelo to izmješteno iskustvo?
Irena Bekić: Dvadeset i pet godina vodila sam i definirala program Galerije Prozori, jedne od važnih i vrlo živih galerija u Zagrebu, respektirajući njezin smještaj u knjižnici i gustu mrežu odnosa koji su iz toga proizlazili. Iskustvo kontekstualnog promišljanja i rada u galerijski netipičnim uvjetima svakako mi je olakšalo snalaženje i u ovoj situaciji. Privremena naseljavanja različitih prostora uključuju pomake na svim razinama – organizacijski, produkcijski i značenjski. Uzbudljivo je pratiti kako se radovi rastvaraju na novi način, kontekstualizirajući se prostorom u koji su smješteni. Primjerice, izložbu Šest uzoraka katastrofe, koju sam kurirala s kustosicom i umjetnicom Dušicom Dražić iz Antwerpena i koja je uključila radove međunarodnih umjetnika Hannesa Boecka, Marjolijn Dijkman, Jassema Hindija & Sine Seifeea, Davora Konjikušića, Ane Torfs i devetnaestostoljetne slikarice Mine Bachmann, planirali smo postaviti u Hrvatskom državnom arhivu na Marulićevom trgu. Izložba je govorila o ekstraktivističkim politikama te smo u predivnom interijeru Hrvatskog državnog arhiva htjele fokus staviti na reprezentacijske, estetske i taktilne aspekte materijala kao vidljive otiske ljudskih intervencija u prirodu i naglasiti aproprijaciju arhiva kao metode koju prisvajaju svi uključeni radovi. Dogovor s Hrvatskim državnim arhivom na koncu je propao pa smo izložbu postavile u Etnografskom muzeju gdje se rastvorila na nešto drukčiji način. Ondje smo se, naime, nadovezale na izvrsni postav izložbe Putnici, autorice Marije Živković, kustosice Etnografskog muzeja, koja propituje okolnosti nastanka Zbirke izvaneuropskih kultura. Svoju smo izložbu sagledale kao intervenciju u muzej s fokusom na ekstraktivizam, političke hegemonije i ekološke katastrofe kao posljedice kolonijalnih politika, a međusobno su se nadopunjavale ispisujući povijesne transverzale. U skladu s time smo radili i zajednička vodstva. Na sličan smo način intervenirali i u Arheološki muzej s još uvijek aktualnom izložbom irske umjetnice Dorothy Cross pod nazivom Kinship/Srodstvo, kustosice Leonide Kovač. Ondje smo se smjestili na treći kat između prapovijesne i egipatske zbirke govoreći ponovno o dubokim vezama između suvremenosti i povijesti, kao i geološkog i biološkog vremena. Centralni je rad izložbe film Kinship – Home, video esej o višegodišnjem umjetničinom nastojanju da mumificirano tijelo drevnog Egipćanina, koje je bilo u vlasništvu Sveučilišta u Corku, vrati doma, u Kairo. Gestom povratka tijela pokojnika tamo gdje su mu pljačkaši i trgovci antikvitetima oskvrnuli grob, kako naglašava Leonida Kovač, Dorothy Cross ukazuje na povijest kolonijalizma utkanu u kulturnu povijest Zapada, te ujedno odaje počast tisućama izbjeglica kojima danas Sredozemno more postaje grobnica. Začudno je kako se neki Dorothyni radovi s izložbe repliciraju u artefaktima u postavu Arheološkog muzeja, ali isto tako i kako se nadovezuje na priču iz Etnografskog. Ta povezivanja nisu slučajna. Naprotiv, naša namjera i jest povezati projekte unutar cjelokupnog programa kao stalno tkanje, nadopunjavanje, prisjećanje, propitivanje. Na taj način gradimo strukturu povezanih struktura što omogućuje da se događaji i fenomeni kojima se bavimo višestruko sagledavaju, da se istražuju kontinuiteti i rupture unutar njih, usprkos uspostavljenim taksonomijama, disciplinama, medijima i normama. Taj pristup blizak je pojmu konstelacija Waltera Benjamina na koji Claire Bishop u knjizi Radikalna muzeologija poziva kao na politizirano ponovno ispisivanje povijesti, a što je, kako kaže, u suštini, kustoski čin. Želimo pokazati da je muzej agonistički prostor. Iako nemamo zbirku i stalni postav, privremenim izložbama pristupamo na način na koji bismo radili sa zbirkom vodeći se idejom kritičkog muzeja.
