Prije nekoliko dana u zagrebačkoj galeriji Trotoar otvorena je skupna izložba Nirgendwo koja okuplja radove Mile Panić, Igora Rufa, Marka Tadića i dvojca TARWUK. Kako u svom uvodnom tekstu ističe kustosica izložbe Martina Marić Rodrigues, izložba Nirgendwo (njem. Nigdje) pušta da se odvijaju četiri mikropriče – Mila Panić, Igor Ruf, Marko Tadić i TARWUK predstavljaju radove koji postoje na pragovima između onoga što jest i onoga što bi moglo biti – ni potpuno ukorijenjeni, ni potpuno razmješteni – već uronjeni u stalnu promjenu.
Radovi s izložbe Nirgendwo oblikuju prostor neodređenosti – stanje između prisutnog i odsutnog, čvrstog i nestalnog, prošlog i onoga što tek nastaje. TARWUK-ova slika E titra između tjelesnog i eteričnog, oblikujući fluidne forme koje prizivaju kolektivnu i intimnu transformaciju. Mila Panić u instalaciji Between Here and There istražuje migraciju, raseljenost i vlastitu potragu za pripadnošću, razotkrivajući napetosti između kretanja i ukorjenjivanja. Marko Tadić u seriji Suvenira rekonstruira fragmente sjećanja, tkajući nove priče iz nostalgičnih materijala prošlosti. Igor Ruf u Frizerskom salonu za brdo gradi narativni ambijent koji balansira između zaigranog i nelagodnog, poigravajući se vlastitim uspomenama i nadrealnim aspektima svakodnevice. Izloženi su radovi iz kolekcije Cerin Antonić.
Izložba je otvorena do 15. ožujka i može se pogledati u radnom vremenu galerije od srijede do petka od 11 do 19 sati i subotom od 10 do 14 sati. Popratni program izložbe, razgovorni format TROTOAR TALKS, održat će se 5. ožujka u 19 sati, a potvrđeni su gosti umjetnica Mila Panić i umjetnik Marko Tadić.
U Vizkulturinoj arhivi možete pronaći intervjue sa sljedećim sudionicima izložbe: Igor Ruf, Marko Tadić, TARWUK.
Kustosica Martina Marić Rodrigues u predgovoru piše:
Slojevi svijeta kaleme se jedni na druge. Sadašnje i prošle budućnosti srastaju s budućim sadašnjostima i prošlostima. Sve se zbiva u prožimanjima i preobrazbama; u grananju finih linija i prazninama među njima. Te praznine, stanja-između (in-between) kako ih W. G. Sebald opisuje u romanu Austerlitz, razmak su u prostoru i jaz u vremenu, mjesta u kojima se sabire naša egzistencijalna mučnina. Suočeni sa stvarnošću koja se uvrće u samu sebe, dok pokušavamo fiksirati smisao i savjest, susrećemo se s dubinskom neodredivošću svijeta. Kako živjeti u vremenu koje nas istovremeno oblikuje i nadilazi? Kako razumjeti tko smo i koja je naša prisutnost u svijetu koji se čini ambivalentan prema našem postojanju?
Izložba Nirgendwo (njem. Nigdje) pušta da se odvijaju četiri mikropriče – Mila Panić, Igor Ruf, Marko Tadić i TARWUK predstavljaju radove koji postoje na pragovima između onoga što jest i onoga što bi moglo biti – ni potpuno ukorijenjeni, ni potpuno razmješteni – već uronjeni u stalnu promjenu.
Marko Tadić – Suveniri
Stvari nas (uglavnom) nadživljuju. Predmeti koje stvaramo, s kojima živimo i služimo se, a naposljetku napuštamo, trajniji su od nas; i to ne samo u fizičkom smislu. Čak i kada izgube svoju prvotnu namjenu, kada ih prestanemo koristiti, oni su i dalje tu, inatljivo opstaju.
