Teško pristupačan i nesiguran pogranični prostor Plitvičkih jezera u prvim zapisima, “zahvaljujući zastrašujućem dojmu prirode, nazivan je Hortus diaboli, tj. Vražji vrt. Putnik namjernik nosio je glavu u torbi zbog brojnih razbojnika”. Jedan od kroničara 1835. opisuje ga i kao austrijski Sibir. Ljepota prirode ipak nije mogla ostati netaknuta pa već krajem 19. stoljeća započinje turistički razvoj onoga što će 1949. godine postati i prvi formalni Nacionalni park u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji, vrijeme koje će označiti znatnije pretvaranje prirodnog okoliša u kultivirani krajolik obilježen i – arhitekturom. Plitvička jezera – Stoljeće izgradnje (izdavač UPI-2M) knjiga je dr. sc. Martine Ivanuš koja donosi iscrpan i pionirski pregled izgradnje od kraja 19. do kraja 20. stoljeća na prostoru današnjeg Nacionalnog parka Plitvička jezera. Intervju je dio serije u suradnji Vizkulture i projekta Motel Trogir.
*Martina Ivanuš
► Prije koju godinu pojavila se na prvu nekome možda simpatična, no u osnovi suluda ideja da se plitvički slapovi noću osvijetle. Srećom, takva devastacija prirode nije prošla. U stoljetnoj praksi turizmom motivirane izgradnje na Plitvičkim jezerima, koji i što su bili najveći promašaji?
Martina Ivanuš: Čini se da su predlagači ostali dosljedni inicijativama Društva za uređenje i poljepšanje Plitvičkih jezera s prijelaza 19. u 20. stoljeće. Tada je gradska gospoda uživala u noćnim vožnjama s bakljama osvijetljenim slapovima. Što se tiče mogućeg svjetlosnog onečišćenja, baklje su bile prihvatljivije rješenje osvjetljenja. Upravo je pregled povijesti direktnog i indirektnog utjecaja čovjeka na okoliš i tema knjige. Među najveće promašaje svakako spada apartmanizacija potaknuta odredbama Prostornog plana Nacionalnog parka Plitvička jezera iz 1986. godine. Kandidat za najveći promašaj sasvim sigurno je i neadekvatna komunalna infrastruktura. Je li promašaj korištenje betona i dinamita za uređenje parka u međuratnom razdoblju, iako zbog tih materijala i metoda danas imamo šetnice i pristupe špiljama Parka, je već tema za diskusiju.
► Svaki doživljaj parka danas, dakle, uključuje i ono što je izgradio čovjek, sve ono čime je oblikovan krajolik. Kada na Plitvicama okoliš postaje krajolik, odnosno kada bi sažeto definirali neka osnovna razdoblja planerskog i arhitektonskog pristupa prostoru Plitvica, od početaka turizma do sveobuhvatnih planova, koja bi to bila razdoblja?
Martina Ivanuš: Glavna razdoblja razvoja prostora korespondiraju s razdobljima mira, a ključni povijesni događaji koji određuju faze izgradnje svakako su Prvi i Drugi svjetski rat, ali i Domovinski rat. Prvi posjetitelji su istraživači koji obilaze Vojno krajiški prostor u čijem su sklopu i Plitvice. Turisti dolaze s razvojačenjem Vojne krajine. Tada je u Zagrebu osnovano Društva za uređenje i poljepšanje Plitvičkih jezera i njihove okolice, čiji su članovi doživljavali i željeli prezentirati Plitvice kao ekskluzivnu turističku destinaciju pa grade prvi hotel Plitvice. Druga faza je nakon Prvog svjetskog rata kada u Park dolazi šumar Ante Premužić i koristi spomenute beton – dinamit metode, već tada kritizirane u periodici. Turizam je dobro razvijen što uzrokuje građevinski boom ali i bespravnu gradnju. To je vrijeme i megalomanskih planova izgradnje. Arhitekt Vlatko Vidmar i Ante Premužić izrađuju gotovo ekspresionističke prijedloge prostornih planova. Nakon Drugog svjetskog rata kreće ponovna izgradnja, odnosno izgradnja u novoosnovanom Nacionalnom parku. To je današnja turistička infrastruktura – hoteli, restorani, ulazni prostor, upravni objekti, odmorišta i vidikovci. Druga polovica 20. stoljeća svakako je obilježena i planerskim intervencijama.