Ivana Meštrov: Meni je na ovo pitanje složenije odgovoriti jer sam se formalno pridružila timu Paviljona u lipnju 2025., iako s institucijom surađujem još od lipnja 2023. godine. No, možda upravo zbog toga mogu pružiti makro-mikro pogled. I prije naše službene suradnje, s moje dvostruke pozicije vanjskog promatrača i unutarnjeg kustoskog djelovanja, bila mi je bliska Irenina mrežna i točkasta organizacija događanja koja instituciju Paviljona gradi kroz koncept izmještanja te posljedična uspostava drugačijih koordinata prisnosti s gradom, u kojem Paviljon djeluje već 127 godina. Ne zaboravimo, uz to što je seismograf umjetničkih i društvenih zbivanja u posljednjih sto godina, Paviljon je i jedna od rado biranih gradskih vizura, prava gradska razglednica. Privremeno odsustvo tog značenjski određenog i fiksnog prostornog hardwarea, kao i činjenica da Paviljon ne skrbi ni o kakvoj kolekciji, pospješili su eksperiment i iskušavanje različitih izložbenih i diskurzivnih formata, te kritički odmak od reprezentantivnog, ali i rasterećenije hvatanje u koštac s njim. Smatram to izuzetno dragocjenim, ne samo za instituciju, nego i širu umjetničku scenu jer mijenja, barem u sitnom postotku, percepciju onoga što institucija predstavlja izvana, kao i njezinu samopercepciju. Volim misliti da ju čini pristupačnijom za sve uključene. Princip efemeralnog i procesualnog, kojem nas je navelo postpotresno vrijeme, zapravo je samo načelno u opreci s klasičnim institucionalnim funkcioniranjem jer ono isto tako zaslužuje novi vjetar u leđa u 21. stoljeću, zar ne? I koliko god bilo izazovno sve što je donijelo postpotresno vrijeme, ono je također otvorilo prostor za zanimljive rekonfiguracije praksi solidarnosti i nužne pomake na zagrebačkoj institucionalnoj kulturnoj sceni. Bit će zanimljivo pratiti rezultate tih promjena kada se sve institucije vrate svojim matičnim kućama i ponovno uspostave standardne prostorne i organizacijske strukture. Hoće li to biti moguće na isti način kao prije? Naravno, nuspojave takvih načina fukcioniranja, osim složenih internih transformacija i potrebe za ojačavajem institucionalnih kapaciteta, uključuju i detalje poput izostavljanja pripisivanja određenih izložbi Paviljonu u medijskom izvještavanju zbog čega se one pripisuju prostorima koji ga ugoste. No, nije ni to najgore – svi su ti prostori odlični domaćini koji dodatno obogaćuju izložbeni sadržaj. U današnjem ubrzanom protoku informacija, teško je i popratiti sve naše aktivnosti. Primjerice, Umjetnički paviljon trenutno ima otvorene tri odlične izložbe u tri različita prostora – Oktogonu NMMU-a [Nacionalni muzej moderne umjetnosti], Muzeju grada Zagreba i zagrebačkom Arheološkom muzeju.
► Kako je protekla sama potraga za alternativnim prostorima?
