Priču o predstavljanju Hrvatske na Venecijanskom bijenalu – 19. Međunarodnoj izložbi arhitekture za 2025. godinu s projektom Inteligencija grešaka počet ćemo u Podsusedu u Zagrebu, na napuštenom kamenolomu koji je do ranih 2000-ih služio opskrbljivanju materijalom i stoljetne Tvornice cementa Sloboda. Fotografije autorice Doris Fatur prikazuju djelatnike za bijenale kreiranog Instituta grešaka – povjerenicu Idu Križaj Leko (s kojom smo razgovarali ovdje) i članove tima Anu Boljar, Janu Čulek, Marina Krstačića – Furića, Ivu Peručić, Anu Tomić i Marka Luku Zubčića u ambijentu srodnom vizijama gradova u popularnim konceptima “života poslije ljudi” ili susretu Charltona Hestona s poluzatrpanim Kipom slobode u finalu originalnog Planeta majmuna.
Snažna metaforička i semantička slojevitost krije se u estetici koja ujedinjuje proizvodnju središnjeg materijala suvremene arhitekture – cement, duboke tranzicijske reperkusije koje ni do danas nisu razriješile smisao područja te prirodu koja nadvladava sve greške. Ta nam je lokacija kontekstualno odgovarala zbog svoje ambivalentnosti — istovremeno ju možemo promatrati kao prostornu grešku, ali i kao zaboravljeni potencijal. Napuštene, nesanirane i planerski preskočene, ovakve zapuštene zone za svoju okolinu predstavljaju ekološki, sigurnosni i estetski problem, dok istovremeno svojom inertnošću “čuvaju” prostor za brojne mogućnosti prenamjene. Njihova kvaliteta i potencijal često leže u čistim vlasničkim strukturama, krupnim česticama te dobroj infrastrukturnoj povezanosti. Osim očuvanja prostornog resursa, tri do četiri desetljeća statusa quo omogućilo je i prirodnu sukcesiju, odnosno spontanu ekološku samoobnovu ovih područja. U pozadini naših fotografija vidi se upravo taj prijelaz — pejzaž koji više ne pripada ni čovjeku ni stroju, nego nekoj trećoj fazi. Upravo to pronalaženje korisnog i inteligentnog unutar greške okosnica je našeg projekta na Venecijanskom bijenalu, objašnjava nam arhitektica i urbanistica Iva Peručić, jedna od članica interdisciplinarnog hrvatskog tima koji je kreirao Inteligenciju grešaka za jedno od najvećih svjetskih okupljanja aktivnih protagonista arhitekture i umjetnosti na svijetu.
U 2023. godini, godini prethodnog izdanja arhitektonskog bijenala, tijekom sedam mjeseci trajanja cijelu izložbu je posjetilo 285.000 posjetitelja, a po broju publike najuspješnije izdanje bilo je 2021. godine kada je izložbu posjetilo preko 300.000 posjetitelja, s time da je to bila postpandemijska godina aktivnih restrikcija. Godine 2021. hrvatski paviljon činio je projekt Togetherness/Togetherless (link), a 2023. Same as it ever was (link), na to se sada čak i u jednom svojevrsnom konceptualnom nizu nadovezuje projekt Intelligence of Errors (link). Kako Venecijanski bijenale – međunarodna izložba arhitekture kontinuirano bilježi rast broja posjetitelja, tako je pretpostavka da će i izdanje 2025. posjetiti oko 280.000 posjetitelja.
U razumijevanju ritma manifestacije i života paviljona važno je shvatiti kako on počinje tek nakon vernissage dana i traje 7 mjeseci. Tijekom ta 3 dana predotvorenja (vernissage) Venecijanski bijenale posjeti u prosjeku oko 14.000 posjetitelja – većinom stručne publike koju čine arhitekti, kustosi, predstavnici muzeja i galerija te novinari, a kroz cijelo ostalo razdoblje s obzirom na količinu sadržaja i informacija koje Bijenale nudi, u tom velikom prostoru venecijanskog Arsenala, svaki paviljon “bori se” za svoje kvadrate prostora i za interes publike. Tako i Inteligencija grešaka.
