Arhitektura u skromnim uvjetima

Malo je poznat podatak da je početkom 19. stoljeća guverner tada još portugalskih Zelenortskih otoka bio rođeni Dubrovčanin Anotonio Pušić. Njegova kćer Antonia, rođena na Zelenortskim otocima, bila je, između ostaloga, prva portugalska novinarka. Veze Hrvatske i Cabo Verdea nisu nikad bile osobito razvijene, ali ih je bilo, a postoje i u arhitekturi.

Posredstvom tadašnjeg Republičkog zavoda za međunarodnu tehničku suradnju, zagrebački arhitekt Boris Pejnović 1979. godine odlazi u glavni grad Zelenortske Republike, gdje će u iduće dvije godine surađivati na niz urbanističkih planova i samostalno izvesti sportski kompleks i dječje igralište. O svom i radu kolega u sklopu međunarodne pomoći i suradnje socijalističke Jugoslavije i Zelenortske Republike, govori arhitekt Boris Pejnović.

Intervju je dio serijala portala Vizkultura i projekta Motel Trogir/program Mediteranska mreža modernizma.

*Sportska dvorana u Praiji, arh. Boris Pejnović / foto: Boris Pejnović

► Kako je došlo vašeg angažmana u Zelenortskoj Republici?

Boris Pejnović: Zapravo slučajno. Urbanistički institut iz Zagreba bio je nositelj jedne misije u kojoj je sudjelovao arhitekt Zvonimir Krznarić koji je bio prvi od stručnjaka iz Hrvatske koji je išao u Zelenortsku Republiku, odmah nakon njihovog oslobođenja 1975. godine. Tamo su bili kolega Krznarić i kolega Aleksandar Tezić iz Sarajeva. Ta je misija trajala nekoliko mjeseci, a radili su na generalnom urbanističkom planu glavnog grada Praije (port. plaža, op.S.Š.). Kako sam bio u Industrogradnji planer, a iz Urbanističkog instituta nije bilo interesa ni kandidata koji bi išli ponovo tamo, onda su me zamolili da odem ja pa sam zajedno s kolegom Nenadom Ostrogovićem (sin Kazimira Ostrogovića, op. S.Š.) otišao u Cabo Verde. To je bilo krajem 1979. godine.

*Praia / foto: Boris Pejnović

► Koje vam je bio zadatak?

Boris Pejnović: Bio sam dio glavnog tima urbanista koji smo činili Nenad Ostrogović, Zoran Bosnić iz Sarajeva i ja. Naš je rad uglavnom bio vezan za planiranje industrije i više aerodroma. To sam iskustvo imao iz Industrogradnje, budući da sam radio industrijsku zonu Lomnica pored Zagreba. No, ubrzo smo se primili svega i svačega. Bili smo samo trojica stručnjaka, uz šefa koji je bio Caboverdijanac, educiran u Brazilu i radio je tamo u Zavodu za planiranje. Nakon godinu dana on je otišao, pa smo dobili novog šefa, no po prirodi posla oni su bili više angažirani na organizaciji nego na izvršnom dijelu, gdje smo imali slobodu.

*Cabo Verde / foto: Boris Pejnović

► Čitavim tim uredom je de facto dominiralo jugoslavensko osoblje?

Boris Pejnović: Odjel za urbanizam pri Ministarstvu javnih radova smo bili mi. Nas tri, taj šef i njegova supruga koja je bila Brazilka i sociologinja. Od drugog jugoslavenskog osoblja u Zelenortskoj Republici, tada je bila i grupa Makedonaca koji su također bili angažirani putem Zavoda za tehničku suradnju na realizaciji jedne farme svinja koju je Jugoslavija, pretpostavljam, poklonila zemlji. To se nalazilo u unutrašnjosti najvećeg otoka Santiago. Tu sam pomagao više kao prevoditelj nego kao stručnjak, budući da govorim i makedonski, a portugalski sam naučio ubrzo po dolasku u Zelenortsku Republiku. Bio je tamo još jedan naš čovjek, liječnik Dušan Kostiov iz Splita, koji je radio kao kirurg u gradu Mindelu na otoku San Vincente. Jako interesantan čovjek, vidio je cijeli svijet.

► Na kakvim ste aerodromima radili i što?

