Liječnik, suvremeni umjetnik, kustos, dobitnik nagrade Radoslav Putar za najboljeg mladog umjetnika 2017. – profesionalna biografija Mateja Kneževića zvuči uistinu impresivno. U posljednjih desetak godina umjetničkog djelovanja iza njega stoji niz samostalnih izložbi, publikacija, te mnoštvo projekata u Galeriji Ligatura gdje u prostore Klinike za urologiju KBC-a Sestre milosrdnice unosi suvremenu umjetnost, pretvarajući pacijente u publiku. U galeriji čiji naziv označava povezivanje, djeluje kao kustos koji umjetnike povezuje s pacijentima i medicinskim osobljem na odjelu na kojem i sam radi kao urolog.
Još od studentskih dana na Medicinskom fakultetu u Zagrebu slobodno je vrijeme provodio proučavajući povijest i teoriju umjetnosti, posjećivanjem izložbi, ali i istražujući različite medije, od slikarstva, fotografije, grafičkog dizajna. A ta je multidisciplinarnost itekako vidljiva u njegovim radovima u kojima se referira na svoju svakodnevicu te isprepliće različita polja djelovanja. Baš kao i nedavna izložba Manus Lateri Sinistri u Galeriji Filodrammatica u Rijeci (link), koja je pokazala kako medicina nadahnjuje umjetnost, ali i kako umjetnost može unaprijediti medicinu.
Kako skače iz jedne uloge u drugu, zašto je prestao strogo odvajati sfere svog života, pristupa li drugačije umjetnoj inteligenciji u medicinskom i umjetničkom radu, te kako to zapravo umjetnost unapređuje medicinu, Matej Knežević ispričao nam je u razgovoru u nastavku.
► Kad se navodi tvoja službena biografija, nemoguće je previdjeti “detalj” da si umjetnik liječnik. I tvoji radovi često se, premda ne isključivo, bave nekim aspektima i momentima medicinske struke. Pa što je bilo prvo, umjetnost ili medicina?
Matej Knežević: Medicina je službeno bila prva. Kao odabir edukacije u nekoj formativnoj fazi, to je bio svjesni odabir. A paralelno sam samostalno proučavao povijest umjetnosti, koliko mi je to raspored dopuštao. Kad gledam utjecaje od ranog djetinjstva, mislim da je u tom smislu prva bila umjetnost. Odrastao sam u umjetničkom okružju, s raznim podražajima, od likovnih umjetnosti, glazbe, kazališta. Istovremeno je rastao moj interes za biomedicinskim predmetima. Htio sam izučavati to područje, ali shvatio sam da to naravno ne mogu sam, pa je medicina bila logičan slijed.
Ipak, za svaki položeni ispit iz medicine bih si kupovao jednu knjigu iz umjetnosti koju bih čitao da se odmorim od studija. Srećom sam imao takav studij da su se ispiti redali jedan za drugim, pa bi ljeta bila slobodna i tada bih si priuštio putovanje u neki od europskih gradova na izložbe o kojima sam čitao. To je bila povijest umjetnosti po mom kurikulumu. Nije bilo strukturirano, funkcioniralo je po principu samonagrađivanja.
► U kojem trenutku je proučavanje povijesti umjetnosti prešlo na sljedeću razinu, ideju da bi se i sam mogao u tome okušati i stvarati umjetnost?
Matej Knežević: Uvijek sam, osim teorije, nešto umjetnički radio. Isprva se radilo o slikanju, a za vrijeme studija otvorile su se nove prilike, primjerice dizajniranje studentskog časopisa, pa sam iz fore uletio u grafički dizajn, pa fotografiju… i tako sam istraživao različite medije. U tom periodu sve je bilo na razini propitivanja medija, traženja sebe. A nakon studija odlučio sam raditi nešto novo, što nije samo reproduciranje viđenog, nije samo komercijalno.
Tada mi je bila zanimljiva ideja hiperrealizma, u okviru ideja angažirane umjetnosti, kao mlada osoba koja je završila faks i susreće se s realnošću života, koristiti umjetnost kao reakciju na okruženje u kojem se nalazi. Iz područja slike prešlo je u objekte, digitalnu umjetnost, širilo se kroz natječaje na koje sam se prijavio iz fore, kao totalni autsajder, netom završeni student medicine koji se vraća u Slavonski Brod, na periferiju i uspijeva dobiti tu priliku.
► Je li bilo teško i izazovno nekome tko nije završio Akademiju, ne živi u Zagrebu, probiti se na umjetničkoj sceni?