*Plitvička jezera, detalj / foto: Ante Bionda
► U kontekstu izgradnje, postoji li neke korelacije sa stranim nacionalnim parkovima?
Martina Ivanuš: U pokušaju shvaćanja lokalnih procesa u knjizi koristim komparativne primjere modela izgradnje i planiranja razvoja nacionalnih parkova u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama. Naglasak je na planinskim područjima, budući da su Plitvička jezera geografski i klimatološki planinski kraj, a turizam razvijan u parku, svojom infrastrukturom i aktivnostima podudara se s razvojem i tipologijom turizma u Alpama. Zanimljivo je pratiti razvoj parkovne infrastrukture pa je primjerice na Plitvicama objekt centra za posjetitelje/visitor centra arhitekt Zdenko Strižić zamislio deset godina prije nego je „stvoren“ u Americi. Nažalost, na Plitvicama tada nije realiziran. Možemo pratiti i paralele u oblikovanju arhitekture, odnosno kako graditi u prirodi. Tako u Americi suvremena arhitektura dolazi u parkove tek 1960-ih godina što je puno kasnije nego u Europi i na Plitvicama, gdje je prisutna još od međuratnog razdoblja.
► Restoran hotela Plitvice možda je najmarkantniji element arhitekture u okviru parka. Sadašnji hotel i nije prvi na tome mjestu, a ovaj postojeći je nakon rata 1990-ih obnovljen i radi, no terasa s restoranom nije u funkciji još od rata. U čemu je sve osobitost te arhitekture? Hoće li biti obnovljena?
Martina Ivanuš: Prvi hotel Plitvice je izgrađen 1896. prema projektu arhitekta Josipa Dryaka, nadograđen je 1922. prema projektu Vjekoslava Bastla, no izgorio je 1939. godine. Sadašnji hotel, kojega je projektirao Marijan Haberle, izgrađen je 1958. godine. Izgrađen je u sklopu velikog zamaha poslijeratne obnove u Parku. Haberle je projektirao i realizirao više objekata pa je i u hotelu Plitvice vješto spojio lokalne danosti konfiguracije terena i prirodnog okruženja, s tradicijskim materijalima, ali uz korištenje suvremenog arhitektonskog vokabulara. Hotel je integriran u pejzaž, meko položen na livadu i poduprt kamenom stijenom. Unatoč veličini i naglašenim horizontalama, a zahvaljujući razbijenoj masi volumena i lebdećoj terasi restorana, hotel se ne nameće prirodi nego se s njome diskretno prožima. Haberleov organski pristup, mekoća oblikovanja i integracija prirodnih elemenata u strukturu objekta, konceptom i senzibilitetom približavaju ga majstorima gradnje u prirodi, Alvaru Aaltu i Carlu Mollinu. Nakon Domovinskog rata hotel je obnovljen, no bio je problem s radovima na velikoj terasi koji su imali dugogodišnji sudski epilog. Za vrijeme trajanja sudskog procesa radovi su obustavljeni, ali bit će obnovljena budući da je u planu kompletna obnova hotela.
*Hotel Plitvice / foto: Saša Šimpraga
► Tko su još neki od istaknutijih arhitekata i arhitektica koji imaju realizacije na prostoru Nacionalnog parka Plitvička jezera?