Irena Bekić: Malo je dostupnih prostora, a puno je nas kojima prostor treba. Našli smo se u situacijama u kojima su nam već dogovoreni prostori bili otkazani neposredno pred izložbu. Jedna od najdramatičnijih situacija bila je vezana uz izložbu suvremenih korejskih umjetnika Ghost Dancer. Raditi međunarodnu izložbu u takvim uvjetima vrlo je stresno, ali zahvaljujući povjerenju rumunjsko-korejske kustosice Ance Verone Mihuleţ – Kim, s kojom sam surađivala i ranije, uspjeli smo tu izložbu realizirati. Njezina dvostruka pripadnost ovim kulturnim sredinama te poznavanje korejskog i rumnjskog mentaliteta, kao i razumijevanje naših okolnosti, pokazala se kao taktička baza za pregovaranje s korejskim umjetnicima i umjetnicama od kojih su neki, zbog problema s prostorom, htjeli od izložbe odustati. Uvjeti u kojima mi radimo njima su doslovno nezamislivi. Derutni prostori s tragovima bivših namjena i političkih sistema koje mi volimo umjetnički prisvojiti, njima su, u izložbenom smislu, neprihvatljivi, čak i ako se izložba bavi upravo odnosom između tijela i arhitekture. Izložbu smo na kraju postavili u Vranyczanyjevoj palači u Berislavićevoj, u Hrvatskom inženjerskom savezu. Jako sam zahvalna tadašnjem predsjedniku uprave, nažalost prerano preminulom gospodinu Zdravku Jurčecu, što nam je izišao u susret, iako je i ta zgrada upravo ulazila u obnovu. Upravo su takvi individualni napori i entuzijazam, koji su se u ovim situacijama dogodili, pokrenuli nove prijateljske prakse kao ključne oblike umrežavanja na lokalnoj sceni. Korejske umjetnice i umjetnici Ayoung Kim, Saem Lee, Seunghyun Moon, Soyoung Chung, Suk Kuhn Oh, Sunmin Park i Tae Kyun Kim aka LESS na kraju su bili vrlo zadovoljni izložbom. Soyoung Chung, koja je došla na otvorenje, bila je fascinirana heterotopijskim karakterom prostora, istovremenim postojanjem različitih vremenskih, stilskih i političkih slojeva. Za svoju site specific instalaciju,kojom je govorila o vlastitoj migrantskoj biografiji, koristila je upravo zatečeni inventar. Rado spominjem da je video rad Delivery dancer jedne od trenutno najprominentnijih korejskih umjetnica, Ayoung Kim, gotovo istovremeno prikazan i u okviru naše izložbe i u njujorškoj MoMA-i te Muzeju suvremene umjetnosti Hamburger Bahnhof u Berlinu, što govori da je program Umjetničkog paviljona – čak i u ovim teškim uvjetima – i međunarodno relevantan.
Ivana Meštrov: Ja se mogu osvrnuti na iskustvo projekata unutar kojih sam bila uključena, poput nedavne izložbe Antonija Krasnik, prva hrvatska dizajnerica: skica za portret u Oktogonu. Ta potraga nije bila nimalo laka jer smo, zbog same tipologije izložbe i činjenice da se radi o izlošcima s početka 1900-ih, morali pronaći prostor koji zadovoljava osnovne muzejske uvjete. Osim toga, bilo nam je važno da taj predmetni korpus dobije prostor koji ga i značenjski nadopunjuje i reaktualizira te smješta u središte pažnje. Prezentirati opus ove značajne dizajnerice s prijelaza 19. u 20. stoljeće, koji je nedovoljno poznat i nevidljiv van vrlo uske stručne publike, ne bi imalo smisla u prostoru koji nije uočljiv. Izložba je od početka bila zamišljena kao salon ili studio, slijedeći postavke same autorice koja je, u duhu tadašnje umjetničke klime secesije, Beča i Gesamtkustwerka, promišljala pojam izložbenog prostora, postavljajući svoje radove kao integralnu cjelinu u kojoj se miješaju život i umjetnost — dizajn, slikarstvo, predmet, prostor izlaganja i njegova svakodnevna funkcija. Taj je pristup i rodno kritički prisvojila, afirmirajući svoju poziciju autorice u vremenu kada su žene tek počele dobivati ravnopravnost u obrazovanju, a uratci su im nerijetko bili atribuirani muškim