Pisati o projektu Motel Trogir podrazumijeva pristup koji će uspješno ostvariti ambiciju da obuhvati širinu i raznovrsnost ove impresivne inicijative, a da se pritom uključi društveno-povijesni kontekst, i osobni motivi koji su pogonsko gorivo, te da se klasificira sve ono što je iz projekta proizašlo: akcije, umjetničke intervencije, izložbe, publikacije, te koncepti koji sumiraju rad ovog projekta, a kriju se iza dvije intrigantne sintagme: Strategija propadanja i (Ne) vjeruj pripoevjedaču.
Kako bi se olakšao ovaj ambiciozni pothvat, te kako bi se dodalo na autentičnosti i živosti teksta, kontaktirao sam kustosicu i kulturnu radnicu Natašu Bodrožić, suosnivačicu organizacije Slobodne veze i osobu koja stoji iza projekta Motel Trogir. Pokušajmo, dakle, ispričati priču o Motelu Trogir, ali tako da ne krenemo od njegovog početka, već od ideja koje su mu prethodile. Pokušajmo zatim smjestiti njegovu važnost u arhitektonskom, društvenom i aktivističkom smislu, istaknimo kritičku ulogu koju crpi iz prezerviranog sjećanja usmjerenog prema danas, a za bolju budućnost, u skladu s načelom s kojim treba teatralno zatvoriti članak: hrabro naprijed, sjećajući se!
Projekt Motel Trogir nastajao je 2012. godine iz jednostavne potrebe za zaštitom i očuvanjem modernističkog arhitektonskog naslijeđa socijalističke Jugoslavije, koje predstavlja svojevrsni strukturni okvir kolektivnog sjećanja. Projekt je osnažen i osobnom motivacijom, s obzirom na to da je Nataša Bodrožić odrasla u Trogiru, a članovi obitelji su joj u mladosti radili u ovom zdanju, koje nosi potpis istaknutog hrvatskog arhitekta Ivana Vitića. Uz ove dvije točke treba spomenuti i treću kako bi se dobio potpuni kontekst, a to je činjenica kako je nedugo pred nastanak projekta Motel Trogir Bodrožić započela suradnju sa Sašom Šimpragom preko projekta udruge Ars Publicae i udruge UllI. Paralelno je živjela i u Beču te je kao kustosica i projektna menadžerica radila na velikom međunarodnom projektu SPACES, koji je bio usmjeren na zemlje “istočnog partnerstva”: Moldaviju, Ukrajinu, Armeniju i Gruziju. Tamo je ostvarila kontakte s lokalnim arhitektima i aktivistima, brojnim teoretičarima arhitekture, te je u Beču 2012. godine prisustvovala konferenciji Sovjetski modernizam 1955.-1991.: Nepoznate priče.
Bodrožić se prisjeća važnosti tog konteksta u osnivanju Motela Trogir: Nekako u to vrijeme artikuliram projekt Motel Trogir o kojem razmišljam već duže vrijeme gledajući devastirani Vitićev motel u Trogiru kao simbol urušavanja jedne graditeljske paradigme, dok se u isto vrijeme privatizira trogirsko brodogradilište i grad se ustvari definitivno i potpuno okreće tercijarnim, uslužnim djelatnostima i turizmu.
Nakon inicijalne ideje, okuplja se tim koji čine Saša Šimpraga i Lidija Butković Mićin, a pozivaju i Dianu Magdić da se lokalno pridruži. Krajem 2013. godine održana je prva prezentacija o značaju motela i arhitekta Vitića za Trogir. Fluktuacija članova konstantna je karakteristika Motela Trogir, a Bodrožić naglašava kako u posljednje vrijeme djeluju upravo po principu tzv. taktičkih kolektiva, odnosno manjih timova okupljenih oko određenog programa ili uz određeni kontekst. Primjer je suradnja s arheologinjom Lujanom Paraman iz Muzeja grada Trogira, s kojom organiziraju kritičke šetnje Čiovom za lokalno stanovništvo ili pak suradnja s dr. sc. Sanjom Matijević Barčot i dr. sc. Anom Grgić s Fakulteta Građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu radi istraživanja nasljeđa splitskog arhitekta Vuke Bombardellija. Sličan je pristup korišten i za potrebe istraživanja, izložbe i publikacije o Dječjem odmaralištu-lječilištu u Krvavici ostvaren kroz suradnju s udrugom Kačić iz Podgore.