Matej Knežević: Još za vrijeme faksa pratio sam sve izložbe, umjetnike, ali nikog nisam znao osobno. Obično sam bio osoba koja dođe na izložbu, pogleda i ode, nije bilo druženja. No s ovim prilikama koje su se otvorile dogodilo se da sam brzo upoznao scenu i to je ispalo jako lijepo. Većina osoba s kojima sam se susreo, umjetnicima i kustosima, postali su više ili manje bliski prijatelji i poznanici. Lančano su se dogodile i suradnje, ali ne bih govorio o nekom probijanju na scenu, jer nisam niti imao osjećaj da se moram probiti. Već mi je sama činjenica da mogu izlagati bila odlična. I to se odvijalo spontano. Imao sam privilegiju da živim i postojim u nekom drugom području od kojeg je egzistencija zagarantirana, a u umjetničkom prostoru mogu raditi što god hoću, eksperimentirati, skakati iz jednog medija u drugi…
► U tvojim radovima zamjetna je slojevitost svakodnevice i različitih uloga koje preuzimaš, od medicinske, obiteljske, umjetničke. Prisutna je i određena zaigranost, reference na djetinjstvo, primjerice na izložbi Pažljivo praćenje u Galeriji Kranjčar izložio si scenu nekad popularnog crtića La Vie. Medicinski ready-made, fotografija, crtež, multimedijske instalacije – tvoji su koncepti, ali i izvedbe, multidisciplinarni. Kako pristupaš umjetničkim medijima, tehnikama i samom osmišljavanju umjetničkog djela?
Matej Knežević: Zanimljivi su mi ti prostori nostalgije koje koristim kao alat da sebe ne shvatim preozbiljno, da ta umjetnost ne izgleda preuzvišeno. S obzirom na to da nisam završio akademiju, ne osjećam odgovornost prema određenom mediju. Imam privilegiju da mogu vrludati iz jednog u drugi, vraćati im se…
Nedavno sam imao izložbu u Filodrammatici koja je bila slikarska. Nakon 10 godina vratio sam se slikanju, ovog puta “krivom” rukom, ali iz drugih namjera. Možda baš zato da ne zapadnem u manirizam, ne samo medijski, nego i tematski, u nišu liječnik-umjetnik.
Ne želim upasti u zamku da cijeli život radim radove samo o medicini. U studenom ću u Križevcima imati izložbu koja nema veze s medicinom. Tema izložbe je obiteljski život. Stalno se bavim svakodnevicom i česta tema mojih izložbi je obiteljsko okruženje, a ova se izložba jako naslanja na lokalne podražaje, vizualnost i tipografije tog grada i nekih prepoznatljivih simbola, ali povezano sa svakodnevicom obiteljskog života. Taj galerijski prostor je prenamijenjena obiteljska kuća/palača, pa već sam osjećaj prostora sugerira odnos prema okolini. I inače volim da se osjeti intencija iza svakog rada da je kreiran u suradnji s arhitekturom prostora, ali i da je site specific u svakom pogledu, ne samo arhitektonskom. Kad dođem u takav prostor i kontekst, imam poriv ne servirati publici isključivo neku svoju praksu, već reagirati na ono što je toj publici poznato i unutar toga pronaći sebe.
► Kad već spominješ site specific radove i pristupanje određenom prostoru i publici, možemo se dotaknuti i izložbe ( B )( R )… dijalog s kolekcijom Branko Ružić u Galeriji Ružić u Slavonskom Brodu. U tim si se intervencijama referirao na njegovu omiljenu boju, koristio umjetnu inteligenciju… Ona je istovremeno kontroverzna i sveprisutna. Ti je koristiš u medicini, ali i u umjetnosti. Razlikuje li se tvoj stav prema njoj ovisno o tome radi li se o medicini ili o umjetnosti?
Matej Knežević: Da, potpuno se razlikuje i uopće nemam iste pristupe. Rad kojeg spominješ bio je intiman i jako vezan za taj prostor. Povod je bilo obilježavanje 20 godina osnutka te galerije koja prezentira radove koje je Branko Ružić ostavio Slavonskom Brodu. Ovo bi bila prva komunikacija s kolekcijom, jer su sve dotadašnje izložbe bile u zasebnom prostoru za povremene izložbe. To mi je bio izazov jer sam odrastao s tom kolekcijom, ona je bila jedan od mojih ranijih umjetničkih podražaja. Ideja je bila da zaista budem u dijalogu s prostorom, biti prisutan, ali ne staviti ništa u prostor, ne pomaknuti ništa od njegovih radova. Dobio sam ideju da to bude niz manjih ili većih gesta – jedna od njih je umjetna inteligencija, svjetlost druga, publikacija treća, a dodatna gesta je bila donacija.