Boris Pejnović: Glavni erodrom je bio na otoku Sal, a ostali otoci osim jednoga imaju male aerodrome. Na glavnom aerodromu sudjelovao sam u izradi zakona za zaštitu od buke i elaboratu zaštite od buke prema Aneksu 14 civilnog zrakoplovstva Ujedinjenih naroda. To i danas postoji kao dio skupine integriranih propisa koji reguliraju različite aspekte sigurnosti aerodroma, odnosno preporuka za civilno zrakoplovstvo, gdje se vide utjecaji buke na okoliš i kako se treba planirati aerodrom. Incijativa za izradu tog elaborata došla je s moje strane budući da sam pri izradi industrijske zone Lomnica, koja se nalazi pored zagrebačkog aerodroma, to također radio, odnosno pri izradi programa za industrijsku zonu Lomnica Urbanistički institut Hrvatske koristio je Aneks 14 za izradu planske dokumentacije i dobio suglasnost od Uprave civilnog zrakoplovstva SFRJ da se ta zona uopće može formirati u odnosu na Aerodrom Zagreb.

Još sam na Aerodromu Praija (od 2012. zove se po Nelsonu Mandeli, op. S.Š.) radio pristupnu prometnicu, parkiralište i prometno rješenje VIP zone.

*Praia, Cabo Verde / foto: Boris Pejnović

► Kako ste angažirani na izgradnji sportskog centra u Praiji?

Boris Pejnović: To je isto došlo slučajno. Oni su imali proslavu petogodišnjice nezavisnosti i to je padalo 5. srpnja 1980. godine, a naš šef arhitekt Jose Gomes bio je jedan od nositelja tog programa proslave. Kako smo bili okretni, trebali smo im da napravimo nešto u okviru tog obilježavanja. Zoran Bosnić je bio zadužen za novi izložbeni park gdje su izgrađeni paviljoni u kojima su se prikazivala njihova dostignuća u pet godina nezavisnosti. To još uvijek postoji i zove se Park 5. srpnja. Osobno sam radio na opremanju tih paviljona koje je Zoran Bosnić projektirao, od postava izložbi do vizualnih komunikacija unutar kompleksa kao što su putokazi, smjerokazi itd., a dizajnirao sam čak i stolice i stolove. Te drvene stolice su proizvedne u samom Ministarstvu javnih radova, koje je imalo svoje radione. Koristili smo materijale koje su imali, bili su siromašni. To je bila radionica gdje su djeca učila zanat.

Uz opremanje paviljona, projektirao sam i dječji park unutar kompleksa koji je uređen nakon proslave, na incijativu Carlosa Viege, koji je kasnije postao i premijer. Sadržaj dječjeg parka bio je planiran za igru i edukaciju. Sadržaji su bili ljuljačke, tobogani, penjalice, pista za koturaljke, sjenica za nastavu na otvorenom, ulica sa raskrižjem i semaforima, inače prvima u zemlji koje sam stavio da djeca znaju kad odu u Portugal i drugdje. U sklopu tog parka postavili smo i stari avion, Antonov 28. Imali su dva pa sam birao koji ćemo uzet, a potom je bio prilagođen za dječju igru. Sva oprema za park proizvedena je u lokalnim radionama.

Vezano uz tu proslavu, mene je zapalo i da radim sportski objekt, koji se tada zvao Paviljon afričke omladine Amilcar Cabral (vođa za oslobođenje Zelenortskih otoka i Gvineje Bisao, op. S.Š.) a koji se danas zove Sportska dvorana Vava Duarte (Gimnodesportivo Vavá Duarte, preimenovan po sportskom djelatniku, op. S.Š.). Taj objekt, međutim, nije bio dovršen do proslave, ali kasnije jest.

*Sportska dvorana Vava Duarte / foto: Boris Pejnović

► Kakav je bio projekt paviljona omladine tj. sportskog centra?

Boris Pejnović: Za objekt sam radio i urbanizam i idejni projekt. Portugalski arhitekt Francisco Guedes de Carvalho i njegov tim iz Odjela za projektiranje radili su izvedbeni projekt po kojem je realizirano. Statičar je bio Caboverdijanac inženjer Orlando Cruz. To je polivalentna dvorana koja je planirana za razne sportove, rukomet, košarku i ostalo, a mogla je služiti i kao kinodvorana, odnosno neka vrsta kazališta. Kao kinodvorana se koristila, ali kao kazalište mislim da nije, tj. nemam informaciju.

*Praia / foto: Boris Pejnović

Kako je gradnja išla sporije, kasnije sam, 1981. ili 1982., sudjelovao u odabiru aluminijske stolarije. Došla je portugalska firma Technal Ltd, koja je predložila i ponudila neki asortiman. Mislim da crvenu boju nisam zahtjevao, moguće da su oni iz omladine, ali sjela je fino. S nekih vizura je taj srebrni krov od aluminijskog pokrova i ta jedna crvena, a dole njihov vulkanski kamen. Kasnije je to farbano itd.