kolegama, posebice u edukativom kontekstu izlaganja. Ne zaboravimo i da je salon, ne sagledavan isključivo kroz izložbenu povijest, nego i kroz društveno-kulturnu historiografiju, kroz 19. stoljeće bio prostorom društveno-političke aktivnosti ženskih subjekata, iako ne bez ambivalentnosti. Dakle, došlo je do duple afirmacije. Sjajan je spoj ostvaren u prostoru Oktogona, odnosno prostoru nekadašnje Prve hrvatske štedionice koja je izgrađena između 1898. i 1900. godine, a odnedavno pod upravom NMMU-a. Historijske transverzale te podudarnost genealogije Oktogona s genealogijom Umjetničkog paviljona, ali i biografijom autorice koja je i sama 1902. godine, na vrhuncu svog kreativnog rada, izlagala u Paviljonu, bili su dodatni izazov i poticaj za izložbu upravo u Oktogonu. Uz sadržajan, autorski pečat Jasne Galjer, zanimljivu reaktualizaciju unutar izložbenog prostora i postava dale su i dizajnerice mlađih generacija, Nina Bačun iz dizajnerskog kolektiva Oaza te Andreja Lovreković iz dizajnersko-istraživačkog kolektiva DISKO, uz ambijentalni zvučni pejzaž Andra Giunia. Druga iskustva uključuju suradnju s Kulturnim centrom KIC i pripadajućom Galerijom Forum u kojoj je Umjetnički paviljon, od Irenina dolaska, kontinuirano provodio diskurzivni program Krajolici simultanih vremena: o memorijskim praksama u suvremenoj umjetosti u suradnji s povjesničarkom umjetnosti i teoretičarkom Leonidom Kovač. Izložba Što bi nam priroda rekla kad bismo postavili prava pitanja ocrtavala je tako kontinuitet u našoj suradnji. Radionice u sklopu europskog projekta Landing zones otvorile su pak nove srodnosti i suradnje s Društvom arhitekata Zagreb, koje smo nastavile održavanjem studijskog dana u njihovom prostoru sredinom prosinca 2025., povodom 127. rođendana Paviljona. Svaki od tih prostora, kao i blizina našeg privremenog ureda u okolici Trga bana Josipa Jelačića, olakšava logistiku u izmještenosti koja je već sama po sebi vrlo zahtjevna.
► Irena, prilikom šetnje Umjetničkim paviljonom u sklopu Open House Zagreb festivala naglasili ste: “U današnjem nesigurnom i fluidnom vremenu, skretanje pozornosti na dvojnost strukturno i povijesno sadržanu u Paviljonu i aktiviranje tog principa kroz program koji radimo, ali i ovakve šetnje, čini nam se dijelom profesionalne odgovornosti.” Možete li malo detaljnije pojasniti na koji ste način aktivirali spomenuti princip kroz program i što je to točno obuhvaćalo?
Irena Bekić: Umjetnički paviljon u Zagrebu etablirao se kroz različite razine reprezentativnosti; od markantne urbanističke pozicije, preko unutrašnjeg dekora i simboličkog mjesta u narativu o srednjeeuropskom identitetu, do povijesti izložbi koja je čvrsto povezana i isprepletena s poviješću naše moderne umjetnosti. No, isto tako je to montažna zgrada, napravljena za milenijsku izložbu u Budimpešti i dovezena vlakom u Zagreb. Inherentno privremena zgrada opremljena štuko dekorom – gipsom, slamom i pozlatom – prometnula se u simbol kulturne postojanosti. Ta nam dvojnost daje temelj za razmišljanje o reprezentativnosti kao skliskom području. Treba biti svjestan da je reprezentativnost, kao forma medijacije, definirana na dominantnim pozicijama društvene strukture kako bi održala ideju o monolitnosti sistema, ispuštajući sve ono što zamišljenu i žuđenu homogenost može narušiti. To je hegemonijski princip koji vrijedi za mikropolitike jednako kao i za makropolitike. Zato ju je važno dekonstruirati, istražiti na čemu počiva reprezentativna slika koja nam se nudi i koja su mjesta ispuštena, postavljati pitanja, istražiti druge oblike predstavljanja i produkcijske uvjete, te načine umrežavanja, suradnje i uključivanja. Samo tako možemo