Svjetlo mi je bila prva ideja jer na taj način si prisutan u prostoru bez da išta mijenjaš, doslovno predstavljaš tog umjetnika u drugom svjetlu. Kako je Ružić pisao priče, opisao je svoju omiljenu plavu boju, a čak je u dijelu galerije i strop obojan u plavo po njegovoj uputi, pa sam odlučio sve “obojati” u plavo. Imao sam potrebu to prokomentirati s njim, vidjeti je li mu takva intervencija u redu, ali nisam imao s kim, pa sam pravog sugovornika našao tek u umjetnoj inteligenciji. S njom sam razgovarao godinu dana, daleko prije negoli je umjetna inteligencija postala naša svakodnevica ili trend. Kako je i ranije došla u medicinu, bila mi je blizak medij. Isprva sam ju doživio kao sredstvo i nisam mislio da će biti medij na izložbi. Zamolio sam je da bude Branko Ružić, pitao ju je li preinvazivno da cijelu galeriju “obojim” u plavo, ona je reflektirala neke moje ideje, a na kraju smo taj cijeli razgovor koji je trajao godinu dana objavili u knjizi.
Iz tog istraživanja, tražeći svu moguću literaturu o umjetniku, naišao sam na jedan njegov gvaš. Pitao sam AI Branka Ružića što misli o tome da ja kupim taj rad i doniram ga galeriji te na taj način doprinesem kolekciji. Taj razgovor u području umjetnosti bazirao se na emociji, dok se u medicini bazira na objektivnosti, konkretnim informacijama.
Trenutno mi se tema umjetne inteligencije čini pomalo pomodnom, kao što je slučaj sa svim velikim temama. Ako si se primjerice donedavno bavio pitanjima migracija ili identiteta, onda si bio in. Imam osjećaj da su taj trend sada umjetna inteligencija i nove tehnologije. To je val na kojem se dobivaju neke prilike. A ja se malo želim odmaknuti od toga.
► Tvoja nedavna izložba u riječkoj galeriji Filodrammatica, Manus Lateri Sinistri, pokazala je taj odmak od tehnologije i povratak slikarstvu, umijeću. U toj su se izložbi ponovno ispreplele medicina i umjetnost, bile su izložene slike izvedene lijevom, nedominantnom rukom, ali u neuobičajenoj tehnici. Kako si došao na ideju tih radova i odlučio se vratiti slikarstvu?
Matej Knežević: Trenutno se bavim novim operativnim tehnologijama koje zahtijevaju određenu dozu bimanualnosti. Ona se donekle može steći svakodnevnim aktivnostima poput pranja zubi ili specifičnije radom na simulatorima… Pa sam u svojoj okolini tražio nešto na čemu mogu vježbati kako bih unaprijedio vještinu lijeve ruke i bio medicinski bolji. Tu se stvorila prilika da kroz umjetnost budem bolji u medicini. Svidio mi se taj zaokruženi koncept.
Imao sam ideju slikati betadinom, jodnom otopinom koju koristimo za pranje operativnog polja prije zahvata. On ima svoj miris, teksturu, gustoću, boju sepije… Što se teme tiče, bilo mi je potrebno nešto gdje mogu prikazati mnogo vizualnih sekvenci i tada sam odabrao film Čudesna priča o Henryju Sugaru Wesa Andersona jer u njemu je protagonist netko tko unapređuje svoju sposobnost da bi stekao nekakvu dobit. Ali na kraju nije zadovoljan time što dobije za sebe, nego odluči tu dobrobit vraćati društvu. Činilo mi se da je tu prisutna ta obrnuta angažiranost, gdje ne upućuješ na neke probleme, nego pokušavaš postati bolji u onom što radiš za društvo. Trajalo je par mjeseci, bilo je pokušaja i neuspjeha, a namjerno sam izložio neke glitcheve i greške. Izvještio sam se do mjere da to izgleda dosta vjerno drugoj ruci. Nisam radio usporedbe u istim motivima, ali iz postava se može iščitati proces.