Marko Tadić je umjetnik koji traži, prebire, pohranjuje – puni spremnike sjećanja – fizički i asocijacijski arhiv kao temelj svoje prakse. I u radu Suveniri oslanja se naslijeđeni inventar svakodnevnice. Polazište su mu odbačene memorabilije, starinske drvene pločice s panoramama raznih turističkih destinacija poput Dubrovnika, Zadra, Bleda, Pule i raznih krajolika. Nekadašnji plijen ritualnog sakupljanja na putovanjima, ti mali artefakti osobne povijesti, predmeti su beskrajno trivijalni a duboko značajni kao nostalgični podsjetnici na (dobra) stara vremena. Izbačeni iz jednog životnog ciklusa, povlače se u skladišta memorije iz kojih ih Tadić izvlači i brikolira u nove priče. Njegov proces odražava ono što je Claude Lévi-Strauss nazvao divljom mišlju (la pensée sauvage), način intuitivnog i metaforičkog razmišljanja koji iz prošlih iskustava izvlači fragmente i simbole spajajući ih u nove strukture značenja. Suptilnim ili radikalnim intervencijama, Tadić nadmudruje klišejizirane turističke vedute. Poznata mjesta se rasipaju, zamagljuju ili mutiraju, a u njih se uvlači atmosfera opće melankolije. Is this home (Was it ever home)?, Celebrating nonsense?, Wish you were here, samo su neke od upisanih poruka. Iako se radi o imaginarnim mjestima, traumatska jezgra života opstaje. Traume, osobne ili kolektive, ne nestaju već kroz tragove prošlosti ostaju trajno upisane u našu percepciju stvarnosti. Ali u Tadićevoj praksi entropija nije cilj ni kraj već dio procesa. Skladišta i arhivi koje istražuje vraćaju se kao mjesta užitka u sjeti, a u njegovom objektima kao stalno pregovaranje između brisanja i stvaranja, praznina i spekulativnih budućnosti.
Igor Ruf – Frizerski salon za brdo
Rad Igora Rufa Frizerski salon za brdo djelomično je inspiriran dokumentarnim filmom o nepalskoj starici koja je, zaslijepljena surovim himalajskim suncem, godinama živjela u mraku. Kad je napokon progledala zahvaljujući pokretnoj klinici za uklanjanje mrena – glasno se nasmijala. I tu ulazi Igor Ruf i stvari postaju…začudne. Mene zanima što se desilo nakon svega toga. Kakvu sam to poluinformaciju dobio i kakvog smisla sve to ima, pitam se, a kosa raste i raste. (I.R.) Starica možda odlazi u frizerski salon koji možda postoji ili ju dočekuje tek sablast prošlih šišanja. Vraća se na vrh planine, kosa joj prkosno vijori na vjetru, ona sama postaje krajolik. U Rufovoj viziji, ona je vječna. Kao brdo. Kao sjećanje. Jedina moguća slika u tom mnoštvu opažaja. (I.R.)
Narativno praćenje Rufovih ambijenata zahtjevno je i namjerno divergentno. Događaji izmiču brzoj i jasnoj identifikaciji, što često izaziva nelagodu kod gledatelja (dragocjenu reakciju, kad je uspješno isprovocirana). Neizostavan dio njegovog procesa je istraživanje vlastitih uspomena – dvojnost izranjanja iz prošlog vremena i ponovnog uranjanja u njega. I u Frizerskom salonu za brdo razotkriva se osobno: izvodi autorske pjesme, instalira cabinet de curiosités, svoju malu eklektičnu zbirku iz djetinjstva, a u autorskom stripu Brdo smrdo i borovi odvija se, njemu itekako poznata, igra šišanja. Scenografski snažan ambijent Salona ograniziran je prema principu starinarnice. Akumulacija raznih elementa, bilo predmeta, sjećanja ili iskustva, stvara dojam alternativnog, apsurdnog prostora; naposljetku umjetnost ima jednu prednost nad utilitarnim svijetom – ona ne mora funkcionirati (Predrag Pavić, Kako odliti vatru? (Izložba brda namještaja i hodajućih prostora I).