Tema greške jedna je od onih silnog potencijala – sveprisutna je i igra nevjerojatno važnu konceptualnu, idejnu, vrijednosnu dimenziju u našim životima. Greške su uz nas kroz cijelo obrazovanje, strah od grešaka uzrokuje anksioznost i ostale poremećaje iz spektra F40 dijagnoza, a ukazivanjem na tuđe greške vrlo jasno ontološki i vrijednosno smještamo druge u našim životima. Greške šeću između simpatičnosti i kreativne iskoristivosti, npr. u pjesmama i filmovima, do potencijalnih tragičnosti npr. u nuklearnim elektranama. Nisu sva područja ljudskog stvaranja ni jednako tolerantna ni osjetljiva na greške. S greškama odnosno failom u svojevrsnom obliku slavljenja mazohizma voli koktetirati hustle startup kultura. Kreativnost često potiče i lako trpi greške, dok se u području znanja stalno borimo s greškama, danas krstareći kroz deluzije generativnog AI-a (moje osobno orijentacijsko istraživanje uz ChatGPT o hrvatskim nastupima na Bijenalu od 2010. iznijelo je na površinu neke neobične fikcionalne projekte).
S greškama, vlastitim i tuđim, često jesmo vrlo osobni.
Greške, provizorno rečeno, označavaju odstupanje od očekivanog ili željenog, pri čemu je to očekivano ili željeno relativno do perspektive (interesa, vrijednosti itd). Oko definicije greške je moguće puno raspravljati, ali to je i slijepa ulica, tvrdi iz aspekta filozofije član tima Marko Luka Zubčić objašnjavajući metarazine projekta i polazišnu metodologiju.
U Inteligenciji grešaka fokus je na prostornim greškama s obzirom na arhitektonski kontekst Venecijanskog bijenala i interese članova tima. Cilj je bio u formatu bijenalskog projekta otkriti što se može napraviti s nečime što tim sa svojom vrijednosnom, interesnom, profesionalnom i drugom pozadinom vidi kao grešku.
Ključ u metodologiji istraživanja je “žetva grešaka”, obrazovni alat namijenjen dizajnerima složenih društveno-tehnoloških i prostornih sustava u neidealnim uvjetima. Riječ je o jednostavnoj vježbi razvoja senzibiliteta za složenost sustava i potencijalne korisnosti greške, koju su Ida Križaj Leko i Marko Luka Zubčić razvili 2018. godine. U njoj se definira prvo određeni teritorij ili kontekst na kojem se radi. Potom se definiraju greške iz tog konteksta koje nazivaju “alati” jer polaznici vježbe njih moraju koristiti upravo kao alate. I posljednje, definiraju se ciljevi – neke vrijednosti koje se trebaju ostvariti korištenjem greškama. Ciljevi su u nekim kontekstima bili, primjerice, osnovna dobra (poput vode, hrane itd.), a u drugima su bili, primjerice, stvaranje suvišnih kanala komunikacije ili deprogramiranje određenih prostora, a u svrhu jačanja žilavosti. Suštinski, korisnik metode mora složiti odgovor na pitanje tipa: kako na lokaciji X korištenjem pogreške Y postići kolektivno dobro A? Greške kako se tretiraju u “inteligenciji pogrešaka” nisu konačna i očajna stanja, nego put do nove rekonktekstualizacije.
Očito, značajan dio aktivnosti tima odnosi se na istraživanje te na razvoj metodologije za detekciju i kategorizaciju grešaka u prostoru. S ciljem odgovora na pitanje poput u kojem koraku prostornog djelovanja nastaje greška, od kada datira, koje su njezine posljedice i možemo li njezin kontekst iskoristiti za nešto korisno pokrenuta je otvorena bazu znanja, digitalni Repozitorij grešaka. Riječ je o otvorenoj, interaktivnoj i kolektivnoj online karti koja poziva sve pojedince da podijele prostorne greške iz vlastitog konteksta, a nalazi se na službenoj web stranici paviljona.
Mnoge je greške moguće mapirati i iščitati iz satelitskih snimki, dnevnih vijesti ili strateških dokumenata, no želja Instituta je sagledati ih izbliza, mapirati i istražiti baš poput arheoloških iskopina, razgovarati na lokacijama sa svim dionicama i svjedočiti procesima mimo digitalnih prezentacija. Možda svojevrsni poziv svima na izlazak iz sigurnih zona institucija, pojašnjava arhitektica Ana Boljar.
Repozitorij grešaka rastući je organizam. Odabirom lokacije, dodavanjem fotografije i svrstavanjem greške u jednu od tri kategorije, svatko može doprinijeti rastućoj arhivi kao vrijednom alatu za učenje i djelovanje. Ta širina početnog principa i rezultira time da trenutno u njemu ima povijesne baštine prepuštene bršljanu ili valovima mora, ilegalnih odlagališta otpada, raznoraznih gradnji s ruba zakona, ali i humora te samoironije. Greške nastaju na različite načine. Ponekad vrlo proaktivnim pogrešnim postupanjem projektanata i investitora, ponekad napuštanjem investicije, a ponekad njenim nedovršavanjem i odustajanjem od završnih slojeva projekta koji pružaju novu dodanu vrijednost. Potonje je posebno sveprisutno u stvarnosti te ostaje u prostoru kao greška.