Martina Ivanuš: U sklopu spomenutog zamaha poslijeratne obnove Parka uključeni su bili i Zdenko Strižić, Aleksandar Freudenreich, Stjepan Planić, Mladen Kauzlarić, Kazimir Ostrogović, Ivan Vitić, Zoja Dumengjić, Rikard Marasović, Marijan Haberle i Vladimir Antolić uz stručnjake iz drugih sektora. Svi su radili na projektima i većina ima realizacije u Parku. Freudenreich je radio istraživanja tradicijske arhitekture, a Planić je savjetodavno sudjelovao u stručnoj komisiji za gradnju. Rikard Marasović je sa Zvonimorm Marohnićem projektirao vilu Izvor, rezidencijalni objekt predsjednika Tita. Ivan Vitić je projektirao lugarnicu u Čorkovoj Uvali. Svi su radili na studijama turističkih objekata. Bila je to svojevrsna arhitektonska radionica u organizaciji Zdenka Strižića. Na primjer, nakon što su izradili prijedloge za veliki hotel, došli su do zaključka da na Velikoj Poljani nikako ne bi trebalo graditi velike hotele. Ubrzo je ipak izgrađen hotel Plitvice, što je uzrokovalo velike kontroverze. Haberle je imao dosta realizacija, adaptaciju malog restorana, objekte u kampu, smještajni paviljon i na koncu hotel Plitvice. Drugu fazu poslijeratne izgradnje obilježio je arhitekt Zdravko Bregovac koji je po broju očuvanih objekata koji su i danas u funkciji, najprisutniji arhitekt od svih koji su bili angažirani na izgradnji kapitalnih turističkih objekata nacionalnog parka.
► Interijer hotela Jezero imao je radove Borisa Dogana i Aleksandra Srneca, u vili Izvor bili su radovi umjetnika kao što su Hegedušić, Detoni itd. Područje nacionalnog parka bilo je poprište ratnih zbivanja 1990-ih, a dio objekata uništen je tada, ali i nebrigom godinama nakon rata. Što je od opreme ovoga tipa, umjetničkih djela, sačuvano, a što je od najvrjednijih djela nestalo?
Martina Ivanuš: U ratu su teško stradali stambeni objekti stanovništva, a zbog neodržavanja stradali su i drveni mostići, staze i ostala infrastruktura namijenjena posjetiteljima. Kao posljedica neodržavanja oštećeni su i upravni, gospodarski i ugostiteljski objekti parka, a lugarnica u Poljanku je srušena. Hoteli nisu pretrpjeli veća oštećenja, o čemu svjedoče godišnji izvještaji UNESCO-a, čiji su predstavnici imali pristup Parku u vrijeme okupacije. Zanimljivo je da izvještaj UNESCO-a iz 1996. navodi zaključak misije da se priroda dobro oporavila od posljedica razvoja turizma u zadnjih 20-ak godina i njegovog utjecaja na okoliš. Premda hoteli nisu stradali, zbog višegodišnjeg neodržavanja morali su biti obnovljeni, modernizirani i pripremljeni za ponovni prihvat gostiju. Obnova je bila kontroverzna jer su planirane adaptacije svih hotela i nadogradnja hotela Plitvice – tada već upisanog u Registar kulturnih dobara RH. Konzervatori su uspjeli obraniti volumen i gabarite hotela Plitvice, ali je izgubljen vrijedan interijer. Sličan postupak adaptacije interijera zadesio je i hotele Bellevue i Jezero. Nije mi poznato gdje su završile umjetnine iz hotela Jezero. Iz vile Izvor su neke slike završile kod privatnih kolekcionara, a dio opreme je pospremljen u Parku. Propast, pljačka i devastacija vile Izvor je uznapredovala kada je Sabor Republike Hrvatske prepustio vilu Republici Hrvatskoj, to je bilo u razdoblju između 2000. i 2004. godine.
*Restoran Kozjak, arh. Zdenko Strižić, 1949. Na fotografiji je navodno arhitekt Zdenko Strižić.
► Plitvice karakterizira i arhitektura malog mjerila, od drvenih staza do manjih objekta. Što bi od toga izdvojili?