TARWUK – E
TARWUK (Bruno Pogačnik Tremow i Ivana Vukšić) djeluje kao simbiotski umjetnički entitet – organizam koji suspendira individualne identitete u korist slobode zajedničkog kreativnog istraživanja. Autorstvo (…ako nisam ja tko jest i što je to…) postoji isključivo kao kolaborativni proces, neprekidna i intuitivna međusobna razmjena. Dinamika TARWUK-a podsjeća na nadrealističku metodu cadavre exquis prema kojoj svi uključeni mogu dodavati fragmentirane intervencije i poticati organski rast multidiscipliranih radova.
Slika E zamišljena je kao dio instalacije Vernicular River Holds 6 Bodies Down, povezane s kratkim filmom Baka (2018.) u žanru cinéma vérité i SF-a, nastalim u suradnji s Matthew Goedeckeom. U filmu članovi obitelji glume sami sebe, okupljeni oko stola na ritualnoj matrijahalnoj večeri gdje je glavna poslužena – baka. Instalacija, spoj slika, fotografija, skulptura, rekvizita i zvuka, bila je oblikovana kao filmska scena – pristup izgradnji izložbi kojeg TARWUK dojmljivo razvija u svojim recentnim projektima. U praksi TARWUK-a mizanscena postaje narativni okvir performativne situacije – ambijent u koji gledatelj ulazi vjerujući da svjedoči nečemu već zatečenom. No ubrzo shvaća da je dislociran iz svakodnevice i pozvan na pozornicu u svjesnu participaciju.
Apstraktni krajolik slike E, s orfičkim geometrijskim znakom, reprezentira zajedničko stvaranje oslobođeno predvidljivosti i unaprijed zadanog smjera. Kroz iterativni pristup radu – vraćanje, nadograđivanje, preoblikovanje – nižu se slojevi materijala i korespondencija, a slika ostaje otvorena, izmičući stisku fiksne identifikacije.
Mila Panić – Between here and there…Is 20 hours border crossing
Kada ljudi migriraju, krijumčare i vlastitu budućnost. Pažljivo ju čuvaju u preklopima prošlosti, uz isječke sjećanja i nadanja. Budućnost ni linearnu, ni zajamčenu; koja se tek treba izboriti. Uz fizičko premještanje odvijaju se i tihi pregovori unutar identiteta. Konflikti nastajanja novoga u starom.
Najizravniju vizualizaciju stanja-između donosi Mila Panić s recentnim radom iz ciklusa Südost Paket (Jugoistočni paket) kojeg razvija od 2017. godine. Iskustvo života u dijaspori – u vremenskom, prostornom i emocionalnom razmaku – kanalizira kroz objekt autobusne gume. Guma kao kapsula mikrokozmosa koja se kotrlja dobro utabanom migrantskom trasom između Njemačke i Bosne i Hercegovine. U ranijim instalacijama iz ove serije Panić je koristila ready-made gume ispunjavajući ih artiklima poput cigareta, parfema i slatkiša; predmetima imaginarnog prestižnog statusa koji često putuju u prtljagama. Njeni multimedijalni radovi personificiraju glasove malih povijesti (Walter Benjamin, Theses on the Philosophy of History), onih koji su ostali na marginama dominantnih narativa. Ukazuju na nemoć uspostavljanja koherentnosti između osobnog i kolektivnog, kad se radnje i misli ponavljaju dok ne izgube jasnoću i svrhu, pretvarajući se u strah, bijes i egzistencijalnu paralizu. Dok neki umjetnici aktivno traže i istražuju apsurd, Mila Panić ga netraženo nalazi. I ne može mu umaknuti. Pa ga nastanjuje, izvrće i transformira u oštar humor.
Suptilna instalacija na izložbi Nirgendwo ujedno je i najosobniji rad iz tog ciklusa. Izvedena u akristalu, guma svojim kretanjem utiskuje trag u prašini ispisujući riječi Between Here and There, intimnu poetizaciju vlastitog raskorijenjenog identiteta. Guma preuzima funkciju bijelog fantoma stvarnosti – prisutnog ali nestalnog i neuhvatljivog, koji se rasipa lako poput pijeska.