Analizirajući procese planiranja, zakonodavne okvire te načine gradnje, korištenja, ali i nekorištenja prostora, došli smo do zaključka da se svako djelovanje može svesti na tri osnovne kategorije — Resurs, Produkt i Višak. Prva kategorija odnosi se na gospodarenje prirodnim, energetskim i prostornim resursima koji prethode gradnji ili na resurse već izgrađenog okoliša. Greške u ovoj kategoriji uglavnom se odnose na neodrživo upravljanje prirodnim resursima te na izgrađena područja koja su izgubila funkciju. Kategorija Produkt obuhvaća greške koje nastaju kao rezultat neadekvatnog planiranja ili gradnje. Tu se nalaze dovitljivo iskorištene “rupe” u planu, ilegalni zahvati u prostoru te općenito područja devastirana ljudskom intervencijom. Treća kategorija, Višak, odnosi se na višak materijala i bića u prostoru — građevinski i ostali otpad, toksične zone te više-no-ljudske invazivne vrste, naglašava nam arhitektica Iva Peručić.
Smisao grešaka važan je dio projekta. One nisu tu za moraliziranje, nečije obezvređivanje ili paralizu. Glavni je cilj prema greškama se postaviti ne kao nečemu što treba popraviti ili ukinuti, nego kao nečemu iz čega možemo učiti i kao nešto što može potaknuti nove forme i metode djelovanja u prostoru. Arhitektica Jana Čulek nam približava: Ne bježimo od grešaka, ne skrivamo ih, već ih priznajemo i suočavamo se s njima na kreativan i pozitivan način. Uzimamo ih kao startnu točku iz koje krećemo djelovati. Projekt se tako istovremeno bavi identifikacijom grešaka i razvojem inovativnih metoda za djelovanje u suvremenom kontekstu kroz imaginarije. Sami imaginariji, koji su u ovoj iteraciji projekta predstavljeni kao tri začudna objekta, aludiraju na te nove svjetove koji nastaju upravo kroz korištenje dovitljivih grešnih metoda na pozitivan i produktivan način. Zapravo se radi u preusmjeravanju nekih već naučenih načina djelovanja koji su učestali u našem prostoru u smjeru koji više ne dovodi do destruktivnih i negativnih rezultata, već stvara neke nove potencijale i vrijednosti. Cilj je pokazati da se greške, nešto što obično smatramo izuzetno problematičnim i krivim, mogu upogoniti u neki pozitivan rezultat kroz mijenjanje određenih odnosa, procesa, mjerila, itd.
Pri razmišljanju o greškama, a posebno u području prostora, arhitekture i urbanizma, nad metodologiju sigurno se lako može nadviti strah od subjektivnosti. Naši različiti estetski i vrijednosni ukusi vrlo jasno mogu odrediti što smatramo pogrešnim – neboderi, stadioni, luke, prometnice dijele nas u naelektrizirane rasprave. Može se stvoriti i neproduktivan osjećaj pretencioznosti i neproduktivnog upiranja prstom u sve što nam se ne sviđa. Mislim da nije subjektivno za mnogo grešaka koje smo identificirali, naglašava Čulek i nastavlja: Greške ne gledamo kroz izolirane primjere, nego kroz grupe prostornih opredmećenja do kojih je došlo djelovanjem (ili nedjelovanjem) određenih procesa i praksi. Mislim da je vrlo jasno da je ilegalna gradnja prostorna, legislativna, ali i društvena greška, a slično vrijedi i za napuštene industrijske prostore koji propadaju ili za goleme količine nezbrinutog otpada koje postaju sve veći problem.
Promatrajući greške kroz kategorije dolazi do odmicanja od izoliranih primjera prozivanja konkretnih krivaca već se nastoji identificirati koje su to grupe procesa, navika, zakonskih mogućnosti i dr. dovele do određenih grešnih prostornih rezultata.