Na taj se način projekt Motel Trogir, osnažen stručnjacima iz određenih područja, razvija progresivno, šireći se u svim smjerovima oko postavljenih centralnih ideja, pa kako ističe Bodrožić: projekt dobiva različite ekstenzije i forme, te postaje jedan od vidljivijih agenata za zaštitu, podizanje vidljivosti, ali i kritičku reevaluaciju kasnog modernizma u Dalmaciji, Hrvatskoj, pa i šire. Projekt Motel Trogir meandrira, kako geografski, tako i programski, ali uvijek krećući se oko centralne teme: zaštite kasno-modernističke baštine, a taktički se formiraju mali timovi koji onda te teme zajednički obrađuju.
Ipak, neprecizno bi bilo svesti Motel Trogir tek na geografsku ili arhitektonsku jedinicu iz njegovog imena, jer je bavljenje arhitekturom često inicijalno polazište za šira kritička promišljanja, naročito o suvremenosti. Primjer za to je i jedan od posljednjih projekata Bombardelli 2024: Eksperiment–57 danas (link) koji zadire u prošlost, reevaluirajući ostavštinu “kontroverznog” arhitekta Vuke Bombardellija, te se tako posredno osvrće i na aktualni (splitski) problem priuštivog stanovanja. Bodrožić također podsjeća i na tezu Naomi Klein iz njene već kultne knjige Doktrina šoka u kojoj kaže kako je važnost očuvanja kolektivnog sjećanja u tome što predstavlja resurs za otpor šok terapiji slobodnog tržišta i njegovih posljedica. Osim toga, moglo bi se reći kako je Motel Trogir sa srodnim udrugama civilnog sektora i njihovim aktivističkim entuzijazmom zauzeo upražnjeno mjesto u odsustvu ozbiljne nacionalne strategije, koja bi se bavila valorizacijom i afirmacijom zapostavljenog segmenta arhitektonskog nasljeđa. Takav odnos središnjih državnih institucija, naslonjen na nepostojanje formalno-pravne zaštite, nerazvijenu društvenu svijest ili neke druge razloge, najčešće dovodi do dva predvidljiva rezultata – propadanja tih objekata ili do neadekvatnih adaptacija.
Na tom tragu Bodrožić parafrazira tezu kolegice Lidije Butković Mićin koja kaže kako je arhitektura kasnog modernizma i postmodernizma u Hrvatskoj, u posljednjih desetak godina, postala zanimljiva tek državnoj službi za zaštitu spomenika, ali se i taj interes primjećuje sporadično i samo u urbanim središtima. Zanimljivo je pogledati podatke koji to potvrđuju: u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske do lipnja 2017. godine upisano je 71 kulturno dobro poslijeratne arhitekture i to 40 na području grada Zagreba, 13 u Splitsko-dalmatinskoj županiji i 7 u Ličko-senjskoj.
U širem smislu Bodrožić ističe: Motel Trogir fokusirao se na pitanje društvene valorizacije materijalne ostavštine iz socijalističke epohe i to ne samo radi kanonizacije pojedinih objekata ili arhitektonskih sklopova, već i radi očuvanja kulturne memorije te društvene afirmacije modernizma i njegovih vrijednosti. Projekt Motel Trogir kombinira istraživački i angažirani pristup inovativnim, taktičkim korištenjem medija, a prostor refleksije nastoji otvoriti vizualnim i performativnim jezikom umjetničkih intervencija u javnom prostoru grada.
Prva takva umjetnička intervencija, koja je otvorila mogućnosti za takvu vrstu promišljanja i reagiranja na spomenutu problematiku – a nagrađena T-HT nagradom te ulaskom u stalni postav MSU-a – jest intervencija Stolen Future umjetnice Neli Ružić, izvedena upravo na Vitićevom motelu. Posljednja pak u nizu izložbi koja je istraživački aspekt nadogradila umjetničkim promišljanjem održana je u Salonu Galić u rujnu 2024. godine te je pod nazivom Bombardelli 2024: Eksperiment-57 danas okupila niz umjetnica i umjetnika, stručnjaka, te jednog sociologa koji su prezentirali dugogodišnji istraživački proces vezan uz kultne Bombardellice (link) . Umjetnički angažman može, dakle, predstavljati refleksivnu točku spajanja prošlosti i sadašnjosti, otvoriti nove koridore promišljanja, no u tome se zapravo očituje strategija i taktika Motela Trogir; u okupljanju protagonista oko određene teme, jer kako Bodrožić često naglašava: ovaj projekt nikada nije operirao u polju nostalgije, već mu je cilj bio uspostavljanje povijesnog kontinuiteta sa željom da se na adekvatan način dotaknu relevantne teme suvremenosti.