postaviti temelje za nove naracije i metodologije, novo imaginiranje institucije, ne perpetuirajući matricu društvenih asimetrija. Taj je zahtjev inherentan programu Umjetničkog paviljona, a ujedno je i polazište višegodišnjeg umjetničko-istraživačkog programa Slučaj paviljon koji umjetničkim metodama nastoji istražiti složeni kontekst njegovih povijesnih, umjetničkih, arhitektonskih i političkih aspekata. Namjera nam je bila propitati mogućnosti intervencije u sistem znanja te istražiti ulogu senzornih aspekata, imaginacije i spekulacije u njegovom stvaranju. Jezgru projekta čine umjetnička istraživanja s produkcijama Božene Končić Badurine, Nine Kurtele, Ane Kuzmanić, Tonija Meštrovića i Lane Stojićević, dok su u prvoj godini istraživanja sudjelovali i arhitekti Miranda Veljačić i Dinko Peračić, a kustoski ga potpisujemo Ivana Meštrov i ja. Dio projekta čine i serije predavanja, čitanja i izlaganja koja teorijski potkrepljuju pitanja i fenomene kojima se bavimo – od restauracijskih zahvata na građevini do pitanja alegorije i ideologije, teorijskih i metodoloških aspekata umjetničkih istraživanja, te feminističkih pristupa u kuriranju i gradnji arhiva
► Kako će izgledati unutrašnji prostor Paviljona nakon završetka obnove te kakve će tehničke i produkcijske mogućnosti nuditi? Zamjenik gradonačelnika Luka Korlaet spomenuo je i otvaranje dodatnog prostora razizemlja za buduće programe i događanja – o kakvom je prostoru riječ i kako je zamišljena njegova buduća funkcija?
Irena Bekić: Obnova Paviljona donijet će nam nove funkcionalne prostore u razizemlju – veliku galeriju u zapadnom krilu, središnji višefunkcionalni prostor, te muzejsku trgovinu i kafić u vestibulu. Ovaj prostor vidim kroz dvostruku artikulaciju; u odnosu na reprezentativni gornji prostor i u odnosu na park prema kojem je orijentiran. Za razliku od dekorirane unutrašnjosti gornje etaže, očišćena i vidljiva struktura ovog prostora otvoreno govori o svojoj provenijenciji u industrijskoj arhitekturi, što će arhitektonski studio Penezić-Rogina, koji potpisuje uređenje interijera, akcentuirati u svojem rješenju. Nadam se da će pozivajući karakter prostora i orijentacija prema parku, Paviljon učiniti mjestom okupljanja i usporavanja. Otvorio se novi nadsvođeni prostor pod ulaznim stubištem koji je prethodno bio pokriven knauf zidovima i služio kao toalet, a koji planiramo preurediti u malu dvoranu za projekcije s 12 mjesta.
► Kako je iz kustoske i produkcijske perspektive bilo postavljati izložbe unutar Paviljona za vrijeme trajanja obnove, a kako na javnim površinama koje su zbog brojnih faktora, od dozvola do vremenskih uvjeta, posebno izazovne?
Irena Bekić: U Paviljonu nije bilo moguće održavati izložbe za vrijeme trajanja građevinskih radova. U jednom se pogodnom trenutku u prostor uspio smjestiti Zagrebački salon arhitekture, ali to je bila sretna koincidencija s kratkim periodom bez radova između konstrukcijske i cjelovite obnove. Uzbudljivo je bilo razmišljati o potencijalu koje gradilište nosi kao prostorna transformacija i kao mjesto rada, i to specifično migranstkog rada. Toni Meštrović je, primjerice, kroz trogodišnje razdoblje bilježio zvuk gradilišta, dok je Andreja Kulunčić dvije godine radila s indonezijskim radnicima zaposlenima na obnovi Paviljona. Iz suradnje s njima se razvila serija plakata koji su postavljeni na bildboarde i u city light boxove u okviru obljetničkog programa 12,5 sekvenci za 125 godina Umjetničkog paviljona u Zagrebu, te rad Mikrosituacije zajedništva: stvaranje iskustva bivanja skupa produciranog i organiziranog u suradnji s Muzejem suvremene umjetnosti, u sklopu umjetničine velike retrospektivne izložbe.