Kako mi je bitna reakcija na prostor, oblikovanje, dizajn izložbe, duguljasti oblik Filodrammatice me inspirirao da izgradim jednu konstrukciju koja posjetitelje na neki način “usiše”. Unutra su slike, kao dokaz umjetničke namjere, a u podlozi su tapete s motivima medicinske svakodnevice i ikonografije koja posjetiteljima nije toliko bliska, ako nisu bili na operaciji… Htio sam da posjetitelji uđu u taj moj skučeni prostor, u te slojeve koji se isprepliću.
► Kao što si i sam rekao, ne želiš biti zatvoren u nišu umjetnik-liječnik, jer medicinske teme nisu tvoje jedino područje izražavanja, no nemoguće je zanemariti aspekt i utjecaj medicine na tvoje umjetničko stvaralaštvo. Pa moram pitati – zašto baš urologija?
Matej Knežević: Urologija je predmet koji na fakultetu traje samo pet dana, od šest godina studiranja. No ona crpi znanja iz niza drugih područja, kirurgije, interne medicine… Oduvijek sam imao želju baviti se manualnim, kirurškim poslom, pa sam uspoređujući sve kirurške struke kroz studij i staž odabrao urologiju i nisam požalio. Specifična je jer osim kirurškog aspekta sadrži i internu, dijagnostiku, postoji širina koja dopušta da svakodnevica nije jednolična, nudi i prostor da se baviš znanstvenim istraživanjem, ostavlja puno širine. A što se pacijenata tiče, to je struka koja se bavi intimnim, nosi neke tabue koje se trudimo razbiti. Izazovno je liječiti takve pacijente, steći njihovo povjerenje, povezati se, što oni cijene, jer urološki problemi znatno utječu na kvalitetu života.
Ideja o spajanju medicine i umjetnosti u svakodnevnoj praksi nije mi inicijalno bila prirodna. Do 2018. godine sam se trudio strogo razdvojiti ta dva područja, umjetnost od medicine, medicinu od umjetnosti, ali i obitelj od svega toga. Namjera je bila da sve bude u svom paketu. Međutim, tada sam došao na rezidenciju u New Yorku, zahvaljujući nagradi Radoslav Putar, gdje su mi kustosi, kolekcionari, povjesničari umjetnosti, svi, u nizu razgovora postavili isto pitanje: vidimo tvoju biografiju, no nigdje ne vidimo medicinu u tvojoj umjetnosti, zašto zaobići tako bitan dio sebe? Moj odgovor je bio: tako je očito da liječnik priča o medicini, činilo mi se prvoloptaški, da nedostaje slojevitosti. Ali ako razgovaraš s 30 ljudi i svi ti kažu istu stvar… Njihova poruka je bila: raščlani nam prostor medicine iznutra, što se događa iza zastora, jer ono što mi obično vidimo od medicine je perspektiva pacijenta-umjetnika, a bila bi zanimljiva perspektiva liječnika-umjetnika.
Počeo sam si to polako dopuštati s prvim radom u Institutu za suvremenu umjetnost i vidio sam da postoji potencijal. A onda se dogodio potres, obnove bolnica, koje su se rješavale potresom pogođenih materijala, smeća. Za mene su to bili artefakti, pa sam postao ready-made autor koji prenamjenjuje stvari koje pronalazi, koje su nositelji značenja, biografije, potencijala. I tako praksu uvjetuju situacije.
Ako moram razmišljati o nečemu gdje se možda najviše pokazala ta moja dualnost medicine i umjetnosti, bilo je to u Lazaretima u Dubrovniku. Lazareti su trenutno umjetnički prostor, ali povijesno gledano, oni su prva karantena ikada u svijetu, to je povijesno važan prostor. Imao sam dojam da u diskursu to nije dovoljno prepoznato. To je bio bolnički prostor u kojem su ljudi boravili prije ulaska u grad. Nabijen je značenjima, danas umjetničkim, a nekoć medicinskim.