Bodrožić dodaje: Budući da je ime arhitekta Vuke Bombardellija simbol stanogradnje 1960-ih, a njegov lik i djelo su naizgled iščezli iz javnog diskursa, ovom izložbom on se vratio kao “agent” ne samo ponovnog pogleda na modernistički Split preko zgrada kojima je premrežen grad i kroz potrebu njihove prikladne obnove i adaptacije, već i u vidu jedne vrlo aktualne suvremene teme: pitanja priuštivog stanovanja.
Na istraživački i umjetnički ovog projekta nastavlja se izdavački aspekt, iznikao iz potrebe za arhiviranjem, komprimiranjem sakupljenih i istraženih informacija, iskustava i spoznaja. Prilika je to da se od papira izgradi most prema budućim istraživačima, aktivistima, studentima, zainteresiranoj javnosti, ali i da se pohrani golema relevantna građa dobivena iznimnim naporom istraživača. Bodrožić se osvrće na izdavački pristup: Naše publikacije su ili prošireni katalozi izložbi ili dokumentacija rada na nekoj temi, objektu ili okolišu kojim smo se bavili niz godina. Publikacije prate naše kampanje i rad, često je u njima dokumentirana i umjetnička produkcija vezana uz projekt, mapirani su brojni suradnici i protagonisti jer je kako stalno ističem, u ovo doba projektnog menadžmenta, natjecanja i hiperindividualizma, Motel Trogir kolektivni, grupni napor.
Publikacije se objavljuju svakih nekoliko godina, kada se prikupi relevantan broj podataka, koji u ukoričenom izdanju služi kao svojevrsni resurs za zainteresiranu javnost. Tako dolazi do nevidljive, ali po učincima opipljive sinergije raznih aktera, jer publikacije cirkuliraju, imaju svoj život nalazeći put do pojedinaca, studenata, aktivista i drugih, dok Motel Trogir sebi zadržava tek onaj arhivski minimum izdanja.
Osim toga, svako izdanje predstavlja priliku za suradnjom, koja se nerijetko proširi i na regiju: Regionalna suradnja najbolje je vidljiva na primjeru knjige Pejzaži potrošačke kulture u socijalističkoj Jugoslaviji iz 2018. godine. Započevši od lokalne situacije Splita i kompleksa Koteks Gripe, istraživanje nas je postupno odvelo izvan granica Hrvatske. Slijedeći tragove arhitektonske prakse arhitekta Živorada Jankovića (autora sportske dvorane na Gripama), tj. realizacije srodnih multifunkcionalnih objekata u Sarajevu, Prištini i Novom Sadu, započeli smo intenzivnu komunikaciju s kolegama u navedenim gradovima.
Spomenimo na ovom mjestu tri najvažnije publikacije: Nije uvijek budućnost ono što dolazi (link), Pejzaži potrošačke kulture u socijalističkoj Jugoslaviji te Moderna arhitektura Trogira. Također, u trenutku dok vodimo ovaj razgovor i dok nastaje ovaj članak, otkrivamo od Bodrožić i njenog suradnika, dizajnera Nikole Križanca, kako je pred izdavanjem nova publikacija posvećena Dječjem odmaralištu-lječilištu u Krvavici, impresivnom i zapuštenom modernističkom kompleksu.
Neizostavan aspekt djelovanja Motela Trogir je fokus na lokalnu zajednicu, te angažiranje ljudi na terenu u konkretnom pristupu s kritičkim predznakom. Na tom je tragu potrebno spomenuti, jer se često i lako previdi značaj, važnost organiziranih šetnji i tura ciljanim lokalitetima. Tako su u organizaciji Motela Trogir zabilježene ture po Solinu, Kaštelima, tvorničkom naselju Sveti Kajo, koje je značajno jer se oblikovalo paralelno s razvojem industrije cementa u Dalmaciji, zatim u pogonima tvornice Cemex, u sklopu čega se obilaze zaboravljene freske autora Vjekoslava Paraća i Joke Kneževića s motivima Narodnooslobodilačke borbe koje su u studenom 2016. tek preventivno zaštićene. Također, na godišnjoj se razini organiziraju šetnje Čiovom s fokusom na zaštićene cjeline i spomenike kulture, dok je prošlog proljeća organizirana i šetnja samostanom Svetog Križa u naselju Arbanija (u okružju prostornih devastacija) kada je prvi put otvoren za javnost.