Martina Ivanuš: Arhitektura malog mjerila, paviljonskog tipa je bila Strižićeva vizija za gradnju u Parku. U poslijeratnoj obnovi su i građeni upravo takvi objekti – stambeni paviljoni arhitekata Zdenka Strižića, bračnog para Ostrogović i Marijana Haberlea. Po dimenzijama, koncepciji, upotrijebljenom materijalu i oblikovanju, restoran Kozjak je manifestacija Strižićeve misli o gradnji u Parku. Bio je prizemni longitudinalni objekt s dubokim jednostrešnim krovom, gotovo utopljen u pejzaž. Strižić je stvorio objekt skulpturalne kvalitete. No, izdvojila bi i objekte koje je izgradio Projektni biro Nacionalnog parka u kojem je zaposlen ženski arhitektonski dvojac Ilona Böhm i Milena Drpić, a one su zaslužne za današnju vizuru i oblikovanje ulaznih punktova u park. To su ugostiteljski, servisni i pomoćni objekti, te stambeno naselje Jezerce. I tu je riječ o arhitekturi malog mjerila, ali za razliku od prethodnog razdoblja, u kojem su arhitekti demonstrirali regionalizam putem suvremenih tendencija, Böhm i Drpić se opredjeljuju za izravnu interpretaciju tradicijske arhitekture plitvičkog kraja. Iz njihovih projekata razabire se razumijevanje i utjecaj studijâ Aleksandra Freudenreicha.
► Arhitekturu na Plitvicama osobito je obilježilo razdoblje modernizma. Značajni segment pritom je nastajao za potrebe turizma koji je i glavni poticaj izgradnje. No, kakva je moderna arhitektura koja nastaje za lokalno stanovništvo?
Martina Ivanuš: Prioritet uprave parka bilo je stambeno zbrinjavanje zaposlenika, ali i lokalnog stanovništva. Veća naselja izgrađena su na padini brda Mukinje i u selu Jezerce. Lavoslav Horvat 1954. planira osnovu naselja Mukinje i prema njegovom su nacrtu izgrađene 4 višestambene kuće za zaposlenike parka, mjesni ured, zgrada s trgovinom i restoranom, te prateći gospodarski i tehnički objekti Parka. Horvat koristi moderne materijale ali kombinacijom malog mjerila i tradicijskih elementa izgradio je skladan urbanistički sklop, prilagođen ambijentu, jedini realiziran u njegovu opusu. Naselje je i danas u funkciji, a 1970-ih je prema projektima APZ-a izgrađeno više višestambenih zgrada. Projektni biro Parka projektira i gradi naselje Jezerce u 1980-ima ali oni imaju mekši pristup, grade kuće u nizu i obiteljske kuće. U početku su građeni drveni objekti, no pokazalo se da to nije najbolje rješenje za hladno i vlažno plitvičko podneblje, pa su kasnije izgrađeni objekti od čvrstih materijala.
*Mukinje / foto: Saša Šimpraga
► Radili ste u Konzervatorskom odjelu u Gospiću, što je i potaknulo vaše istraživanje ali i konkretne inicijative da se pojedini objekti i formalno zaštite, a knjiga je temeljena na vašoj doktorskoj disertaciji. Koliko je ono najbolje od arhitektonske baštine na Plitivicama prepoznato i danas ima status kulturnoga dobra?
Martina Ivanuš: Posao me i odveo na Plitvička jezera u namjeri pregleda terena, odnosno evidencije kulturne baštine kao pripreme za upis u Registar kulturnih dobara. Hotel Plitvice je već imao preventivnu zaštitu, pa je trebalo odlučiti što dalje činiti. Tada sam “otkrila” naselje i objekte Lavoslava Horvata u Mukinju, ostala očarana Strižićevim restoranom Kozjak, hotelom Plitvice, Vitićevom lugarnicom, Bregovčevim hotelima. Imala sam dojam da šetam kroz muzej arhitekture in situ. Ubrzo sam pripremila svu dokumentaciju za upis u Registar kulturnih dobara za navedene objekte. U toj fazi nisu zaštićeni Bregovčevi hoteli Jezero i Bellevue, a potonji je 1963. godine nagrađen Saveznom Nagradom za arhitekturu. U međuvremenu sam i otišla iz Konzervatorskog odjela. Nažalost, sam status kulturnog dobra ne garantira očuvanje i brigu o kulturnim dobrima.
*Obilazak za studente uz stručno vodstvo Martine Ivanuš u sklopu projekta Motel Trogir / foto: Saša Šimpraga
► Što je od važnih realizacija, s potencijalnim statusom kulturnog dobra, izgubljeno? Što je od toga uputno vratiti?