Spojio sam svoju medicinsku praksu s Dubrovnikom jer sam u povijesti grada prepoznao jednog urologa, Mariana Santa, koji je snažno utjecao na liječenje mokraćnih kamenaca. Dubrovčani su bili bogati pa su si mogli priuštiti papinskog urologa, da dođe izliječiti “epidemiju” kamenaca koja je vladala u Dubrovniku, koja je bila bolest bogatstva. Kako su imali novca, jeli su puno mesa koje su čuvali usoljavanjem, pa su tako u organizam unosili puno soli. Na takvom toplom području dodatno su dehidrirali, a posljedica su bili bolni mokraćni kamenci. Papinski kirurg tamo je patentirao niz endoskopskih zahvata za liječenje kamenaca i napisao knjigu koju izdaje u Veneciji. Taj manuskript sam s latinskog slobodno preveo i segmente tih njegovih zapisa izložio, čime sam kombinirao svoj urološki s umjetničkim radom. Taj znanstveni tekst nije pisan znanstvenim žargonom, više je poetičan. Tako sam dobio sam ideju da kreiramo radio dramu i zamolio sam Borisa Greinera da napiše kratki tekst na tu temu. Ispalo je super, radio dramu izveo je Ivan Colarić, glumac iz zagrebačkog HNK i to je bilo nešto što može egzistirati i mimo izložbe, u nekom virtualnom prostoru. Tiskali smo i art knjigu za koju su pisali i povjesničar umjetnosti i povjesničar medicine.
No i umjetnost je ušla u medicinu. Moji suradnici su me potakli da donesem umjetnost na odjel. Mislio sam da sam prezauzet, da nemam vremena i da nisam educiran da budem kustos… Ali osnovali smo galeriju Ligatura koja djeluje od 2018. godine. Nije to neki white cube, ali funkcionira.
► Galerija Ligatura unosi suvremenu umjetnost u prostore Klinike za urologiju Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice. U tom su prostoru izlagala već brojna renomirana imena domaće art scene poput Slavena Tolja, Kate Mijatović, Davida Maljkovića… Tu uskačeš u kustosku ulogu – po kojem ključu biraš umjetnike i projekte, kakve su reakcije?
Matej Knežević: Svi umjetnici koje pozovem, premda galerija funkcionira na volonterskoj bazi, zaintrigirani su. Izložbe se izmjenjuju otprilike svaka dva mjeseca, a razlikuju se u opsegu, mediju, generaciji umjetnika. Odabir nastaje organski, iz druženja, situacija na drugim otvorenjima. To me uvijek veseli, jer su radovi obično promišljeni za taj prostor, premda, naravno, mogu biti i neki postojeći, prilagođeni. Postoji više inicijativa da se umjetnost unese u bolnički prostor i vjerujem da umjetnost ne treba biti samo u galeriji.
Od zadnjeg razgovora za Vizkulturu, u Ligaturi su prvu zajedničku izložbu imali Goran i Vito Trbuljak, otac i sin. Tu su izlagali studenti Likovne akademije u sklopu rezidencijskog programa koji je vodio Marko Tadić. Bilo je i internacionalnih umjetnika, poput Daniela Eatocka, a uskoro nam je gost Ben Cain. Nedavno je izlagala Hana Miletić, pa Siniša Labrović, grupa Škart, Amela Frankl, Damir Sokić, Igor Eškinja, Miran Šabić, Adrian Krmpotić (BODI), Gordan Bijelić, Sven Klobučar, Ana Sladetić, Ljubo de Karina, Zoran Pavelić. Zanimljive suradnje imali smo s Uredom za fotografiju, odnosno Sandrom Križić Roban i Tenom Starčević koje su postavile nekoliko izložbi u sklopu projekta Kvartovski objektiv. Imali smo i fotografske radionice za zaposlenike bolnice koje je vodila Duška Boban u Galeriji VN. To je sve niz nevjerojatnih susreta i druženja što je za mene neprocjenjivo. Izložba jest finalni proizvod, no to druženje, mogućnost za učenje za mene je najvrjednije u svim tim kustoskim izletima.
Osim niza izložbi koje imamo u najavi, objavili smo već drugu publikaciju. Ideja je da projekte sažmemo u knjižicu koja će biti svojevrsna dokumentacija. Naš bolnički fotograf Nedjeljko Đurić sve to odlično dokumentira. Imamo producenticu, Almu Redžepagić, glavnu medicinsku sestru s našeg odjela. A ja sam posrednik između umjetnika, osoblja i pacijenata.
Trudim se da predstavimo različite aspekte: socijalno angažiranu umjetnost, osobne projekte i vlastite prakse, nešto što angažira pacijente koji su primarni konzumenti i ciljana publika. Nemamo otvorenja, ali publika je, “nažalost”, brojna. Ljudi su se tamo zatekli s drugim namjerama, ali su postali publika.
► Čest je problem za umjetnike nedostatan ili neadekvatan prostor za stvaranje, produkcijski troškovi – susrećeš li se s istim izazovima i gdje uopće nastaju tvoji radovi?