Bodrožić nam je podijelila anegdotu vezanu uz dokumentiranje spomenutog samostana: Kako smo ga zatekli u prilično lošem stanju (iako je zaštićen), ekstenzivno smo ga dokumentirali, da bi na kraju fotografije s ture bile važne za trogirski konzervatorski odjel jer je velik dio samostana, uključujući predivni drveni gotički strop u prizemlju, stradao u nedavnom požaru.
Na ovu lokalnu priču i suradnju logično se nadovezuju one međunarodne, a pogotovo Mediteranska mreža modernizma; suradnja ostvarena preko modernističkog arhitektonskog naslijeđa, koja u ovom slučaju spaja kontinente. Radi se o iskoraku prema neeuropskim teritorijima i perspektivama na osnovi veze sa sjevernom Afrikom i nasljeđem Nesvrstanih, što je također potisnuta priča na ovim prostorima. Zanimljivo je kako je Saša Šimpraga pronašao i u fokus svojih istraživanja stavio domaćoj javnosti malo poznatu Kuću pored mora (link) arhitekta Ivana Prtenjaka (link) sagrađenu u Kelibiji u Tunisu. Ostvarene su suradnje s Ecole d’Architecture de Casablanca, realizirane brojne razmjene i gostovanje na Danima baštine u marokanskom Agadiru i Splitu, realizirani kontakti s arhitektima sveučilišta u alžirskom gradu Constantineu, te je napravljen niz intervjua što je rezultiralo programom Protuvrijeme (Contretemps) u Zagrebu, preko kojeg je u formi zajedničkog učenja došlo do razmjene i gostovanja predavača s temom naših arhitektonskih veza s Afrikom i šire.
Bodrožić ističe: Od početka projekta komuniciramo međunarodno, osim toga projekt Motel Trogir ima svoje začetke u ekstenzivnoj međunarodnoj suradnji, koju smo kao udruga poduzimali još od svog osnutka. U narednom razdoblju planiramo još jedno novo uzbudljivo poglavlje povezujući se s kolegama u istočnijoj Europi, ali smo razmjenu koncipirali s fokusom na umjetnost povezujući jadranski i crnomorski bazen. Suradnje s državama bivše Jugoslavije su stalne i jako važne jer ustvari govorimo iz istog konteksta, a post-socijalističko vrijeme donosi iste ili slične probleme.
U uvodu ovog teksta spomenuli smo kako postoje dvije sintagme koje se provlače kroz rad Motela Trogir, a koje sumiraju aktivnosti ove inicijative. Radi se o sintagmama Strategija propadanja, te o kustoskom konceptu (Ne) vjeruj pripovjedaču. Bodrožić pojašnjava: Sintagma Strategija propadanja komplementarna je s rečenicom kolega iz DOCOMOMO Srbija koju su izrekli kada smo ih jednom intervjuirali, a glasi: zgrade se najčešće ne ruše same od sebe, one se ruše jer netko želi da ih sruši.
Da bismo dodatno pojasnili ovaj koncept, posegnimo u uvod prve knjige Motela Trogir Nije uvijek budućnost ono što dolazi u kojem piše: Upravo je veličina parcele, a u manjoj mjeri sama arhitektura relativno maloga motela, uvjetovala povećani interes za vlasništvo nad njime. Uvidom u stanje objekta danas, može se spekulirati i o svojevrsnim strategijama propadanja kako bi se parcela “oslobodila” ili otvorila za neku novu izgradnju. Iz navedenog, Vitićev motel u Trogiru složen je slučaj urušavanja, prije svega jedne društvene i prostorne paradigme, koji u sebi ujedinjuje nekoliko elemenata: problematičnu privatizaciju nekadašnje društvene imovine početkom devedesetih, nepostojanje artikulirane (građanske) platforme (u lokalnim okvirima) koja bi postavila pitanje rekonceptualizacije dominantnog političkog diskursa uključujući i pitanje prostornih politika te posljedično, propadanje i nebrigu za arhitektonsko nasljeđe moderne.
S druge strane, (Ne)vjeruj pripovjedaču kustoski je koncept novijeg datuma, koji je prezentiran kroz dvije izložbe i jedan izdavački projekt. Ova priča naslanja se na trend primjetan u suvremenoj umjetnosti, pogotovo vizualnoj, u kojoj modernistička arhitektura sve češće postaje predmetom suvremenih umjetničkih praksi.