Dvorana u Praiji je intersantna jer je nastala u skromnim uvjetima i na skroman način. Tribine su na nasipu, od ostataka kamena, a cijela konstrukcija je od jednog krova na stupovima koji je dovezen iz Bilbaoa gdje je proizveden i vjerojatno je bio poklon Španjolske. Portugalci su za dvadeset dana to izmontirali, a onda je došla fizička radna snaga. Na taj su način zapošljavali stanovništvo, to je po meni jako socijalno.

Dvorana je bila u sportskoj zoni gdje je bilo golf igralište za vježbanje, tenis tereni i nogometni stadion. U međuvremenu se sve preparcelirano, pa je sad tamo nedaleko dvorane sjedište vlade. Mijenjali su i prometnice od prvotnoga plana. Jedna je trebala prolaziti ispred te dvorane, a ona je sada iza, pa glavni ulaz više nije glavni i dvorana je izgubila u orijentaciji, ali im služi.

*Stanje sportske dvorane 2008. godine / foto: Wikipedia

► Radili ste na niz urbanističkih zadataka. Možete li izdvojiti još neke?

Boris Pejnović: Radio sam na prostornom planu otoka Sal i u mjestu Santa Maria na jugu otoka planirana je turistička zona koju sam odredio i koja je realizirana, a danas predstavlja značajan gospodarski čimbenik Zelenortske Republike.

► Kakav ste dojam imali o glavnom gradu?

Boris Pejnović: Tad sam prvi put bio u Africi. Ljudi su bili ljubazni i komunikativni. Na kavu se ide prije i poslije posla. Jezik sam naučio relativno brzo. Kretali smo se u međunarodnom okruženju jer je bilo stručnjaka iz raznih zemalja, npr. liječnici iz Čilea su se bavili iskorjenjivanjem lepre u leprozoriju na otoku Fogo.

Kad sam kretao, nisam znao ništa o zemlji, a kad sam došao tamo, oni nisu ništa znali o Jugoslaviji, osim Tita, Dinama i Rijeke. Za Tita su svi znali, za Rijeku su znali jer je luka – Mindelo je 1950-ih bio peta luka u svijetu po pretovaru roba jer je tamo bila veza za Brazil – a Dinamo je bio prvak Kupa velesajamskih gradova. Tu sam i izgubio flašu šampanjca na utakmici Bencifa-Dinamo.

Povijesna jezgra Praije je iz portugalskog doba, a okruženje je bilo siromašno. Grad tad nije bio u nekoj velikoj izgradnji ili ekspanziji, ali se gradilo. Ceste tada nisu bile asfaltirane, a danas jesu.

*Scena iz Praije (lijevo); Karneval u Praiji (desno) / foto: Boris Pejnović

► Što su radili ostali kolege tamo?

Boris Pejnović: Krznarić i Terzić radili su na zoniranju Generalnog urbanističkog plana Praije. Nenad Ostrogović je radio na revitalizaciji stare urbane jezgre Praije i sudjelovao u renovaciji predsjedničke palače, ali ne znam u kojoj je to fazi završeno. Bilo je to staro kolonijalno zdanje. On je inače bio vrstan arhitekt. Poginuo je u prometnoj nesreći kad se vratio u zemlju. Zoran Bosnić je nastavio na radu Generalnog urbanističkog plana Praije, spomenuti Park za proslavu petogodišnjice nezavisnosti, planiranje stanovanja i slično. Nakon tri godine u Capo Verdeu, otišao je prvo u Belem u Brazil, budući da mu je supruga bila od tamo. Kasnije je bio direktor za planiranje u jednom mjestu u Amazoni, između Belema i Manausa. Zvao je da dođem tamo, no nisam nikad otišao.

► Koje bi realizacije u vašem radu općenito izdvojili i zašto?

Boris Pejnović: Možda dvije stvari. Jedna je ansambl od četiri urbane vile u Mlinovima iz 1997. godine. I jedan stambeno-poslovni objekt na Ilici 425 iz 2012., za koji kolege kažu da je “iscurio” na ulicu, a to sam tako namjerno napravio.

U arhitekturi se ne bavim ljepotom, već funkcijom. Osmišljavanjem prostora kao dijela grada ili urbane sredine. Uvijek sam radio nešto što je vezano uz funkciju i konstrukciju, pa što ispadne. To je možda malo grubo, ali je tako.