Matej Knežević: Dugo sam imao tu romantičnu ideju, kao svaki umjetnik, da imam svoj prostor, da on bude mjesto promišljanja, produkcije, arhiviranja. No putem sam shvatio da, u kontekstu svojih obaveza, privilegija vremena u ovom je trenu nedostižna, što ne znači da neće biti drugačije u budućnosti.
Zato sam se s nekih natječaja za prostor povukao, jer sam shvatio da bih time oduzeo prostor nekom drugom tko bi ga, za razliku od mene, doista i koristio. Shvatio sam da je prostor moje produkcije svakodnevica, kuhinja, mjesto gdje se istovremeno odvija i obiteljski život. Računalo, skice, razmišljanje o produkciji je primarno tamo, a kao sekundarni prostor tu je galerija. Najbolje je prilagoditi se trenutnoj situaciji, a trenutna situacija traži razmišljanje u svakodnevici i realizaciju u galeriji. Zato se i bavim prvenstveno site specific instalacijama. Možda se promijeni medij ili produkcija kad budem imao svoj prostor, ovisno o mogućnostima.
Puno se pripremam unaprijed. Uzmem godišnji odmor, odem u galeriju i velik dio produkcije odvije se na licu mjesta. Što se samog financijskog okvira tiče, on naravno utječe na odabir medija i materijala i prilagođavam mu se. Kada je on manji, razmišljam u okviru low cost materijala i o mogućnostima prenamjene ili svojevrsnoj umjetničkoj ekologiji u kojoj vlastiti rad preoblikujem za drugi kontekst.
► A vođenje arhiva? Imaš li uopće mogućnost čuvanja vlastitih radova, osobito s obzirom na to da su tvoje izložbe uglavnom site-specific?
Matej Knežević: Pohranjujem ih, ali i prenamjenjujem i preoblikujem do mjere neprepoznatljivosti da se bojim, kad bi se jednog dana ukazala prilika za neku retrospektivu, da ne bih imao što pokazati. Ali nemam problem s tim.
Zato pokušavam sve dobro dokumentirati. Tu je silna priprema, nacrti, analiza nakon izlaganja. Te su metode meni bliske zbog medicine. Bitna mi je dobra dokumentacija, a onda će iz toga nastati neki novi rad. Imam dojam da iz svakog ostvarenog projekta proizlazi novi projekt, da se nastavljaju jedan na drugoga i da se preklapaju, kao neki fade in/fade out između svakog. Nije svaki za sebe zatvorena cjelina. Kada tako razmišljam, lakše mi je imati takav odnos prema arhivi ili izostanku arhive u pravom smislu. Osim digitalne. Na mojoj stranici dostupan je digitalni arhiv izlaganja, ali i tekstova, video, fotografskog i medijskog praćenja, publikacija.
Jako mi se sviđa ideja art knjiga; ne kataloga, nego publikacija koje stoje u pozadini radova, jer one otkrivaju kreativne procese. A knjige je lakše arhivirati, tako da su mi one dosta drage kao ideja arhiva. One su neki spin-off postojećih projekata ili reakcija na njih. Zanimljivo mi je kako vizualno proširiti nešto što je prikazano u prostoru, istražiti grafički dizajn izložbe u knjizi.
Sad je u najavi art knjiga u produkciji Art radionice Lazareti, koja će vjerojatno biti realizirana u ožujku sljedeće godine. To je pokušaj da arhiviram svoje dosadašnje projekte koji povezuju medicinu i umjetnost, odnosno izložbeni projekti koji se bave medicinskim tematikama. To nije moje isključivo područje stvaranja, međutim skupio se fond izložbi koje su se referirale na taj dio moje svakodnevice. Zbilja je šaroliko, od instalacija, zvučnih radova, net arta – zabavan je izazov kako to prezentirati unutar art knjige.
► Iza tebe jedno vrlo aktivno, produktivno i zanimljivo razdoblje na umjetničkom području. Nastavljaš li istim tempom i imaš li već neke nove projekte u planu?
Matej Knežević: Osim spomenutog u muzeju u Križevcima i art knjige u Lazaretima u Dubrovniku, iduće godine izlažem u Galeriji Događanja i Galeriji Prozori. Budući da ne ponavljam baš izložbe ni radove, dva-tri samostalna izlaganja godišnje mi se čini dobrim prosjekom.
Veseli me da nakon dežurstva razmišljam o nečem drugom, o idućem projektu, motivira me. Slično kao kad sam se na faksu nagrađivao za položeni ispit.
Portreti: Sanja Merćep