Bodrožić pojašnjava: Na prvoj izložbi gdje sam inaugurirala tu temu i koncept, bavila sam se promatranjem odnosa između arhitekture sredine 20. stoljeća, izgrađenih okoliša iz razdoblja socijalističke Jugoslavije i medijske; filmske i video slike kao jednog od kanala njihove reprezentacije i reinterpretacije danas.
Također sugerira se kako tretiranje ovih tema otvara brojna pitanja ostavljajući ih za promišljanje: Kako se danas na filmu kreira slika arhitekture i okoliša koji pripadaju drugoj društvenoj i prostornoj paradigmi? Koji su modaliteti njihove medijske interpretacije? Koja je politika tih slika i kakvu ulogu igraju u trenutnoj reprezentaciji, historizaciji i reinterpretaciji jugoslavenske socijalističke prošlosti?
Uz ove dvije sintagme, moguće je dodati i treću, parafrazu i referencu na pjesnika Branka Miljkovića, a to je “Nije uvijek budućnost ono što dolazi”. Spomenuti koncept prenesen je i na izložbu iz 2021. godine u Salonu Galić (link) posvećenu Dječjem odmaralištu-lječilištu u Krvavici koja je ostvarena u suradnji s kustosicom Antonijom Vodanović i kustosom Ivanom Huljevom.
Bodrožić precizira: Tu me zanimala priča o interpretiranju recentne prošlosti, te svojevrsnim korekcijama i adaptiranjima vlastitog sjećanja tj. nesigurnim pripovjedačima. Bila je to izložba o gubitku društvenog i transformiranju osobnog pamćenja uslijed radikalne društvene promjene i posljedicama tog procesa. Sudbinu Marasovićeve kultne zgrade sagledavali smo kao simptom, pri čemu arhivske materijale, izvorne dokumente, zapise i fotografije, ispreplićemo s fikcijskim narativima.
Promatrajući aktivnosti Motela Trogir nameće se pitanje procjene u kolikoj je mjeri došlo do pomaka na aktivističkom planu po pitanju javnosti, ali i na razini institucija. Bodrožić ističe kako je promjenama moguće pristupiti iz dva rakursa, optimističnog i onog nešto pesimističnijeg. Prvi odražava činjenicu što je javnost zasigurno senzibiliziranija danas mnogo više nego onda kada su počeli s aktivnostima projekta Motel Trogir 2012/2013. godine, a to je tako zahvaljujući brojnim izvaninstitucionalnim akterima, arhitektima, istraživačima i bukačima. Drugi aspekt je vezan uz Republiku Hrvatsku koja institucionalno, ako se govori o politikama i praksi zaštite, nije puno odmakla od tada, već je, smatra Bodrožić, situacija na terenu još lošija, pa pojašnjava: Više puta sam rekla da mi se situacija sa zaštitom i očuvanjem nekih sjajnih primjera modernističke arhitekture činila optimističnijom prije nekih 11 godina, kada smo tek kretali s projektom Motel Trogir nego danas. Nikakva strategija nije donesena, zaštita i dalje ovisi o entuzijazmu i upornosti zaposlenika konzervatorskih odjela, a nekima od njih zaista je stalo i u njima imamo dobre saveznike na lokalnoj razini. Čini mi se ponekad da smo generacija koja opsesivno dokumentira sve te prostore, građevine i okoliše i proizvodi znanja o njima jer će možda uskoro puno toga jednostavno nestati.
Na ovom mjestu, koje izgleda kao idealna točka za zaokružiti priču, treba poželjeti sreću aktualnim i budućim aktivnostima ove produktivne inicijative koja spaja prošlost i sadašnjost ljepilom kritičnosti, prezervirajući sjećanja i ideje na kojima je sadašnje društvo izraslo, a čije je fizičke podsjetnike odbacilo.
U to ime završnu riječ teksta prepuštam sugovornici koja nas je kroz njega vodila entuzijazmom upisanim i u temelje projekta Motel Trogir: Bitno mi je stalno podsjećati i oživljavati epizode iz recentne povijesti, kada je cijela dalmatinska regija bila mjesto otpora, progresivnih misli i praksi koje su je transformirale i vodile naprijed. Budućnost je zaista bila jučer. I zato, kao što je na jednom mjestu rekao Boris Buden: “Sjećanje je iskorak u budućnost, prospektivni čin. Gesta vjernog brehtijanca: Naprijed, sjećajući se!”
Više o aktivnostima projekta Motel Trogir pratite na stranicama udruge Slobodne veze slobodneveze.wordpress.com/motel-trogir, a brojne tekstove, najave, intervjue i praćenja njihovih projekata možete pronaći u arhivi Vizkulture.
Autor: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