Opisana metodologija i teorija iza smisla grešaka ima i svoje dopadljivo fizičko oprimjerenje u Veneciji. Konkretne greške koje su postavljene u paviljonu samo su pojedini reprezentativni segment. Paviljon je oblikovan poput nomadskog šatora ili šatora za arheološka istraživanja s čeličnom konstrukcijom obučenom u zaštitno odijelo. Materijali su preuzeti iz stilskog jezika grešaka – čelična konstrukcija i cerade koje su stanovnici koristili za lažiranje buduće ilegalne gradnje prilikom preleta aviona koji izrađuje ortofoto snimke, ujedno i tipičan materijal za natkrivanje privremenih struktura na poljoprivrednim zemljištima. Naše zaštitno odijelo od vjetra, kiše i sunca skida se i postavlja patentnim zatvaračima i čičak trakama, a plavi trokuti se odmataju i prebacuju u zonu “krova” te natežu gurtnama, približava dodatne slojeve metafore arhitektica Ana Boljar. U unutrašnjosti paviljona, na modularne čelične okvire pričvršćene su šipke koje omogućuju jednostavno vješanje i izmjenu (radnog) materijala – unutrašnjost postaje izložbeni prostor, ali i radni prostor – prostor sagledavanja, mapiranja i razgovora. Na podu otkrivate oznaku sjevera, na prvi pogled vas geografski orijentira, no nije jasno radi li se o zemljopisnom ili magnetnom sjeveru. Ambivalentnost nam je bitna, prostorni problemi su ekstremno složeni, duboko sumnjamo u jednoznačna rješenja ili binarno sagledavanje problema, zaključuje Boljar.
Mobilnost, modularnost i mogućnost brze i lake montaže bile su osnovne odrednice oblikovanja paviljona koji na taj način dom Instituta za greške kao “kuće putujuće”. Istovremeno, kreiran je kao metaforički komentar na činjenicu da je Hrvatska raspadom Jugoslavije izgubila “svoj paviljon” na Venecijanskom bijenalu te posljedično autori za svako bijenale iznova iščekuju koji će im se prostor privremeno dodijeliti.
U kontekstu metafore važno je naglasiti i ping-pong stol s rupama koji se nalazi u paviljonu i kontinuirano se čuje prostorom Arsenala. Taj neobičan predmet za ambijent istovremeno reprezentira prostorne praznine – “crne rupe” brownfield prostora u našim gradovima, ali i svojevrsni ping-pong komunikacije koji je potreban za neki novi kolektivni način korištenja tih prostora. Iako je poanta pozitivno korištenje grešaka, put do takve eksploatacije obično je prožet mukotrpnom komunikacijskom i operativnom kalvarijom. S elementom humora pokazana je jedna od ozbiljnijih poteškoća i greški sustava – neefikasnost.
Iako je značenje i funkcioniranje nastupa na Bijenalu za širu javnost često apstraktno riječ je o dugotrajnom procesu koji zahtijeva značajne financijske i organizacijske resurse: od najma i održavanja prostora u Veneciji, koordinacije članova tima, produkcije dijelova paviljona u domicilnoj državi, do logistike, transporta, montaže, osiguranja te, na kraju, demontaže i planiranja života paviljona nakon zatvaranja izložbe. Upravo su te teme zajedničke svim državama koje sudjeluju na Bijenalu, pa su se otvoren razgovor i razmjena iskustava iz prve ruke pokazali iznimno vrijednima. Iskrena izlaganja sudionika ovog programa – uključujući prezentaciju uspjeha, ali i neuspjeha, prepreka, grešaka i devijacija – omogućila su nam dublje razumijevanje izazova i mogućnosti nastupa na internacionalnoj izložbi ovog tipa, te izgradnju kolektivne inteligencije za buduće projekte, pojašnjava Iva Peručić osnovnu izazovnost fizičke realizacije.
Uz opisani digitalni aspekt “repozitorija grešaka” globalnog dometa i fizičku realizaciju paviljona u Veneciji metodologija i teorija projekta imaju potencijal okupljališta i edukacijske platforme. U programskom dijelu organizirano je tako više aktivnosti. Na nezavisnom programu pod nazivom Pavilion Days, održanom početkom listopada u Veneciji, sudjelovalo je ukupno 13 nacionalnih paviljona među kojima i hrvatski autorski tim. Program je zamišljen kao prostor otvorene komunikacije i razmjene ideja između kustosa, autora i institucija iz pojedinih država — istodobno kao prezentacija samih paviljona i uvid u njihove backstage procese nastanka.