Mila Panić (1991., Brčko), umjetnica je i stand-up komičarka čiji se umjetnički rad proteže od osobne dokumentacije do visoko poetskih vizualnih i diskurzivnih elemenata, stvarajući ciklus koji interpretira različita naslijeđa migracija. Voditeljica je podcasta Broken English, koji istražuje politiku jezika i pitanje kako je živjeti između dva ili više jezika. Suosnivačica je kolektiva i udruge Fully Funded Residencies.eV.
Dobitnica je nagrade ZVONO YVVA Bosne i Hercegovine (2021.), kao i brojnih stipendija, uključujući Stiftung Kunstfond Bonn (2023.), Braunschweig Projects umjetničke stipendije (2022/23)., Koganecho Baazar A-i-R Manager Internship in Residence (Japan), Künstlerhaus Lukas, Ahrenshoop, Residency Unlimited, New York (SAD). Radovi joj se nalaze u kolekcijama poput Imago Mundi – Luciano Benetton Collection, Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske i u privatnim kolekcijama.
milapanic.net/
www.instagram.com/panic_mila
Igor Ruf (1984., Virovitica), za svoj dosadašnji rad primio je nekoliko priznanja i nagrada, među kojima i Nagradu Vlastimir Kusik na 29. slavonskom biennalu (2024.), Nagradu Radoslav Putar (2014.), Veliku nagradu Triennala hrvatskog kiparstva (2012.) godine i nagradu 31. salona mladih (2012.). Osim što djeluje kao umjetnik, bavi se kazališnom scenografijom i pedagoškim radom. Trenutačno je izvanredni profesor na kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Radovi mu se nalaze u Muzeju grada Virovitice, Zbirci Antuna Augustinčića u Klanjcu i u privatnim kolekcijama.
Igor Ruf svojim objektima, skulpturama, instalacijama i performansama istražuje načine na koje se prostor, atmosfera i događaji mogu oblikovati i interpretirati, uzimajući u obzir kako materijalne, tako i nematerijalne aspekte svakodnevnog života. U svojem radu bavi se preispitivanjem svakodnevice, gdje nadrealni motivi i svakodnevni predmeti često koegzistiraju, stvarajući nove, neočekivane veze koje otvaraju prostor za refleksiju i interpretaciju.
igorruf.com
www.instagram.com/igorr.uf
Marko Tadić (1979., Sisak) djeluje u polju crteža, kolaža, animacije i instalacije. Ideje gradi na poslijeratnoj utopijskoj arhitekturi i urbanizmu moderne, dok materijale za scenografske sadržaje nalazi u starim pronađenim fotografijama, nacrtima neizgrađenih gradova te prostorima koji su postojali i ponovno postoje samo u njegovim radovima. Projektom „Horizon of Expectations“ s umjetnicom Tinom Gverović predstavljao je Hrvatsku na 57. venecijanskom bijenalu 2017. godine.
Dobitnik je niza nagrada: 2015. dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za najbolju izložbu godine, 2010. osvaja treću nagradu na THT@MSU Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, te 2008. Nagradu Radoslav Putar za najboljeg mladog umjetnika godine. Sudjelovao je na mnogobrojnim rezidencijama i studijskim programima u Helsinkiju, Beču, New Yorku, Los Angelesu i Frankfurtu. Od 2015. radi kao gost predavač na milanskoj NABA-i (Nuova Accademia di Belle Arti) na više predmeta vezanih uz teorijski i praktični dio dizajna izložbi. Od 2016. predaje na slikarskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.
www.tadicmarko.com
www.instagram.com/markotadik2
TARWUK (Bruno Pogačnik Tremow i Ivana Vukšić) rođeni su 1981. godine u Zagrebu i Dubrovniku, a žive i rade u New Yorku, SAD. Kombinirajući različite umjetničke jezike i slikarske stilove kako bi stvorili suptilne povijesne poveznice, TARWUK se koristi brojnim vidljivim i nevidljivim referencijama za kreiranje složenih mikrosvjetova – dinamičnih prostora transhistorijske suradnje i razmjene. Uz slikarske radove, izrađuju otvorene, scenografske skulpture koje se mogu shvatiti kao karnevalske mizanscene a opisuju ih kao “arhitektonske modele organskog rasta”, gdje se življenje promatra kao performativni čin na kozmičkoj pozornici.