U javnom smo prostoru realizirali još nekoliko intervencija, a svakako bih izdvojila rad Neli Ružić, svjetlosnu instalaciju postavljenu na zgradu Glavnog željezničkog kolodvora, nasuprot Umjetničkog paviljona. Radilo se o rečenici Prekasno je za odustajanje kojom Neli govori o stanju hitnosti, ali i o nadi na rubovima ovog mračnog doba koja nam je potrebna da bismo uopće mogli osmisliti budućnost. S tom smo rečenicom započeli četverogodišnje razdoblje izmještanja koje ne definira samo naše beskućništvo, već i pitanja koja postavljamo o globalnim migracijana, fluidnosti, srodnosti vrsta, doticanjima i preklapanjima, kao i novo pletenje mreža brige i zajedništva na infrastrukturnoj i metodološkoj razini. U tom kontekstu spomenula bih i projekt Opće dobro umjetnice Tanje Dabo koji, u suradnji s timom stručnjaka iz područja prava i ekologije – Sanjom Barić, Enesom Ćerimagićem, Ivom Marković i Tomislavom Medakom, nastoji osmisliti održivi koncept u kojem ljudi, kroz zajedničko djelovanje, udruživanje, solidarnost i suradnju, mogu stvoriti nova područja i prakse zajedničkog dobra.
► Je li gubitak fizičkog prostora utjecao odnos s postojećom publikom? Kakvim participativnim i/ili edukativnim programima Umjetnički paviljon nastoji privući i dodatno uključiti nove posjetitelje?
Irena Bekić: Bilo je važno, usprkos zatvorenosti Paviljona, osigurati njegovu prisutnost i pozicionirati ga u novim okolnostima kao otvorenu umjetničku instituciju; organizirati izložbe u Zagrebu jer je upravo zagrebačka publika ostala na duže vrijeme bez velikog broja muzeja i bez mnogih umjetničkih prostora. Dok je promijenjena programska koncepcija donijela novu publiku koja nas je pratila u našim izmještanjima, stara publika Paviljona vezana je uz njegovo izvorno mjesto pa smo njegovim gubitkom izgubili i dobar dio te publike. Povratak u kuću dat će čvršće temelje našoj strategiji razvoja publike koju sada razvijamo istražujući i prakse uključivanja osoba sa specifičnim perceptivnim mogućnostima te pouke koje vučemo iz projekta Landing Zones. No, jedna od misli koja nas vodi u pristupu publici, i gradnji izložbi uopće, ona je Petera Sloterdijka: (…) osjećaj gozbe. Želim da moji gosti naiđu na zanimljive stvari, da ponesu nešto sa sobom doma, a da ih ne opteretim puno. Želimo da naše izložbe budu gozba – da pruže široki kontekst i relevantne teme artikulirane tako da svatko bude u poziciji prepoznati vlastita pitanja i ponese nešto sa sobom.
Ivana Meštrov: Ja bih se nadovezala s nekoliko primjera medijacije, participacije i edukacije koje Umjetnički paviljon sustavno njeguje u posljednje vrijeme. S jedne strane, riječ je o stručnom aspektu koji razvijamo kroz diskurzivne programe, no pritom svjesno pokušavamo proširiti klasične perspektive struke. Tako je recentni studijski dan, dvodnevni skup organiziran u okviru projekata Kustoski praktikum i Slučaj Paviljon, te održan povodom 127. rođendana institucije, bio posvećen pitanju kako govoriti o povijesnim dionicama koje su ispuštene iz dominantnih narativa i podzastupljene u muzejima, arhivima i knjižnicama. Polazeći od činjenice da muzeji, arhivi i knjižnice nisu neutralne baze povijesnih narativa, nego institucije čije prakse prikupljanja, obrade i interpretacije građe često reflektiraju društvene hegemonije, otvorili smo pitanje kustoskih, umjetničkih te muzejskih, arhivskih i knjižničarskih praksi kojima se ispuštena mjesta mogu rekonstruirati ili nadomjestiti, a da se pritom ne perpetuiraju postojeće povijesne i institucionalne dinamike moći (usp. B. Kunst, Život umjetnosti: poprečne linije brige). Time smo svjesno otvorili prostor knjižničarima/kama, dokumentaristima/icama i drugim stručnjacima iz različitih kulturnih i obrazovnih infrastruktura, s uvjerenjem da će se ti susreti nastaviti i u budućnosti.