A da projekt dobiva i odgovarajući lokalan i globalni domet bilo je nužno naći istomišljenike i saveznike u globalnoj areni. U Zagrebu je tim organizirao predavanje Keller Easterling, dizajnerice i autorice te Enid Storm Dwyer profesorice arhitekture na Sveučilištu Yale. Kao autorica knjiga poput Medium Design, Extrastatecraft: The Power of Infrastructure Space, Subtraction, Enduring Innocence: Global Architecture and Its Political Masquerades i Organization Space: Landscapes, Highways, and Houses in America, Easterling se s lakoćom uklopila u smisao projekta. Keller Easterling svakako je naša najvažnija i svjetski prepoznata referenca. Svoje predavanje održano 18. listopada 2025. u prostorima Udruženja hrvatskih arhitekata / Društva arhitekata Zagreb, naziva “The Mix is All”; direktno je povezala s našim projektom na ovogodišnjem bijenalu koji je dan prije i uživo posjetila u Veneciji, govori nam povjerenica Ida Križaj Leko upućujući i na jednu zanimljivost: Ne želeći umanjiti lokalni kontekst koji je ipak odredio glavni sadržaj našeg projekta, spomenula bih jednu slučajnu podudarnost (ili možda i ne tako slučajnu!) koju utjelovljuje lik i djelo Keller Easterling. Naime, isti vikend kada je Keller održala predavanje u UHA-i, obilježeno je 20 godina platforme Operacija grad (link), ustrajne u borbama za stvaranje i očuvanja prostora javnog i kolektivnog. Godine 2008. izdan je priručnik “Operacija grad: Priručnik za život u neoliberalnoj stvarnosti”, kao zapis različitih događaja u kojem je sudjelovala i 17 godina mlađa Keller Easterling te čiji je tekst “Kriva priča” preveden na hrvatski jezik. Prethodno spomenute borbe Operacije grad kao privremene okupacije prostora napuštenih industrijskih pogona različitim programima upravo su primjeri naše inteligencije koja koristi grešku preskakanja teritorija, s ciljem stvaranja prostora kolektivnosti i prostornih eksperimenata koji današnji urbanistički alati ne prepoznaju.
Ove je godine kustos Carlo Ratti odlučio tijekom cijelog trajanja Venecijanskog bijenala provoditi javni diskurzivni program naziva GENS i osmislio je, zajedno s Christopherom Hawthorneom, prostor za njega unutar same glavne izložbe u Arsenalu – Speakers’ Corner. U nedjelju 16. studenoga od 12:00 do 13:30 prostor Speakers’ Cornera će zauzeti hrvatski paviljon i gosti paviljona ne bi li pripremili javnu diskusiju o paviljonu, teorijskoj i istraživačkoj podlozi za paviljon, te predstavili knjigu o projektu Inteligencija grešaka čiji su suizdavači Udruženje hrvatskih arhitekata i Institut za filozofiju. U diskusiji će, uz članove autorskog tima Idu Križaj Leko, Marka Luku Zubčića i Janu Čulek, sudjelovati i Valeria Graziano (Centar za napredne studije, Sveučilište u Rijeci), Mia Roth-Čerina (predsjednica Udruženja hrvatskih arhitekata) i Luka Boršić (ravnatelj Instituta za filozofiju u Zagrebu).
Hrvatska sudjelovanja na Venecijanskom bijenalu u proteklih 15 godina karakterizirao je širok raspon pristupa, tema i estetskih jezika. Djelomično srodan sa smislom skretanja pažnje na prostorna iščašenja i borbe za njihov ispravak bio je 2012. realiziran bijenalski projekt Neposredna demokracija zahtjeva neposredan prostor, a afirmativno pretvaranje grešaka u potencijal sadržano je i u podtekstu projekta We need it. We do it (link) iz 2016. s temom procesne transformacije socijalističkih ostataka u produktivnije prostore suvremene kulture. S obzirom na broj lokalnih tema, Repozitorij grešaka nepresušan je te bi bilo interesantno i korisno da efekti bijenalskog promišljanja dobiju nastavak u konkretnijem promišljanju o inteligenciji ili nekom pozitivnijem životu barem dijela u njemu navedenih grešaka. Naposljetku, nije to tema samo prostora, arhitekture i urbanizma već i osobnog razvoja jer rad s greškama podrazumijeva i suočavanje s vlastitim greškama, što je najteži dio ovog procesa, i nešto što nismo znali unaprijed, kako zaključuje povjerenica Ida Križaj Leko. U toj logici suočavanja ništa nije zapisano u kamenu iako je estetiku nastupa obilježio jedan – kamenolom.
Autor: Kristian Benić / tekstove ovog autora potražite na linku
Zahvaljujemo autorskom timu Instituta grešaka na ustupljenoj fotodokumentaciji.