Martina Ivanuš: Tragedija je da je srušen restoran Kozjak koji je imao status kulturnog dobra. To je bio posljednji objekt javne namjene Zdenka Strižića u Hrvatskoj, a 2016. je potpuno uklonjen jer je zbog loše obnovljenog krovišta i sustavnog neodržavanja postao ruševan i opasan za prolaznike. Da je izveden manji popravak na krovištu, na što su konzervatori upozoravali, i danas bi krasio Veliku Poljanu. Za restoran je izrađena snimka postojećeg stanja i konzervatorski elaborat pa bi ga se moglo rekonstruirati. Međutim, skeptična sam jer je za izvedbu stropnih greda, streha i potpornih stupova, Strižić koristio crnogorična debla s očuvanim prirodnim izbojcima grana ii pitanje je kako bi to bilo izvedeno. Takvu organsku gradnju je bilo i teško uklopiti u točnu arhitektonsku snimku, npr. izračun promjera debla. Korištena debla su bila iz Parka i svako je bilo obrađeno na licu mjesta. Danas je vrlo teško za očekivati da bi građa mogla biti iz Parka. Kada bi i krenula rekonstrukcija trebali bi se okupiti senzibilizirani i vješti arhitekti za izradu projekta, a jednako tako i izvođači. A pitanje je i namjene objekta.
*Restoran Kozjak, arh. Zdenko Strižić, 1949. / foto: Martina Ivanuš
► Najveća prijetnja čovječanstvu i planeti danas su klimatske promjene. Kada to svedemo na jednostoljetnu praksu podvođenja prirode čovjeku kroz definiranje krajolika na Plitvicama, koje razdoblje ili imena, timovi, su pokazali najveću osviještenost, najveći stupanj poštovanja prema prirodi, pa i najveću viziju održive budućnosti?
Martina Ivanuš: Na primjeru arhitekture i prostornih planova Plitvica, što realiziranih, što nerealiziranih, lijepo možemo pratiti promjene odnosa struke ali i društva prema percepciji prirode te definiciji i zadaći nacionalnih parkova. To je konstantna težnja pripitomljavanja prirode i prilagođavanja prirode potrebama čovjeka. Najnižu amplitudu te borbe predstavljaju ideje Zdenka Strižića i arhitekata okupljenih u komisijama za prvu poslijeratnu obnovu te prijedlog prostornog plana Ante Marinović-Uzelca. Oboje imaju suptilan pristup prostoru, tada progresivan, te pomno analiziraju stvarne potrebe i programe za pojedine objekte, što je karakteristika modela održivog razvoja i sustava planiranja i gradnje današnjice. Međutim, ondašnja politika nije prihvatila predloženi diskurs, za koji društvo još nije dovoljno sazrelo, a tendencije brzog razvoja turizma i težnja za profitom zaustavile su vizionarsku sliku izgradnje, odnosno upravljanja Parkom.
► Koji su izazovi kada govorimo o upravljanju prostorom parka, pa i njegove arhitekture danas?
Martina Ivanuš: Danas je područje parka preopterećen individualnom gradnjom koja je eskalirala zahvaljujući odredbama Prostornog plana Nacionalnog parka Plitvička jezera iz 1986. godine. Najveći pritisak je na Plitvica Selo koje je locirano neposredno uz Veliki slap, glavnu atrakciju u parku, ugrožavajući je zbog povećane potrošnje i zagađenja vode. Nevjerojatno je da govorimo o prostoru na UNESCO-voj listi svjetske baštine. Nadalje, problematično je i oblikovanje objekata koji su zbog odredbi prostornog plana, ali i ne/inventivnosti projektanata, preplavili park pseudotradicijskom arhitekturom neorustikalnog stila, sada već raširenog i domicilnog hibrida. Što se tiče objekata Nacionalnog parka, hoteli, restorani, lugarnice, one najvrjednije objekte, uz adekvatnu obnovu i prezentaciju, moguće je predstaviti posjetiteljima i kao dodatnu ponudu i atrakciju, odnosno kao muzej arhitekture na otvorenom. Park je u tom smjeru i krenuo, na mrežnim stranicama su objavili informacije o tim objektima i arhitektura je prepoznata kao važan segment kulturne baštine Nacionalnog parka.