S idejom širenja prema različitim stručnostima, Irena je već na početku svog mandata pokrenula i Mjesto susreta, podcast koji kroz perspektivu jedne zainteresirane osobe govori o pojedinom radu na aktualnoj izložbi, ali ne nužno iz usko stručnog ili povijesnoumjetničkog gledišta. Tako se, primjerice, teorijski astrofizičar Andrej Dundović osvrnuo na rad na izložbi Stellarium – kometi iz REM faze Kate Mijatović, dok je paleoantropologinja Davorka Radovčić govorila o radu Mirne Kutleše na izložbi Što bi nam priroda rekla kad bismo postavili prava pitanja? Takvi susreti potvrđuju naše uvjerenje da je umjetnost jedno od rijetkih mjesta na kojemu se danas mogu susresti različite perspektive i proizvoditi višeslojna čitanja.
Jednako nam je važno graditi intergeneracijske mostove. Kao primjer bih izdvojila projekt 12 i pol sekvenci za 125 godina Paviljona koji je uključivao raznolike sadržaje namijenjene različitim publikama. Vizualna umjetnica mlađe generacije, Lucija Ostrogović, na naš je poziv i u suradnji s kustosicom-dokumentaristicom Paviljona Nikolinom Hrustom, osmislila zaigrani i svježi projekt za društvene mreže Fusnote. Projekt je polazio od istraživanja, reaktualizacije i imaginiranja konteksta povijesnih izložbi Paviljona, u skladu s nastojanjima dekonstrukcije monolitnih institucionalnih predodžbi koje razvijamo kroz Slučaj Paviljon. Također, u medijaciju naših sadržaja nedavno smo uključile i tim mladih povjesničarki umjetnosti, okupljenih pod imenom Imaginarni muzej, koje kao vanjske suradnice donose novu energiju u naše komuniciranje na društvenim mrežama, čime — što potvrđuju i statistike — dopiremo do novih publika i mlađih generacija koje već gotovo pet godina odrastaju bez većine muzejskih institucija u gradu.
U radu na izložbi Što bi nam priroda rekla kad bismo postavili prava pitanja? u prostoru Galerije Forum, otvorenom prema ulici u samom središtu grada, bilo mi je važno promišljati pitanje koje u našem društvenom i medijskom diskursu često izostaje – kako misliti kolaborativna preživljavanja i ekološki osvještenije koegzistencije u vremenu u kojem ljudska kolektivna djelatnost dominira okolišem i vodi prema razarajućim klimatskim promjenama. Jedna od autorica, Ana Zubak, bila je prisutna ne samo kroz svoj umjetnički rad, već i kroz snažan medijacijski aspekt. Naime, Ana je autorica interdisciplinarnog projekta Tajno šumsko društvo, kroz koji već nekoliko godina radi sa zagrebačkom djecom, nastojeći obnoviti prekinute veze između čovjeka i prirode. U posljednje tri godine taj projekt kontinuirano okuplja generacije koje će se suočavati s klimatskim izazovima koji su nama danas možda još uvijek teško zamislivi, a u sklopu izložbe održano je i nekoliko njegovih uvijek sjajno posjećenih radionica.
► Što je programski u planu do završetka obnove Paviljona?
Irena Bekić: Sljedeće nam je godine fokus na inauguralnoj izložbi kojom ćemo krajem godine otvoriti obnovljeni paviljon, iako imamo program i za razdoblje prije toga; primjerice, ekstenzije projekta Landing Zones, kao i suradnje s Muzejem grada Zagreba i kustosicom Anetom Barišić na projektu o slikarici Anki Krizmanić. U ovom trenutku ne bih još otkrivala detalje inauguralne izložbe, no spremamo uzbudljiv koncept kroz koji ćemo ispričati povijest izložbi Paviljona koja do sada još nije elaborirana, a koja se dijelom oslanja na naša dosadašnja istraživanja. Želimo pokazati da se radi o dinamičnoj povijesti koja se gradila ili kao refleksija ili u otporu važećih politika. Zanimljivo je da su u prvoj trećini 20. stoljeća ondje izlagala vodeća imena danas općeprihvaćenih u povijesti umjetnosti, što govori o povijesnoj suvremenosti Paviljona.
Ivana Meštrov: U izostanku vlastite zbirke, iako smo formalno i pravno javna ustanova koja obavlja muzejsku djelatnost, ostaje nam ono najdragocjenije – 127 godina izložbene povijesti koju nastojimo gledati kao vlastitu kolekciju, iznova čitati, otvarati i učiniti vidljivom i aktualnom, osobito ondje gdje je bila potisnuta ili prešućena.
Na kraju bih posebno istaknula inkluzivniju ideju institucije koja se počinje razvijati kroz pedagoški odjel Paviljona (voditeljica Irma Besednik), ali i kroz europske projekte suradnje, npr. EU projekt Kreativne Europe 2024.-2026. Landing Zones – Neposlušne ekologije. Umjetnost, pažnja, neurodivergencija koji provodimo s partnerima, Sveučilištem u Aarhusu i Likovnim akademijama u Avignonu – ESA Avignon i Lyonu-Ensba Lyon. Projekt nas je, zajedno sa suradnicama – studenticama Odsjeka za nove medije zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, Ivanom Galić, Anom Pašić i Anom Stražičić, zatim Frankom Čeperić s medijskog dizajna na Sveučilištu Sjever u Koprivnici te umjetnicama Luanom Lojić i Dorom Đurkesac – u 2025. doveo do Aarhusa i Festivala of Future Nows u Neue Nationalgalerie u Berlinu, te ugostio naše suradnike i suradnice u Zagrebu. Čeka nas još i finalna radionica u Avignonu, kao i razrada projektne web stranice. Kroz međunarodne radionice i prostorne intervencije u sklopu Landing zones testiramo nove modele pristupačnosti, ne samo u smislu fizičke dostupnosti, nego i senzorne, emocionalne i kognitivne. Pritom se ne radi o izdvajanju pojedinih specifičnosti, nego govoru iz mnoštva disruptivnosti koje svi zajedno unosimo u prostor. U tom nam je smislu važno promišljati prakse dobrodošlice koje želimo integrirati u budući rad Paviljona. Inspiraciju pronalazimo i u radu kulturnih radnica, somatskih facilitatora, crip aktivista, te queer i feminističke teorijske misli, u praksama kolektivnog slušanja, zajedničkog učenja i radikalne pedagogije koje smo upoznale kroz ovaj projekt te nadovezale na dosadašnje prakse. Te prakse društvenog osnaživanja i prostorno-emocionalne pažnje nude dragocjene alate koje svaki prostor umjetnosti u današnje vrijeme velikih društvenih isključivosti može i treba preuzeti. Posebna odgovornost pritom leži na onim institucijama koje nose snažan simbolički kapital, upravo poput Umjetničkog paviljona.
Razgovarala: Tina Petković / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Portreti: Sanja Merćep
Zahvaljujemo Ireni Bekić i Ivani Meštrov na ustupljenoj fotodokumentaciji.
Rad Umjetničkog paviljona pratite na:
umjetnicki-paviljon.hr
www.instagram.com/umjetnickipaviljonuzagrebu
www.facebook.com/umjetnickipaviljonuzagrebu
Tekst je dio projekta “Introspekcije galerijskog” sufinanciranog sredstvima Ministarstva kulture i medija RH