*Hotel Plitvice / foto: Saša Šimpraga
► Vaša knjiga do sada je najopsežniji pregled izgradnje na Plitvicama. Možete li navesti neki od istraživačkih izazova s kojima ste se suočavali u nastanku?
Martina Ivanuš: Veliki izazov je bio doći do dokumentacije o objektima. Riječ je o prvoj faza istraživanja još u sklopu pisanja doktorata. Istraživački rad je i općenito bio pun izazova, ali bila sam uporna i uspjela sam. U vrijeme pisanja knjige promijenili su se neki rukovodeći ljudi po institucijama pa je i oprema knjige bogatija za scanove dokumentacije koja mi u toj kvaliteti nije bila dostupna za doktorat.
► Recentno su dijelovi RH pogođeni potresima sa znatnim posljedicama po arhitektonski baštinu i graditeljski fond općenito. Plitvice su prije koje desetljeće prošle rat i obnovu. Mogu li se povući neke paralele s obnovom onda i onom koja će tek uslijediti nakon potresa?
Martina Ivanuš: Djelomično se mogu povući paralele. Kao i na Baniji poslijeratnu obnovu vodilo je Ministarstvo razvitka i obnove, na temelju Zakona o obnovi. Zahvaljujući upozorenju i inzistiranju konzervatora, obiteljske kuće u Nacionalnom parku nisu obnavljane po generalnim odredbama nego prema posebnim kriterijima i individualnom pristupu projektiranju svake kuće. Strogi konzervatorski pristup bio je moguć jer se radilo o obnovi objekata u zoni zaštite UNESCO-a, te zbog inzistiranja na očuvanju krajolika, što je uvelike odredilo smjer daljnje izgradnje obiteljskih kuća u parku. Ključnu ulogu imale su konzervatorice Ksenija Petrić i Ana Mlinar, koje su odredile smjernice izgradnje kako bi očuvale tipologiju i oblik naselja te u arhitektonsko oblikovnom smislu osigurale prijenos graditeljske tradicije. Ovaj pristup svakako može biti putokaz za obnovu Banije.
► Koje arhitektonsko rješenje smatrate najuspješnijim u stoljetnoj povijesti izgradnje na Plitvicama? Postoje li, po vašoj ocjeni, neka ostvarenja koja u povijesti arhitekture nadilaze lokalno i nacionalno značenje?
Martina Ivanuš: Svakako bi izdvojila doprinose odnosno, vizije razvoja Nacionalnog parka Zdenka Strižića i Ante Marinović-Uzelca. Od izgrađenih objekata mislim da hotel Plitvice nadilazi lokalno i nacionalno značenje, a u tu kategoriju je spadao i Strižićev restoran Kozjak.
Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku
Fotografije: Ante Bionda, Martina Ivanuš, Jovan Kliska, Saša Šimpraga
Intervju je nastao u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir / Mediteranske mreže modernizma.
Motel Trogir je projekt Udruge za suvremene umjetničke prakse – Slobodne veze iz Zagreba.
Ostale intervjue nastale u sklopu suradnje projekta Motel Trogir i Vizkulture pročitajte ovdje:
vizkultura.hr/pravo-na-stan-kao-glavni-izazov/
vizkultura.hr/moderna-arhitektura-maroka/
vizkultura.hr/africki-i-azijski-opusi-hrvatskih-arhitekata/
vizkultura.hr/intervju-ivan-prtenjak/
vizkultura.hr/intervju-emin-turki/
vizkultura.hr/hrvatski-arhitekt-u-juznoafrickoj-republici/
vizkultura.hr/stanje-je-alarmantno/
vizkultura.hr/arhitektura-u-skromnim-uvjetima/
https://vizkultura.hr/urbanizam-susreta-slobostina/
https://vizkultura.hr/intervju-borislav-doklestic/
https://vizkultura.hr/politika-je-omogucila-projekte/
